Humanitarni koncerti

PRIJE 50 GODINA ODRŽAN JE PRVI SATELITSKI TELEVIZIJSKI PRIJENOS KONCERTA, ELVISA PRESLEYJA NA HAVAJIMA

OD LIVE AIDA DO DANAS JOŠ UVIJEK JE ČESTA SITUACIJA DA JE GLAZBENI “KOŠ”, PA I TELEVIZIJSKI EKRANI MNOGIH HUMANITARNIH AKCIJA, PRETRPAN SVIME I SVAČIME, A PONAJVIŠE ZVIJEZDAMA KOJE TRAŽE VLASTITU PROMOCIJU

Koliko puta ste na domaćim televizijskim programima unatrag dvadesetak godina gledali neki humanitarni program u kojem su poznate zvijezde, glazbenici, glumci i sportaši na telefonima razgovarali s publikom koja je telefonskim pozivima uplaćivala iznose za neku humanitarnu akciju? Vjerojatno puno puta. Danas je to postao općeprihvaćen medijski model rada televizijski prenošenih dobrotvornih akcija, ali svega toga prije pedesetak godina nije bilo. U današnje doba sveprisutnog interneta i prijenosa koji se događaju uživo, “u sekundi”, te redovitih streaming događanja iz svijeta koji niti ne moraju biti televizijski distribuirani, nego ih možete pratiti na kompjuterima i mobilnim telefonima, mlađima je teško zamisliti kako je to bilo nekada kad su informacije putovale puno sporije, a jedini dokaz bili su izvještaji i vijesti po svjetskim i domaćim novinama. No, prije pedeset godina održan je prvi glazbeni satelitski prijenos uopće, koji je omogućio sve ovo što će doći kasnije. Bio je to koncert Elvisa Presleyja 1973. na Havajima, održan 14. siječnja pod nazivom “Aloha from Hawaii”. Jedan podatak bio je znakovit i brojkama do tada nedostižan: Presleya je tom prilikom istovremeno vidjelo milijardu gledatelja u više od četrdeset zemalja, iako, osim dva nastupa - u Kanadi 1957. i Parizu 1959. - Presley nikada nije održao koncert izvan SAD-a.

Odmah nakon tog pionirskog događaja snalažljivošću medijskih djelatnika i televizijske industrije, mnogi “dobrotvori” i satelitski koncesionari ušli su u isto kolo i započela je era satelitski distribuiranih prijenosa koncerata i humanitarnih akcija koje ste u miru svoje dnevne sobe idućih desetljeća mogli gledati na televizijskim ekranima, sve do danas. I uz kokice, neki sok ili brzi snack biti dijelom velikih humanitarnih akcija, te oprati svoju savjest zbog problema gladne djece u Etiopiji, otopljavanja ledenjaka ili pretjeranog krčenja amazonskih šuma.

U vrijeme opće televizijske umreženosti planeta i brojnih satelitskih transmisija najrazličitijih manifestacija, mnoge prilike, nažalost, bile su rezervirane za prijenose “posebnih namjena”. Nakon Live Aida 1985. postala je uhodana praksa po kojoj su se globalne tragedije medijski prešaltavale u aktivno sudjelovanje najšireg mogućeg auditorija, tj. svih onih koji posjeduju televizijske ekrane. Prava mogućnost stigla je s potpunim satelitskim umrežavanjem planeta, a kasnije kao da nam je neka tajna služba postavila prislušne uređaje, skupa s televizijskim ekranima po sobama, i dirigirala nam emocijama i stavovima. Televizijski prenošeni događaji i humanitarno/ protestne glazbene akcije nicale su kao gljive poslije kiše. Iako, prvi takav hepening, samo još bez televizijskog prijenosa, bio je humanitarni koncert za pomoć Bangladešu u organizaciji bivšeg Beatlesa Georgea Harrisona 1971., održan u newyorškom Madison Square Gardenu.

Nakon toga već je Koncert za Kampučiju, održan 1979. u Londonu, postavio gabarite masovnog okupljanja pop i rock glazbenika koji će u sličnom obliku biti zadržani sve dao danas. Često se nije moglo razaznati koji je segment, humanitarni (ako ga je bilo), ili tehnološki, bio važniji. Zasigurno, tehnička logistika uzela je maha do te mjere da je osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća uslijedila inflacija izravnih prijenosa na sve kontinente, što je bilo vidljivo i u redovitoj showbusiness praksi s dodjelama svih mogućih nagrada, od Grammyja i Oscara, do rastućih MTV i VH-1 nagrada osamdesetih, pa kasnije Britawardsa.

S obzirom da su svi mnogi koncertni projekti zapravo bili “grupnjaci na pozornici”, tj. događanja s podebljom listom izvođača, često ih se trpalo pod zajednički nazivnik festivala. Woodstock 1969. kao “majka svih festivala”, ili kalifornijski Altamont Rolling Stonesa iste godine - kao tragični smiraj pokreta djece cvijeća - bez obzira na posjete mjerene stotinama tisuća ljudi, bili su tek aperitiv i lokalne manifestacije u usporedbi s kasnijim globalno televizijski prenošenim prijenosima. Princip rada postao je vrlo jednostavan: manje je ljudi bilo na lokacijama, ali su ponuđene menue putem televizijskih ekrana vidjeli baš svi

U vrijeme opće televizijske umreženosti planeta i brojnih satelitskih transmisija najrazličitijih manifestacija, mnoge prilike, nažalost, bile su rezervirane za prijenose “posebnih namjena”

na planetu.

Primjerice, razlika između originalnog Live Aida iz 1985. i nastavaka u devedeswetima, ili projekta Farm Aid i Live 8 u londonskom Hyde Parku 2005., bila je višestruka i vidljiva iz aviona. Iako su mnoge sličnosti u načinu prezentacije postojale, teško da su okolnosti mogle biti drugačije. Na Live Aidu pomagalo se drugima, “trećem svijetu” i razbijalo glad, a kasnije se nastojalo pomoći svojem dvorištu, američkim farmerima.

Nakon rušenja američkih nebodera World Trade Center, televizijski prijenos “America: Tribute To Heroes” iz New Yorka u sebi je spojio zadaću sakupljanja financijskih sredstava i bio satelitski distribuiran širom svijeta. Prvi put prijenos je bio besplatan i bez reklama, jer su moralni zov i agitiranje za pomoć postradalima u New Yorku bili važniji od pojedinačnih interesa. Superiorna lista glazbenih gostiju i glumačkih pojavljivanja namjerno je držana “pod kontrolom”, pa su nastupili doista oni koji su imali što poručiti, za razliku od Live Aida na čiji se američki koncert uguralo sve živo s tadašnje pop i rock scene, pa i oni koji s borbom protiv gladi u Africi nisu imali baš nikakve veze.

Bez obzira na humanitarne značajke takvih medijskih ekskurzija u sve kuteve planeta, bilo je glupo smetnuti s uma koristi, i to dugotrajne, koje su pop zvijezde imale od pojavljivanja i plakanja nad tuđim, ili svojim, sudbinama. Samo pojavljivanje donosilo je višestruke koristi, od povećanja naklada nosača zvuka do marketinškog predstavljanja najširem mogućem svjetskom televizijskom auditoriju. Jedan je primjer bio znakovit. Na Live Aidu 1985. mladi U2 cikcakanjem su između konkurencije prokrčili put do globalne popularnosti (podsjetimo se, album “The Joshua Tree” iz 1987. još nije ni bio na vidiku) i ništa poslije, barem za njih, nije bilo isto. U igri su uvijek bile i ostale goleme financijske i propagandne koristi. Nakon newyorške tragedije rušenja nebodera World Trade Center 2001. održana su čak tri velika humanitarna koncerta u manje od mjesec dana: televizijski “Amerika: U počast herojima”, “Concert For New York City” u organizaciji Paula McCartneyja u Madison Square Gardenu i dan kasnije “United We Stand - What More Can I Give” na washingtonskom RFK stadionu. No, pojedinačni interesi bili su dovoljno rastezljivi da su se pod isti nazivnik često mogli utrpati i izvođači međusobno toliko različitih svjetonazora da je gledateljima postalo neugodno pred ekranima. Iako se u takvim prilikama tražila “moralna vertikala”, postojala su i odstupanja uslijed opće pomame za pojavljivanjem na pozornici. Upravo je američki i britanski dio Live Aida pokazao temeljne razlike u shvaćanju istog posla. Američki dio manifestacije - koji je organizirao legendarni impresario Bill Graham, i usput privatizirao listu izvođača na pozornici - bio je skup imena i interesnih sfera koje nikako ne idu zajedno. Kritike zbog spuštenog praga osjetljivosti u izboru izvođača uslijedile su već za vrijeme prijenosa, a britanski organizatori Bob Geldof i Midge Ure vjerojatno nisu ni slutili što im je podvalila američka podružnica.

Ako su na londonskom koncertu uspjeli zadržati decentnost u izboru - pa su na Wembley stadionu nastupili uglavnom srodnici “Feed The World” projekta i izvorni izvođači s “Do They Know It’s Christmas” singla objavljenog za Božić 1994., na pozornicu RFK stadiona u Philadelphiji za američki dio Live Aida popeli su se svi. Od Led Zeppelina do Santane, Beach Boysa i Madonne, The Carsa i Micka Jaggera. Postava major zvijezda pokazala je da, makar se nisu odazvali zovu skupnog snimanja pjesme “We Are The World”, nisu željeli propustiti i koncertnu priliku za promociju. Tako je, mora se priznati, najčešće i danas: iako je u nekim prilikama “ideološki profil” izvođača poštovan pri selekciji za pozornicu. No, od Live Aida do danas još uvijek je česta situacija da je glazbeni “koš”, pa i televizijski ekrani mnogih humanitarnih akcija, pretrpan svime i svačime, a ponajviše zvijezdama koje traže vlastitu promociju, iako sa samom humanitarnom podlogom imaju malo veze.

NIJE TAJNA DA SU DOBRO ISPRIČANE RATNE PRIČE UVIJEK NA CIJENI KOD AMERIČKE AKADEMIJE

Nisam mislio komentirati Oscare, ali zbog rata koji se odvija u našem susjedstvu, u maniri najstrašnijih ratova dvadesetog stoljeća, jedan me film posebno dirnuo. “Na zapadu ništa novo”. Erich Maria Remarque stvorio je klasično djelo svjetske književnosti koje ni danas nije izgubilo snagu, priču o devetnaestogodišnjem Paulu Bäumeru koji se, nemajući pojma što zapravo čini, prijavljuje za odlazak u rat, iz školske klupe na bojište. Naslov je to koji je postigao golem uspjeh, a smatra se jednim od najvažnijih djela o Prvom svjetskom ratu, knjiga po kojoj je nastao i istoimeni film koji je trijumfirao na Oscarima te odnio čak četiri kipića.

Iako mnogi možda ne bi očekivali da će se na streaming servisu Netflix (u njihovoj produkciji) pojaviti film vrijedan zlatnog kipića, publika i kritika su složne - “Na zapadu ništa novo” pomeo je konkurenciju.

Ovaj antiratni roman iz 1928. doživio je napokon i prvu adaptaciju na njemačkom jeziku, nešto manje od 100 godina nakon objavljivanja. No ovo nije prvi put da je roman ekraniziran. Prva ekranizacija osvojila je dva Oscara od sedam nominacija, za najbolji film i režiju Lewisa Milestonea, a upravo je taj film prvi oskarovski pobjednik snimljen prema nekoj knjizi. Druga ekranizacija, stvorena redateljskom palicom Delberta Manna, okupila je zvučnu glumačku ekipu i osvojila Zlatni globus, dok je verzija u režiji Edwarda Bergera već od samog početka bila okarakterizirana ‘’kao njemački kandidat za Oscara’’.

Nije tajna da su ‘’dobro ispričane’’ ratne priče uvijek na cijeni kod američke Akademije, no već i prije samih Oscara, film je doživio pravi trijumf. Pozitivne ocjene zbog vjernosti antiratne poruke izvornog materijala donijele su mu i 14 nominacija na 76. dodjeli filmskih nagrada Britanske akademije te čak devet na za Oscara. Redatelj Berger i njegovi kolege scenaristi Ian

Stokell i Lesley Paterson na najbolji su način prilagodili Remarqueov tmuran pristup i oštru kritiku rata oslikavajući brutalnu sliku njegovih užasa. Sniman u Češkoj, James Friend uglavnom je koristio kamere velikog formata, vodeći gledatelja kroz blatnjave ratne rovove i intenzivne scene bitaka. Kako je rekao sam snimatelj, posebno je teško bila snimati noćne scene bitke koje su snimane na lokaciji veličine deset nogometnih igrališta. Kako bi dočarao borbu što je vjernije moguće, koristio je vatru i baklje da bi stvorio dubinu u ovim snimkama, zajedno s potpuno novom tehnologijom nazvanom ARRI Orbiter, koja mjeri frekvenciju, boju i intenzitet drugih svjetala. Osim sjajne fotografije, svakako treba naglasiti i glazbenu podlogu. Dok se ratni stroj pokreće, Berger se koristi oštrom i zlokobnom glazbom koju potpisuje njemački pijanist Volker Bertelmann. A dio ekipe bili su i Hrvati, set dizajneri Ana Sarić i Melkior Serdarević, koji su sa scenografom Christianom Goldbeckom radili na razradi vojnih rovova i kampa koji su kasnije sagrađeni u Češkoj.

Mučne scene iz rova izmučenih lica ocrtanih psihičkim raspadom, blatnih kaljuža punih vode i krvi presijecaju kadrovi šumskog krajolika kako bi se pokazao spokoj prirode što donosi oštar kontrast s prikazanim užasima - generacija umire, no potoci nastavljaju teći, godišnja doba se mijenjaju, lisice se rađaju, a za razliku od prijašnjih adaptacija, ova donosi povijesne elemente koji dodatno naglašavaju sramotu rata.

Film je to koji nosi snažnu poruku koja možda neće zaustaviti ratna razaranja kojima svjedočimo i danas, no podsjetnik su da se ne zaborave svi užasi i besmisao ratovanja.