Svaki treći hrvatski grad i općina imaju premalo stanovnika

Istraživači HNB-a, među kojima je i Sandra Švaljek, sugeriraju političarima da najmanje lokalne jedinice potaknu na spajanje

Čak 72 posto gradova i 76 posto hrvatskih općina ima manje stanovnika nego što je to optimalno s obzirom na njihovu ekonomsku snagu i volumen usluga!

Do tog su zaključka došli istraživači Hrvatske narodne banke Antonija Buljan, Milan Deskar Škrbić i Sandra Švaljek, koji su proučavali optimalnu veličinu hrvatskih jedinica, što je rijetka znanstvena tema kod nas. Zagreb je isključen iz analize zbog niza specifičnosti, a analiza je pokazala da gradovi ne bi trebali imati manje od 15 tisuća stanovnika (15.139), dok je optimalan broj stanovnika neke općine – 3744! Pokazalo se da taj kriterij zadovoljava tek svaki četvrti grad ili općina!

Zanimljivo je što je rad objavljen nakon završetka lokalnih izbora, a autori u zaključku donose i nekoliko preporuka za političare u kojima sugeriraju dobrovoljno spajanje najmanjih lokalnih jedinica ili pak njihovu interesnu suradnju sa susjednim općinama.

Neučinkovit lokalni ustroj

U Hrvatskoj postoji 556 lokalnih jedinica, od čega je 127 gradova i 428 općina, a Grad Zagreb ima poseban status grada i županije. Samo 35 gradova ima veći broj stanovnika od optimalnog, te 102 općine. Proračuni su svih lokalnih jedinica kreću oko 28 milijardi kuna.

Postojeći teritorijalni ustroj, tvrde istraživači Hrvatske narodne banke, među kojima je i zamjenica guvernera Sandra Švaljek, nije zasnovan na povijesnoj administrativnoj podjeli, već je rezultat diskrecijskih odluka nositelja politike početkom 1990-ih. S obzirom na veličinu teritorija, broj stanovnika, fiskalni kapacitet, sustav financiranja i funkcije koje lokalne jedinice obavljaju, mnogi domaći stručnjaci upozoravaju kako je ovakav teritorijalni ustroj neučinkovit te većina autora poziva na spajanje, odnosno okrupnjavanje lokalnih jedinica.

Analitičari središnje banke proučavali su gustoću naseljenosti, demografske strukture lokalnog stanovništva (udio starog i mladog stanovništva, rast stanovništva), socioekonomske čimbenike kao što je veličina oporezivog dohotka i stopa nezaposlenosti te na kraju transfere iz središnje države.

Osim ovih standardnih varijabli u radu su korištene i kontrolne varijable koje, prema mišljenju autora, mogu imati važan utjecaj na kretanja rashoda u lokalnim jedinicama u Hrvatskoj. Prvo, osim transfera iz središnje države, u regresijske modele su uključeni i fondovi EU s obzirom na to da se lokalne jedinice u Hrvatskoj sve više oslanjaju na ovaj oblik financiranja, posebice kapitalnih projekata. Drugo, budući da su neki gradovi i općine u Hrvatskoj atraktivne turističke destinacije u kojima se tijekom sezone naglo povećava broj korisnika lokalnih usluga, kao kontrolna varijabla uzima se i broj noćenja po stanovniku lokalne jedinice. Naposljetku, specifičnost sustava lokalne samouprave u Hrvatskoj jest i preuzimanje decentraliziranih funkcija te status gradova središta županija, zbog kojih neke lokalne jedinice imaju veći opseg funkcija od drugih lokalnih jedinica. Ti dodatni kriteriji spustili su u nekim sredinama granicu optimalnog broja stanovnika, no uza sve te ograde, pokazalo se da je i dalje svaka treća lokalna jedinica premalena.

Primjerice svaki drugi grad ima manje od 10 tisuća, a svaka druga općina manje od 2300 stanovnika.

Uz opasku kako se kod veličine lokalne jedinice nije dobro oslanjati na jednu brojku, već je bolje uzimati u obzir intervale pouzdanost, došli su do zaključka da interval pouzdanosti iznosi 68 posto.

Kada se u obzir uzeo najkonzervativniji izračun optimalne veličine lokalnih jedinica određen donjom granicom intervala pouzdanosti, optimalan broj stanovnika u gradovima iznosio bi oko 6300 stanovnika, a u općinama oko 1900 stanovnika. Usporedba stvarnog broja stanovnika lokalnih jedinica u Hrvatskoj s ovim konzervativnim izračunima i nadalje upućuje na to da je u 28 posto gradova te 35 posto općina broj stanovnika i dalje manji od optimalnog.

Financijski stimulansi za spajanje

Taj je širi raspon poželjnog broja stanovnika za grad u rasponu od 6300 do najmanje 24 tisuće stanovnika, dok je taj raspon za općine od 1900 do 5600 stanovnika.

– Zbog visoke razine neizvjesnosti svjesni smo da nismo ponudili konačan odgovor na pitanje kolika bi optimalna veličina lokalnih jedinica trebala biti, ali se nadamo da će analiza poslužiti kao motivacija za daljnja istraživanja, ističu istraživači središnje banke, koja očito, jedina ima financijske kapacitete da se prihvati ovakvog istraživanja.

Na osnovu dobivenih rezultata, autori navode kako bi fokus kreatora politike u Hrvatskoj za početak trebao biti na 30 posto lokalnih jedinica ispod najdonje prihvatljive granice.

– Svjesni smo da bi prisilna spajanja lokalnih jedinica mogla biti politički izazov i da postoji snažno protivljenje cjelovitoj reformi sustava lokalnih jedinica i na lokalnoj razini i u središnjoj vlasti, konstatirali su istraživači Hrvatske narodne banke koji su na kraju rada ipak predložili dva moguća polazišta za promjene. Prvi je davanje financijskih stimulansa za dobrovoljno spajanje najmanjih lokalnih jedinica, te poticanje, pa i prisiljavanje na međuopćinsku suradnju, gdje bi lokalne jedinice zadržale relativno visoku razinu lokalne autonomije, ali bi dijelili neke troškove i investicije.

Čak 72 posto gradova i 76 posto općina ima manje stanovnika nego što je to optimalno s obzirom na njihovu ekonomsku snagu