OVAJ BI DOKUMENTARAC VJEROJATNO DOBIO OSCARA I DA NIJE RATA U UKRAJINI

SERIJE KOJE NEĆETE MOĆI PRESTATI GLEDATI. DA, I TO CIJELE SEZONE ODJEDNOM! A IMA I STVARNO SJAJNIH FILMOVA

Navikli smo već da su Oscari politički obojeni, da ih se već nekoliko godina dijeli u skladu s društvenim kretanjima. Nije bilo puno drugačije ni ove godine, barem što se dokumentaraca tiče, pa je tako zlatni kipić dobio “Navalni”. Kako je već i bilo vrijeme da kao glavnu preporuku stavimo jedan dokumentarac, i dalje najvrednija filmska nagrada bila je dovoljnim razlogom iako “Navalni” jest također u kategoriji uradaka koji su u skladu s vremenom. Međutim, treba biti pošten pa napraviti odmak, materijal od kojeg je priča o zadnjim godinama prije odlaska glavnog ruskog opozicionara u zatvor snimljen je prije početka rata u Ukrajini. Tako se može vjerovati da bi Oscara dobio i da rat nije počeo, jer je Aleksej Navalni zbog događaja koje je poticao i koji su se zbog njega odvijali već bio na naslovnicama glavnih svjetskih medija. S druge strane, doista nije riječ o najboljem dokumentarcu koji smo gledali, čak smo vidjeli barem jednako dobrih i u proteklih par godina, ali doista niti jedan nije bio ovako važan. Dokumentarac se bavi vremenom prije i nakon što je Navalnom pozlilo na letu iz Tomska u Moskvu, što je pripisano trovanju, vjerojatno od strane neke od državnih obavještajnih službi, a zbog čega je moskovski odvjetnik i najveći protivnik Vladimira Putina u Rusiji najprije završio u bolnici a onda prevezen u najbolju njemačku bolnicu Charite gdje je konačno izliječen. Već sami ti trenuci koje Navalni u kameru opisuje nakon ozdravljenja, dovoljno su živopisni. Prvo, on sam doista nije vjerovao da bi ga se Putin i njegovi željeli riješiti na tako banalan način kao što je trovanje, ali je znao da je očekivanje kremaljskog režima bilo kako će takav pokušaj sasvim sigurno imati učinka, u najmanju ruku natjerati Navalnog da ostane izvan Rusije, kao što je to bio slučaj s brojnim ruskim disidentima, poput Mihaila Hodorkovskog, primjerice. No, u dokumentarcu ne oklijevaju podsjećati da je bilo bjegunaca od režima ili njegovih protivnika koji su stradali u sličnim atentatima, kao što je bilo trovanje novičokom nekadašnjeg agenta Sergeja Škripalja ili Aleksandra Litvninenka. I ovaj film vrlo jasno pokazuje kako je Navalni zapravo očekivani rezultat ponašanja jednog režima koji ne trpi neistomišljenike, a demokratsko društvo doživljava kao idealan paravan. U zemlji poput Rusije, koja pamti smaknuća svojih vladara i spektakularne prevrate, morao se u nekom trenutku pojaviti netko poput Alekseja Navalnog, nekoga tko ima čvrstu ambiciju da stvari promijeni iako i sam svjestan da će to uspjeti možda nekome trećem ili četvrtom nakon njega. Upečatljiva storija u pravo vrijeme, film je premijerno prikazivan upravo lani, koju treba pogledati.