KNJIŽEVNA PREPORUKA Aleksander Kluge: “Ko izusti utešnu reč, izdajnik je”

KCNS, Novi Sad 2022.

Alexander Kluge, rođen na Svetog Valentina, godine 1932, bio je odvjetnik u Njemačkoj, krajem pedesetih. Dobro obrazovan, s usporednim studijima povijesti i crkvene glazbe, donekle tipičan u svojoj intelektualnoj generaciji, opterećen mračnom njemačkom prošlošću i njezinim živim refleksima na svakodnevicu, mladić se pomalo bavio književnošću i filmom. Stariji prijatelj, već čuveni Theodor Adorno, koji je već objavio i “Filozofiju nove muzike” i “Minima moralia”, nagovori ga da se mane advokature i da se ozbiljnije uhvati filma. Adorno ga upoznaje s Fritzom Langom, kojem će Kluge biti asistent na “Tigru iz Eschnapura”. Već 1960. korežira s Peterom Schamonijem svoj prvi film, dvanaestominutni lirski esej o nacističkoj arhitekturi, da bi dvije godine kasnije bio jedan od potpisnika prevratnog Oberhausenskog filmskog manifesta mladih njemačkih autora. Snima film “Oproštaj od jučer”, jedan je od režisera omnibusa “Njemačka ujesen”, redatelj velike vizualne i glazbene kulture, sjajan filmski pripovjedač, ali zapravo nezainteresiran za konvencionalnu redateljsku karijeru. Kluge se cijeloga života bavi filmom, ali odavno ne pokazuje namjeru da snima filmove na način na koji ih snima sav ostali svijet. Zapravo se na sličan način bavi i književnošću. Njegove eseje i prozne tekstove u prijevodima smo mogli čitati dok god je i u nas bilo književnih novina i časopisa, ali cjelovite knjige mu na hrvatski, pa čak ni na srpski, nisu prevođene. Razlog jednostavan: Kluge je radikalan pisac. Njegova stilska gesta je šokantna. On je pisac i filmski autor na tragu avangardi, ali načinom zbunjujućim. Knjiga “’Ko izusti utešnu reč, izdajnik je’”, u odličnom prijevodu Sanje Karanović, s podnaslovom “48 priča za Frica Bauera”, objavljena je 2022. u Kulturnom centru Novog Sada, kod malog izdavača, diskretno i bez ikakve reklame. Izazvala je u Srbiji reakcije, vrlo burne, kod onih koji su je pročitali. Nije čudno, jer od Carverove pojave na našim jezicima, a bilo je to krajem osamdesetih, nije se pojavila ovako drukčija i ovako formalno radikalna knjiga kratkih priča, koje su pritom krajnje komunikativne. Komunikativne, da tako kažemo, poput novinske vijesti. Samo što bi čitatelj, šokiran, često poželio da su manje komunikativne i da ga poštedi njihovo djelovanje.

Fritz Bauer bio je njemački sudac i tužitelj, ili kako bi se to u nas reklo - državni odvjetnik. Kao člana SPD-a i Židova nacisti ga uhićuju već u svibnju 1933, kratko nakon što su preuzeli vlast. Biva otpušten iz službe, ali pušten na slobodu, pa emigrira u Dansku. U Švedskoj djeluje u ilegali i zajedno s Willyjem Brandtom izdaje novine na njemačkom jeziku. U domovinu se vraća 1949, zapošljava se kao državni tužitelj, te od sredine pedesetih intenzivno radi na podizanju optužnica u vezi koncentracijskog logora Auschwitz. Time djeluje protivno politici kancelara Adenauera i nove Njemačke, zasnovane na zaboravu i ignoriranju vlastite prošlosti i prošlosti svojih prvih susjeda. Pružali su mu čudovišan otpor, protiv sebe je imao sav nakupljeni mrak u dušama ljudi, ali i sve ono na čemu je bila zasnovana zajednica. Nemajući povjerenja u njemačko sudstvo, Bauer informaciju o Adolfu Eichmannu prosljeđuje izraelskom Mossadu. I nastavlja do kraja, do krajnjih svojih ljudskih i emocionalnih snaga. Zahvaljujući Fritzu Baueru Njemačka se budi i mijenja, zahvaljujući njemu u Njemačkoj se ipak sudi zločincima. Čuvena je njegova rečenica: “Unutar pravosudnog sustava ja živim kao u egzilu.” Izvršio je samoubojstvo 1. srpnja 1968, dva tjedna prije nego što će navršiti šezdeset i pet. Strašno je bilo očajanje Fritza Bauera.

U pričama koje mu je Alexander Kluge posvetio nema nijedne izmišljene pojedinosti. Nema komentara. Nema utjehe. Nema osude. Ničega, zapravo, nema, osim onoga što se stvarno dogodilo, pretvorenog u kratku, katkad apsurdističku, jednostavno donesenu pripovijest. I sve su poput prve priče, naslova “Neobičnim slučajem raspršili se kao gas”. Priča govori o jednome vlaku, koji je iz Pariza krenuo prema Poljskoj. Zaustavio ga je blizu stanice Flörsheim am Main koordinator njemačkih željeznica, koji je raspolagao posebnim ovlastima, i naredio da se kompozicija na licu mjesta isprazni, te da se tako prazna hitno uputi prema sjeveru. Naime, teretni vlak bio je nužan da se hitno iz Schleswig-Holsteina dostavi hrana, tačnije sušena šunka, snagama na Istočnoj fronti. Tako su istovareni strojevi i oprema, koju su Nijemci konfiscirali u Francuskoj, te 977 Židova s francuskim državljanstvom, uhićenim u rujnu po Parizu. Francuska pratnja vlaka nešto se bunila, ali niti su ih Nijemci bendali, niti su Francuzi znali njemački jezik.

Lokalni su nacistički aktivisti smjestili “izbeglice” u obližnje stovarište i u zgradu staničnog restorana, gdje su spavali na daskama i jedni preko drugih. Međutim, nitko na njih nije naročito pazio. I dok je pokrenut nacistički administrativni mehanizam, da se ustanovi što je bilo i gdje je zapelo sa 977 Židova upućenih željeznicom prema Auschwitzu, u stovarištu i u zgradi staničnog restorana ostalo ih je samo 18. Oni su vjerovali u ono u što se u normalnome životu i vjeruje, pa će umrijeti u Auschwitzu. Ali Kluge i ovu činjenicu ispisuje bez ovoga mog dodatka o normalnom životu. A s ostalima što je bilo? Oni su pobjegli, nestali, oni su “neobičnim slučajem raspršili se kao gas”.

Pričama prethodi kratki uvodni izvještaj sa sahrane Fritza Bauera. Pokojnik je zamolio da ne bude oproštajnog govora. Tužni skup čini skupinica odistinskih antifašista. Muziku za pogrebnu svečanost odredio je, bez konzultacija s bilo kim, Theodor W. Adorno. O vladinom trošku izvedena su cjelovita tri kasna Beethovenova gudačka kvarteta. Apsolutna muzika.