Večernji list

Padaju zvijezde

Sezona promjena u ligama petice

Edi Džindo

Rijetko koji ljubitelj nogometa ne osjeti bar ponekad potrebu razglabati o ligama petice. Ako nije riječ o Ligi prvaka, pet najjačih liga europskog, a i svjetskog nogometa, vječito su fokusu javnosti. Naravno, to su Engleska, Španjolska, Njemačka, Italija i Francuska, države čiji klubovi redovito iznjedre finalista ili osvajača Lige prvaka. Zapravo, u posljednjih četvrt stoljeća, odnosno 25 sezona najjačeg klupskog nogometnog natjecanja trofej s velikim ušima samo jednom je osvojila momčad izvan tih pet liga. Tu sreću imao je Mourinhov Porto 2004. godine pa je stoga i rezultatski jasno zašto baš ta nacionalna prvenstva poprimaju najviše važnosti i privlače najviše pažnje.

Međutim, iako je riječ o jakim ligama u kojima nastupaju giganti europskog nogometa, nekad se zapitamo koliko su uistinu zanimljive te lige.

Dominacija u četiri od pet liga

Da, u njima ćete vidjeti najbolje od najboljih klubova i igrača iz trenutačne nogometne hijerarhije, najbolje poteze i čudesne pogotke, no kad sagledamo situaciju u onom ligaškom, takozvanom makrosmislu, onda je slika nešto drukčija. Nešto manje zabavna i zaigrana. Pogotovo u recentnoj povijesti. Uzet ćemo okvir od posljednjih osam godina jer upravo je to razdoblje najvjerniji prikaz novog trenda u većini najjačih nacionalnih prvenstava na svijetu. Dakle, u posljednjih osam godina, odnosno akumuliranih četrdeset sezona liga petice, okrunjeno je tek dvanaest različitih klubova, a čak osam od tih dvanaest otpada na engleski Premiership i španjolsku Primeru. Zapravo, četiri od pet liga koje analiziramo obilježeno je nekim oblikom dominacije.

Engleska Premier League jedina je iz samog nogometnog vrha koju u posljednjih osam sezona nije zahvatio taj trend jer je imala čak pet različitih osvajača naslova prvaka. Eru predvodi Manchester City s tri naslova, Chelsea je pod dva različita trenera uspio skupiti dva naslova, a po jedan su skupili Manchester United još tamo u posljednjoj sezoni mandata legendarnog sir Alexa Fergusona te Ranierijev Leicester u onoj nezaboravnoj sezoni 2015./16. koja nam je otkrila čarobnu nepredvidivost engleskog ligaškog nogometa.

La Liga najbliža Englezima

Iako možda kao liga nije uvijek prva po čistoj kvaliteti, upravo taj element nepredvidivosti i taj osjećaj u kojem “svatko može postati prvak” razlozi su koji Premiership dižu u stratosferu po brojkama gledanosti i po cijenama televizijskih prava. Dovoljno govori podatak da su kladionice u posljednjih osam sezona samo dva puta po koeficijentima pogodile u izboru najvećeg favorita za naslov, a dosta vam i o manjku dominacije govori i brojka da je u posljednjih jedanaest sezona samo jedna momčad uspješno obranila naslov prvaka (City 2019.). Najbliža engleskom Premiershipu po broju različitih prvaka u posljednjih osam sezona je španjolska La Liga, ali raspored snaga u ta dva natjecanja ipak je posve različit.

U POSLJEDNJIH OSAM GODINA U PET NAJJAČIH LIGA EUROPE SVEGA DVANAEST KLUBOVA USPJELO JE OSVAJATI NASLOVE

Dok se kod Engleza nikad ne zna tko će biti prvak, kod Španjolaca od 2005. godine svjedočimo potpunoj dominaciji Barcelone i Real Madrida, uz jedan naslov Atlética koji je 2014. uspio pomutiti taj “status quo”.

Nijemci imali četiri od šest

Na vrhu se, pak, većinom samo izmjenjuju Barça i Real, ovisno od formi u kojoj je koja ekipa, i većinom se vodi ista utrka za naslov svake sezone. U tom slučaju kad se vodila utrka utakmice su bile zanimljive, ali problem je taj što vam utakmica Barcelona – Eibar neće pružiti ni približno drame kao recimo Manchester City – Wolverhampton. U posljednjih osam sezona imali smo samo tri napete utrke za naslov, a samo jednom je ona sadržavala tri momčadi.

Sad tek ulazimo na teritorij pomalo i dosadnih dominacija. Sjećate se onog briljantnog perioda od 2008. do 2012. godine kad je u pet različitih sezona francuska Ligue 1 imala pet različitih prvaka (redom Lyon, Bordeaux, Marseille, Lille, Montpellier)? Realno, teško se i sjetiti takvog razdoblja kad dominacija Paris Saint-Germaina u režiji katarske vlade traje već tako dugo da se čini i duljom nego što zapravo jest. Nakon razdoblja od prvaka u pet sezona, u posljednjih osam u Francuskoj imamo samo dva prvaka. Sedam od tih osam naslova osvojili su, naravno, Parižani, a u priču se 2017. umiješao Monaco (sa sjajnim Danijelom Subašićem na vratima) i šokantno odnio naslov s Kylianom Mbappéom u svojim redovima. Nakon te sezone PSG je ponovno suvereno nastavio koračati do svih trofeja jer su šeici, očekivano, kupili upravo Mbappéa. Novac očito rješava sve.

Isto kao i u Francuskoj, i u Njemačkoj smo nakon nevjerojatno zanimljivog perioda od četiri prvaka u šest sezona (Bayern, Borussia, Wolfsburg, Stuttgart) zašli u razdoblje od ne dva, nego samo

NEOČEKIVANI VODEĆI

KLUBOVI: ATLÉTICO, LILLE I INTER U IGRI ZA NASLOV, A BLIZU JE I LEIPZIG

SJAJNI PERIOD VEĆ SE ČINI DAVNO, ALI OD 2008. DO 2012. LIGUE 1 JE OSVAJALO ČAK PET KLUBOVA U PET GODINA

jednog prvaka u posljednjih osam sezona. Bayern osvaja naslove “pod mus” u Njemačkoj i to je jedna velika boljka te, inače nevjerojatno kvalitetne, pragmatične i zabavne lige. Kad praktički već unaprijed znate tko će osvojiti ligu, onda je u nekom širem smislu nema ni smisla gledati. Možda ćete htjeti pogledati neku zanimljivu utakmicu, neki veliki derbi ili neku presudnu utakmicu u borbi za ostanak ili Europu, ali da ćete zdušno navijati za svoju momčad u borbi naslov, a da to nije Bayern – jako teško.

Do ove sezone možda i najdosadnija liga po dužini perioda dominacije je talijanska Serie A. Od 2005. godine kad se dogodio famozni skandal “Calciopoli”, naslov je pet godina u nizu osvajao Inter, jednom Milan, pa zatim devet godina u nizu Juventus. Sve se teže zvati Napoli, Roma ili Lazio kako dalje odmiče 21. stoljeće. Većinom znamo tko je u tom periodu najjači, većinom znamo da će se Juventus odvojiti jedno pet kola prije kraja i većinom znamo da će igrati s pričuvama i novim mladićima u posljednjim kolima.

Tko je domaćin, a tko gost

No, nakon što smo naveli sve ove gledateljski dosadne navike u ligama petice, čini se da ovu sezonu možemo nazivati “sezonom promjena”. Iako prvenstva još nisu gotova i većina liga mora odraditi svoju posljednju trećinu, zanimljivo je sagledati svih pet ljestvica i ustvrditi da se ova sezona (koja je prva u kompletu osakaćena zbog koronavirusa) uistinu s razlogom doima čudnom. Velikani nemaju tu podršku ogromnog broja navijača u odnosu na male sredine s malim grupama, više nije bitno tko je domaćin, a tko gost (Liverpoolov Anfield je najbolji primjer), a koronavirus zna poharati mnoge velike momčadi prije velikih ligaških susreta. Događalo se to u svim ligama.

Započnimo baš s talijanskom Serie A gdje bi se trebalo dogoditi pravo malo čudo da Juventus s neiskusnim trenerom Andreom Pirlom nadoknadi deset bodova zaostatka i s vrha skine vodeći Inter.

Milan ima nešto veće šanse zaprijetiti sa šest bodova zaostatka, no moramo priznati da je sad, kad Juvea i nema baš u samom vrhu, utrka za naslov prvaka puno zanimljivija.

Ovu rečenicu ćete često vidjeti u tekstu jer je utrka puno zanimljivija i u Njemačkoj gdje je, istini za volju, Bayern i dalje u vrhu, ali bliži mu se nevjerojatni Leipzig Juliana Nagelsmanna koji je konačno posložio momčad onako kako je htio. Mlada momčad zaostaje za münchenskom dva boda, a već trećeplasirani Wolfsburg s deset bodova zaostatka, realno, nema velike šanse.

Nekako najsimpatičniji i najdinamičniji blok ove “sezone promjena” definitivno je onaj u francuskoj Ligue 1. Liga koju se nerijetko naziva “farmerskom”, ove sezone ima četiri i više nego ozbiljna kandidata za podići trofej. Prvoplasirani Lille s našim Domagojem Bradarićem kao prvotimcem ima nevjerojatan kontinuitet, PSG koji kaska dva boda je uvijek favorit (ali ne kao prošlih sezona), s tri boda zaostatka tu je i Lyon koji bi do kraja sezone bez problema mogao potegnuti, a ne bismo trebali zaboraviti ni na Monaco našeg nekadašnjeg izbornika i kapetana reprezentacije Nike Kovača koji s klubom iz Kneževine u zadnje vrijeme ruši rekorde.

Ona promjena statusa quo koja se dogodila jednom u petnaest godina ponovno se događa u Španjolskoj budući da je João Félix pronašao svoju ulogu u momčadi Diega Simonea, a Luis Suárez pristigao u rojiblancose. Atlético Madrid jači je no ikad i sa šest bodova prednosti suvereno drži prvu poziciju iza oživljene Barcelone koja je u sjajnoj domaćoj formi te osam bodova ispred Reala. Neće biti jednostavno za momke s Wande Metropolitano, ali solidna zaliha i dobra forma sigurno su dobar početak ka osvajanju napete utrke, prvi put nakon te 2014. te drugi put pod Simeoneom.

Jedina liga koja je doživjela promjenu u tom pogledu da je dosadnija je engleski Premiership. Nakon što smo na početku 2021. godine imali čak sedam kandidata za prvo mjesto u razmaku od tek nekoliko bodova, Manchester City i Pep Guardiola su s glavnim akterima Rubenom Diasom i Johnom Stonesom bezobrazno zgrabili vrh ljestvice te pobjegli prvom rivalu, Manchester Unitedu na 11 bodova te drugom rivalu Leicesteru na dvanaest nakon 24 kola. U posljednjih četrnaest bit će teško zaustaviti Guardiolin stroj. Čudno je reći da željnije iščekujemo završnice svih liga osim Premiershipa, ali tijekom ove “sezone promjena” to je uistinu tako.

CONTENTS

hr-hr

2021-03-13T08:00:00.0000000Z

2021-03-13T08:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281801401715063

Vecernji List