Večernji list

CICO TAK IMAM TE RAD

Autori: Tomislav Dasović i Mladen Miletić

Toni Volarić

Očaravajuća priča o nogometnom velikanu Zlatku Kranjčaru, ali i o Cici suprugu, ocu, bratu, prijatelju, priča koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim

Supruga Elvira prvi put otvoreno o životu s Cicom:

U našem braku bilo je i suza, ali imali smo ljubav i radost

Emotivna ispovijest sina Nike:

Nikad nisam ni pokušao, ni želio, a ni mogao biti kao tata

Tajnu Cicine karizme otkrivaju:

Marko Mlinarić, Velimir Zajec, Petar Bručić, Snješko Cerin, Robert Prosinečki, Ćiro Blažević, Zvonimir Boban, Igor Štimac, Darijo Srna, Niko Kovač, Luka Modrić, Dado Pršo, Mark Viduka,

Joško Jeličić, Ivica Olić, Slaven Bilić, Stipe Pletikosa, Hans Krankl i mnogi drugi

Dobivate dojam da voditelja, producenta, urednika i autora brojnih rado gledanih televizijskih emisija, pa i Večernjakovom ružom nagrađenog igranog serijala “Nestali”, Joška Lokasa, dobro poznajete. Pa svakog vam je dana na ovaj ili onaj način “u kući”. No, malo se zna o njegovu razvojnom putu i općenito životnoj priči koju je, otvorenije nego ikada, podijelio s čitateljima Ekrana. Od prvih koraka na OTV-u, pa do statusa jednog od najpoznatijih voditelja i autora emisija koje se ne propuštaju. Izravni je povod otvorenog razgovora skori početak emitiranja novog formata nazvanog “Super Potjera”. ”’Super Potjera’ je nevjerojatno atraktivan format i vrlo logična ekstenzija postojeće dnevne ‘Potjere’. Naoko djeluje kao ista priča, ali daleko je to od toga. Čak bih rekao potpuno drugačiji kviz. Relativno friška franšiza u svijetu, ako se ne varam iz 2020. godine, već dolazi u domaći eter zahvaljujući HRT-u koji je već 30 godina predvodnik u game show i kviz zabavi. Za svaku pohvalu je ovako brza reakcija urednika na HRT-u jer se nalazimo među prvim televizijama u svijetu koja ima ovaj format. Kviz dolazi od istih autora kao i dnevna ‘Potjera’ i u svoj osnovni zaplet dovela je natjecatelja pojedinca koji se suprotstavlja lovcima, i to svoj petorici. Djeluje kao nemoguća misija, ali nije. Lovci, iako u ovom formatu ekipa, djeluju samostalno i bez dogovaranja. Morani Zibar, Deanu Kotigi, Krešimiru Sučeviću Međeralu i Mladenu Vukorepi kao peti lovac pridružio se Sven Marcelić, čovjek koji je sa 22 koraka prednosti i pobjedom nad odličnim Krešom, itekako privukao pažnju javnosti. Bitno je naglasiti kako hrvatsku verziju ‘Beat the Chasers’, kod nas nazvanu ‘Super Potjera’, radi ista ekipa kao i dnevnu ‘Potjeru’, dakle urednici Mario Sedmak, Igor Grković i Andrea Jukić Grković, što daje sigurnost, jer iza novog formata na HRT-u stoji uigrana ekipa. Mislim kako će gledatelji vrlo brzo primijetiti atraktivnost samog formata kako kroz scenografiju, tako i

kroz sam sistem natjecanja, odnosno posložene igre. Vidim da budući natjecatelji već znaju za format jer prijava ne manjka, a koliko je lud tempo, gledatelji će se uskoro sami uvjeriti. Produkcijski vrlo zahtjevan format gledatelji će već moći vidjeti u nedjelju 26. ožujka 2023. na Prvom programu HRT-a.”

Nagrade, pohvale, priznanja, prepoznavanje na ulici, sve je to lijepo. A kakve su samotne noći ili dani s vlastitim mozgom dok osmišljava nešto što bi trebalo biti gledano u ovoj i ovakvoj zemlji ili regiji?

”Pa točno nekako kako ste i naveli u pitanju. Do ‘A kakve su samotne noći…’ Davno sam shvatio kako je slava, ako je uopće ima, prolazna i da je svatko zamjenjiv. Tako je i s nagradama, pohvalama, priznanjima i prepoznavanjima na ulici. Sve je stvar trenutka i konteksta. Dolaze i odlaze. Na kraju krajeva, kao i sam život. Pojave se poput bljeska i u trenutku. Traju onoliko koliko traju i prisutne su najčešće kroz neki aktualni trenutak. Kada, pak, prođu, nama kojima se taj trenutak događa ostaje uspomena koju, kada je to sve daleko iza nas, jedino još prepričavamo među svojim najbližima ili pak kada vas netko dobronamjeran podsjeti. Ako imate sreće pa ljudi prepoznaju vaš rad ili trud, onda slobodno možete reći kako se sve isplatilo.”

Dobiva se dojam da vam sve ideje prolaze?

”Ma postoje u velikoj mjeri i trenuci (koji se lako pretvore u godine) kada su sva vrata zatvorena, kada svjetlo ne pronalazi put. Jedna od fraza koja svakako dobro opisuje te trenutke u životu, iako sama knjiga ne govori o tome, ali je naslov inspirativan, je naslov knjige Žarka Lauševića o njegovu boravku u zatvoru ‘Godina prođe, dan nikad’. Upravo ta rečenica najbolje ocrtava razdoblja kada mislite kako imate nešto vrijedno, ali nažalost vaša poslovna okolina tako ne misli. Imate nešto za što iz vaše vlastite perspektive autora vrijedi poginuti, ali ta ideja nikako ne pronalazi put. U početku je taj susret s realnosti, taj šamar trenutka, jako teško podnijeti, ali nažalost, kao i na teže životne situacije, naviknemo se i na to. Ono što se teže probija do mirenja s postojećom situacijom je kada vam netko naknadno opet uzme format u razmatranje i da vam zeleno svijetlo. Nešto što ste skoro prekrižili, kreće, i netko tome udahne novi život. Tada vam ništa nije jasno. Pokušavate se sjetiti i sjetite se rečenica kojima ste odbijeni, ali ne i razloga. Kada ste mlađi, spremni ste dizati revolucije, ali s godinama shvatite kako postoje bitke u kojima ne morate nužno sudjelovati.”

Kako ste upali u OTV ekipu onih godina? Koliko je to “gerilsko” iskustvo bilo važno za poslije?

”Apsolutno najvažnije. Mene je kao studenta hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na audiciju za OTV, pozvala Vjekoslava Bach, tada moja studentska kolegica. To je bio prvi korak prema nečemu što će najvećim dijelom u budućnosti koja je slijedila biti moja prva i vjerojatno najveća poslovna ljubav, a to je televizija. Meni je na audiciji bio gosp. Boris Jukić i imao sam sreću te na njoj prošao. Ovdje ide savjet svima koji se žele baviti bilo čime u životu: prijavljujte se na audicije, natječaje i sl. Svjestan sam kako živimo u kulturi gdje se bojimo da je sve namješteno, ali iznenadit će te se i uvjeriti se kako nije.

Nakon te audicije vrlo brzo sam bio u mašini i počeo svaki dan dolaziti na OTV, pa i kad nisam radio. Zanimao me proces, zanimalo me kako drugi rade. A da vas samo podsjetim, tada su se na i oko OTV-a skupljali Željko Malnar, Željko Pervan, Mladen Horvat,

Zuhra, Robert Knjaz, Hloverka, Miladinov, Grga, Uvodić i još puno imena koja su oblikovala televiziju koju smo voljeli ili zbog koji volimo televiziju. Mene su upravo tamo redatelj Ivan Miladinov i Hloverka uzeli i odveli na HRT.”

Kakvog se djetinjstva sjećate i stvara li ono borca koji morate biti? Otac, mama, obitelj, materijalni status u onim vremenima otkad ih se sjećate?

”Potječem iz skromne obitelji za koje danas čitamo da su iščeznule, srednja klasa. Nismo imali previše, a onoliko koliko smo imali, cijenili smo. Odgajani smo sestra Ana i ja za svijet koji je trebao biti idealan i pošten. Imam osjećaj kako je većina roditelja tako odgajala svoju djecu. Ili su roditelji bili u zabludi ili su se djeca odmetnula i skrenula s puta jer taj svijet odavno ne izgleda tako, a i pitanje je je li ikad izgledao. Oca sam prerano izgubio, 2003. godine. Ne, nisam bio premlad kada je umro, imao sam 32 godine, nego naprosto danas nosim njegove godine (52) kada je već neko vrijeme bio, kako će se kasnije pokazati, neizlječivo bolestan. Mislim kako je to prerano. Pogotovo za moju majku koja je s njim živjela u dobru i zlu. Prazninu koju ona osjeća do dana današnjeg ne mogu zamijeniti naša nedjeljna ili ljetna okupljanja. Oni su živjeli 24 sata skupa s nama ili bez nas. Ako sestri i meni on ovako nedostaje, ne želim niti mogu zamisliti kako izgleda dan moje majke koja ga je bezuvjetno voljela.”

Je li se i po čemu moglo zaključiti “da će mali u medije”?

”Tata je tada savjetovao da se držim strojarstva, jer sam pohađao srednju strojarsku školu Nikola Tesla u Klaićevoj, ali nakon što sam upisao Filozofski, na nagovor moje tadašnje profesorice Ljilje Vokić, koja mi je u Tesli predavala hrvatski jezik, pomirio se s činjenicom da se nikad neću baviti nekim ‘ozbiljnim poslom’ (smijeh).”

Kao dijete sam bio glumac, sjećam se zavisti djece, pa i učitelja jer nije bilo dobro stršati. Vi?

”Scenski nastupi nisu mi bili strani jer sam uvijek nekog vraga plesao, recitirao i sl. Pretpostavljam kako smo svi mi klinci tada stršali jedino svojim obiteljima. Nisam bio član nikakve ozbiljne sekcije, što glumačke, folklorne ili neke treće, nego samo dio vrtićke i školske djece koja se dala nagovoriti da će nastupiti. Kad malo razmislim o tim vremenima, kao i sada, očito nisam znao reći ‘ne’ ili je neka druga, ozbiljna motivacija bila u vidu. Možda je simpatija prema nekome odigrala presudnu ulogu u tome biti dio toga svega ili ne. Aktivnosti koje su nas tada zanimale bile su većinom sportske. Košarka je bila sport koji je nizao uspjehe, nogomet je bio popularan, ali ne kao danas. Ne zaboravite kako sam ja uspio uživo gledati Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dina Rađu i ostale. I onda

Ništa vas toliko profesionalno ne troši kao proizvodnja igranog materijala, ali vas ništa ne raduje kada uspijete napraviti nešto kvalitetno

smo se dijelili po klupskim pripadnostima, ali nije se tako lako glava gubila kao što mi se čini da se danas može dogoditi odlaskom na nogometnu utakmicu.”

Postoji li ključna osoba ili osobe koje vas tada usmjeravaju, daju priliku? Kome ste “dužni”?

”Pa u tom televizijskom profesionalnom smislu Miladinovu i Hloverki što su me odveli na HRT, Mariju Sedmaku što se zauzeo za nas klince koji su radili ‘Upitnik’, kada nas nitko nije ozbiljno doživljavao, Đeli Hadžiselimoviću i Mariji Nemčić jer su nas znali resetirati na početne postavke kada je bilo najpotrebnije. Svakako Dušku Crnošiji jer nam je pokazao put. Urednicima i kolegama koji su prepoznali ‘Nestale’ i dali im zeleno svjetlo, a ljudima poput Željke Fattorini, Ksenije Urličić, Vesne Spinčić Prelog, Helge Vlahović, Olivera Mlakara ili pak Saše Zalepugina što su ovom poslu dali dignitet, a nas zarazili televizijom. Potom pokojnom Siniši Svilanu i isto tako prerano otišlom redatelju Daliboru Sokoliću, te njegovom poslovnom partneru Mislavu Donaju, s kojim i danas prijateljujem i poslovno surađujem, za povjerenje što su mi ga ukazali kada sam došao do nule. U onom privatnom, kao što bi rekao pokojni Max (Massimo Savić) “imam mali krug velikih ljudi”. Nemam društvene mreže, ali oni s kojima sjedim za stolom i oko stola znaju koliko mi je vrijeme s njima dragocjeno.”

Hrabrost je bila nakon kviz formata koje su ljudi do tada gledali ponuditi im nove, recimo ‘Upitnik’?

”Pa pomalo hrabar i lud trenutak koji je spletom okolnosti ipak uspio. Iza svega smo stajali moji prijatelji Mario Maračić, koji nas je prerano napustio, Vedran Perišić i ja koji smo se 1997. našli u kafiću i gledali kako od televizijskih reklama napraviti format koji nije samo suludo ispucavanje marketinškog vremena. Htjeli smo da sve te reklame budu dio nekog sadržaja kako bi gledatelj mogao dobiti vrijednost više. Pero i Mario su osmislili identitet i kompjuterski program koji će biti u funkciji sadržaja koji sam osmislio ja. Koncept je bio da postoje područja i po tri pitanja iz svakog od njih. Svako pitanje sastoji se od pretpitanja i glavnog pitanja. Ako ste točno odgovorili na pretpitanje, dobili biste usko povezano glavno pitanje. Odgovorom na oba zaradili biste tada 500 kuna. Kava je koštala, ako se ne varam, oko 6 ili 8 kuna. Ako odgovorite na tri pitanja u nizu, otvarali biste zasebno Jack pot pitanje čija je maksimalna vrijednost bila 80.000 kn. Prvotna želja nam je bila da se pretpitanje pokaže jednom i nikad više, zamišljali smo da nas se mora pratiti od početka jer smo kratko trajali i da se glavno pitanje mora otvoriti točnim pojmom iz pretpitanja. Mario i Pero su to slučajno drugačije unijeli u program i ispalo je da se svaki put pokazuje i pretpitanje i glavno pitanje, što se pokazalo odličnim. Time su u sam koncept unijeli i autorstvo i zato uvijek kažem kako smo sva trojica podjednako autori ‘Upitnika’.

A svega toga ne bi bilo da Pero nije tražio sastanak kod Hloverke i zamolio je da nas primi na deset minuta kako bismo joj prezentirali format. Hloverka je, tipa u četvrtak, došla u jednu od montaža da joj pokažemo pilot i nakon odgledanih par minuta pitala možemo li u ponedjeljak biti vani na Trećem programu HRT-a. Mi smo potvrdno klimnuli glavama i u ponedjeljak smo bili u eteru. Nakon toga, jednim neposrednim, spontanim načinom vođenja, Marko Rašica i ja smo ušli u domove ljudi i vrlo brzo od formata za Treći postali format za Prvi program HRT-a. Luda vremena. Na ‘Upitniku’ je nastala generacija ljudi koja dan-danas uspješno radi skoro sve kvizove u hrvatskom eteru. Od prvog dana na ‘Upitniku’ su bili Andrea, tada samo Jukić danas Jukić Grković, i Igor Grković, ljudi koji su preko ‘Upitnika’ postali urednici najuspješnijih formata HRT-a u proteklih dvadeset godina.”

Kako ste stajali sa samopouzdanjem u voditeljskim ulogama, recimo u formatu talk showa?

”Ovdje ću biti vrlo kratak. Ne zato što nemam što reći, pa da nas svi imamo mišljenje o nečemu, nego zato što se iza generalno moje voditeljske uloge krije nešto drugo. Prije nego odgovorim, prepričat ću vam Damira Nikšića s njegovog YouTube kanala. Tema mu je bila mišljenje. Danas svi imaju mišljenje. I u onom u čemu niste svoj na svome, imate mišljenje. Znamo sve o svemu. Ali ono što brine: mišljenje je besplatno i možemo imati bilo kakvo mišljenje o nečemu, ali mi redovito izaberemo ono najgore. Vođenje. Mislim kako sam negdje duboko u sebi, možda u onom mračnom prostoru iz prvog pitanja, introvertirana osoba koja svoju introvertiranost liječi ekstrovertiranošću. Negdje to radim uspješno, a negdje ne. Okolnosti u kojima nastaje neki format određuju i moju ulogu u njemu.

Kada vam nešto iznutra govori da ne trebate to tako raditi, a vi uporno to tako radite, onda vam nema pomoći. Moje iskustvo s kasnonoćnim talk showom nije ispalo baš dobro kako smo očekivali. Imali smo sjajne goste iz svih zemalja u susjedstvu, pa jedan Zdravko Čolić nam je bio dva puta gost. TBF uživo izvodio ‘Heroyix’, sve je bio na svom mjestu, osim najbitnijeg dijela. Nismo imali scenariste. A sve što smo tada proizvodili sami, u to nisam vjerovao, ne da to nije bilo dobro, nego ja to po svom habitusu nisam u stanju prezentirati. Sve što je trebalo biti neka normalna tema, to je išlo. Čim bih trebao nekog prozvati, ja bih se slomio jer naprosto nisam takav tip. Volim ljude, beskrajno vjerujem u njih i mislim kako velika većina ljudi ipak po

šteno misli i radi, a kada griješe, to ne rade s predumišljajem. Late night show upravo to traži. Beskompromisno obračunavanje sa svima. Ja to ne volim niti želim raditi.”

”Dvornikovi” su eksplodirali. Istovremeno nositi se s genijalcima Dinom ili recimo Rajkom Dujmićem ne može svatko?

”Spomenuta epizoda s Rajkom Dujmićem je svakako jedna u nizu situacija koje smo tada producirali u i oko obitelji Dvornik i u kojima gledate svijet i sadržaj koji nastaje pred vama bez da trepnete ili ozbiljno promišljate situaciju. Sjećam se, jednom je Dino, kad smo razgovarali oko showa, rekao - ma samo upali kameru i snimaj. Rekao je tada to u šali, ali bilo je trenutaka kada se to stvarno događalo. Cijela obitelj nažalost nikad prežaljenog Dine Dvornika, a mi smo u cijelu obitelj Dvornik ušli preko njega, nevjerojatno je talentirana u svakom smislu. Boris je tada bio još živ, Ella je bila mala, Danijela ih oboje hvatala i držala stvari pod kontrolom. Proveli smo intenzivno s njima nevjerojatno dragocjeno vrijeme koje je meni još jednom potvrdilo koliko u toj obitelji ima kreativnog nerva, ali i njihove potpune svjesnosti trenutka u kojem žive. Nasmijao se tada Dino i rekao otprilike nešto kao - mogu stvarati nevjerojatnu glazbu sada, ove sekunde, ali tek kad umrem, opet ću biti broj jedan s ovim hitom koji se ne probija na top ljestvicu. Tako je i bilo.”

Igranih se formata prihvaćate “Mamuticom”, ili prije? Kakav je to prijelaz u profesionalnom smislu?

”Igrane formate obožavam kao i svi, ili bar pretpostavljam da svi vole. Prije ‘Mamutice’ producirali smo ‘Operaciju Kajman’ za Novu TV.

Prijelaz je ogroman i dok se toga ne uhvatite, ne razumijete koliko je to kompleksno. Ogroman trud i posao za vrlo malu finalnu minutažu, ali vrijedi svake sekunde vašeg vremena. Stvaranje imaginarnih svjetova ili korištenje stvarnih događaja i ljudi kako bi ih se interpretiralo posao je koji od vas traži uvijek maksimalnu angažiranost jer ne stvarate sadržaj za sad i ovdje. Stvarate za zauvijek. Ništa vas toliko profesionalno ne troši kao proizvodnja igranog materijala, ali vas ništa ne raduje kada uspijete napraviti nešto kvalitetno. Nemoguće opisati ljudima koji nisu bili dio nekog takvog procesa.”

Koliko je snage i energije potrebno za poslove voditelja i producenta jednog serijala, koliko vam traje dan?

”Nažalost premalo, ali premalo za žrtvu koju podnose obitelj i moji ukućani. Oni su ti koji daju vjetar u leđa i bez čije je podrške nemoguće stvarati. Nije slučajno da se na lijepim prilikama akteri često zahvaljuju svojim obiteljima. Ne zamjeram im jer znam koliku žrtvu podnose njihova djeca i njihovi partneri. Ta snaga koju navodite dolazi upravo od obitelji.”

Producentski posao je iz mog kuta blizu pakla, jer nerijetko morate uvjeriti nekog medijski neukog “sekretara SKOJ-a” da nudite dobar format?

”Ne samo to. Najdraža mi je rečenica - kada mislite snimiti neku nordijsku seriju ili tako nešto. Moj odgovor je redovito - Mislite na krimić u nordijskim zemljama? Ako nam se ukaže prilika pa odemo tamo snimati neki krimić, e tada (smijeh). Ili zašto to ne izgleda kao ‘Black Hawk Down’? Pa iskreno, zato što je njima budžet za koji mi snimimo seriju ili film vjerojatno pola budžeta za društvene mreže ili kompjuterske grafike (ne govorim o ‘Avataru’).”

Novac u igranoj proizvodnji igra veliku ulogu. Naš prvi pomoćnik Lukša na moje pitanje o snimanju ‘Ratova zvijezda’ u Dubrovniku, kako to oni rade, vrlo jednostavno odgovori. Dođe ti neki čovjek s velikim ventilatorom i ispod tog ventilatora stavi vreću s novcem. Upali ventilator iznad te vreće s novcem i sve se sredi.”

Je li malo nepravedno da divni djelatnici bez kojih projekata ne bi bilo prolete na kraju ekranom u tekstu?

”Da. Još na HRT-u i vidite ta imena, ali na komercijalnim televizijama, ne samo kod nas, nego i u svijetu, samo par imena na projektu od 120 milijuna dolara. Zato u kinu ostanem do kraja i odgledam odjavne špice u cijelosti. Nekad zbog traženja ima li neki naš koji je radio, nekad zbog tajni koje kriju odjavne špice, ali i zbog ljudi koji su na tim projektima sudjelovali. Iskreno, to vrijeme mi je nekad najbitnije kod gledanja nekog filma jer mi treba neko vrijeme kako bi mi se slegli dojmovi prije nego krene ‘gdje smo parkirali’, ‘vidi koliko je gužva’, ‘kad ćemo doći kući’… Uglavnom posljednji mirni trenuci za filmsku umjetnost kriju se pod odjavnom špicom.”

”Nestali” su masterpiece. Kako ste ih gradili jer je tema Domovinskog rata led po kojem se može politički skliznuti?

”Hvala vam na ovome jer ni sami ne znate koliko mi ovo znači. ‘Nestali’ su moj život ili, bolje rečeno, neki dug koji sam htio vratiti ili barem malo podmiriti na nešto što na sreću ili žalost nisam proživio, a neki od mojih najbližih jesu. Neki se čak nisu vratili, a oni koji su se vratili, nisu više bili isti ljudi. Hm ljudi… Otišla djeca, a vratili se odrasli ljudi s pogledom uperenim prema nigdje, i to u razmaku od samo nekoliko godina. Kratak period za odrastanje. Prema cijeloj ideji i prema cijelom serijalu od početka smo bili iskreni u spoznaji kako je nemoguće ispričati priče svih branitelja i nismo se zanosili idejom kako je to moguće. Sjećam se jedne priče koju sam slušao od dva različita sudionika Domovinskog rata, a koji su bili u istom događaju. Neki detalji se toliko razlikuju da biste na trenutak pomislili kako se radi o dva odvojena događaja, a onda shvatite kako takav odnos i mi moramo imati prema materijalu. ‘Nestali’ su samo jedna od milijun priča ili perspektiva Domovinskog rata. Je li moglo bolje? Da. Uvijek može bolje. Je li velika odgovornost? Da. I treba biti. Najlakše je odustati od nekih tema, ali onda postoji opasnost da će se s vremenom prestati generalno pričati o tome. To mislim kako se ne smije dogoditi. Mislim da uvijek moramo znati i biti svjesni kako smo do ovdje došli. Kako smo uopće došli do ovog trenutka koji danas bezbrižno živimo. Tamo su neki Prka, Sikira, Nervoza, Gradski, Pape, Snježana i Delon odlučili ustati i oduprijeti se. Neki su ostali sjediti. Zbog onih koji su ustali, radimo ovu tematiku.”

Druga sezona, kao i drugi album, još veći izazov?

”Ne možete ni zamisliti, ali onda vidite pred očima sve te ljude i sve te priče i ne možete odoljeti. Gurate dalje i nadate se najboljem. Motiv je uvijek isti. Ne prestati pričati. Ne zaboraviti.”

Sprema se treća ili se već snima? Tko je, osim vas i glumaca, najzaslužniji za uspjeh?

”Pa uvijek je teško o nečemu što nemate u rukama bilo što reći. Mi trenutno imamo dva smjera. Prvi je direktan nastavak druge sezone, a drugi otvaranje potpuno nove priče koja nema veze s onim što smo do sada gledali. Vedran Kasap, Domagoj Jović, moje kolege producenti, i ja htjeli bismo napraviti domaću franšizu s temom Domovinskog rata i periodično, svake druge ili treće godine, snimiti po jednu priču u četiri epizode. Nadam se kako ćemo u tome uspjeti, ali svjesni smo itekako kako ne ovisi sve samo o nama. Što se tiče dijela pitanja o zaslugama, uvijek pripadaju cijeloj ekipi ‘Nestalih’ s odjavne špice. Svi ljudi, počevši od Kristijana Milića i Mirka Pivčevića, preko glumaca Sandre Lončarić, Gorana Navojca, Bojana Navojca, Filipa Križana, Marka Cindrića, Alana Katića, Vedrana Živolića i ostalih kolega glumaca kojima bih rado uvijek zahvalio za njihov angažman, pa do malog Ante iz crafta. Svi ti ljudi su svojim znanjem, trudom, idejama te profesionalnim odnosom stvorili dvije sezone ‘Nestalih’. Zahvala će zauvijek ići njima i nema te odjavne špice i prostora poput ovoga u vašim novinama koji može njima prenijeti moju zahvalu na način kako je ja osjećam. Tako da ću im to morati u privatnim trenutcima često naglašavati. Dok nas biologija ne razdvoji.”

Kakav ste svojim najbližima jer se jako “trošite”?

”Kada bih vodio literarni dnevnik, moje dnevne zapise o životu i događajima, u silnoj želji da se ne bavim životnim trivijalnostima nego samo važnim društvenim temama, podbacio bih. U njemu bi ipak najviše vremena pisao o njima. O mojoj obitelji i neizmjernoj ljubavi koju osjećam prema njima.”

Contents

hr-hr

2023-03-24T07:00:00.0000000Z

2023-03-24T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281852942816779

Vecernji List