Igor Mandić: Jedna antologija hrvatske poratne poezije, Drainac, Prokuplje 1987.

Teško ćete ovu knjigu pronalaziti u zagrebačkim antikvarijatima, premda je suizdavač u ono vrijeme ugledno Znanje. Razlog je, međutim, u glavnom izdavaču: iza Drainca iz Prokuplja, gradića na jugu Srbije od jedva tridesetak tisuća žitelja, stajala je pjesnička manifestacija, posvećena srpskom pjesniku i boemu Radi Draincu. Oni su sredinom osamdesetih nakanili, po republičkom principu, objaviti niz pjesničkih antologija jugoslavenskih naroda. Koliko je tih knjiga izašlo, ne znam, ali ja sam te 1987. došao do dvije: bosanskohercegovačke, koju je sačinio Josip Osti, i hrvatske, u izboru i s pogovorom Igora Mandića. Spletom sretnih okolnosti obje su preživjele rat i poratni nered na Sepetarevcu, selidbu u Zagreb, a potom i moje selidbe po Zagrebu. Naime, riječ je o knjigama koje je skoro nemoguće pronaći nakon što jednom budu izgubljene. Ostijevu antologiju nikad nisam vidio niti u jednom zagrebačkom antikvarijatu, dok je Mandićeva trenutno (krajem svibnja 2023.) dostupna čak u dva: u Crvenom Peristilu i u Studiju. Ovih knjiga, naime, uglavnom i nije bilo u prodaji. Riječ je o onim izdanjima koja se prigodno objave u povodu neke priredbe, jubileja ili događaja, podijele se i ispoklanjaju prisutnima, nakon čega godinama, ustvari sve do likvidacije organizatora priredbe, počivaju u nekim magacinima, iz kojih s prvim prevratom završe na reciklaži starog papira. Mandićeva antologija je, istina, imala suizdavača u Znanju, ali niti je Znanje tu knjigu distribuiralo do Sarajeva gdje sam 1987. živio, niti sam je viđao po knjižarama u Zagrebu, u koji sam u to vrijeme barem jednom godišnje dolazio. Uglavnom, “Jedne antologije hrvatske poratne poezije”, nije bilo nigdje, ali se o njoj pisalo, a Mandića se zbog ove knjige nasitno napadalo. Naravno da je kasnije sve zaboravljeno. Antologijama se nitko u nas ne bavi, besposlena je čeljad po kroatistikama i komparatistikama, ili sviruckaju na kulturalne teme, tako da se ni u dane karmina za Mandićem, kada se doista brljalo i blebetalo o svemu i svačemu, o antologiji nije bilo riječi.

Napalo ga se u ta već davna vremena da je njegov izbor subjektivan. Doista, kakav bi i bio, nego subjektivan! U prvoj rečenici autorova pogovora stoji: “Kao jedna od mogućih antologija hrvatske poratne poezije i ova je posve subjektivna, dakle arbitrarna.” Među tridesetak uvrštenih, nisu se u antologiji našla neka u to vrijeme, a bogme i danas, kanonska i nezaobilazna imena. Ali meni je onda, kao i danas, zanimljivije bilo da u antologiji nije bilo nijednog od vrlo ugledne, književno moćne i poetski ostvarene skupinice hrvatskih pjesničkih klasika iz Bosne i Hercegovine. Nije bilo Maka Dizdara, tog vječnog džokera svih hrvatskih antologija, ali ni Veselka Koromana, Anđelka Vuletića, Nikole Martića… Zapravo, u Mandićevoj antologiji, s mogućim izuzetkom, Marije Čudine, beogradske pjesnikinje, ličkog mjesta rođenja i splitskog zavičaja, nije bilo nikoga tko se književno afirmirao izvan Hrvatske, pa tako, recimo, ni Milana Milišića i Petra Gudelja. Postoji mogućnost da se nitko od spomenutih i nespomenutih Mandiću naprosto nije sviđao, nije odgovarao njegovom senzibilitetu, ostajao je izvan njegovih imaginativnih čitateljskih moći, nije pisao pjesme koje bi se Mandića ticale… Ali je, ipak, s obzirom na brojnost takvih, te na činjenicu da se njihova odsutnost ocrtava kao (skoro) dosljedno proveden princip, čini se da je Igor Mandić pokušao provesti nešto što je iz perspektive 1987. godine vrlo zanimljivo: hrvatsku poeziju zamislio je u okvirima Socijalističke Republike Hrvatske. Pjesnici koje je izostavio naprosto pripadaju drugim književnostima zajedničkoga, za Mandića i istog jezika. Danas, nakon radova iz devedesetih, ovakav se princip čini nezamislivim. U ono vrijeme bio je samo iritantan.

Ali ovakva kakva jest “Jedna antologija hrvatske poratne poezije” možda je i najbolja, najčitljivija i doista najzanimljivija hrvatska pjesnička antologija uopće. Osim što je uvršten manji broj autora nego što se to inače radilo - a ipak mnogo veći od onog koji će se trideset i kusur godina kasnije zateći u antologiji Tomislava Brleka - Igor Mandić pokazao se neprevaziđenim i nedostižnim u biranju najboljih pjesama pojedinih pjesnika, pa i cijele naše književnosti. Nije bio pjesnik, nije se predstavljao ni kao ćutilna dušica, ni kao ljubitelj lirike i leptirova, ali bio je ozbiljan čitatelj poezije. Zato je ovo velika knjiga, koju treba imati svaka pjesnička kuća.