Večernji list

SLOBODA ŽENSKOG UMA 20. STOLJEĆA U VRŠILNICI, POLJOPRIVREDNOM OBJEKTU IZ 17. STOLJEĆA

Moj posao je totalno super. Kroz njega imam priliku sresti, a ponekad i raditi s izuzetnim ljudima. Marinko Sudac sigurno je jedan od njih. Nisam ga poznavao dok nas Željko Kaštelan nije povezao na projektu ‘’Sloboda mog uma” - izložbi avangardnih umjetnica iz Marinkove kolekcije. Naravno da sam čuo za njega prije, ali samo sam naslućivao kakvih divnih stvari ima u njegovoj kolekciji. Međutim, od njegove kolekcije zanimljiviji je Marinko, njegova beskonačna energija, entuzijazam i inteligencija s kojom rješava probleme bez puno riječi. Zapravo me to najviše fasciniralo. Fluidno upravljanje procesima, u kojima se organizacijska struktura organski prilagođava novim eksternim uvjetima nešto je što se uči na ozbiljnim poslovnim školama. Ali čisto sumnjam da je Marinko slušao Agile ways of working na Hyper Islandu. Neki ljudi to naprosto imaju u sebi. Ovaj projekt je bio prepun izuzetnih ljudi. Dr. Željko Kaštelan, akademik i predstojnik Klinike za urologiju KBC Zagreb, je spiritus movens, i to ne samo u medicini. Član Zaklade Adris, zaljubljenik u umjetnost i čovjek koji je radio (što god je trebalo) na ovom projektu. Doktor koji zna da umjetnost liječi povezao je sve aktere potrebne da se s manje od mjesec dana priprema u zaprešićkoj Vršilnici dogodi izložba koja bi privukla pažnju u bilo kojoj svjetskoj prijestolnici. Emancipacija Vršilnice kao pozornice za vrhunsku umjetnost nije važna samo za lokalnu zajednicu, važna je za cijelu Hrvatsku jer se radi o poljoprivrednom objektu iz 17. stoljeća, nevjerojatne arhitektonske maštovitosti koju je agilni Grad Zaprešić nedavno obnovio.

I naravno, Davor Mateković, vrhunski arhitekt koji je u nekoliko jednostavnih poteza pretvorio poljoprivredni objekt u pozornicu za uzbudljivu, avangardnu umjetnost dvadesetog stoljeća. Kao i većina frajera, i ja sam latentni arhitekt. Bilo je zadivljujuće kako je vizualno inkoherentan sadržaj izložbe, kao i vrlo zahtjevan interijer Vršilnice s fascinantnim stropom koji je mogao preuzeti cijelu izložbu, doveo u red i ravnotežu. I ne samo to - postav priča priču, budi znatiželju i postepeno vas vodi kroz sadržaj. Već sami postav je dovoljan razlog da svratite do Zaprešića.

I na kraju, dosta je zanimljivo da je hrpa sredovječnih frajera odlučila potrošiti mjesec dana svog života kako bi odali počast prečesto zanemarivanim, avangardnim umjetnicama 20. stoljeća. I danas aktualni, nevjerojatno svježi, još uvijek provokativni i vizualno uzbudljivi radovi Marine Abramović, Galine Bitt, MC Coble, Lucie di Luciano, Nuše Dragan, Eulàlie Grau, Sanje Iveković, Kataline Ladik, Milice Kecman/Lipa Mill, Běle Kolářová, Natalie LL, Dóre Maurer, Ewe

Partum, Bogdanke Poznanović, Takako Saito, Jane Shejbalove-Želibske, Ivane Tomljenović-Meller, Terese Tyszkiewicz, Ruth Wolf-Rehfeldt i brojnih drugih bude snažne emocije. Dajte si vremena za ovu izložbu. To nije umjetnost koju ćete ovlaš preletjeti. Meni je, naravno, bila najzanimljivija Ivanu Tomljenović Meller, kćer posljednjeg hrvatskog bana Tomislava Tomljenovića čija životna priča nalikuje scenariju nekog filma. Umjetnica, dizajnerica, žena koja nije priznavala mentalnu skučenost sredine u kojoj se rodila. Pripadala je malobrojnoj skupini iz ove regije koja je bila dio Bauhausa, škole za arhitekturu i primijenjenu umjetnost u Njemačkoj u razdoblju od 1919. - 1933. godine. Diplomirala je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1928. godine, a osim umjetničkog rada i dizajna bila je odlična u sportu. Iako u njezinom radu dominira fotografija, ne treba zanemariti i njezin doprinos grafičkom dizajnu po bauhausovskim oblikovnim principima. Također, osmišljavala je i producirala projekte za reklamnu industriju, plakate te naslovnice knjiga koje karakteriziraju funkcionalnost, jednostavnost linija, kontrast, oštri rezovi, geometrizacija forme kao i upotreba kolaža, a posebno su zanimljivi i njezini izlozi u s Lumino kinetičkim instalacijama u praškim trgovinama ispred kojih su prolaznici stajali u redu da ih vide.

Radi se o jednoj izuzetnoj ženi koja je povrh svega vrlo važna i za hrvatski grafički dizajn i oglašavanje. Njezini radovi predstavljaju prve primjere geometrijske apstrakcije na ovom području, a najvidljiviji utjecaj Bauhausa na njezine radove vidljiv je na političkoj fotomontaži ‘’Diktatura kralja Aleksandra’’. Ivana Tomljenović ostala je zapamćena ne samo kao prva Hrvatica koja je imala priliku raditi i stvarati na renomiranom Bauhausu, već i po tomu što je svojim politički angažiranim umjetničkim djelovanjem ostavila trag na mnoge čiji su glasovi zbog političkog režima bili utišani, inspirirala je generacije učenika, a upravo je ulomak njezine fotografije koja je izuzetno važna za hrvatsku umjetnost, ali i noseći motiv vizualnog identiteta izložbe. Riječ je o fotografiji velike simboličke vrijednosti koju je snimio njezin prijatelj Naftali Rubinstein na krovu Bauhausa.

Izgleda da se povijest umjetnosti piše iznova. Kad pogledate ‘’Slobodu mog uma”, bit će va jasno i zašto.

Intervju

hr-hr

2023-02-03T08:00:00.0000000Z

2023-02-03T08:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282127820623454

Vecernji List