Pink Floyd

PROMOTIVNI PLAKAT NOVOG IZDANJA “THE DARK SIDE OF THE MOON” IZAZVAO POBUNU BRITANSKIH KONZERVATIVACA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

Navika reizdanja diskografskih zgoditaka iz povijesti rock-glazbe prvi je procvat doživjela uvođenjem kompakt-diskova početkom osamdesetih godina. Pink Floyd među marketinškim su prvacima takve strategije, a njihovi albumi reizdavani su redovito i opetovano po nekoliko puta u raznim oblicima. Ništa čudno za klasike rocka, pa je bilo neizbježno da će njihov album “The Dark Side of the Moon” iz 1973. u povodu 50. godišnjice objavljivanja i početkom 2023. stići u trgovine po tko zna koji put.

Jer, tamna strana mjeseca još od tada jedna je od najsvjetlijih strana diskografije. No, iako ne sviraju godinama, okrnjena postava grupe, samo s gitaristom Davidom Gilmourom i bubnjarem Nickom Masonom, koji je lani gostovao u Zagrebu, lanjskim singlom “Hey Hey Rise Up” prikupila je oko pola milijuna funti za Ukrajinu. Da skandali izbijaju kad im se najmanje nadate, govori i podatak da je nedavni promotivni plakat novog izdanja “The Dark Side of the Moon” izazvao pobune britanskih konzervativaca na mrežama jer nisu znali da su dugine boje bile zaštitni znak naslovnice originalnog albuma daleko prije nastanka LGBT pokreta.

Novi box set sadržavat će mnoge sadržaje vezane uz pripadajući naslov: novi remaster albuma na CD-u i vinilu, snimku koncerta s pripadajuće turneje 1974. u londonskoj dvorani Wembley Empire Pool, također na vinilu i CD-u, te dva Blu-ray diska s višekanalnim Dolby Atmos miksom, originalnim 5.1 miksom i stereo verzijom albuma u visokoj rezoluciji zvuka. Koncert iz 1974. dolazi s originalnim crtežom tadašnjeg dizajnera Georgea Hardieja iz Hipgnosisa. U novom boxu nalaze se i dva vinilna singla (“Money”/”Any Colour You Like” i “Us And Them”/”Time”), sam album dolazi s posterima i naljepnicama koje su krasile i izvorno izdanje, a pridružena je i replika pozivnice diskografske kuće EMI na predstavljanje albuma u londonskom planetariju 1973. Naravno, tu je i knjiga od 160 stranica koju je uredila poznata fotografkinja Jill Furmanovsky, a art-direktor je Aubrey Powell iz Hipgnosisa, ali ona će se morati kupiti odvojeno.

Unatoč izdašnoj ponudi, neke stvari ipak nećete dobiti, tj. kupiti, i one ostaju dijelom odličnog “Immersion” box seta od prije desetak godina; šteta da ovom prigodom nije uključen i originalni kvadrofonski miks albuma iz 1974., prije neobjavljene demo snimke s “Immersion” kolekcije i prvi miks albuma iz 1972., kao niti tema “The Hard Way” s tadašnjeg planiranog projekta “Household Objects”. Ukratko, da biste

sakupili sve vezano uz album “The Dark Side of the Moon”, još uvijek morate imati nekoliko (skupih) izdanja na policama, što i jest smisao stalnog prepakiranja klasičnih naslova.

Pogotovo s novim procvatom prodaje vinila, kupcima se danas podjednako uspješno nude “pakiranja” od CD-boxova do LP ploča. Zahvaljujući tome, kao i dolaskom novih generacija kupaca, stara m(j)uza postala je od vitalnog interesa za izdavače i autore. Računajući brojne kompilacije i box-setove, ili ponovno objavljivanje regularnih albuma s novim dodacima, neka imena poput Davida Bowieja ili Rolling Stonesa i Led Zeppelin postala su prvaci u prodaji stare priče nekoliko puta. Među svima njima posebna su priča Pink Floyd i njihov klasični albuma “The Dark Side of the Moon”. (Warner Music/Dancing Bear), izvorno objavljen 1973. Floydi su odavno i dobrano ogrezli u česta reizdanja starih favorita, već dulje vrijeme ne sviraju zajedno pa je zimzeleni materijal jedino što se može prodavati svako malo ispočetka. Novo ukazanje “The Dark Side of the Moon” nedvojbeno će biti isplativa operacija, kao što je to lani bio i album Pink Floyda “Animals” iz 1977., prvi put objavljen u 5.1 miksu i novom stereo remiksu. ”The Dark Side of the Moon” još je zahvalniji predložak, koji je odavno dobio svoju

Upravo su na “Tamnoj strani mjeseca” Pink Floyd definitivno prešli s “off” pozicija protagonista britanske psihodelije šezdesetih

“kućno kino” varijantu, za što je bio predodređen odavno. Cijela operacija ponovno vraća iz sjećanja priču o davno propaloj kvadrofonskoj tehnologiji s početka sedamdesetih koja nikad nije zaživjela na tržištu. Očito je industrija kućnog kina prodorom surround filmskog zvuka pomogla i rock-glazbi, što se upravo u slučaju Floyda i “The Dark Side of the Moon” ponajbolje vidi, tj. čuje.

Album je, naime, 1973. pionirski miksan i objavljen u kvadrofonskoj tehnici (za četiri zvučnika), ali je masovno tržište tada odbilo prihvatiti novotariju koja je postala današnji standard s 5.1 zvukom kućnih kina. U ovom obliku, album daje punu zadovoljštinu originalnim inovativnim zamislima grupe i predstavlja audiofilsku poslasticu koja nije, kao u nekim drugim 5.1 albumskim reizdanjima, silom i neprirodno nakalemljena, nego je integralni dio izvornih zamisli.

Upravo su na “Tamnoj strani mjeseca” Pink Floyd definitivno prešli s “off” pozicija protagonista britanske psihodelije šezdesetih u megauspješnu srednju struju globalne rock-scene i tu se zadržali sve do danas. Možda je to paradoksalno jer grupa odavno ne postoji, posljednji put sva četiri člana nastupila su 2005. na koncertu “Live 8” u londonskom Hyde Parku, a međusobne razmirice između Rogera Watersa i Davida Gilmoura nastavljene su i kasnije. Do te mjere da je lanjsko reizdanje “Animalsa” kasnilo četiri godine jer se njih dvojica nisu mogla dogovoriti oko popratnog teksta tiskanog uz reizdanje albuma.

Nije čudno zašto je “The Dark Side of the Moon” postigao golemi uspjeh. Kao komercijalni spoj jasnih i izglancanih sviračkih tema, konciznih pjesama i zvukovnih akrobacija, radilo se o puno pitkijem izdanju od prethodnih albuma, o radu čije će glavne postavke Floydi zadržati na svim sljedećim albumima iz sedamdesetih. Negdje daleko iza ostao je avanturizam iz vremena Syda Barretta, a u prvi plan istaknuta je koncizna svirka i aranžmani puni uzbudljivih detalja i zvučnih efekata, što je uz odlične pjesme bilo glavnim razlogom komercijalnog proboja.

Bio je to njihov “Sgt. Pepper”, album koji je redefinirao estetiku rocka sedamdesetih i do danas ostao jedan od najprodavanijih albuma uopće. “The Dark Side of the Moon” zadržao se na američkoj Billboardovoj top-200 ljestvici nevjerojatnih dvadesetak godina, preduhitrivši zvukom dolazak new agea i sličnih ambijentalnih kulisa “za trudnice, liftove i zrakoplove”. Album je skoro savršeno izbalansirao omjer melankolije u temama poput “Breath”, “The Great Gig in the Sky”, nadahnute melodije “Money”, “Us and Them” ili “Speak to Me”, kao i dizajn zvučnih efekata i govornih dijelova u i između pjesama, ali sasvim različito od nekadašnje psihodelične nesputanosti.

Ovdje je sve bilo pod kontrolom, na konceptualnom albumu čije su pjesme o prolaznosti i depresiji povezane u seriju zaokruženih tema o izgubljenosti, novcu i, dakako, Mjesecu. Iako su tada ušli na teren za zrelu publiku sklonu laid-back produktima za ugodno starenje, nakon brojnih utjecaja koje su izvršili na postave iz devedesetih poput The Orb, Massive Attack ili Radiohead, jasno je da su Pink Floyd – dakako, i prije “The Dark Side of the Moon” – označili prekretnicu. Iako sličnih ambijentalnih dijaloga “pjevajućih” Gilmourovih gitara, klavijatura, vokala i ritmičke vožnje Watersova basa, podcrtane dramatičnim Wrightovima sintesajzerima, možete pronaći i na albumima poput prethodnog “Meddle”, “Dark Side” bio je nesumnjivo zaokruženije i prijemčivije izdanje, što i jest imalo posljedicu u golemom uspjehu koji, kako vidimo, nesmanjenom žestinom traje i danas.