On vam je, sve u svemu, čista petica

DANAS U PRVIM REDOVIMA NA REVIJAMA SJEDE LJUDI KOJI SE DOSAĐUJU I ZURE U MOBITEL. TAKVIMA NEMAM ŠTO REĆI

Gospođa Marija Duvnjak u samom srcu Splita druži Junglu, veselu i raskošnu trgovinu odjeće, obuće i modnih dodataka, u kojoj posebno mjesto zauzimaju i kreacije Tome Jerčića. I dok je oprezno pitam kada bi joj odgovaralo da je kolega fotoreporter dođe slikati, tj. kada će odjenuti nešto s Tominim potpisom, ona spremno odgovara:

- Ma može i odmah doći. Ja sam vam stalno u Tominoj robi.

Priča mi kako je njegove kreacije otkrila kada se doselila u Split i kako je to bila ljubav na prvi, ali i svaki sljedeći, pogled: - Tomina odjeća je originalna, pomalo drugačija, a krase je vrhunski materijali i ista takva izrada. Ja i danas nosim njegovu odjeću koju sam kupila prije dvadesetak godina i ona ne samo da nikada neće izaći iz mode, nego i izgleda kao da je sašivena jučer - govori Marija. Naravno, kao i ja, i ona ima suknje koje su sastavljene od pačvoraka, ljetne suknje od zamalo tisuću komadića, koje nosimo već petnaestak godina, a na kojima svo to nošenje i pranje nisu ostavili traga. Odmah smo našle tisuću tema za razgovor, počevši od one da uz te šarene i vesele suknje, u koje on utuče sate i sate rada, ženi treba tek obična pamučna majica i šik je cijelo ljeto, ali Marija poentira:

- Ma uz tu njegovu originalnu modu, koja je oduvijek zapravo bezvremenska, a samim tim i ekološka i održiva, treba istaknuti i da je Tomo pravi gospodin. Sve u svemu, čista petica!

TOMO JERČIĆ:

Jedna haljina i dvije suknje s potpisom Tome Jerčića, samozatajnog modnog kreatora iz Splita, nalaze se u mom ormaru već godinama. I zapravo ih ne mogu opisati, jer ono što Tomo radi, treba vidjeti, opipati, osjetiti, odjenuti... I ostati zapanjen. On sam mi priča kako potječe iz prave zanatske familije, njegovi su maranguni, kako u Splitu kažu za stolare. Otac je bio cijenjeni meštar, a mama ima istančan osjećaj za modu i rafiniranu ljepotu jednostavnog, što je i on naslijedio. Dok govori o bezbrižnom splitskom djetinjstvu, priznaje da mu je kutijica s bojicama bila najdraža igračka:

- Uvijek sam se igrao bojama. Set drvenih bojica i hrapavi bijeli papir, to je bio moj teritorij i moje omiljeno igralište. Tu sam mogao sve. I danas pamtim smjele kombinacije boja s ranih dječjih crteža, začuđenost i pohvale koje su kod odraslih izazvale - ističe.

Kada je stiglo vrijeme za školu, pokazalo se da likovnost nije jedina umjetnost za koju je talentiran. Volio je glazbu i završio je nižu glazbenu školu, svirajući violinu. Bio je uzoran učenik, volio je školu, posebno kemiju i hrvatski jezik, te otkako zna za sebe, tj. otkako je naučio čitati, jednostavno “guta slova”, strast ka lijepom tekstu i bogatstvu jezika duboko je u njemu. Tu ljepotu i sklad prenio je i na odijevanje. Krajem osnovne škole i polaskom u srednju počeo je eksperimentirati s vlastitim izgledom, slagati raznovrsne odjevne kombinacije. Bila je to sredina 80-ih godina, živopisno razdoblje u muzici i modi, o kojem kaže:

- Sve je bilo dopušteno i sve se moglo kombinirati. Bio je to izvrstan poligon za vježbanje kreativnosti.

Pandemija je trend udobnosti dovela do ekstrema. Svi se želimo zaštititi, odjeća nas mora umotati, izolirati, jer svi smo prestrašeni i krhki, kaže Tomo

Srednju školu završio je kao građevinski tehničar, posebno je volio lijepe interijere i poželio je studirati arhitekturu. Nije uspio proći na prijemnom ispitu, ni u Zagrebu, ni u Sarajevu. I tako ga je uhvatio poziv za vojsku.

- Odlazim na obvezno jednogodišnje služenje vojnog roka i upravo tu mi se polako počinje javljati ambicija za proučavanjem modnog dizajna. Preko tjednog dopusta nepripremljen odlazim na prijemni ispit u Zagreb, nemam sreću proći prijemni za modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, pa upisujem višu školu s tehnološkim usmjerenjem. Sljedeću godinu ponovo izlazim na prijemni i - uz nekoliko kolegica - ugledam svoje ime na prvom mjestu - priča Tomo i kaže kako je uživao studirati, doslovno obožavao svaku minutu tog vremena, jer Zagreb je krajem 80-ih bio “grad za poželjeti”, a on se zaljubio u njegovu nonšalanciju i diskretan humor. No, stigle su devedesete, nimalo idilične. Njemu je nakon diplome na TTF-u trebalo dugo vremena da uopće počne ponovno razmišljati o modi, ali konačno je došlo i to vrijeme:

- Prvu modnu reviju imao sam 1998. u tvornici Metalplastika u Makarskoj i pamtit ću je čitav život. Odvijala se za vrijeme noćne smjene u tvornici, radnici su u pozadini iz ogromnih strojeva lijevali željezo, a moja tri modela u transparentnim PVC haljinama hrabro su koračala improviziranom modnom pistom. Bilo je božanstveno! I tad sam shvatio da ću zauvijek biti u modi i da je ona moj put - priča Tomo.

Pri tome iskreno priznaje kako mu je na tim počecima nedostajalo praktično znanje i koliko ga je frustrirala nemogućnost da nekome potpuno prenese svoje ideje. Tada je zaplijenio majčin šivaći stroj i, uz njene upute, sam naučio šivati, tj. uhvatio se u koštac s vlastitim idejama. Vrijeme prvih revija na kojima je predstavljao svoje kolekcije poklopilo se s tada velikim interesom javnosti za hrvatski i modni dizajn:

- Bilo je to zanimljivo doba, puno entuzijazma i veselilo me biti malim dijelom svega toga. Kolegijalnost, naglasak na lijepom i inovativnom, iskrena podrška svih medija, pri čemu je usmjerenost na profit bila u drugom planu, a kreativnost je vrcala. Volio sam se družiti s kolegama u backstageu, razgovarati o kolekcijama, odjeći, diviti se onom što su napravili drugi, učiti od njih i sazrijevati. Ti mali trenuci su ono što zbilja pamtim - prisjeća se.

No, on nikada nije ostavio svoj Split, iako je i tada, kao i danas, dobro znao da bi mu u Zagrebu bilo lakše raditi:

- Veliki grad uvijek nudi širi krug zainteresiranih i veća je mogućnost da će nečiji rad biti zapažen i češće prisutan u medijima. No, to je priča o poslu. Za mene je život ipak nešto više. Zamislite ovu sliku: sredina je rujna, ljetne vrućine i gužva su popustili; škola je počela, a ja s ručnikom preko ramena, šetnjom kroz grad, polako koračam prema “svojoj” plaži. Sunčam se, plivam u čistom moru, čitam omiljenu knjigu... I tako još cijeli listopad. I posao se, “nekim čudom”, sam odradi - govori s puno žara, dok ga zezam kako je pravi Dalmatinac po šemi: “Ko ovo može platit!”.

A kada ga pitam za inspiraciju, odgovara:

- Sve dolazi iz svakodnevnog života, umjetnosti, pročitanog, ugledanog, proživljenog... Inspiracija je posvuda i nepresušna je. Kao i mir, onaj koji imam u radionici, na krojačkom stolu i u duši. Svaki dan proizvesti nešto svojim rukama za mene je poseban osjećaj - priča.

E tu sam ga čekala. Tomo svojim rukama ne proizvodi samo odjeću. Svi tvrde kako ima istinski zelene ruke te da je od biljaka koje uzgaja na svojoj terasi stvorio Raj. On mi kaže da bi o biljkama mogao pričati nadugo i naširoko:

- Ljubav je to. Naslijedio sam je od tete Stanke, priznate splitske floristice. Vrtlarim u posudama, “pitarima”, na 20 kvadrata gradske terase, što je i izazov i veliko veselje. To je moj zeleni okvir za svakodnevne pauze uz šalicu kave. Obožavam kako se na biljkama lako uoče promjene. Obožavam ih fotografirati, jer tada se vidi ta prikrivena geometrija - govori i priznaje da je mnogo toga što je naučio od biljaka primijenio u modi, kako u dekorativnom tako i u tehnološkom aspektu posla.

Nikada nije otvorio vlastiti dućan, već prodaje svoje kolekcije u trgovinama koje drže kreacije hrvatskih majstora mode. Kaže kako mu to bolje odgovara i kako se čvrsto veže za ljude, pa tako s

nekima već dugo surađuje. On proizvodi uglavnom unikatnu odjeću koja ima svoju publiku i zadovoljan je s tim.

No ipak:

- Volio bih da je domaći dizajn pristupačniji, da nam je lakše proizvoditi i da nas se baš kao proizvođače više cijeni, ali to su procesi koji sporo idu. Ako smijem malo maštati, rekao bih kako bi dućan s dizajnerskom odjećom za muškarce bio maleni pomak koji bi me jako veselio - objašnjava Tomo Jerčić.

Kaže kako mu modne revije i modne smotre, kojih je nekada bilo puno više, ne nedostaju previše. Danas, tvrdi on, nedostaje prave modne publike, one fine, znatiželjne i poticajna. - Danas u prvim redovima na revijama sjede ljudi koji se dosađuju i zure u mobitele, a takvima, bojim se, nemam što reći - ističe.

Kaže kako je “ovisnik” o društvenim mrežama, orijentiran na njihove pozitivne aspekte, način na koji su liberalizirale i pojednostavnile komunikaciju. Uz njih je lakše doći do informacija, organizirati vrijeme, pronaći istomišljenike i usmjeriti interese:

- Vizualan sam tip, oduševljava me poplava kreativnosti, ali znam da postoji i druga krajnost, od apsurdno izobličenih anatomija i facijalnih ekspresija do poplave veličanja jeftinog. Ljudima je lako manipulirati, u virtualnoj stvarnosti pogotovo - na svakom je da odabere - govori. Baš u tjednu koji je slijedio nakon našeg razgovora Tomo je predstavio svoju novu kolekciju, na reviji u Dioklecijanovim podrumima u Splitu, u sklopu tradicionalnog sajma cvijeća. Tu je uspio objediniti svoje dvije ljubavi, floru i modu, ali i malo ublažiti čežnju jer, kaže, najviše mu nedostaje moda u pokretu, kad tkanina zaleprša oko ljudskog tijela. Nijedna simulacija i nijedna društvena mreža ne može to dočarati tu stvarnost. I čaroliju!

Za razliku od mnogih drugih kreatora, on je neke prednosti vidio čak i vremenu korone: - Moda i odijevanje odavno idu u smjeru udobnog i udobnosti. Generacije prije nas su klasično odijelo zamijenile jeansom, a mi danas redefiniramo klasiku i umjesto trapera biramo pleteninu i udobnost trenirke. Pandemija je taj trend dovela do ekstrema. Svi se želimo zaštititi, odjeća nas mora umotati, izolirati, biti mekana, jer mi smo prestrašeni i krhki. Eleganciju se trudimo pronaći u drugim stvarima, na primjer u odnosima s drugima, ručak za obiteljskim stolom i utješan prijateljski zagrljaj novi su “must have”.

Pred njim je radno ljeto, baš kao i svake godine, jer kada Split preplave turisti, njegova moda lakše nalazi put do kupaca:

- Turisti cijene originalnu odjeću i rado je kupuju, a meni je zanimljivije i lakše raditi s tanjim i raznobojnim materijalima. Volim ljeto, njegove žarke boje, raznovrsni načini tretiranja tekstila kada moja radionica postaje slikarski atelje, a ja sam opet onaj začuđeni dječak, s drvenim bojicama nagnut nad prazni list papira, s početka priče. I čitav svijet je moj.