Možda sam otišla prerano, ali došlo je do velikog zasićenja

Barbara Jelić Ružić s oduševljenjem je prihvatila ulogu ambasadorice Europskog prvenstva čija će se jedna od skupina igrati u Zadru, gradu u kojem trenutačno živi.

– Sjajno je što će se igrati jedna skupina EP-a u Zadru, jer je dvorana na Višnjiku upravo idealna za odbojku. To sam rekla prvi put kada sam kročila u nju: tribine, teren, raspored svjetala, popratne dvorane pod istim krovom, sve, baš sve je savršeno. Još samo da epidemiološke mjere dopuste da bude publike… Jer Zadar je sportski grad, a ovdašnja publika zna prepoznati trenutak kada treba napuniti dvoranu i kada treba dignuti svoju ekipu. Pa iako je to prvenstveno košarkaški grad, znao je stati i uz rukometaše, tenisače, sve koji su trebali podršku. Odbojka je atraktivna, a pogotovo ženska, Riječ je o Europskom prvenstvu, reprezentaciji, dakle, nacionalni naboj je prisutan, i ne sumnjam da će naše djevojke imati punu podršku s tribina, ako zbog situacije s COVID-19 to bude moguće. Navijači bi ih mogli dodatno pogurati u drugi krug natjecanja, za koji, sigurna sam, imamo kvalitetu – rekla je Barbara.

50 bodova po utakmici

Odbojku je počela trenirati polovicom osamdesetih. Bila je mršava plavuša s plavim očima, prevelikih stopala za svoju dob. Njezina mama Margareta bila je jedna od boljih igračica Mladosti u to vrijeme. Mama je rodom iz Novog Mesta gdje se Barbara i rodila. Tata Ivica je nakon vrhunske igračke karijere postao uspješan trener, jako vezan uz kćer. Točnije, kćeri, jer je i mlađa sestra Vesna napravila lijepu odbojkašku karijeru. U tom mladostaškom inkubatoru zajedno s Barbarom generacijski je stasala i Nataša Osmokrović, svakako odbojkašica iz prve postave ponajboljih hrvatskih odbojkašica svih vremena.

– Stalno sam ‘visjela’ na treninzima u dvorani gdje su moji igrali, još otkako sam prohodala odbojkaška lopta bila mi je najdraža igračka – govorila je Barbara koja se kao mala okušala i u gimnastici i klizanju.

Silno talentirana, strelovito je napredovala u svojoj generaciji, počesto treniravši i s dječacima svoje dobi, što su tada prakticirali treneri u mlađim dobnim kategorijama. To joj je također pomoglo da već u prvom razredu srednje škole, s 14 godina, uđe u prvi seniorski sastav Mladosti. Sa 17 je već otišla u Japan, u klub Denso blizu Nagoye. U Japanu je provela pet sezona, a tata Ivica četiri godine bio joj je trener. Koliko je bila dobra, dokazuju činjenice da je na nekoliko utakmica imala više od 50 osvojenih bodova. Nakon Japana otišla je prvo u Napulj, pa u Modenu, gdje je osvojila europsku krunu u sezoni 2000./01. Nakon toga uzela je time-out, udala se za košarkaša Zadra Tomu Ružića, promijenila prezime i rodila kćer Zaru (šest godina poslije i Mihaelu), a onda se vratila u sezoni 2003./04., potpisavši za istanbulski Eczacibasi. Kasnije je s mužem otišla u Francusku jer je on tamo dobio angažman, no od velike klupske odbojke od tada zapravo više nije bilo ništa. U karijeri se okitila s četiri reprezentativne i 13 klupskih medalja s velikih natjecanja, a ostvarila je i čak 19 pojedinačnih priznanja.

Za hrvatsku reprezentaciju debitirala je sa 16 godina na Mediteranskim igrama 1993. godine u Francuskoj, kada je osvojeno zlato. Igrala je i na sva tri čuvena finala EP-a kada su naše djevojke osvajala srebra. A Barbara je na svakom od tih Eura izabrana za najbolju igračicu. Točnije, na prvom 1995. kada su u finalu poražene od Nizozemske, dobila je nagradu za najbolju napadačicu i servericu, a Irina Kirilova za najbolju tehničarku, da bi u dva kasnija finala, protiv Ruskinja, bila MVP cijelog prvenstva.

Pamtim preokret u Tokiju

Barbara će uvijek istaknuti da je najdraže utakmice odigrala u dresu reprezentacije, pogotovo joj je doživotno urezan u pamćenje kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Sydneyu, koji se igrao u Tokiju.

– Imale smo pred taj turnir puno problema sa sastavom, bilo je bolesti i dogodila se čudna suspenzija naše tehničarke Marije Lihtenštajn zbog državljanstva, iako je već dvije godine prije toga nastupala za Hrvatsku. To nas je dovelo u velike probleme pa su navrat-nanos pozvane neke mlade igračice. U presudnoj utakmici za odlazak na OI gubile smo 0:2 od domaćina Japana, spašavale tri meč-lopte u četvrtom setu, ali na kraju smo ostvarile veliku pobjedu. Koju smo još dan poslije kapitalizirale pobjedom nad Italijom 3:1. S Japanom je doista bila luda utakmica i možda najupečatljiviji trenutak moje karijere. Jer, ostvarile smo san svakog sportaša, odlazak na Olimpijske igre – rekla je Barbara.

Na Igrama je Hrvatska na kraju osvojila sedmo mjesto, a Barbara je izabrana za najbolju igračicu turnira. Nakon Sydneya povukla se iz reprezentacije, ali vratila se pet godina poslije, za Europsko prvenstvo 2005. godine. Hrvatska je tada bila domaćin u Zagrebu i Puli, a Barbara se oprostila i pred domaćom publikom, ponovno s tatom Ivicom kao izbornikom. Osvojeno je tada osmo mjesto, a to je ujedno bio i njezin posljednji nastup u karijeri. Otišla je s 28 godina.

– Došlo je do zasićenja, od svoje 18. do 23. godine stalno sam bila na svjetskom vrhu i jednostavno nisam mogla više, htjela sam probati nešto drugo u životu – rekla je kasnije o razlozima za kraj karijere, koji je po mnogima stigao prerano.

U karijeri je Barbara osvojila 19 pojedinačnih nagrada, što nije uspjelo nijednoj igračici na svijetu

PRVA HNL

Lokomotiva – Sl. Belupo Šibenik – Istra Gorica – Osijek Varaždin – Hajduk Rijeka – Dinamo

32 23 6 32 20 8 32 16 8 32 15 7 32 14 6 32 8 8 32 6 13 32 6 9 32 6 8 32 6 7 3 4 8 52:23 58:38 10 43:38 12 39:37 16 31:41 13 34:47 17 26:54 18 25:54 19 24:48

68 56 52 48 32 31 27 26 25

Parovi 34. kola: Istra - Lokomotiva (11. svibnja, 17 sati), Osijek - Šibenik (11. svibnja, 19.05), Slaven Belupo - Rijeka (12. svibnja, 16), Dinamo - Varaždin (12. svibnja, 18.05), Hajduk - Gorica (12. svibnja, 20.10)