OD NORVEŠKE SKITNICE DO JEDNOG OD TEMELJNIH KLASIKA 20. STOLJEĆA

Ne možemo ga ne voljeti, iako smo ga tolike godine mrzili... To je naša hamsunovska trauma. On je duh koji neće ostati u grobu”, zapisao je Ingar Sletten Kolloen, biograf norveškog nobelovca Knuta Hamsuna, i tako u tri rečenice sažeo svu kontroverzu koju u današnje vrijeme i Norveška kao zemlja i kultura imaju s jednim od najvećih pisaca u sveukupnoj povijesti književnosti. A i svi ostali zajedno s njima. Knut Hamsun rođen je 1859. kao Knud Pedersen u mjestu Lom, odnosno u dolini Gudbransdalen pokraj mjesta Lom u južnoj Norveškoj, kao četvrti sin od šestero djece Tore Olsdater i Pedera Pedersena, siromašnog krojača. Obitelj se, kad su Knutu bile tri godine preselila na imanje njegova ujaka Hansa Olsena na sjeveru Norveške, gdje su radili kao najamni radnici. Kad je imao devet godina, ujak ga je odvojio od obitelji i uzeo kao pomoćnika u pošti koju je otvorio, da radi kao pisar. Sve do 15. godine, kad je uspio pobjeći i vratiti se u Lom, tukao ga je i izgladnjivao, što je značajno odredilo njegov život, te otvorilo neke od književnih tema kojih će se opsesivno držati. Idućih godina radio je razne povremene poslove, bio je torbar i postolarski šegrt, da bi sa 17 postao užarski šegrt i počeo pisati. Prve priče objavljuje 1877. i 1878. godine, u svojoj dvadesetoj odlazi u Kopenhagen, ali tamo ne biva prihvaćen kao pisac, što je teško podnosio jer je imao jako visoko mišljenje o svom talentu. Prvi put u Ameriku odlazi 1882, radi tamo svakovrsne sitne poslove, a nakon dvije godine vraća se u Kristijaniju, današnje Oslo, da umre jer mu je dijagnosticirana tuberkuloza. Objavljuje jedan tekst, jedva nekako, tu nastane i tipfeler u prezimenu zbog kojeg zauvijek ostane Hamsun, no utvrdi se i da nije bolestan. Živi jako teško, u prvoj velikoj etapi gladovanja, a onda 1886. opet odlazi u Ameriku, po drugi put radi niz mukotrpnih poslova i vraća se 1888. u Kopenhagen gdje gladuje i gladujući piše roman “Glad”, koji objavljuje 1890. godine, kao tridesetogodišnjak.

Tu počinje jedna golema i nesagledivo utjecajna književna karijera. Radnja “Gladi” odvija u Kristijaniji, prati neimenovanog protagonista koji dane provodi lutajući gradom i pokušava preživjeti tako što piše ozbiljne tekstove za novine te se zatječe u neobjašnjivim, skoro apsurdnim situacijama. Roman je autobiografski samo u autentičnim opisima gladi i halucinacija koje izaziva i zasniva se na složenim promišljanjima izazvanim fizičkom i duševnom patnjom. Kao takav, posve se odmiče od realističkog prosedea svoga vremena i predstavlja uvod u literarno 20. stoljeće i u književni modernizam. Na njegovo djelo je snažan utjecaj izvršio Dostojevski, a pisce 20. stoljeća na koje je Hamsun izvršio utjecaj nemoguće je i prebrojiti. Među njima su Franz Kafka, Ernest Hemingway, Maksim Gorki, Henry Miller i Herman Hesse. Himnične riječi priznanja uputili su mu: Thomas Mann (“potomak Fjodora Dostojevskog i Friedricha Nietzschea”), Charles Bukowski (“najveći pisac koji je ikada živio”) te Isaac Bashevis Singer (“otac suvremene književne škole u svakom smislu, od njega kreće čitava moderna fikcija dvadesetog stoljeća”).

Roman “Glad” prvo izlazi u Danskoj, odmah je preveden na njemački, a tek nakon izlaska u Njemačkoj, objavljuje se i u Norveškoj. Iako je već tim naslovom njegova slava krenula, on svoj nomadski način života nastavlja. Putuje po Norveškoj, boravi u Parizu, Münchenu i Berlinu, vrati se nakratko u rodni kraj, pa ispočetka na put. Objavljuje seriju sjajnih knjiga, “Misterije” i “Pan” prije ostalih, kao 50-godišnjak mijenja stil pisanja, a nakon nove serije romana 1920. dobiva Nobelovu nagradu za “Blagoslov zemlje” koji je objavio 1920. godine. Nakon uspjeha tog romana kupuje imanje na jugu Norveške, gdje se sve više osamljuje i, kako je svjedočila njegova druga supruga Marie Anderson i djeca, postaje čudak. Recimo, na imanje je postavio jarbol na koji je svake godine na Dan nezavisnosti Norveške podizao zastavu. Zadnje je godine proveo gluh, i u potpunoj tišini umro je i pokopan 1952, u dubokoj starosti.

Što se dogodilo, kako je moguće da je jedan takav pisac davao podršku Hitleru i pristao uz nacionalsocijalizam, da se nikad zbog toga nije pokajao, da čak i u trenutku kad je Njemačka u svibnju 1945. poražena, a Hitler mrtav, on mu piše nekrolog u kojem ga naziva velikim reformatorom kojemu je sudbina dodijelila da “djeluje u vremenu najbesprimjerenije surovosti koja ga je na kraju oborila”, sve su to teme koje sedamdeset godina zaokupljaju norvešku i cijelu europsku književnu i čitateljsku javnost, sve nas koji smo kao zajednice sudionici Drugoga svjetskoga rata.

Mi imamo svoga pisca, po vlastitom priznanju “najvećeg našega hamsunovca”, Mirka Kovača, koji je u briljantnom biografskom eseju “Hamsunova zvijezda” naveo razne okolnosti koje su do tog velikog paradoksa mogle dovesti. Re

Kako je moguće da je jedan takav pisac davao podršku Hitleru, tema je koja sedamdeset godina zaokuplja norvešku i europsku javnost

cimo - germanofilstvo koje je izmaklo kontroli, a nastalo je jer je u Njemačkoj prvo prepoznata njegova književna snaga, te prezir prema Americi zbog ona dva promašena putovanja, a i poslije ga baš nisu cijenili ni razumjeli. Zatim, činjenica da unatoč potpunoj zaslijepljenosti, nije bio antisemit, štoviše, u najgore je vrijeme veličao židovsku kulturu. Uglavnom, da bi se bolje razumjelo i čitalo Hamsuna na našim jezicima, najbolje je prvo pročitati Kovačev esej “Hamsunova zvijezda”, lako ga se nađe, otvara kultnu knjigu eseja “Elita gora od rulje”. Kovač je 2000. godine i inicirao te priredio knjigu Hamsunovih priča, u prethodnim desetljećima objavljivanih po hrvatskoj i jugoslavenskoj periodici, premijerno objavljenu u biblioteci Feral tribunea, koju je uređivao Predrag Lucić. Naslov knjige je “Zavodnik i druge priče”.

Knuta Hamsuna se vrlo rano u nas počelo prevoditi. Prvi prijevodi objavljeni su još u devetnaestom stoljeću. Ti prijevodi bili su, na žalost, posredni, uglavnom preko njemačkih prijevoda s norveškog. Dug je niz pisaca koji su se u to doba pozivali na Hamsuna, ili pokušavali pisati kao on. Uglavnom neuspješno artikulirajući lokalne seoske teme.