Večernji list

Panika oko korone bila je velika lekcija za čitavo društvo. Što smo naučili?

Borislav Ristić

Ljeto je pred nama, a kao da nas polako napušta sve ono crnilo oko korone, koje nas već godinu i nešto dana prati u stopu. Rijeke turista počinju se slijevati k Jadranu, a počinju i prve utakmice europskog prvenstva u nogometu. Vraća se život sa svojim malim, ali dragocjenim uzbuđenjima. Razboritom čovjeku teško da išta više treba kako bi ponovno osjetio da ovo naše zajedničko putovanje kroz Dolinu suza ne mora biti stalna drama. Bacimo zato još jedan pogled unazad kako bismo vidjeli čemu nas je ovih nemilih godinu dana naučilo. Prije svega, shvatili smo kako je korona sezonalna bolest, koja se povlači s toplijim vremenom (barem u našim krajevima). Shvatili smo i kako su maske od male ili nikakve koristi. Konačno, dobili smo i cjepivo, koje izgleda dobro obavlja posao, pa je, uz veliki broj onih koji su već preboljeli koronu, razumno očekivati kako je ovo zlo iza nas. Dragocjena je bila i spoznaja kako još uvijek imamo potrebu za stalnom lektirom Orwella. Kako na početku pandemije nitko nije imao pojma što nas je zapravo snašlo, svi smo gledali TV i slušali što nam govore. Pošto ni vlasti nisu znale što im je činiti, išlo se na stvaranje psihoze straha i s objavama dnevnih statistika smrti. Učinak je bio očekivan, i ubrzo smo došli u situaciju kolektivne panike i stvaranja nečeg poput kulta oko korone.

Naravno, nisu se svi podjednako počeli klanjati ovom novom božanstvu smrti. Zanimljivo je bilo primijetiti kako su, kao po nekom pravilu, religiozni ljudi bili najmanje podložni panici i čvrsto su ostajali na zemlji, dok su se oni “prosvijećeni”, mnogi čak i visoko obrazovani, pretvarali u fanatične pobornike nove pseudo-religije. Mogli ste ih sresti odjevene poput nindži na otvorenom ili kako gule kožu dezinficijensom u trgovinama. U takvim situacijama uvijek padne na pamet ona Chestertonova kako “onaj tko prestane vjerovati u Boga ne postaje netko tko ne vjeruje ni u što, već netko tko počinje vjerovati u bilo što”. Naravno, imali smo i drugu krajnost, pa se u taboru skeptika ubrzo izdvojila skupina onih koji su počeli propovijedati kako je korona izmišljotina i da je sve urota. Skepticizam štiti od gluposti, ali samo ako ide uz primjerenu dozu realizma kao prevenciju. Doduše, takve krajnosti nisu bile ništa neočekivano u situaciji u kojoj smo bili suočeni s nepoznatom bolešću i podvrgnuti drastičnim mjerama uz stalnu promjenu službenog narativa. A onda i ta priča o šišmišima, za koju je sve više ispostavlja kako je stvarna zavjera u zlokobnom srcu pandemije, koja je u nama budila primordijalni strah od prirode i njene osvete nad ljudima. Sve je to kumovalo panici koja je stvorena. Panika oko korone bila je velika lekcija za čitavo društvo. Politika se u susretu s nepoznatim sakrila iza struke, pa smo dobili čitavu armiju pseudointelektualnih “starletana”, koji su političkim odlukama pribavljali autoritet “znanosti”. Bio je dobrodošao bilo tko tko je imao bilo kakve veze s medicinom ili imunologijom, iako nitko od njih nije imao blage veze s ovom bolešću, niti iskustva u upravljanju društvom u krizi.

Kao pravi vračevi oni su mantrali o strašnim posljedicama koje će uslijediti ako se odmah ne pokajemo i ne prihvatimo njihovu volju. Vladavina eksperata naziva se tehnokratizam, i smatra se jednim od oblika totalitarizma. Diktaturu eksperata u koroni u Americi nazvali su “faučizam” (po njihovom glavnom imunologu Tonyju Fauciju), dok se kod nas ustalio naziv “apelizam”, po čuvenom Apelu 26 znanstvenika. Srećom, taj apel za uvođenjem najstrožih mjera u koroni, koji je početkom zime skupina znanstvenika uputila vlastima, nije urodio plodom. Svakako treba odati priznanje političkom pragmatizmu, koji nije ustuknuo pred visokim svećenicima novog kulta. Ali, ne treba zaboraviti ni ustrajnost ljudi poput, primjerice, Nenada Bakića i Gordana Lauca, koji su vlastitim znanjem i zalaganjem pridonijeli da zdrav razum nadvlada fanatizam zaogrnut titulama.Korona nas je naučila koliko je lako manipulirati strahom kod ljudi, ali i kako ovo vjerojatno nije zadnji takav slučaj. Panika prijeti postati naša sezonalna bolest. Zato možda ne bi bilo loše ustanoviti nacionalnu nagradu za Naj-Hrvata/icu, koja bi se dodjeljivala pojedincima koji su svojim postupcima najviše pridonijeli očuvanju zdravog razuma u društvu. Svega imamo u ovoj predivnoj zemlji, a zdravog razuma uvijek fali.

U takvim situacijama valja se sjetiti one Chestertonove kako “onaj tko prestane vjerovati u Boga ne postaje netko tko ne vjeruje ni u što, već netko tko počinje vjerovati u bilo što”

Politika se u susretu s nepoznatim sakrila iza struke, pa smo dobili čitavu armiju pseudointelektualnih “starletana”, koji su političkim odlukama pribavljali autoritet “znanosti”

Aktualno // Komentari

hr-hr

2021-06-12T07:00:00.0000000Z

2021-06-12T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/281767042167290

Vecernji List