Večernji list

Julijana Matanović

Moje je ponašanje usmjeravano strahovima. Morala sam raditi ručni rad, ići u nadnicu, svirati. I šutjeti. Oblikovala sam se u čudnom spoju građanske kuće i neimaštine koju je teta vješto skrivala

Toni Volarić Jeste li svjesni kako teško mnogi vaši čita-

Komunicirati s umjetnicom koja je toliko toga preživjela i onda vam u dvije rečenice postavi dijagnozu društva u kojem preživljavamo i na nekima važne datume palimo svijeće na hladnim pločama palih junaka, to je privilegij. Najradije biste šalicu, iz koje je preko puta vas pila kavicu, zamotali u salvetu i čuvali na vitrini. Pretjerujem, ha? Možda, ali ja bih to napravio sa šalicom Julijane Matanović, a i mnogi bi kad pročitaju ovu toplu i pitku izmjenu rečenica, slapove slova koja najpoznatija i jedna od najčitanijih hrvatskih suvremenih književnica bez ustezanja istače pred svoje čitatelje u brojnim romanima i zbirkama priča, pa evo sada nakratko preusmjerava slapove i prema čitateljima Ekrana. “Zašto sam vam lagala”, “Bilješka o piscu”, “Kao da smo otac i kći”, “O čemu ti to govoriš”, “One misle da smo male”, “Cic i svila”, “Samo majka i kći”, “I na početku i na kraju bijaše kava”... Uzmite u ruke, nakon što pročitate razgovor, bar jedno od tih djela žene koja se usudila otvoriti svoj život milijunima i ne prestaje pisati.

“Ono na čemu sada radim izgleda mi, u ovom trenutku, kao priprema za vaše pitanje. Radim na jednom zborniku ženskih priča. Knjigu ću objaviti u svojoj Umjetničkoj organizaciji. Naslovila sam je ‘Burza rada’ i u njoj će biti deset priča zvučnih, i manje zvučnih, imena suvremene hrvatske književnosti. Zamalo sam preuzela naslov jedne divne knjige Dunje Dujmić

Detoni, pa rekla ljepše polovice književnosti. No, bolje ne. Pogubila sam se u tome što je danas korektno izgovoriti, a što nije. Političari našeg vremena rekli bi - vidljivih i manje vidljivih. Uobičajila se praksa da se ponavljaju uvijek ista imena, da unaprijed znamo tko će koga istaknuti, tko će koga predložiti za nagradu. Podijeljenost društva, na kojoj tako uporno rade oni čija smo imena zaokružili na izbornim listićima, prenosi se na sva područja života, pa tako i na umjetnost. Meni se, u jednom trenutku, dok sam čitala intervju meni jako drage spisateljice, učinilo kako nam je slika žena na književnoj sceni nepotpuna i kako ima puno onih koji ne pišu po dominantnim, poželjnim, stilskim i tematskim matricama. Tako ćemo u zborniku čitati i Koranu Svilar, ali i Danijelu Crljen, Ružicu Miličević, čitat ćemo i priče o konobarici, ledarici, dojilji, rudarici, tkalji…”

Jeste li vi i vaši čitatelji “privilegirani” jer iz ove strašno nepravedne stvarnosti “bježite” u književnost?

“U pravu ste kad kažete nepravedne. Plašim se reći da nikad nije bilo teže. Netko odmah može skočiti i spomenuti moje godine, staračko nezadovoljstvo, čangrizavost… Imam dovoljno životnog iskustva; selila sam se, posvajali su me, vraćali, razvodila sam se, razbolijevala, inatila se i štetila sebi, ostajala u ratu bez imovine, brojala granate iz višecijevnih raketnih bacača, preuzimala tijela umrlih, i to uvijek uz isto pitanje: “A tko ste vi pokojniku, ili pokojnici? Molim vas osobnu”. Bilo je svašta. Ispisala sam pet posto svog života premda sam sve uvjerila da uvijek pišem o sebi. No, ovako nikada nije bilo. Pristajem biti na vodi i kruhu, ali ne želim pristati na teror koji nagovara na poništenje svake logike. Ukratko, u svijetu u kojem svaki čas osjećam potrebu ponoviti kako je nama u mladosti i siromaštvu bilo ljepše, radosnije, ugodnije, nego današnjim mladima koji kao imaju više i sve im je dostupnije, nešto stvarno nije u redu. Bilo bi normalno da ja svojoj kćeri ponavljam da sam, u njezinim godinama, ustajala u četiri ujutro, putovala radničkim šinobusom do Osijeka, tamo dolazila u sedam i čekala na hodnicima da se otključaju predavaonice. Ali, ne govorim. Mi smo se u tim vlakovima smijali, učili, tračali, zaljubljivali. Uostalom, vlakovi nisu kasnili. A kad vlakovi kasne, piše u ozbiljnoj literaturi, znamo u kakvom društvu živimo. Naše željeznice dijagnoza su našeg društva. Nedavno sam vidjela željezničku stanicu u mjestu svog odrastanja. Rasplakala sam se, baš nako… I onda, što ostaje? Bježimo u sigurniji svijet, onaj u kojem imamo pravo glasa.”

Može li se još uvijek, u vremenima u kojem

nam političari i mnogi drugi bezočno lažu, vjerovati u ljubav?

“Ako još i u ljubav prestanemo vjerovati, što će onda ostati? Meni je ta ljubav oduvijek bila, i još uvijek jeste, najvažnija. Znam da sam zbog tog otvorenog priznanja koliko mi je važna mnogima u ovom gradu išla na živce. Prestani govoriti volite me, volite…, znale su me opominjati kolegice. Možda su i imale pravo, možda je ta potreba da te vole ozbiljna dijagnoza koju treba liječiti. No, vidimo kamo nas je svijet u kojem je nametano da si sam sebi najvažniji i na prvom mjestu, doveo. Staromodna sam u očima drugih jer priznajem da mi je osmijeh moje kćeri važniji od nagrade HAZU, a vidim da sam staromodna i u shvaćanju laži. Mislila sam da je priča o laganju vrijedna pripovijedanja. Međutim, to je postao normalan, i poželjan, oblik komunikacije. Ovih dana slušam komentare političara vezane uz kraj pandemije i uspoređujem što govore sad, a što su pred istim licima i u iste kamere govorili prije godinu, dvije. I ne vjerujem, i krivim svoje pretke što su mi u naslijeđe ostavili vjeru da se treba boriti protiv zaborava, da je vrijedno pamtiti.”

Može li si danas intelektualac, pa i neki akademici, priuštiti da budu u službi nekih interesa, mora li osuditi stanje u društvu, ustati?

“Teško je danas živjeti. Ozbiljno je suspendirano pravo na zdravi razum, bez imalo odgovornosti možete drugima dodijeliti etiketu zbog koje će naići na mnoga zatvorena vrata. Imam godina, biografija mi je - što odlukama mojih bližnjih, što vlastitim potezima, što životom u jakim povijesnim godinama - doista krcata, ali, vjerujte, nikada nisam osjećala strah. Danas ga osjećam. To ne znači da sam se šćućurila u svom stanu i šutim. Komentiram kroz priču, ne mogu odoljeti. Znam da su moje rečenice nemoćne i znam da ću se - nakon što se tekst pojavi - bojati napada (upravo zbog one moje želje da s ljudima i svijetom budem u moru i ljubavi), ali ipak zapisujem, objavljujem… Činim to zbog toga da bih mogla sebe ujutro pogledati u ogledalo. Govorim o sebi. I odgovaram za svoje ponašanje. Ne podnosim prvo lice množine. U gomili je lakše prozivati druge. Bubnja mi u ušima ovih dana “Razgovarajmo sa svojom djecom”. Ne opominjite mene, ja sam sa svojim djetetom ispisala milijune stranica. Kad sam prije nekoliko godina u jednom intervjuu rekla da smo mi povlaštena generacija jer uživo gledamo propast vlastite civilizacije, i još k tomu uživamo u ponuđenom žanru, brojni su me začuđeno pitali kako to mislim. Vjerujem da je svakim danom sve manje začuđenih. Samo, što će s tim. Predaleko je sve otišlo. O akademicima ne bih. Poštujem ih kao one koji su zadužili ovu državu, nedavno, davno još. I poštujem njihove sijede glave. Dalje ne bih, da ne uđem u sukob interesa o kojem akademici u posljednje vrijeme jako vode računa.”

Svi smo mi izloženi ocjenama onih koji donose sudove uz priznanje da nisu i da neće ni čitati naše tekstove. Boriti se protiv toga ne možeš, možeš samo pokazivati primjerom onima koji vidjeti žele

telji žive?

“Jesam. Itekako sam svjesna. U svakodnevnom sam kontaktu s njima. Ni oni, a ni ja ne držimo figu u džepu. Iskreni smo u razgovoru o životima. Prepoznajemo se. I međusobno si zahvaljujemo. Taj prostor koji čini moj tekst i njihovi komentaru u kojima govore i o sebi, meni je jako, jako dragocjen. Uz njega lakše izdržavam ovaj život. Kao da je ta muka lakša ako je prvo prepoznamo, a onda i podijelimo.”

U razgovoru za dokumentarac o Vjekoslavi Huljić spomenuli ste mi teško razdoblje u kojem je bila uz vas, možemo li o tome?

“Kad sam se suočila s teškom dijagnozom, moja je Magdalena imala dvanaest godina. Bile smo same. Od obitelji s čijim članovima nisam odrastala, i ne mogu ništa tražiti. Ne mogu se ni nadati. Taj strah samohranih majki, i kad nisu bolesne, mogu razumjeti samo oni koji imaju slično iskustvo. Sav dotadašnji, sadašnji i budući život, stane u jednu rečenicu: Što će biti s djetetom ako ja umrem. Možda sam upravo tako rekla i Vjekoslavi na nekoj kavi, dogovarajući se za promociju njezine knjige. Vjekoslava je jako plemenita žena, puna razumijevanja. Nismo se nas dvije puno susretale. Rekla mi je: ‘Neće ti se ništa dogoditi, ali ako ćeš biti mirnija, obećavam da ću se ja brinuti o Magdici, kao da si mi ti sestra. Ti si od sada moja treća sestra.’”

Koliko vas je i kako odredilo djetinjstvo?

“Ono mi je sve. Na tim cipelicama u kojima sam, kao trogodišnjakinja, hodala prema željezničkom kolodvoru u Gradačcu i odlazila u bolji svijet, zadržala se moja bosanska tuga i osjetljivost. Sve do smrti moje biološke majke, a bilo je to prije dvije godine, u danu i satu kad je prije šezdeset i dvije godine počela rađati mene, ja sam slušala dvije verzije mog odlaska. Majka je tvrdila da sam oteta, očeva obitelj da me iz loših uvjeta života trebalo spasiti. I još uvijek se vraćam na to. Ne mogu se osloboditi. Tek sad sam počela shvaćati da preprženo brašno preliveno zaslađenom vodom može djetetu bolje prijati od fine čokoladne torte koja se jede žličicom s porculanskog češkog tanjura. Prekasno.”

U kakvom ste materijalnom kontekstu rođeni, kako odrastali u Slavoniji, što ta zemlja da umjetniku?

“Uvijek sam se mirila sa situacijama. Danas sam čak ljuta na onu sebe, iz vremena odrastanja, mladenaštva. Morala sam biti uvijek najbolja u svemu, biti primjer drugima. Teta bi mi u svibnju rekla: Ako ne budu petice, vraćam te… A sve petice nekada nisu bile sve petice danas. Znala sam da bi me vratila ocu, u neku bosansku kasabu, u njegovu podstanarsku sobicu u koju bi se on vraćao kasno noću, nakon zatvaranja krčme. Majci ne, jer je s njom bila u sukobu. I moje je ponašanje usmjeravano strahovima. Morala sam raditi ručni rad, ići u nadnicu, svirati. I šutjeti. Oblikovala sam se u nekom čudnom spoju građanske kuće (izvana, za javnost), i neimaštine koju je teta vješto skrivala. Srećom, u sedmom osnovne poslali su ne na testiranje svih učenika Slavonije i Baranje i ja sam dobila, uz neka priznanja i dokazne materijale, nepovratnu stipendiju, sve do kraja mog školovanja. Te je godine moj staratelj, kao Matičar, suspendiran na poslu. Ponovno su mu provjeravali razloge političkog poslijeratnog robijanja u Lepoglavi i moja je stipendija bila jedini prihod. Nije me se ni moglo vraćati.”

Jeste li imali klasične snove “što ću biti kad odrastem”?

“Prvo sam htjela biti liječnica, i to pedijatrica… Malo mjesto ima svoju sliku uspješnosti. Na vrhu je medicina, i daleko ispod nje praznina... A onda mi je ćaća - za moj deseti rođendan poslao paket knjiga. On je tada službovao u Gračanici. U paketu je bila i Faulknerova ‘Legenda’ na ćirilici i posveta: ‘Ja sam čitao dva puta, pa ako budeš morala više, ne žalosti se… Ilija’. Pomislila sam: Ma, ti ćeš meni, nisam ja manje pametna. Ipak, danas moram priznati da je ćaća imao bolju memoriju. On, trgovac u Borovo prodavaonici, izgovarao je naizust roman ‘Kad ležah na samrti’. Govorio ga je svojoj majci, sjedeći uz nju, na sećiji, uz kavu, gradačački duhan i rakiju. Majka bi ga slušala, ulijevala šljivu i ponavljala: Pij, samo pij, bolje ćeš recitirat. Slike kojima sam kao dijete svjedočila dragocjenije su od bilo kojeg miraza.”

Koga ste čitali u mladosti, može li se govoriti o utjecaju nekog na vas?

“Književnost kao takva je utjecala. To su bili jedini svjetovi u kojima sam se osjećala ugodno. Ako zaboravim na livadu ispred kuće i nogometne derbije s dječacima iz mjesta. No, nogomet je gotovo bio u ilegali. Teško su bijele štramplice prikrivale krvava koljena. Sramota za pristojne djevojčice. Pogotovo usvojene. Sjećam se kako sam negdje u šestom razredu osnovne napisala ocu pismo u kojem sam žalila što nisam dječak, u kojem sam mu govorila da mu je bilo pametnije ‘napraviti’ kopačku nego mene. Izazvalo je to veliko zgražanju u užoj i široj familiji. Bila su to neka druga vremena. Tadašnje moje ponašanje danas bi već usmjerilo prema nekim drugim pitanjima. No, ubrzo sam, s prvim znacima ženskosti, bila jako sretna što sam rođena kao curica. Počela sam se ljutiti na one koji su me uporno pokušavali dozvati s: Di si, Šeki…”

Iskreno, kada, ako ikada, definitivno shvaćate da ćete “pisati za kruh”?

“Za kruh nikada, za dušu - kako se najčešće govori - vrlo kasno. Prvu proznu knjigu objavila sam na pragu prve ozbiljnije ženske zrelosti, navršivši trideset i osam godina. Uspjeh kod publike dao mi je vjetar u leđa. Da sam poslušala kolege, a neki su mi savjetovali i da potražim pomoć kod specijalista za psihu, ne bih napisala više ni riječi. Današnjim mladim spisateljicama moje ‘Laganje’ izgledalo bi kao čokolino koji je umućen s pola vode i pola mlijeka. I meni samoj isto tako, ako ga usporedim s onim što mlade hrabre žene danas pišu o svojim majkama i očevima. A ja sam i u tom razotkrivanju nastojala

biti blaga prema mnogima, štitila sam njih, a ne sebe. Ma iskreno, kad bih tekstom rekonstruirala, poštujući činjenice, onako kako je stvarno bilo, nitko mi ne bi vjerovao. To bi tek bila prava fikcija.”

Jeste li kao djevojka bili zaljubljivi, ne samo u osobe, jeste li i o čemu maštali, jeste li patili?

“Jesam, bila sam zaljubljiva. I uvijek je to, u mojoj glavi, bilo do kraja života. Možda zbog toga što mi u djetinjstvu nikada nitko nije pročitao niti jednu bajku i nisam razumjela težinu te završne rečenice. Uspavljivala sam se pričama u kojima je uvijek bilo neke prepreke. I patila sam puno. I znate zbog čega? Zbog toga što su me lako ostavljali. Neovisno u kojoj sam ulozi bila; i kao zakonitu ženu, i kao ljubavnicu, i kao kćer, i sestru, i kao osobu koja je pluća potrošila dajući podršku, i kao prijateljicu, i kao generacijsku kolegicu. Uvijek sam u očima drugih bila ta koja može više podnijeti, koju odluka neće boljeti. A boljelo me, jako. Boljela me lakoća s kojom su me se odricali i s kojom su me zatajivali. Objašnjenje nisam tražila kod stručnih lica. Svjesna sam jedne činjenice; da ako te rano roditelji napuste i upute te preko roditeljskog praga, time su ti odredili osnovne crte životne bojanke. Poslije treba puno volje, i puno pročitanih knjiga, uz pomoć kojih ćeš pronaći žive boje kojima ćeš bojanku popunjavati.”

Čitaju se i nerijetko rasprodaju izdanja vaših djela, ali kako se nosite s “prokletstvom bijelog praznog papira”?

“Ne osjećam to prokletstvo, osjećam samo borbu u pronalaženju minuta u kojima će mi moje tegobe omogućiti čistu misao. Osjećam katkada i ljutnju, priča je tu, a tijelo ne prati. No, neću više o tome. Jer, ja svoju pravu knjigu još nisam napisala. I dok u to vjerujem, i te latinske imenice na bijelom papiru ispisane u nekim ordinacijama, moram sama izbijeliti i na njihovo mjesto useliti jednu lijepu priču u kojoj će se moje čitateljice prepoznati.”

Je li u društvu u kojem živimo rizično iznositi vlastite doživljaje i teške trenutke, istaći se, posebno kao žena?

“Ako ne pripadate nekoj ekipi i ako niste pod pokroviteljstvom, nije lako. No, ne žalim se. Već sam vam spomenula svoje prvo lice jednine. Kroz njega je teže govoriti, ali meni je draže. A kad već spominjete poziciju žene, reći ću vam samo jedno: ne smijemo se zavaravati mišlju da se na sve žene u javnom prostoru gleda istom dioptrijom. Zbog jedne će se podići udruge i pravobranitelji, a druga će, iz iste branše i zbog sličnih razloga, biti prozivana, omalovažavana. Dodatno zaboli kad se u to uključe žene. I ne samo da se uključe, nego, na tu istu temu, napišu još i scenarije po kojima njihovi muževi onda napadaju druge žene.”

Sjećate li se osjećaja 1988. prije objavljivanja prve knjige (u suautorstvu)?

“Bilo je to divno vrijeme. Kako smo mi samo naivno vjerovali da će nas umjetnost spasiti od zla, i kako smo vjerovali da nam je ona sigurna zemunica! Jako sam voljela svoje kolege, ma volim ih i danas. Životi su nas usmjerili prema nekim drugim temama, ali oni će za mene uvijek ostati moji momci. I Mićo, i Krešo, i Vlaho. Baš onakvi kakvi su na fotografijama objavljenim u knjizi ‘Četiri dimenzije sumnje’. A zlaćana jabuka, nagrada Sedam sekretara SKOJ-a za tu knjigu, ostala je u mojim rukama.”

Osijek vas je prije par godina “naljutio” kao ljubav koja prevari, ili?

“U životu sam osjetila puno teških godina. Osječka godina i povratak u Zagreb, ni sa čim, u toj boli, nisu usporedivi. Grad je i dalje moj, ali više on nije mjesto o kojem bih maštala u trenucima dok čekam liječničke nalaze, u trenucima dok strahujem za zdravlje svoje kćeri. Ne bježim više, čak ni u snovima, na njegove ulice. Da, istina je, grad su ljudi. A oni koji su mi tada jako trebali, odmaknuli su se od mene. Danas mnogi govore: Nismo znali… E, puno je tuga, kroz povijest, uzrokovano tom rečenicom da nismo znali za neka službena rješenja, odluke…”

Pratite li uopće medije ili je to kontraproduktivno za inspiraciju?

“Pratim, i jako je kontraproduktivno. Vratila sam se u ono ratno vrijeme ovisnosti o vijestima. Sad čitam sve portale, čudim se, ljutim se, polemiziram, uspoređujem…”

Jesmo li nekome “krivi” kad nas udaraju velika zla, kao potresi, ratovi, pandemije, krediti, agencije za naplatu dugova, lažni domoljubi?

“Sad ću vam reći nešto sasvim iskreno, i sasvim djetinjasto. Uvjerena sam da bismo lakše podnosili, to izvanjsko, na što ne možemo utjecati, kad bismo više vjerovali onima kojima smo kroz izbore - povjerili naše živote. Polazim od sebe. Rijetkima vjerujem. Mi smo malen narod, jedna velika obitelj, i onaj tko je na našem čelu treba pokazati da taj narod voli, da mu je stalo do njegova mira, neovisno kakvih pojedinaca u njemu ima. Nikako mi nije prihvatljivo kad čelni ljudi daju intervjue stranim tv postajama i govore protiv svog naroda. Plakala sam uvijek kad bi moja teta našim komšinicama pričala loše o meni. Samo zbog toga da pohvali sebe. Evo jednog primjera. Neizglasavanje saborske potpore za obuku ukrajinskih vojnika u granicama naše domovine, moglo se vani prezentirati drugačije. Moglo se reći da se narod još jasno sjeća strahota svoga rata, da se boji rata, i da su mnogi u toj mogućoj potpori osjetili strah za svoje sinove jer kosti njihovih očeva još nisu pronađene. Kad ima volje, ima i načina, govorila je moja baba. Najveći grijeh je izgovarati rečenice koje unose podjele među nas, i to u neveselo i tjeskobo vrijeme u kojem sve slabije razlikujemo dobro od zla. I kad mnogima ta razlika i nije važna.”

Može li na ovom komadu zemlje književnik biti zvijezda pa čak i nakon pozornosti koju izazove bestseler “Zašto sam vam lagala i drugi? I je li to dobro?

“Ovisi o očima koje gledaju i o glavama koje tom znaku (imenici zvijezda) pridružuju značenje. Meni su neki književnici, suvremenici, zvijezde. Traju… Ove nove zvijezde koje nameću mediji, zabljesnu i nestanu. I ne bi to bio problem kad i one ne bi bile svjesne da će trajati kratko i kad u tom kratkom periodu ne bi grabile i grabile, i pristajale na puno toga samo da ‘iskoriste i naplate trenutak’.”

Od bivšeg nam je društvenog uređenja ostalo neisticanje, kako se nosite s time da svatko može kritizirati vaše djelo?

“Svatko može, i usuđuje se. Ne mislim samo na ono što ja pišem. Svi smo mi izloženi ocjenama onih koji ne čitaju naše tekstove, onima koji donose sudove uz priznanje da nisu i da neće ni čitati, ali znaju da o tome ne treba misliti dobro. Boriti se protiv toga ne možeš, možeš samo pokazivati primjerom onima koji vidjeti žele. Zbog toga ponavljam da nikada nisam govorila o piscu čija sva djela nisam pročitala. Znam, staromodno je, ali je tako. Nisam prestala čitati ni pisce zbog kojih sam godinama plakala.”

Razgovarate li sa sobom i o čemu najčešće?

“Sa sobom i sa svima onima koji su mi okrenuli leđa, a ja ne znam što piše u optužnici. I onda ih - pogotovo noću - uvjeravam u nešto, polemiziram s njima. Pa ustajem i ljutim se na sebe i na svoju osjetljivost. Onu bosansku koju sam vam već spominjala.”

Imamo li još dovoljno vremena napisati sve što želimo?

“Ne, upravo je to jedan duboki izvor mojih tjeskoba.”

Svodite li račune, osvrćete li se na sva ta slova koja ste nam dali?

“Svodila sam u posljednjoj godini desetljeća, pojačano svodim i u ovoj, premda nije posljednja u desetljeću. Posljednja je u srednjim godinama. Sljedeće godine zakoračujem u treću dob. Bit ću tamo najmlađa. Krenut ću sa slikovnicama za starce.”

Jeste li sretna žena, znate li biti sretni?

“Samo ako su sretni oni koje volim. A takvih koje ja volim - ima jako puno, i teško je da su svi sretni. Često se pitam što bi od mene bilo da su mi osigurali život u kojem bih bila sretna. Spašavam se ja onom okrutnom, svojom, rečenicom: Nikad mi ne može biti tako loše da ne bih od toga profitirala. Točnije, da ne bih taj osjećaj ispisala. Naravno, iz te priče izuzimam samo jedno biće. Svoju M.”

Je li ekranizacija književnog djela veliki rizik da “pobrišete” likove koje si je čitatelj kreirao u glavi?

“Jeste, do tog trenutka vi pridružujete svoje opise, svoje ocjene. Jedan tekst ima onoliko varijanti koliko ima čitatelja. No, kad je Rade Šerbedžija postao Ivica Kičmanović, a Ljubica Jović Laura, meni ni jedno čitanje “Registrature”, nakon toga, nije moglo prebrisati njihov lik. Puše vjetrić, đački listovi padaju sa stola, a loknice Ljubice Jović skaču blizu tla… A sad bismo mogli o tome kakvo smo serije nekada snimali. Mogli bismo, ali nećemo.”

Contents

hr-hr

2023-06-02T07:00:00.0000000Z

2023-06-02T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281625309687807

Vecernji List