Publication:

Max - 2021-03-13

Data:

Senjanin Maglajlija

RUKOMET

Mladen Miletić S. Strukić, M. Lukunić/Pixsell, arhiva

Senjanin Maglajlija (52) danas je uspješni rukometni menadžer iz Zagreba. Među igračima itekako cijenjen zbog korektnog, otvorenog pristupa. Naglasak na prvu otkriva rodnu Bosnu, Goražde, Sarajevo i Banjaluku odakle se kao igrač, osvajač Kupa IHF 1991. s tada vrlo jakim Borcem otisnuo prvo u Beograd, a zatim u španjolske klubove. Prvo Cuencu, pa onda onu veliku, Riverinu Barcelonu. Krajem devedesetih dolazi i u Zagreb koji je kasnije vodio i kao trener. U produkciji Arena Sporta nedavno je na YouTubeu osvanuo sjajan dokumentarni film “1993” u dva nastavka, posvećen utakmici finala prvenstva tada izolirane SR Jugoslavije između Crvene zvezde i Partizana 1993. godine. U krcatoj, zadimljenoj dvorani Pionir majstorica je otišla ne samo u produžetke, već i u lutriju sedmeraca, a Maglajlija je s crno-bijelima osvojio naslov uz ključnu ulogu pritom na isteku regularnih 60 minuta. Film je bio povod i za razgovor na temu tih suludih, nenormalnih godina. Kako je te 1991. godine pala odluka da iz Banjaluke prijeđete u Partizan? – Osjećao sam da je sazrelo vrijeme za nove izazove. Htio sam iskorak u karijeri. Borac je meni bio domaći klub, a smatrao sam da trebam krenuti u smjeru većeg profesionalizma. Partizan je te godine tek ušao u Prvu ligu, ali nisam razmišljao o njemu jer sam imao kontakte sa Zagrebom, ali još konkretnije s Proleterom iz Zrenjanina koji je te 1991. igrao finale Kupa prvaka. Zapravo sam trebao ići u Zrenjanin. Sve sam već dogovorio, ali kad sam se vratio s Mediteranskih igara u Ateni i trebao potpisati ugovor, shvatio sam da u njemu nije sve kako smo dogovorili. Naljutio sam se i predomislio. Moj zemljak Kasim Kamenica, koji me vodio i u reprezentacije Jugoslavije, postao je trener Partizana i pozvao da dođem. I to je presudilo u smjeru kluba koji nije bio rukometno prepoznatljiv. Nas nekolicina reprezentativaca bili smo ti koji smo ga trebali dovesti na razinu više, što se i dogodilo. Partizan je imao dobru ekipu... – Kao i Zvezda. Došli su igrači iz Borca i drugih klubova. Solidne ekipe, čak i za europske uvjete. Iskreno, mislio sam da u Beogradu nitko ne gleda rukomet. Ali sport je općenito bio dosta popularan. Partizan je postavio realne ciljeve, a mi igrači nastojali smo opravdati novce koji su bili dobri. Zvezda je pak od rukometnih početaka bila institucija, a mi smo to tek htjeli postati. I kroz te utakmice mi smo se izjednačili i sve je kulminiralo u finalu prvenstva 1993. Zanimljivo, zvijezde nogometnih i košarkaških klubova tih su se godina pokupile u inozemstvo. Rukomet je bio jedini sport u kojem su stasali novi reprezentativci koji su još igrali tu ligu i nekako smo mi iskočili u prvi plan u javnosti. Utakmice su postale kvalitetnije nego u košarci ili nogometu. Prepoznavali bi nas čak i policajci u prometu. Zvezdaš ti piše kaznu, a partizanovac briše, pa se svađaju, pa ih ja mirim. I tako bezbroj puta... Tko je bio jači? – Na papiru Zvezda. Od dvanaest igrača imali su desetoricu koji su nastavili karijere u Europi. Kad bismo vagali, bilo bi 60-40 posto za njih. Naš je cilj bio jedan trofej, to bi nam bio uspjeh. Taj ”ako” mi smo uzeli već par tjedana prije tog finala jer smo osvojili Kup. Zvezda je bila bolja 15-20 posto, ali to se nadoknadi. Spletom okolnosti mi smo doveli te utakmice do neizvjesnih situacija, a onda nas je i sreća poslužila, da recimo zabiješ gol tri sekunde prije kraja. Taj finale 1993. godine otišao je u majstoricu treće utakmice. – Prvu je Zvezda kao domaćin izgubila, a drugu nas je kao gost pobijedila. U trećoj je imala veću podršku navijača. Naboj je bio golem, u Pionir su došle obje navijačke skupine, de facto nogometne, i napravile spektakl. Poslije je u slavlju bačen i suzavac na teren, a u stampedu je nestao sin našeg golmana, mali Petar Đorđić, danas rukometaš. Zabili ste u seriji raspucavanja... – Nisam inače od penala, ali morao sam šutirati u trećoj seriji. Cijelo je vrijeme Puljezević branio; velik, jak golman. Taman se približim crti, kad odjednom ide Perić na gol! Što ću sad? Ništa, pucam kako sam zamislio. Inače, Igor Butulija cijelu utakmicu nije igrao za Zvezdu, a onda ga je Pokrajac gurnuo da prvi puca penal. I kad je fulao, kao da su se predali. U samoj utakmici bili ste u izgubljenoj situaciji. Primili ste gol deset sekundi prije kraja, a onda ste dobili faul na 13-14 metara od gola. Ali u metežu na terenu izveli ste loptu na devet metara od gola!? Jeste li bili svjesni što radite? – Da sam nešto ciljao... Niti je to moguće predvidjeti. Neki instinkt. Kasnije su me na fini način prozivali da sam lopov (smijeh)! A činjenica jest da Jovanović ne bi zabio s 13-14 metara. Kad je zabio, nije znao za sebe barem deset sekundi. Maglajlija je bio i reprezentativac te krnje Jugoslavije. Čak je i prošao pripreme za OI u Barceloni kad je stigla odluka da se zabranjuje nastup zbog sankcija međunarodne zajednice. – Ma znalo se da nema šanse da idemo. Ali nekako su se svi nadali da će se u zadnjem trenu nešto dogoditi. Pripremali smo se, ali mi igrači međusobno smo komentirali “ma ništa od toga”. Čak su nam 2-3 dana pred put podijelili i odijela za mimohod. Meni je to bila specifična situacija. Bio sam reprezentativac otprije, a kao sportašu san ti je otići na Olimpijadu. Odlučio sam da idem, iako sam znao i što me čeka zbog mojih u Bosni. Kad se to nije dogodilo, opet sam bio zadovoljan. Ima bitnijih stvari od sporta i sportskih ciljeva. Niste mogli igrati u eurokupovima, za razliku od Zagreba koji je 1992. i 1993. osvojio naslov prvaka Europe. Koliko su ti sastavi Zvezde i Partizana bili blizu toj generaciji Zagreba? – Internacionalna dimenzija je čudo, to moraš imati. Te momčadi to nisu imale, mada bi se brzo adaptirale. Zagreb je to godinama imao. Gledao sam nedavno utakmicu s Wallauom. Realno, obje su ekipe bile jače već od Zvezde i mislim da bi to Zagreb glatko dobio. Kako je bilo živjeti u Beogradu tada? – Prva godina, prijeratna, i druga kad je već počeo rat, dva su svijeta različita. To se ne može uspoređivati. Sa sportske strane bilo mi je najvažnije da dobro odrađujem posao, da to ljudi u klubu cijene i da moji suigrači suosjećaju sa mnom jer su mi roditelji u Sarajevu. I što mi je netko i poginuo. Prednost sam imao utoliko što su mi zbog svega toga i prvome davali plaću. S druge strane, brat je bio sa mnom i on već nije smio iz stana. Nizale su se prijetnje, anonimna upozorenja, telefonski pozivi... Užas. Kontakt s roditeljima nismo imali. S ocem sam održavao vezu preko radio-amatera što je grozno. Tu nema razgovora. Prvo ti govoriš nešto, pa tek kasnije on može uzvratiti. Medijska blokada bila je totalna. Nisi mogao ni čuti drugo mišljenje. Onda su počele dolaziti i izbjeglice iz Bosne, mnogi su mi i kroz stan prošli, htio sam svakome pomoći. Što je najbolje, ništa od toga nije utjecalo na moje igre. Jeste li uspijevali pomoći roditeljima? – Da bih poslao paket, morao sam prijeći 100 kilometara autom. A nema goriva za kupiti. Nisi smio poslati ni kavu ili rakiju. I onda bismo ih skrivali u kutije od čaja ili kečapa. Tad je kilogram kave u Sarajevu koštao 150 maraka. Sa suprugom sam se vjenčao u Beogradu, a ubrzo smo zajedno uspjeli otići u Španjolsku. Dan prije svadbe imao sam derbi, Škrbić mi je pao na nogu i zglob mi je natekao. A ja moram prenijeti suprugu preko praga. Kakav je bio Beograd tih godina? – Nije bilo rata, ali su se iz rata dolazili odmarati u Beograd. Meni su govorili “ne brini se ništa”, ali već mog kuma Kneževića lovile su racije da ide u rat u Bosnu. Mogli su i mene poslati, ali imao sam ime i prezime. Meni su ljudi najvažniji, ne države i predsjednici. A ljudi oko mene bili su O.K. prema meni. Što su bili statusni simboli? – Svi smo pratili NBA ligu, pa su se nosila i “Pat Riley odijela”. Imali smo gard, pa smo i ulazili na teren kao Bullsi! Nije bilo mobitela, ali smo pištolje nosili! A nitko nikad nije metak ispalio. Pardon, jest sta riji brat Peruničić slučajno. Ma bez veze! Ali, eto, nosili smo ih. I tu ima svakakvih anegdota, od one da je trener Zvezde Pokrajac napao Peruničića na treningu rekavši mu: “Zašto nosiš pištolj?”. Ovaj ne zna što bi rekao, a Butulija mu šapće: “Imaš dozvolu”. I ovaj ponovi “Imam dozvolu”. Pokrajac mu odgovori: “Imam i ja za ronjenje, pa ne dolazim u ronilačkom odijelu!”. Fizioterapeutu smo stavljali te pištolje u medicinsku torbu, pa bi on tu torbu od dvadeset kila vukao na treningu. Živio je na Voždovcu, u naselju Braće Jerkovića. – Naselje iz najcrnjih filmova u to vrijeme. Kriminalni milje, likvidacije, svašta. Imali smo mi kao igrači i neke kontakte s tim likovima, pozdraviš iz daljine, neka kava... Doduše, znali smo i da nas neće nitko dirati jer nas oni poznaju. Bili smo sportaši, popularni, ali i to nosi svojih opasnosti. Nije to nešto čime bih se ponosio, ali to je bilo takvo vrijeme.

Images:

Categories:

Max

© PressReader. All rights reserved.