Publication:

Max - 2021-03-13

Data:

SEZONA PROMJENA

NOGOMET

Edi Džindo

Rijetko koji ljubitelj nogometa ne osjeti bar ponekad potrebu razglabati o ligama petice. Ako nije riječ o Ligi prvaka, pet najjačih liga europskog, a i svjetskog nogometa, vječito su fokusu javnosti. Naravno, to su Engleska, Španjolska, Njemačka, Italija i Francuska, države čiji klubovi redovito iznjedre finalista ili osvajača Lige prvaka. Zapravo, u posljednjih četvrt stoljeća, odnosno 25 sezona najjačeg klupskog nogometnog natjecanja trofej s velikim ušima samo jednom je osvojila momčad izvan tih pet liga. Tu sreću imao je Mourinhov Porto 2004. godine pa je stoga i rezultatski jasno zašto baš ta nacionalna prvenstva poprimaju najviše važnosti i privlače najviše pažnje. Međutim, iako je riječ o jakim ligama u kojima nastupaju giganti europskog nogometa, nekad se zapitamo koliko su uistinu zanimljive te lige. Dominacija u četiri od pet liga Da, u njima ćete vidjeti najbolje od najboljih klubova i igrača iz trenutačne nogometne hijerarhije, najbolje poteze i čudesne pogotke, no kad sagledamo situaciju u onom ligaškom, takozvanom makrosmislu, onda je slika nešto drukčija. Nešto manje zabavna i zaigrana. Pogotovo u recentnoj povijesti. Uzet ćemo okvir od posljednjih osam godina jer upravo je to razdoblje najvjerniji prikaz novog trenda u većini najjačih nacionalnih prvenstava na svijetu. Dakle, u posljednjih osam godina, odnosno akumuliranih četrdeset sezona liga petice, okrunjeno je tek dvanaest različitih klubova, a čak osam od tih dvanaest otpada na engleski Premiership i španjolsku Primeru. Zapravo, četiri od pet liga koje analiziramo obilježeno je nekim oblikom dominacije. Engleska Premier League jedina je iz samog nogometnog vrha koju u posljednjih osam sezona nije zahvatio taj trend jer je imala čak pet različitih osvajača naslova prvaka. Eru predvodi Manchester City s tri naslova, Chelsea je pod dva različita trenera uspio skupiti dva naslova, a po jedan su skupili Manchester United još tamo u posljednjoj sezoni mandata legendarnog sir Alexa Fergusona te Ranierijev Leicester u onoj nezaboravnoj sezoni 2015./16. koja nam je otkrila čarobnu nepredvidivost engleskog ligaškog nogometa. La Liga najbliža Englezima Iako možda kao liga nije uvijek prva po čistoj kvaliteti, upravo taj element nepredvidivosti i taj osjećaj u kojem “svatko može postati prvak” razlozi su koji Premiership dižu u stratosferu po brojkama gledanosti i po cijenama televizijskih prava. Dovoljno govori podatak da su kladionice u posljednjih osam sezona samo dva puta po koeficijentima pogodile u izboru najvećeg favorita za naslov, a dosta vam i o manjku dominacije govori i brojka da je u posljednjih jedanaest sezona samo jedna momčad uspješno obranila naslov prvaka (City 2019.). Najbliža engleskom Premiershipu po broju različitih prvaka u posljednjih osam sezona je španjolska La Liga, ali raspored snaga u ta dva natjecanja ipak je posve različit. Dok se kod Engleza nikad ne zna tko će biti prvak, kod Španjolaca od 2005. godine svjedočimo potpunoj dominaciji Barcelone i Real Madrida, uz jedan naslov Atlética koji je 2014. uspio pomutiti taj “status quo”. Nijemci imali četiri od šest Na vrhu se, pak, većinom samo izmjenjuju Barça i Real, ovisno od formi u kojoj je koja ekipa, i većinom se vodi ista utrka za naslov svake sezone. U tom slučaju kad se vodila utrka utakmice su bile zanimljive, ali problem je taj što vam utakmica Barcelona – Eibar neće pružiti ni približno drame kao recimo Manchester City – Wolverhampton. U posljednjih osam sezona imali smo samo tri napete utrke za naslov, a samo jednom je ona sadržavala tri momčadi. Sad tek ulazimo na teritorij pomalo i dosadnih dominacija. Sjećate se onog briljantnog perioda od 2008. do 2012. godine kad je u pet različitih sezona francuska Ligue 1 imala pet različitih prvaka (redom Lyon, Bordeaux, Marseille, Lille, Montpellier)? Realno, teško se i sjetiti takvog razdoblja kad dominacija Paris Saint-Germaina u režiji katarske vlade traje već tako dugo da se čini i duljom nego što zapravo jest. Nakon razdoblja od prvaka u pet sezona, u posljednjih osam u Francuskoj imamo samo dva prvaka. Sedam od tih osam naslova osvojili su, naravno, Parižani, a u priču se 2017. umiješao Monaco (sa sjajnim Danijelom Subašićem na vratima) i šokantno odnio naslov s Kylianom Mbappéom u svojim redovima. Nakon te sezone PSG je ponovno suvereno nastavio koračati do svih trofeja jer su šeici, očekivano, kupili upravo Mbappéa. Novac očito rješava sve. Isto kao i u Francuskoj, i u Njemačkoj smo nakon nevjerojatno zanimljivog perioda od četiri prvaka u šest sezona (Bayern, Borussia, Wolfsburg, Stuttgart) zašli u razdoblje od ne dva, nego samo jednog prvaka u posljednjih osam sezona. Bayern osvaja naslove “pod mus” u Njemačkoj i to je jedna velika boljka te, inače nevjerojatno kvalitetne, pragmatične i zabavne lige. Kad praktički već unaprijed znate tko će osvojiti ligu, onda je u nekom širem smislu nema ni smisla gledati. Možda ćete htjeti pogledati neku zanimljivu utakmicu, neki veliki derbi ili neku presudnu utakmicu u borbi za ostanak ili Europu, ali da ćete zdušno navijati za svoju momčad u borbi naslov, a da to nije Bayern – jako teško. Do ove sezone možda i najdosadnija liga po dužini perioda dominacije je talijanska Serie A. Od 2005. godine kad se dogodio famozni skandal “Calciopoli”, naslov je pet godina u nizu osvajao Inter, jednom Milan, pa zatim devet godina u nizu Juventus. Sve se teže zvati Napoli, Roma ili Lazio kako dalje odmiče 21. stoljeće. Većinom znamo tko je u tom periodu najjači, većinom znamo da će se Juventus odvojiti jedno pet kola prije kraja i većinom znamo da će igrati s pričuvama i novim mladićima u posljednjim kolima. Tko je domaćin, a tko gost No, nakon što smo naveli sve ove gledateljski dosadne navike u ligama petice, čini se da ovu sezonu možemo nazivati “sezonom promjena”. Iako prvenstva još nisu gotova i većina liga mora odraditi svoju posljednju trećinu, zanimljivo je sagledati svih pet ljestvica i ustvrditi da se ova sezona (koja je prva u kompletu osakaćena zbog koronavirusa) uistinu s razlogom doima čudnom. Velikani nemaju tu podršku ogromnog broja navijača u odnosu na male sredine s malim grupama, više nije bitno tko je domaćin, a tko gost (Liverpoolov Anfield je najbolji primjer), a koronavirus zna poharati mnoge velike momčadi prije velikih ligaških susreta. Događalo se to u svim ligama. Započnimo baš s talijanskom Serie A gdje bi se trebalo dogoditi pravo malo čudo da Juventus s neiskusnim trenerom Andreom Pirlom nadoknadi deset bodova zaostatka i s vrha skine vodeći Inter. Milan ima nešto veće šanse zaprijetiti sa šest bodova zaostatka, no moramo priznati da je sad, kad Juvea i nema baš u samom vrhu, utrka za naslov prvaka puno zanimljivija. Ovu rečenicu ćete često vidjeti u tekstu jer je utrka puno zanimljivija i u Njemačkoj gdje je, istini za volju, Bayern i dalje u vrhu, ali bliži mu se nevjerojatni Leipzig Juliana Nagelsmanna koji je konačno posložio momčad onako kako je htio. Mlada momčad zaostaje za münchenskom dva boda, a već trećeplasirani Wolfsburg s deset bodova zaostatka, realno, nema velike šanse. Nekako najsimpatičniji i najdinamičniji blok ove “sezone promjena” definitivno je onaj u francuskoj Ligue 1. Liga koju se nerijetko naziva “farmerskom”, ove sezone ima četiri i više nego ozbiljna kandidata za podići trofej. Prvoplasirani Lille s našim Domagojem Bradarićem kao prvotimcem ima nevjerojatan kontinuitet, PSG koji kaska dva boda je uvijek favorit (ali ne kao prošlih sezona), s tri boda zaostatka tu je i Lyon koji bi do kraja sezone bez problema mogao potegnuti, a ne bismo trebali zaboraviti ni na Monaco našeg nekadašnjeg izbornika i kapetana reprezentacije Nike Kovača koji s klubom iz Kneževine u zadnje vrijeme ruši rekorde. Ona promjena statusa quo koja se dogodila jednom u petnaest godina ponovno se događa u Španjolskoj budući da je João Félix pronašao svoju ulogu u momčadi Diega Simonea, a Luis Suárez pristigao u rojiblancose. Atlético Madrid jači je no ikad i sa šest bodova prednosti suvereno drži prvu poziciju iza oživljene Barcelone koja je u sjajnoj domaćoj formi te osam bodova ispred Reala. Neće biti jednostavno za momke s Wande Metropolitano, ali solidna zaliha i dobra forma sigurno su dobar početak ka osvajanju napete utrke, prvi put nakon te 2014. te drugi put pod Simeoneom. Jedina liga koja je doživjela promjenu u tom pogledu da je dosadnija je engleski Premiership. Nakon što smo na početku 2021. godine imali čak sedam kandidata za prvo mjesto u razmaku od tek nekoliko bodova, Manchester City i Pep Guardiola su s glavnim akterima Rubenom Diasom i Johnom Stonesom bezobrazno zgrabili vrh ljestvice te pobjegli prvom rivalu, Manchester Unitedu na 11 bodova te drugom rivalu Leicesteru na dvanaest nakon 24 kola. U posljednjih četrnaest bit će teško zaustaviti Guardiolin stroj. Čudno je reći da željnije iščekujemo završnice svih liga osim Premiershipa, ali tijekom ove “sezone promjena” to je uistinu tako.

Images:

Categories:

Max

© PressReader. All rights reserved.