Sandra iza kulisa Lončarić

I NAKON 30 GODINA GLUME SVAKOJ ULOZI PRISTUPAM S ISTIM ŽAROM

JOŠ SE NIJE SLEGLA PRAŠINA NA SETU DRUGE SEZONE SERIJE “ŠUTNJA”, A POPULARNA OSJEČKA GLUMICA ANGAŽIRANA JE NA NOVIM PROJEKTIMA, MEĐU KOJIMA JE PRIPREMA PREDSTAVE “VIDI KAKO LOKRUM PERE ZUBE” ZA DUBROVAČKE LJETNE IGRE

Već gotovo poslovično, glumicu Sandru Lončarić teško je locirati - nerijetko radi istodobno na više predstava, serija ili filmova pa je “rasuta na sve strane”. Presreli smo ju nakratko u njezinom Osijeku, netom prije nego je otputovala u Zagreb, a potom i Dubrovnik. Radno je ljeto očekuje, a još se praktički nije ni “slegla prašina” na setu druge sezone TV serije “Šutnja” u kojoj utjelovljuje policijsku inspektoricu Vesnu Horak u borbi protiv zla i kriminala. Nakon uspjeha iz prve sezone, očekivanja su velika i u nastavku ove serije u režiji Dalibora Matanića i po motivima iz romana osječkog novinara i književnika Drage Hedla.

- Nakon uspjeha prve sezone “Šutnje”, u nama je bio entuzijazam, ali isto tako i odgovornost da drugu sezonu napravimo još napetijom i zanimljivijom, a nadam se da smo u tome i uspjeli, ali to će, naravno, procijeniti gledatelji. I dalje se borimo protiv zla, različitih vrsta malverzacija, moj lik je napredovao u glavnu inspektoricu koja istražuje organizirani kriminal, dotičemo se i rata u Ukrajini, pa vjerujem kako će i nastavci biti jednako privlačni gledateljima, pa možda i više. Snimanje nam je bilo dosta naporno jer smo dosta scena snimali zimi na lokacijama pa kad bi zapuhao vjetar s Drave, dobrano bi nas protresao, pošteno smo se nasmrzavali. No, uvijek ističem kako je izuzetno važna ekipa, a Dado Matanić, koji ju je predvodio, uistinu nas je sve znao animirati tako da i negativne strane snimanja itekako olakša, samom atmosferom na setu - započinje Sandra Lončarić. Je li očekivala da će “Šutnja”, kada je tek zaigrala na malim ekranima, izazivati tolike pohvale i pozitivne reakcije?

- Očekivala sam veliku zainteresiranost publike jer je priča inspirirana stvarnim događajima, isprepletenima, naravno, s fikcijom, a otvorili smo tešku temu koja je, nažalost, uvijek aktualna. Znala sam da će Dado učiniti seriju zanimljivom jer jako volim kako on režira, pa sam se potajno nadala da će i “Šutnja” polučiti veliki uspjeh - priznaje nam.

Nije joj bilo lako nositi se s činjenicom da su u pozadini priče o maloljetničkoj prostituciji istiniti događaji iz njezinog Osijeka. - To nije samo priča grada Osijeka, nego univerzalna priča, samo što se trenutno radnja događa upravo u Osijeku. Kao glumci, moramo se uživjeti u svoj lik kako bismo gledateljima bili što prirodniji, pa je bilo situacija gdje mi je privatno bilo zaista teško uopće pojmiti što su te djevojčice proživljavale i doživljavale i kakve su im sve traume ostale za njihovu budućnost iskreno će Sandra.

“Šutnja” je progovorila o tamnoj strani ljudskog roda, otvorila čitav niz društvenih problema, pa pokrenula i pitanje koliko umjetnost treba biti društveno angažirana. Šutimo li, sklanjamo li glavu pred problemima, mantrajući kako nas se ne tiču, bolje je da ne talasamo?

- Umjetnost uvijek mora biti prisutna u kritiziranju društva i mislim da je to, uostalom, i naša zadaća, bilo da ga ismijavamo kroz komedije, ili kritiziramo kroz dramske predstave, filmove i serije. Posebice nakon dolaska društvenih mreža, ne bih rekla da smo tihi. Da, šutnja je prisutna kod pojedinaca, ali samo iz straha koji je, znamo svi, jako manipulativno oružje protiv ljudi. Mislim kako je, dakle, kod onih koji šute više prisutan strah, nego stav “neću se petljati”. Jer, ako su uplašeni, ljudi ne djeluju i time se žele zaštititi. Naravno, sve je individualno, neki su odgovorni i ne šute, a nažalost, ima i onih koji okreću glave od problema i tako zataškavaju eventualne zločine, kriminal i sve ono loše na što trebamo ukazati - ističe naša sugovornica.

Odmah nakon što je snimljena posljednja scena druge sezone “Šutnje”, Sandra je prionula drugom projektu o kojemu još ne smije javno govoriti. Usto, priprema predstavu “Vidi kako Lokrum pere zube”, pod redateljskom palicom Paola Tišljarića, a koja će biti premijerno prikazana 12. srpnja na Lokrumu, na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kreirana je po romanu Ivane Lovrić Jović koji je kronisterija autoričina odrastanja, odnosno života s ocem i bez njega. - Ivana se stavlja u ulogu i unuke, i majke, i kćerke, i žene, opisuje svoju obitelj, i čitajući njezin tekst, više sam puta pomislila kako je zanimljiv i poučan, a isto tako, dokazao sam si i da svačiji privatan život opisan u romanu može biti zanimljiv jer svi mi imamo svoje puteve, svoje priče i uvijek te istinite priče o obitelji i o obiteljskim odnosima znaju biti jako zanimljive. Baš se veselim radu u Dubrovniku - kaže naša sugovornica.

Dinamičan je radni tempo, stoga, očekuje do prve polovice kolovoza, no Sandra se nimalo ne žali, baš naprotiv.

- Baš sam nedavno pričala s kolegama kako sam shvatila da nakon toliko godina rada, a uskoro će ih biti trideset, s istim žarom pristupan novoj ulozi i projektima i zaista mislim da je čisti blagoslov raditi posao koji toliko voliš - poručuje.

Kao i svaki posao, i glumački nosi i teške trenutke u kojima se zna klonuti duhom.

- Apsolutno! To je dio svakog ljudskog postojanja, ne može uvijek biti sve idealno, a važno je da u fazama emotivnog i energetskog snižavanja imamo alate i znanje kako pomoći sebi da se što prije vratimo na razinu koja je dobra za nas i poticajna za stvaranje. Kao i svi ostali, i ja prolazim te oscilacije i amplitude, ali opet, smatram da sam dovoljno naučila i ovladala alatima kojima se vrlo brzo dižem na prihvatljivu razinu - priča nam.

Kada govori o alatima, prvenstveno misli na meditaciju, koju će nazvati čišćenjem uma i tijela, ali i na šetnje prirodom, kao polazišnu točku za povratak u normalu. Kada je početkom 2021. obznanjeno da je Sandra Lončarić dobila status nacionalne dramske prvakinje, i to sa samo 46 godina, značilo je to veliku vijest i veliko priznanje toj osječkoj glumici, koju zbog izuzetnih ostvarenja na kazališnim daskama cijene ljubitelji kazališta u cijeloj Hrvatskoj (prvenstveno zbog gostovanja s legendarnom predstavom “Unterstadt”, koja se igrala i na Dubrovačkim ljetnim igrama), ali i prepoznaje i voli šira javnost zbog njezinih brojnih televizijskih uloga, od kojih se svakako izdvaja njezin doprinos seriji “Novine”. Značilo je to i da prvi put u svojoj povijesti Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku ima nacionalnu prvakinju, a ujedno i najmlađu u Hrvatskoj. Na opasku kako je titula nacionalne prvakinje drame golema čast i vjerojatno velika odgovornost, Sandra nam je prije dvije godine rekla: “Odgovornosti se ne bojim jer sam uvijek svoj posao radila sa srcem i bez fige u džepu, tako da se u tom pogledu neće ništa promijeniti”. Danas će se samo, sa smiješkom, osvrnuti na riječ “najmlađa”.

- Nisam više toliko mlada, skupila sam i ja godina, s kojima se ponosim, ali se doživljavam puno mlađom no što jesam. Jednostavno se osjećam mladom, dosta sam aktivna i spremna uvijek iznova za nove izazove, nije mi ništa dosadilo. Nije mi, tako, teško ni “trčati na sve strane”, ali naravno da si uvijek nađem vrijeme za odmor i druženje s obitelji i prijateljima, izuzeto mi je važna ravnoteža između posla i kvalitetnog odmora. Još uvijek je sve pod kontrolom, još uvijek uživam, ali isto tako sam rekla da, bez obzira koliko volim ovaj posao, kad jednog dana u njemu ne budem više uživala, bez problema ću se okrenuti i otići. Naučila sam slušati sebe i zaista mislim da bi nam svima to trebalo biti vrlo važno. Zaboravljamo slušati sebe, a rođeni smo s tim darom koji nam pomaže kročiti kroz život, a uostalom, ne kaže se uzalud “Slušaj svoju intuiciju”. Naučila sam slušati sebe i svoju intuiciju, a za sada se to uvijek pokazalo ispravnim i točnim - naglašava. Na prvu audiciju za glumce došla je sa samo 17 godina, no tada se još nije vidjeli kao glumica u budućnosti. Nikada ranije nije, naime, razmišljala o glumi kao svom pozivu, ali kada je te davne 1992. godine došla u kazalište na audiciju, osjećaj kao da je došla u svoj drugi dom bio je presnažan. Vjerovala je tom osjećaju i nije se prevarila. Sandra Lončarić je u stalnom angažmanu u Drami Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku još od 1996. godine, kada je i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu - dislociranom studiju u Osijeku. Odigrala je više od 90 uloga na toj sceni, dok ih je u filmovima, dramskim serijama i telenovelama utjelovila još barem 35. Izborila je za njih i niz priznanja, a ističe se Nagrada hrvatskog glumišta koju je 2010. godine dobila za glavnu žensku ulogu u predstavi “Paralelni svjetovi” Mire Gavrana. Zapažene su njezine uloge u filmovima kao što su “Anđele moj dragi”, “Crvena prašina”, “Kraljica noći”, “Simon Čudotvorac”...

Svaka je uloga na nju ostavila traga, ali najviše pamti svoje prve glavne uloge koje su, reći će, stavljene pred nju kao zadatak, a strahovala je hoće li ga moći izvršiti.

- U kazalištu je to bila predstava “Smrt Ligeje”, u režiji Ivice Kunčevića, gdje sam igrala Ligeju, ženu stariju desetak godina od mene, i sa svim njezinim iskustvima, a ja sam bila na početku karijere, dok je na filmu to bio film “Zavaravanje” Željka Senečića, gdje sam igrala svoju prvu glavnu ulogu i osvojila Veliku zlatnu arenu 1998. godine - navodi ona.

Iste godine zaigrala je svoju drugu filmsku ulogu u “Crvenoj prašini” koja je osvojila

Umjetnost uvijek mora biti prisutna u kritiziranju društva i mislim da je to, uostalom, i naša zadaća, bilo da ga ismijavamo kroz komedije, ili kritiziramo kroz dramske predstave, filmove i serije

nagradu publike za najbolji film na Festivalu hrvatskog filma u Puli 1999., kao i niz međunarodnih priznanja.

- Kada puno radim u kazalištu, zaželim se filmskog seta i šušura jer je to potpuno drugi način i glume, i života, a kada puno snimam, zaželim se kazališta i žive publike ispred sebe. Ne mogu reći što mi je draže, kazalište ili film, volim i jedno i drugo, samo je razlika u tome što mi trenutno nedostaje - smješka se naša sugovornica. Poznato je i kako lako pamti tekst.

- Imam neku vrstu fotografskog pamćenja, što mi uvelike pomaže u glumačkom poslu, uvijek me je služilo, hvala Bogu, a dok sam još bila u srednjoj školi, dosta sam se na to izvlačila. Jedini je nedostatak fotografskog pamćenja što brzo i zaboraviš sve što si naučio, jer je to jednokratno pamćenje, ali je odlično za snimanje serija. Što se tiče dugoročnog pamćenja, kad radim predstavu, tekst mi ostane u nekakvom “hardveru” i do dvije-tri godine, zaista nemam problema s pamćenjem i na tome sam baš zahvalna - govori nam.

A kao djevojčica, sanjala je kako će jednoga dana postati stjuardesa...

Sandra je rođena 1974. u Švicarskoj, no još u djetinjstvu seli se s roditeljima u Hrvatsku, u Slavoniju, a od tada do danas Osijek je njezin dom. Bez obzira na ponude koje su je mamile u glavni grad, a možda i na neke druge destinacije, ostala je vjerne gradu na Dravi. Dokazala je i kako se iz Slavonije može napraviti zavidna glumačka karijera, no nedvojbeno, morala je uložiti znatan trud kako bi uskladila život i karijeru na relaciji Osijek - Zagreb. Znala je u karijeri igrati i po nekoliko predstava s glavnim ulogama u Osijeku i još snimati u Zagrebu. Ustala bi u pet sati ujutro, u šest bila na snimanju u Zagrebu, a u 13 sati bi krenula na put u Slavoniju kako bi stigla na probu ili predstavu i nakon toga se vraćala u glavni grad jer ju je ujutro opet čekalo snimanje. - Istina, definitivno bi mi bilo puno lakše da sam u Zagrebu jer ne bih morala toliko putovati, no odlučila sam da Osijek bude moja baza jer ga volim iz više razloga. Odgoj djeteta jednostavniji je u manjem gradu, što mi je bilo važno kada mi je sin bio mali, sigurnije se osjećam, manje je stresa, a usto, Osijek sam oduvijek smatrala svojom mirnom oazom, kojoj sam se vraćala i gdje je sve nekako lakše, nema žurbe. Osijek je zaista grad po mjeri čovjeka i nikada se nisam odlučila definitivno otići. Naravno, ostanak je značio česta putovanja, što znači i veći napor, no tijelo mi se toliko naviklo i vožnja mi je postala rutina, način života, pa četiri sata na putu od Osijeka do Zagreba i obrnuto shvatim kao vrijeme za sebe, čitam i gledam što hoću, spavam... Nikakav mi to nije problem - zaključuje. Sandra Lončarić svakako je primjer drugima i dokazala je kako ne moraju svi otići u veće gradove da bi izgradili velike, mogu to i postići i u svojim, “manjim” sredinama.