U Veneciju smo dopremili stari talijanski bunker

Ove godine izlaže 112 sudionika iz 46 zemalja, i to prvi put rodno ravnopravno

kakav moćan naslov ima. Naš projekt u biti je započeo prije pet godina u trenu kad sam kao dio tima za EPK predložio da u knjigu za kandidaturu upišemo i laboratorij koji promišlja što je to grad. Svi znamo da je Rijeka bivši industrijski grad koji još uvijek spava i pronalazi se, a takvi gradovi po cijelom svijetu u nekoj su vrsti krize. Tada je počelo i razmišljanje kako ćemo u budućnosti živjeti u gradovima i što je to zajednica. DeltaLab je u međuvremenu akreditiran, a Venecijanski bijenale je samo nastavak na sve naše dosadašnje aktivnosti i lanjsku izložbu “Fiume Fantastika” u sklopu EPK. Uglavnom, 2020. godine, u doba glavne pandemije, bavili smo se arhitekturom, dakle u najtežem vremenu najljepšim stvarima.

– Ono što nas je u ovom zadatku bijenala zaintrigiralo odnos je između zajednice i pojedinca i preveli smo ga u arhitekturu našeg paviljona. Dakle, krov stvara prostor zajednice i okružuje ju, prostor bunkera je postao stup i prostor sobe za pojedinca, a prostor poda je svojevrsni temelj koji krov i pojedinca drži na okupu. Tu je bitno i nasljeđe istraživanja u kojem je naš zanos fantastičnom Rijekom prenesen u način i metodologiju arhitektonskog oblikovanja. Krov je, dakle, okrenuti brod, što je tipičan riječki element, bunker iz Hartere je valjda najrječkiji element jer ima svoju dugogodišnju povijest, a pod od trupa broda također je neminovno vezan uz Rijeku i brodogradilište. Ti elementi izmještanjem su dobili novo značenje i stvorili novu arhitekturu – kazala je Ida Križaj Leko, autorica postava.

Okruženje paviljona je greenscreen pozadina koja sugerira atmosferu filmskog seta, artikulirajući paviljon kao privremenu i slučajnu pozornicu, svojevrsni “stage za izvedbu” i stvaranje novih narativa. Posjetiteljima se time sugerira da postaju glumci koji igraju uloge privremenih članova zajednice stvorene isključivo minimalnom arhitekturom i bazično definiranim prostorom.

Valja naglasiti, kao što se već dalo iščitati, da su samoj konceptualizaciji ovog projekta prethodila istraživanja o fenomenima grada kroz aktivnosti DeltaLaba – Centra za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam i programske pravce „Slatko & Slano“i „Dopolavoro“projekta Rijeka 2020. – EPK, kojih je autorski tim dio, te kroz riječku izložbu i prateću knjigu “Fiume Fantastika: Fenomeni grada”.

Bijenale ove godine uključuje djela 112 sudionika iz 46 zemalja s većom zastupljenošću predstavnika iz Afrike, Latinske Amerike i Azije te prvi put s jednakom zastupljenošću muškaraca i žena. Izložba je organizirana u pet tematskih područja – tri su postavljena u Arsenalu, u kojem izlaže i Hrvatska, i dva u središnjem paviljonu.

Pandemija je samo dodatak

Također, prvi put na bijenalu arhitekture sudjeluju Grenada, Irak, Uzbekistan i Republika Azerbajdžan, a kustos 17. izdanja je spomenuti Hashim Sarkis, arhitekt, istraživač, dekan Škole za arhitekturu i planiranje na Massachusetts Institute of Technology s doktorskom diplomom Harvarda. On je i autor tematskog pitanja “How Will We Live Together” na koje sudionici bijenala odgovaraju svojim rješenjima. Smislio ga je prije no što je svijet okovala pandemija, a potaknuto je bilo prvenstveno, kaže, klimatskim promjenama, političkim polarizacijama i problemom s migrantima i granicama.

– Dakle, svijet je i prije pandemije morilo strašno puno problema o rješenju kojih ovisi kako ćemo doista živjeti zajedno u budućnosti. Nijedan od njih do danas nije riješen tako da nije bilo potrebe zbog odgode bijenala mijenjati njegovu temu i prilagođavati je novonastaloj situaciji jer pandemija je samo još jedan gorući problem kao dodatak postojećima – smatra Sarkis.

Tako se ni ovaj riječki, odnosno hrvatski projekt, kazao je Turato, usprkos odgodama, od svoje početne ideje ni mrvicu nije mijenjao ni prilagođavao pandemijskoj situaciji jer od starta joj je potpuno odgovarao.