Tonči Huljić

HRVATSKI KANTAUTOR SA SIMFONIJSKIM ORKESTROM I ZBOROM 16. LIPNJA U BEČKOM GRADSKOM PARKU KRAJ KURSALONA SVIRA SOLISTIČKI KONCERT “MEDITERRANEO”

RADI SE O IZMJEŠTANJU NA POLJE INSTRUMENTALISTIČKE GLAZBE KOJOM HULJIĆ POD STARIJE DANE POKUŠAVA OSTVARITI DAVNE NAMJERE. BAREM KONCERTNO, JER JOŠ JE POČETKOM DVIJETISUĆITIH IMAO MEĐUNARODNIH USPJEHA S TEMAMA ZA BRITANSKE BOND ILI MAKSIMA MRVICU, ALI NOVI KONCEPT NASTUPA NA KOJIMA I SAM SUDJELUJE NA KLAVIJATURAMA IPAK VIŠE VUČE PREMA VANGELISU NEGO PREMA MAGAZINU

Tonci Huljic, kako piše na plakatu i reklamama u Beču, sa simfonijskim orkestrom i zborom 16. lipnja u bečkom gradskom parku kraj Kursalona svira solistički koncert “Mediterraneo”, s podnaslovom “crossover open air”. Promijenimo li ime u Tonči Huljić kako ga svi kod nas poznaju, jasno je da će Huljićevi protivnici pozeleniti od zavisti. Kako to da čovjek kojeg se smatralo glavnim stjegonošom visokoprofitabilnog kiča na domaćoj estradi odjednom svira instrumentalističke koncerte i koncepte po EU, a pred završnim dogovorom su i nastupi u newyorškom Carnegie Hallu - i to u velikoj dvorani, a ne onoj manjoj u kojoj su nastupali Oliver Dragojević i Matej Meštrović - te datumi po drugim državama? Odgovor na prethodno pitanje pojednostavljuje objašnjenje da do ovoga nije došlo odjednom, kako se to nekim povremenim promatračima domaćih glazbenih bespuća može učiniti. Tončiju Huljiću nikada nije nedostajalo medijske prisutnosti, ali su njegovi estradno obljubljeni projekti uvijek odnosili više pažnje, pa i zanimanja široke publike, nego neki drugi radovi, poput odlične Madre Badesse. Mnogi vjerojatno znaju za projekt “Misa Mediterana” koji mu je trenutno glavna preokupacija, a koji je premijerno izveo na Splitskom ljetu ispred Meštrovićeve galerije, pa je jasno da se radi o izmještanju na polje instrumentalističke glazbe kojom Huljić pod starije dane pokušava ostvariti davne namjere. Barem koncertno, jer još je početkom dvijetisućitih imao međunarodnih uspjeha s temama za britanske Bond ili Maksima Mrvicu, ali novi koncept nastupa na kojima i sam sudjeluje na klavijaturama ipak više vuče prema Vangelisu nego prema Magazinu. Dapače, Huljić će u Splitu ponoviti “Misu Mediterana” na Melodijama Jadrana, isti vikend kad počinje i Splitski festival koji od ove godine vodi nova ekipa. No, čak je i ta nova gradska vlast, tj. Bojan Ivošević, zvala Huljića da nastupi na blagdan Sv. Duje, što je Huljić odbio, na što sam mu osobno rekao da mi se čini da bi bilo bolje da je prihvatio poziv. Jer, sjediti na nekoliko stolica nije mu strano, a nije niti Goranu Bregoviću s kojim Huljić ima puno dodirnih točaka zadnjih godina, pogotovo što se tiče ovakvih “bulajićevskih” nastupa s orkestrima i zborovima.

Nakon što je sa Zagrebačkom filharmonijom na Tomislavcu nastupio Bregović s “Tri pisma iz Sarajeva”, u dvorani Vatroslav Lisinski u istom sastavu 2019. to je napravio još jedan predstavnik pop scene, Huljić. S Madre Badessa i filharmonijom premijerno je izveo dio programa kasnije planiranog za veće nastupe na domaćem i međunarodnom terenu, uključujući i koncert na zagrebačkom Tomislavom trgu 2022. godine. S filharmonijom je tada nastupio skladatelj koji je uz Gibonnija najemitiraniji u domaćem radijskom eteru. No, na stranu Huljićev posao pisanja hitova, nakon “male” Madre Badesse - koju nažalost zadnje vrijeme naziva “hobijem”, iako se radi o dobroj platformi za “muziku gušta” i tri zanimljiva albuma koja su promijenila percepciju javnosti o njemu, na red je došlo nešto veliko i glomazno.

Jer, instrumentalna glazba s velikim orkestrom ono je što ga zanima kao iduća etapa karijere. Kao i sa Madre Badessa, čini se da je tu Huljić skladatelj za sebe i prestiž, a ne za druge. Radi se o svojevrsnom alter egu koji masovna publika poznaje kao najdohodovnijeg domaćeg hitmejkera u doslovnom značenju te riječi. No, kao što znamo iz proglasa Glasa poduzetnika, na

Za nekoga tko je prodao ekstremno puno ploča i pjesama i zaradio ozbiljne novce, Huljić se drži prilično racionalno i normalno

nemilosrdnom slobodnom tržištu uspjeh je privatniku osnov rentabilnosti, zarade i samoodržanja unutar države sklone javnom sektoru.

U tom smislu Huljić bi komotno mogao biti prvi predsjednik neke privatne udruge uspješnih “privatnih” glazbenika koji potvrdu traže na tržištu, često i “svim estradnim sredstvima”. Jer, Huljić je postigao javni uspjeh kao malo tko, financirajući sam sebe, često i namjerno plasiranim banalnostima. No, možda smo banalno tržište, pa je samo shvatio gdje živimo? Čini se da je kod nas još uvijek najveće prokletstvo uspjeh poput Huljićeva na terenu estrade. Drugim riječima, ono što se očekuje od privatnih tvrtki u ekonomiji, kao da je kod privatnika na glazbenoj sceni pod znakom pitanja i sumnji u dobre namjere.

Čak i kad se radi o projektima poput albuma s Madre Badessom s kojima inzistira na inspiraciji, estetskoj uravnoteženosti i skladateljskoj finoći, mnogima nespojivoj s općepoznatim teškotonskim hitovima za masovnu upotrebu, Huljića prati estradna prošlost.

Valja reći da i sam Huljić ima ozbiljnih problema s netipičnim radovima, pa gubi uložene novce usprkos sjajnim albumima poput “Panika”, dvostrukog CD-a “Tipo

Primitivo/Piano Primitivo”, mjuzikla “Pacijenti” koji je u Lisinskome igrao dvadesetak puta, monomjuzikla “Žuta minuta”, projekta sa Zagrebačkom filharmonijom ili instrumentalnog albuma sa stranim glazbenicima koji priprema za inozemno tržište. Jer, svi ga ne samo znaju, nego čini se najviše i vole, po pjesmama za Jelenu Rozgu i druge.

To izgubljeno zarađuje se i nadoknađuje na drugoj strani, pri čemu su mu i pjesme za Grašu i neke druge zadnjih godina kopljima ispred konkurencije. Huljić zna osnovno, a to je i sukus stanja na domaćem terenu; nećeš dobiti podršku za “čudna” (ne) djela, jer svi smo još uvijek skloni tome da susjedu “crkne krava”, pogotovo bogatom, ili neka mu bar potres sruši stan. Ukratko, ti uspješni samo su vrh prilično plitke ledene sante koja kod nas postoji, ali dominantno ju određuje “bolest” publike i javnosti koja ne prihvaća nove izazove, staromodna je, nesklona pomacima, novim imenima, kako na rock sceni tako i s drugačijim projektima veterana poput Huljića.

Sve skupa samo pokazuje licemjerje i nespremnost masovnog prihvaćanja čak i zanimljivih Huljićevih Badessa albumima, mada poklonika nedvojbeno ima. Situacija je kod nas zapravo slična i na alternativnoj rock sceni, zbog široke publike koja ne prihvaća novo i nezavisno, ali to ne želi niti kod najdohodovnijih hitmejkera, kad rade nešto što masovnom neukusu ne ide niz dlaku. Ukratko, kao prava tvornica hitova svake vrste, nije Huljić najveći protivnik nezavisnoj sceni, jer je i sam prilično nezavisan u svom biznisu koji na tržištu gura najbolje što zna i umije.

Tek se zadnjih godina i kod nas, valjda zbog daška omraženog kapitalizma i tržišne ekonomije u kojoj narod najviše mrzi uhljebe, donekle ustalilo pravilo da se sve manje podcjenjuje ozbiljne radnike koji hrane čitave “pogone”. Pa i Huljića, čija je radna strategija podjednako profesionalna bez obzira radi li hrtić-hitić pjesmu koja se mora dopasti masama, “privatniju” glazbu za samostalne albume, pop pjevače ili televizijske serije.

Za nekoga tko je prodao ekstremno puno ploča i pjesama i zaradio ozbiljne novce, Huljić se drži prilično racionalno i normalno. Možda ovo zaista jest “pravi” Tonči? Ili je to ipak onaj koji je u stanju zaluditi regiju, a pogotovo nove generacije kojima je totem privatnog marifetluka i uspjeha u sredini u kojoj svi kukaju, pa mu i hip hoperi dolaze s idejama o duetima. Tonči Huljić ostaje čovjek kojeg ili obožavaju, pa i mlade generacije sklone uspješnima, ili anatemiziraju starije, pogotovo manje uspješna konkurencija kojoj je “ukrao” estradu zadnjih desetljeća.