Svi pričaju o...

Zašto nam je Karl Lagerfeld danas zanimljiv? On je čovjek ovog vremena i trenutka mada je umro prije četiri godine u 86. - jer je još 1954. nagovijestio suvremenu opsjednutost sobom. Prije gotovo sedamdeset godina pisao je o selfijima i potrebi da nas se vidi, hvali, primijeti. Dobro, malo pretjerujem, nije se sjetio selfija u poslijeratnoj Europi, ali je u pismu majci objasnio - kad mu je bila 21 godina - “da mu je jedino važno da bude primijećen”. Dodao je i ono što se kasnije ponavljalo kao izum modernog marketinga: “Nije mi važno što o meni govore, važno je jedino da govore o meni...”

Pariški kreator njemačkog podrijetla u našem vremenu brzog življenja i jezivog tik-toka koji će djeci pojesti pamet i mentalno zdravlje (o tome su već napisane ozbiljne studije) nipošto nije brzo zaboravljen. Najednom je opet in. Nedavno je objavljena njegova nova biografija gotovo religiozna naslova, “Paradise Now: The Extraordinary Life of Karl Lagerfeld” (Raj sada: čudesni život Karla Lagerfelda). Novinar i pisac William Middleton godinama je pisao za profesionalne modne novine Women’s Wear Daily u kojima su prvi put Lagerfelda okrunili i nazvali carem - Kaiser Karl. On ga je više puta intervjuirao i s njim se družio te otkrio brojne nove detalje iz Lagerfeldova samotnog života - a ipak provedenog isključivo u žiži događanja i neposrednoj blizini svjetala reflektora. O njemu se uvijek pisalo, ponavljale su se njegove duhovite i jezgrovite izjave kao modna proročanstva, uvijek je bio primijećen, kao da je sam sebe odredio tim ranim pismom majci u domovinu Njemačku iz Pariza. Middleton biografiju započinje prologom s naslovom “Superstar!” i motom modne zvijezde: “Nikad nije kasno za novi početak”. I taj pristup životu čini ga bliskim boomerima, generaciji rođenoj u periodu neposredno nakon rata pa sve do 1964. koja se želi neprestano inovirati i dalje vladati svijetom.

Lagerfeld, koji je zaista živio raskošnim, hedonističkim životom posvećenim sebi i svojoj žudnji za ljepotom i umjetnošću, ipak je svoj život još dodatno uljepšavao, često pretjerano. Ali i to je odlika našeg vremena. Konfabulacija je danas sveprisutna i u svemu se pretjeruje, pogotovo u svijetu mode.

Lagerfeld je pričao o sebi kao nekoj vrsti djeteta genija s razvijenom sofisticiranom estetikom dandyja poput Oscara Wildea. Tvrdio je, recimo, da je s pet godina najradije provodio vrijeme čitajući njemačku srednjovjekovnu poeziju. Rado je s novinarima dijelio i detalje o svojim suludo rastrošnim životnim navikama. Recimo, na cvijeće koje je slao prijateljima svakodnevno i kupovao za svoje kuće i stanove trošio je milijun i pol eura godišnje. Valjda još više na ugađanje svojoj mački Choupette koja je nakon njegove smrti nastavila živjeti na svom Instagram profilu kao i dotada, što je odrađivala jedna pariška agencija. Choupette je s reklamama sama za sebe zaradila oko tri milijuna dolara do kreatorove smrti. Danas joj je gotovo 12 godina, za nju se nastavila brinuti dugogodišnja dadilja. Dakako, Lagerfeld se Choupette sjetio i u svojoj oporuci. Nagađalo se da joj je ostavio sve svoje bogatstvo, onda opet samo dio, oko 200 milijuna dolara. Modna novinarka Hadley Freeman u londonskom Timesu je napisala da ljudi uglavnom kreiraju neku novu izmaštanu personu da bi kompenzirali to što su plitki i nezanimljivi, a da je Lagerfeld, “jedna od najfascinantnijih ličnosti svojeg vremena”, sam sebi radio maske da skrije svoju dubinu.

Među dizajnerima bio je jedini pravi svjetski seleb, što se pokazalo 2004. kad je njegova kolekcija za H&M gotovo izazvala demonstracije. Ljudi su se tukli netko je nekoga čak i ugrizao do krvi - da dođu do komada koje je dizajnirao Kaiser Karl po pristupačnoj cijeni. Kreatori se najviše groze najgore moguće uvrede za svoj rad - jeftino! U jednom pariškom restoranu navodno je netko dobacio Lagerfeldu, kad se pročulo da će napraviti kolekciju za H&M: “Nije moguće da je to istina. Raditi tako nešto jeftino...” Lagerfeld je uzvratio: “Kakva depresivna riječ. Stvar je u ukusu. Ako si sam jeftin, nitko ti ne može pomoći.” U to danas najdublje vjeruju milenijalci. Oni samouvjereni. Nesamouvjereni kupuju skupo i brendirano da bi prikrili da su sami jeftini, riječima Lagerfelda, oni koji razumiju modu vješto kombiniraju ono što nađu na buvljacima i kupuju često jeftino pa ipak uspijevaju kombiniranjem postići efekt sofisticiranog, modno upućenog i probranog. Možda je i zato što je doista razumio svoje i naše vrijeme, njegova biografija, objavljena krajem veljače, već postala veliki knjižarski hit. A tu je i najveći modni show i najvažnija mondena zabava na svijetu - Met Gala! Ove će godine biti posvećena upravo Karlu Lagerfeldu. Uzvanici, američki i svjetski selebi, dobili su kratko uputstvo za svoj stajling, temu večeri - “sve u čast Karla”. Dakle, 1. svibnja, kad se selebi počnu pojavljivati na crvenom tepihu, gledat ćemo na portalima modne stajlinge, moderne reinterpretacije Lagerfeldova stila.

Lagerfeld će u muzeju Metropolitan dobiti i veliku retrospektivu svojeg rada, izložbu koja se otvara s velikim balom. Izložba se zove “Karl Lagerfeld: A line of Beauty” (Linija ljepote, što je igra riječima na modne linije koje je stvarao, u naponu snage 15 godišnje za nekoliko modnih kuća, ali i na liniju, potez olovkom na njegovim čuvenim skicama s kojima je uvijek započinjala svaka njegova kreacija).

Lagerfeldovu izložbu ne smijemo zvati modnom retrospektivom. Takve izložbe je prezirao. Jednom je za NYT rekao da “ne voli gledati stare haljine”. Doista, nije razgledavao velike izložbe posvećene kreatorima i smatrao je pametnom njemačku poslovicu - zasluge iz prošlosti se ne broje. Gledao je samo unaprijed

i tvrdio da prošlost za njega ne postoji. To je eksplicitno ponovio novinarima kad je Institut kostima Metropolitan muzeja 2005. postavio veliku izložbu posvećenu modnoj kući Chanel. Nije se pojavio na otvorenju izložbe posvećene Chanelu, najpoznatijem modnom brendu koji je nakon smrti osnivačice desetak godina polagano odumirao s ostarjelom klijentelom, da bi ga Lagerfeld preuzeo 1983. i ponovo digao među zvijezde. Istovremeno, godinu dana kasnije, pokrenuo je svoju vlastitu modnu kuću pod svojim imenom, a od sredine šezdesetih do smrti vodio je uz sestre Fendi i tu građansku talijansku modnu kuću osnovanu 1925. Prije angažmana u Fendiju i Chanelu radio je kao dizajner za najveće pariške modne kuće, Balmain, Jean Patou, Chloé.

Jako je puno radio i jako puno vremena posvećivao svome izgledu. Budio se između pet i šest ujutro u svom pariškom stanu u zgradi iz 18. stoljeća i prije nego bi se susreo sa svijetom, uređivao se dva sata. Volio je šokirati ili iznenaditi i tvrdio da živi “tu i sada”, no najveća životna opsesija bio mu je barok. U dvadesetom stoljeću svoj je imidž gradio kao spoj baroka s bijelom natapiranom frizurom s repom i punka, rokerske kože s “ubojitim” prstenjem na rukama s kojih nikada nije skidao kožne rukavice sa zakovicama, odrezanih vrhova prstiju. Mrzio je sve znakove starosti pa je nosio bijele košulje s visokim krutim ovratnicima koji skrivaju izborani vrat. Te košulje od čvrstog, štirkanog, pamučnog bijelog popelina radio je po mjeri, u Londonu, nedaleko Ritza u krojačnici blistave povijesti Hilditch & Key. Redefinirao je modu, ali i samog sebe, svoje tijelo. Početkom novog tisućljeća, kad je valjalo slaviti nove početke, navodno se probudio jedno jutro i zaključio da ne može podnijeti svoje staračko, dežmekasto tijelo sredovječnog muškarca i odlučio otići na striktnu dijetu. U 13 mjeseci (prije Ozempica) izgubio je gotovo 40 kilograma - “kao da sam skinuo debelu pernatu jaknu sala”. Svoju dijetu nazvao je “nekom vrstom samokažnjavanja”.

Kasnije je i objavio knjigu o Lagerfeldovoj dijeti, no iz nje se - avaj - ne da puno naučiti. Sve se svodi na malo, nemasno, uglavnom bez ugljikohidrata, uz jako puno Coca Cole bez šećera. Uf. Današnji nutricionisti bi ga razapeli. Vježbanje je prezirao, ali plesao je dvorske plesove sa zadanom koreografijom.

Tad je davao intervjue o tome kako nikad ne bi mršavio zbog zdravlja, to je valjda sitničavo, za malograđane - on je mršavio

zbog mode, da bi izgledao kao trstika i mogao nositi pripijena odijela koja je tad počeo raditi Hedi Slimane. Začudo, kao što je Middletonu rekla njujorška književnica i komičarka Fran Lebowitz - mogli bismo je nazvati suvremenim Oscarom Wildeom - on se tad toliko transformirao da se baš nitko više nije sjećao onoga što je bilo prije. Povijest je Kaiser zaista uspio zatrti. Middleton podosta novog otkriva u svojoj knjizi. Lagerfeld se rodio u Hamburgu 1933. i to je skrivao. Prvo, jer je želio da svi misle da je mlađi, što je još jedna tipična opsesija svih pomodara. Drugo, tad su na vlast došli nacisti, a oba roditelja, o kojima je pjevao poeme, bili su, uh, članovi nacističke stranke. Bili su bogati u vrijeme velike njemačke gladi i krize. Tata mu je bio industrijalac i proizvodio

kondenzirano mlijeko.

Preselio se u Pariz kad mu je bilo 18 godina uz mamin blagoslov. Kad je pisao mami da samo želi biti primijećen, osvojio je Woolmarkovu nagradu za mlade dizajnere, no u kategoriji kaputa. Yves Saint Laurent, njegov najveći životni rival, u ljubavi i modi, osvojio je prestižniju nagradu u kategoriji ženskih haljina. Middleton veoma zabavno piše o Lagerfeldovu životu među mladim, lijepim, dekadentnim homoseksualcima u raspojasanom Parizu šezdesetih i sedamdesetih godina.

Lagerfeld je čitav život tvrdio da je volio samo jednom i da je to bilo za čitav život. Zaljubio se u Jacquesa de Baschera, jednog od onih amoralnih, izrazito lijepih i razmaženih francuskih aristokrata. De Bascher mu je uzvratio ljubav strasnom

Možda je i zato što je doista razumio svoje i naše vrijeme, njegova biografija, objavljena krajem veljače, već postala veliki knjižarski hit

aferom s njegovim hiperseksualiziranim, lijepim, vitkim i visokim prijateljem Saint Laurentom. Lagerfeld je bio nizak, krivih nogu, no markantan. Do kraja života Lagerfeld je tvrdio da se nikada ni s kim nije poseksao, kako se to danas kaže. Middleton je tu tvrdnju ozbiljno istraživao i čini se da je Lagerfeldu povjerovao. Umjesto seksa, Lagerfeld je u osami gledao homoseksualne pornografske filmove Jeana-Noëla René Claira koji je snimao vojnike i muškarce s ulice po cijelom svijetu. Middleton u svojoj knjizi naročito potresno opisuje de Bascherovu smrt od AIDS-a 1989. Lagerfeld je bio uz njega do kraja, iako je mrzio samrtne postelje i nije želio biti čak ni uz svoju voljenu mamu. Rekao je za de Baschera da je u mladosti bio “vrag s licem Grete Garbo”. ”Odijevao se kao nitko prije i poslije njega. U svemu je bio ispred svojeg vremena. Nitko me nije mogao tako nasmijati. Bio je moja čista suprotnost. Bio je nemoguć i prezira dostojan. Bio je savršen”, rekao je jednom Lagerfeld. Navodno mu je oprostio i nevjeru sa Saint Laurentom i bio voljan sve to prešutjeti. No, Yvesov stalni poslovni i životni partner Pierre Berger je poludio i tu aferu razotkrio svima. Lagerfeld je Bergeru zamjerio što je na taj način zauvijek uništio njegovo prijateljstvo s Yvesom iz vremena njihovih zajedničkih skromnih početaka i neskromnih pariških partijanja i ludovanja.

Kasnije je koristio svaku priliku da ponizi Saint Laurenta, poznatog po brojnim nervnim slomovima, pijanim i drogiranim ispadima i neuspjelim pokušajima da se sabere u centrima za odvikavanje. Jednom je rekao da ne može podnijeti ljude koji se pretvaraju da su izmučeni, uništeni svojom genijalnošću. ”Kako netko uopće može pričati o kreativnim mukama i patnjama izrade svilene haljine, i to iste one koju je napravio prije šest mjeseci. Žene kupuju tvoje haljine da bi bile sretne, a ne da bi slušale priče rasplakanog alkoholičara”, zločesto je komentirao jedan od nervnih slomova Saint Laurenta. Ovaj je samo kratko uzvratio: “Karlov je problem... njegov jezivi ukus.”

No, što se tiče jezgrovitih izjava, neke vrste modnih dicta & sententiae, tu je Lagerfeld bio ipak nenadmašan, pravi sljednik Coco Chanel. Nitko im nije bio ravan u modnom filozofiranju. I uvredama mrskih protivnika. Lagerfeld je Jeffa Koonsa, suvremenog umjetnika koji se proslavio skulpturama pudlice kakve se rade od balona i sličnim camp ili kič radovima, usporedio s prostitutkom. Azzedine Alaïa, voljeni pariški kreator, po Lagerfeldu nije radio ništa zanimljivije od “baletnih kostima za modne žrtve u menopauzi”.

Iako je neprestano kupovao palače i stanove po svijetu i prodavao ih uređene po vlastitu ukusu uz veliki profit, odlučno je tvrdio “Mrzim vlasništvo” ili “Ja prodajem vjetar, a on trenutno puše u pravom smjeru”.

Rekao je jednom, “Ja nisam Bog, ali je moja izvrsnost bogomdana”. Tek trebamo vidjeti recenzije njegove izložbe koja se otvara za nešto više od mjesec dana, no jedno znamo: Lagerfeldu, junaku našeg doba, na crvenom tepihu raskošnog stubišta Metropolitana, poklonit će se sa strahopoštovanjem svi najveći selebi našeg vremena.