Moda u Cannesu

AKO SVE ŽENE NA FILMU ŽELE BITI NEOVISNE, OSNAŽENE, ZAŠTO NA CRVENOM TEPIHU NOSE ODJEĆU KOJA IH PREZENTIRA KAO “KOMAD MESA”

Nezamislivo neatraktivne žene i muškarci dospjeli su na naslovnice nakon sajma ridikula u Metu. Potpuni obrat u odnosu na život pedesetih godina. Što je neka osoba ili njezin kostim sablažnjivije ružan, to je paparaci više fotkaju. Događaj, čedo one skeletne Wintourice, jako dobro odražava našu stvarnost. Ružno, pretilo i sablažnjivo je in, a sve što ima veze s dobrim ukusom je out.

Tako je vremešni, bogati Taki, Grk koji živi u New Yorku, Londonu i Gstaadu, najveći snob među svjetskim kolumnistima, opisao Met Gala u američkom izdanju Spectatora. Nije mu se valjda svidjela jedna od “domaćica” večeri, Michaela Coel, priznata britanska scenaristica i glumica ganskog porijekla (mi je znamo po nagrađivanoj seriji “Mogu te uništiti” za HBO). Bila je odjevena od glave do pete u pozlaćenu i bogato ukrašenu kreaciju Schiaparelli na kojoj su upravo bradavice i stidna kost bile dodatno pozlaćene i istaknute “draguljima”. Zašto se baš tako poželjela dotjerati žena koja je napravila seriju o silovanju koje je sama doživjela? Aktivistica i feministica?

Vjerojatno su Takija još više iritirale žene i muškarci pretvoreni u mačke, koji su se radije, ziheraški, klanjali Lagerfeldovoj mački Choupette, umjesto dizajneru recentno proglašenom islamofobom i mizoginim elitistom koji mrzi i ponižava punije žene. Neću nabrajati što smo sve “otkačeno”, a zapravo ridikulozno vidjeli prije mjesec dana na stepenicama Metropolitan muzeja na njujorškoj Petoj aveniji, no većina kreacija, tih navodnih posveta Lagerfeldu ili Chanelu, djelovale su kao jeftine karnevalske dosjetke od jeftinih materijala, kao da sve to skupa nema baš nikakve veze s hramom zapadne kulture i umjetnosti u kojem se održava. Onaj žohar koji je pretrčao tepihom koji iz nekog razloga nije više crven, a kojeg su dokumentirale sve snimateljske ekipe, nekako je zlokobno odredio čitav event. Trebao je biti hommage, a završio nizom napada na njemačkog dizajnera kojeg smo desetljećima zvali modnim imperatorom, Kaiserom Karlom kojem se nitko nije usudio prigovoriti u lice. Moda se mijenja, ali tako da sve na čudan način ostaje isto. Ako je Karl Lagerfeld otvoreno vrijeđao žene koje mu se ne sviđaju ili koje su se udebljale, danas žene i dalje same sebe voljno ponižavaju onim što nose. I Cannes je ove godine bio prepun ružnih i čudnih kreacija. Neke bih spremno nazvala mizoginim iako su ih bez prisile nosile žene koje bi se odreda vatreno izjasnile kao aktivistice za prava žena.

Nekad najglamurozniji filmski i modni događaj obilježio je niz neukusnih modnih kombinacija, koje me zasigurno ne mogu šokirati, ali me mogu iznenaditi svojom neobjašnjivom, tugaljivom hiperseksualiziranošću. Kao što mi je bilo prečudno što je talentirana, borbena Michaela Coel odjenula haljinu s naglašenim spolnim obilježjima, još mi je čudnije vidjeti toliko poigravanja sa submisivnošću i mazohizmom. Tu kao da se radi o onom prezrenom odgojnom roditeljskom principu - govoriš jedno, a nesvjesno pred djetetom radiš upravo suprotno.

Žene konačno pobjeđuju holivudski “producentski kauč” preko kojeg su se dobivale mnoge uloge i gradile karijere još od zlatnog doba Hollywooda. Uvijek se vraćam nekad jednom od najmoćnijih producenata Hollywooda, Harveyju Weinsteinu, jer je njegov slučaj znakovit. Kad je prije nekoliko godina uhapšen, sve se promijenilo. Kažnjen je kao pravi kriminalac, za opomenu svakome tko bi pomislio da žene na filmu smije tretirati kao seksualno roblje podređeno šefu. #metoo pokret je bio stvaran i dalekosežan. Mnoge žene su tad progovorile o zlostavljanjima, seksualnom proganjanju, pa čak i silovanju. Nedavno je i bolivudska, indijska velika zvijezda Priyanka Chopra, prijateljica Meghan Markle, ispričala da je otišla iz jednog filmskog projekta na početku karijere i sama platila troškove prekida ugovora jer ju je redatelj tretirao kao predmet, bez poštovanja.

Prošle godine u prestižnom filmskom časopisu Sight and Sound najboljim filmom svih vremena proglašen je spori feministički film belgijske autorice Chantal Akerman “Jeanne Dielman, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles” o udovici Jeanne koja rutinski, mehanički obavlja sve svoje dnevne obaveze pa i popodnevno prostituiranje. A onda joj sve to dozlogrdi i ona hladno, škarama ubija svojeg klijenta. Okej, nisam sigurna da je to baš najbolji film svih vremena, iako volim neorealizam i spore filmove koji gotovo dokumentaristički nude komadić života bez uljepšavanja, ali zasigurno govori o ženi koja ne želi postojati samo po tome što čini nešto za druge. Na drugom mjestu je Hitchcockov film “Vrtoglavica”, koji opisuje muškarčevu emocionalnu krizu, opsesiju manipulativnom ženom. “Građanin Kane” Orsona Wellesa bio je 50 godina na vrhu kao najbolji film, no danas gotovo da je i sam redatelj i glumac žrtva otpisivanja kao patrijarhalni bijeli muškarac koji u tom svom remek-djelu prati rađanje medijskog magnata kojem se klanjaju kao nekoć Lagerfeldu. Hoću reći, naoko, ovo je vrijeme jakih žena, pravih protagonista, ne muškarčevih igrački.

Evo, i Zlatnu palmu u Cannesu dobila je žena, Justine Triet (44) za sudsku dramu “Anatomie d’une chute” (Anatomija jednog pada), koji jedva čekam pogledati jer mi se čini kao jedan od onih filmova nakon kojih možeš do dugo u noć raspravljati s prijateljima o svim mogućim značenjskim nijansama muško-ženskog odnosa. To je tek drugi put u povijesti festivala da je žena pobjednica, i to nakon nedavne 2021. Prije toga samo je Jane Campion s filmom “Piano” podijelila glavnu festivalsku nagradu još 1993. Kao što je ispričala Jane Fonda kad je

uručivala ovogodišnju najvažniju nagradu pametnoj francuskoj redateljici, ona je na Cannesu bila prvi put prije 60 godina. Tad nije bilo redateljica, a ove godine bilo je sedam nominiranih filmova koji su režirale žene. Možemo li zaključiti da je doista velik put ženske osviještenosti već prijeđen? Ne bih rekla po odjeći koju glumice, manekenke i starlete biraju za šetnju po crvenom tepihu ili za brojne prateće partyje u Cannesu. Danas kad feminističke parole čitamo čak i na skupim majicama i haljinama modne kuće Christian Dior i svaka holivudska glumica ističe svoju žensku samosvijest i spremnost za borbu za “svoje sestre”, moda na crvenom tepihu to uopće ne reflektira.

Ako sve žene na filmu žele biti neovisne, osnažene, zašto na crvenom tepihu biraju nositi odjeću koja ih prezentira isključivo kao “komad mesa”? Iako savršeno građene jer sve slobodno vrijeme troše na oblikovanje tijela, zašto to moraju vulgarno isticati kao da se eksplicitno nude redateljima i producentima čak i na festivalu filma kao umjetnosti, a ne isključivo velikog biznisa? Zašto biraju hodati polugole kao odaliske u haremu? Osnovna modna tema u Cannesu ove godine bilo je prozirno, ne suptilno kao u igri sedam velova, nego prozirno kao da žena stoji u jednom od onih izloga najvulgarnijeg realityja u svemiru “Gola privlačnost” u kojem su ljudi svedeni na dvodimenzionalno, prikaz golotinje koja odbija svojom dehumaniziranošću. Recimo, Irina Shayk (37), manekenka tatarsko-ruskog porijekla ili bolje reći selebriti, poznata po tome što je poznata, nekad Ronaldova djevojka, potom partnerica, sad već bivša, Bradleyja Coopera s kojim ima dijete. Prvi dan u Cannesu odjenula je veoma otvorenu haljinu Armani Privé, koja jedva da prekriva grudi. Okej, ništa novo, navikli smo.

No, za premijeru filma “Firebrand” o posljednjoj, šestoj ženi tiranina Henrika VIII koja se kako zna i umije bori za svoju ograničenu autonomiju i pravo na svoj život, Irina Shayk otišla je korak dalje. Odjenula je kreaciju od crne kože britansko-nigerijske dizajnerice Mowalola koju je ponosno na svom Instagramu naslovila “Kad žene razumiju žene”. Duga, veoma nisko položena meka kožna suknja sirenskog kroja s ciferom na pubičnoj kosti toliko ne odskače od mnogih drugih kreacija koje smo vidjeli u Cannesu ove godine, kad je najednom ravan, izrazito mišićav, vježbanjem istokaren trbuh glavno obilježje ženske ljepote. Manekenka Lori Harvey, recimo, za dobrotvornu zabavu za prikupljanje

novca za borbu protiv AIDS-a odjenula je posve zatvorenu, pripijenu crvenu haljinu dugih rukava crnog američkog dizajnera LaQuana Smitha. Njega voli i nosi i Megan Fox. No, Lori je morala pokazati tvrdi trbuh pa je rastezljiva tkanina naprosto izrezana po sredini kao da se netko igrao škarama. Ta kreacija najbolje iskazuje ljubav za goli trbuh crvenog kanskog tepiha 2023.

Jasno da je i Irina, jedno vrijeme lice odnosno tijelo brenda Intimissimi, istaknula taj svoj atletski sportski trup. No, s kreacijom Mowalola ona je i poništila grudi čvrsto stegnutim kožnim trakama koje same čine gornji dio te kreacije. Taj posve izrezani kožni top najviše podsjeća na vezivanje grudiju trakama, što čine mlade djevojke koje žele postati dječaci. Ne razumijem zašto taj komplet

koji koketira s vezivanjem, mazohističkom ikonografijom, netko ima potrebu nazvati onim što je napravila žena koja razumije žene. U ovom trenutku povijesti. Niti razumije ženske potrebe niti žensku anatomiju.

S vezivanjem, bondage transgresijom blago je koketirala i najnagrađivanija francuska glumica našeg vremena Marion Cotillard (47), lice Chanela. Na promotivnom fotografiranju na Croisettei prije premijere svojeg filma “Little Girl Blue” izgledala je u najmanju ruku čudno. Ona je veoma vitka, ima zaista senzacionalne noge i izgleda posve mlada. Mogla bi nositi sve što poželi i emanirati hladnu eleganciju Grace Kelly, seksepil Brigitte Bardot koji je bio mačkast i mazan, ali ne i vulgaran, haute couture eleganciju Truffautove muze Fanny Ardant...

Ne, ona je za fotkanje odjenula neke čudne kratke hlače od trapera u ispranim nijansama plave i ružičaste, a uz njih Chanelov “twin set s pomakom”: klasična gornja vesta sa zlatnim Chanel gumbima, a ispod nje top s čvrsto stegnutom vrpcom oko vrata. Neki to zovu i pseća ogrlica.

Ta vrsta provokacije Cotillard, jednoj od najtraženijih francuskih glumica, uopće nije potrebna. Uz tu kombinaciju hlačica za izlete i “ozbiljnog” twin seta za dame koje ručaju u pozlaćenim pariškim restoranima, obula je posve neusklađene čizmice koje jedino i isključivo podsjećaju na klizaljke u kakvim sam se klizala prije više desetljeća.

Za svečanu premijeru filma “Firebrand”, na koju su došli mnogi selebi pa tako i elegantna Jennifer Lawrence u crvenoj Diorovoj haljini i običnim japankama skrivenim krinolinom (da ne posrne, čemu je Jennifer jako sklona), Cotillard se odjenula svečano, u crno. Odabrala je Chanelov tweed sako s baršunastim orukavljem i šal ovratnikom. Budimo iskreni, Chanel ili ne, taj sako pretvoren u minicu podsjeća jedino i isključivo na kratki kućni haljetak iz neke Feydeauove bulevarske komedije o francuskoj sredovječnoj gospodi. Uopće ne razumijem taj trend sakoa pretvorenih u mini haljine, nimalo ženstvene, nimalo laskave, nimalo razigrane. Naprosto ružne. Čudne bijele čizme - koje bismo možda mogli shvatiti i kao neku lošu posvetu nedavno preminuloj Mary Quant i njezinim go-go čizmama koje je kombinirala s kratkim minicama s kraja šezdesetih koje su istinski slavile mladost i oslobođenje od patrijarhalnih stega - odabrala je i Maya Hawke za premijeru filma “Asteroid City” Wesa Andersona. Film je prepun filmskih zvijezda, bio je dugo iščekivan, obožavan kao i svi Andersonovi filmovi, ali definitivno ne od svih kritičara, bez obzira na vizualnu ljepotu i jake boje te fantazije koja se događa u američkoj provinciji sredinom pedesetih.

Maya je izabrala da joj za premijeru njezinog filma s Andersonom Prada napravi po mjeri posvetu cinemascope bojama iz filmova pedesetih i šezdesetih s krutom zelenom satenskom haljinom širokom poput krinoline. Uz nju je nosila bijele čizme i svjetloplave duge satenske rukavice. Jake boje za klaunski efekt zaigrane djevojčice.

Mayina mama Uma Thurman, s druge strane, izgledala je opet kao Uma nekad, bez tragova botoksa ili filera. Bila je dramatično, ali elegantno odjevena u satensku Diorovu haljinu boje pudera, koju je onda oživjela bogatim, gotovo baroknim crvenim plaštem za premijeru novog Deppovog filma “Jeanne du Barry”. Maya bi trebala vjerovati svojoj mami kad je moda u pitanju.

Užasnu limun žutu kreaciju popularnog libanonskog kreatora Zuhaira Murada odjenula je Heidi Klum i otkrila grudi, koje su i kod nje bile gotovo pa vezane. Uz to se kao dijete veselila svojem velikom batmanovskom plaštu. No, ona je barem djelovala radosno i samouvjereno, za razliku od Kate Beckinsale. Kate je odjenula kreaciju istog dizajnera s čipkastim šorcem, odnosno prozirnim bodyjem oko kojeg je vezala satensku suknju-pregaču okrenutu naopačke. Još je bila smješnija starleta Julia Fox, bivša cura Kanyea Westa, u topu od prozirnog stakla koji joj je neugodno pritisnuo i izobličio grudi. Zašto toliko tih razodjevenih, ali spljoštenih grudi? Što nam to dizajneri poručuju? Ženske grudi nisu više atribut kao u vrijeme Marilyn Monroe i svih ostalih filmskih diva iz četrdesetih i pedesetih? Nisu androgine pa nam nisu privlačne. Treba ih pokazati kao i muške jer mnogi muškarci danas na crvenom tepihu nose sako na golo tijelo, raskopčan. Ženske razgolićene grudi kao da najednom moraju biti poništene i spljoštene.

Na golotinju koja djeluje vulgarno kao one dame koje noću hodaju ulicama u odjeći koja više otkriva nego skriva već smo se navikli, ali na svu tu čipku, stegnute grudi i velike mašne u kojima žene izgledaju kao konzumeristički jeftini darovi ipak nismo. Kad ozbiljni ženski filmovi dobivaju nagrade i očekujemo novu žensku samosvijest i na crvenom tepihu, zašto žene i dalje biraju odjeću koja ih pretvara u modne žrtve?

Zašto toliko tih razodjevenih, ali spljoštenih grudi? Što nam to dizajneri poručuju?