Mladićev virus nije zaustavljen: Srbija nije osuđena za ratni zločin, a daleko je i od kajanja

Za Ratka Mladića nije moglo završiti ni gore ni bolje: teška kazna doživotnog zatvora u skladu je s težinom zločina koji ide na dušu generalu poznatom po tome da nije imao duše; njemu je ubijanje ljudi bilo glavno zanimanje u ratu u kojem on i nije bio najveći zlikovac. Ali, budući da su se veći zlikovci izvukli s drugim kaznama, Mladić je ostao posljednji izdanak jedne zločinačke politike koja je nanijela više zla nego što su suci mogli izravnati svojim kaznama. Od doživotnog zatvora i nema veće kazne pa sa te strane presudom ne mogu biti nezadovoljni ni potomci Mladićevih žrtava. Jedino će još njegovi apologeti gledati u njemu junaka zato što su kukavice da bi priznali svoju krivicu. Kazna je mogla biti gora za Mladićeve gospodare, nepoznate sudu; oni su se još jednom izvukli od teže sudske (dis)kvalifikacije. Ispada da je nekoliko poludjelih tipova vodilo u BiH svoj privatni rat, da su se udružili u zločinačku organizaciju (takve potvrde pokrivaju troškove suda i sudaca), ali nisu bili ni u kakvom političkom srodstvu sa zločinačkim projektom koji i dandanas opravdava Mladićeve zločine. Trebalo je čekati četvrt stoljeća da se završi proces gospodaru života i smrti iz rata u BiH; vjerojatno će i Milorad Dodik nositi doživotnu kaznu što i dalje misli da je njegov pajdaš nevin (inače bi i on bio kriv) i da se nekoliko tisuća Bošnjaka u Srebrenici dobrovoljno pobilo, za svetu srpsku stvar. Mladić im je u tome samo pomogao! Na brojne ograde sutkinje od presude koju je čitala ne može se reagirati ozbiljnije.

Presude poslije rata imaju samo jedan smisao – da preživjeli mogu živjeti u miru, a ne da pobjednici poravnavaju račune s pobijeđenima. U Nürnbergu je moglo izgledati da Povijest uspostavlja pravdu; tako je i bilo – nacizam je izgubio najprljaviji rat koji su različiti agresori dotad vodili. Saveznici su morali ostaviti budućim generacijama dokaze što je Hitler sve počinio, da ne bi ispao žrtva u naknadnim interpretacijama, i obraniti vrijednosni sustav koji je vodio zapadne države u borbu protiv nacističkog zla. I s tim osiguračima, još ima iskakanja na različitim sklopkama, ili podmetanja o pravoj prirodi nacizma; što bi bilo da se nije tako podvukla crta? Bi li još živjeli pod ruševinama rata? Sud u Haagu trebao je također podvući crtu; došao je, međutim, do svojih krajnjih granica i prije kraja; koliko je pomogao da se identificiraju i kazne zločinci, toliko je relativizirao uzroke i uzročnike zločina. Ima još jednu priliku, posljednju, da utvrdi da su postojali nalogodavci i da su postojali izvršitelji ratnih zločina. Teško je očekivati da će u pet poslije 12, na nekim sporednim likovima, mijenjati konstrukciju koju je gradio četvrt stoljeća, da u ratu na tlu Jugoslavije nema nevinih. General Mladić bio je izvršitelj, najjača i najtragičnija ličnost među mnogim tragičarima, ne samo na srpskoj strani, koji su povjerovali da se zločini isplate. Vojnici nisu odgojeni da ubijaju; oni su obrazovani da brane, da ratuju, ako nemaju druge, i da poštuju protivnika, ako im neizravno prijeti. Ništa od toga Ratko Mladić nije poštovao na svome prvom ratištu, u Hrvatskoj; ako je htio suditi za zločine i osuditi zločinca, sud u Haagu nije morao ići dalje od Škabrnje, da ga strogo kazni. Ali, budući da je Mladić u sklopu političke borbe da svi Srbi žive u istoj državi od zapovjednika kninskoga korpusa dobio zapovjedništvo nad srpskom vojskom u BiH, sud na mnoga opravdana zgražanja nije išao tragom njegovih zločina. Za promociju u vojničkoj hijerarhiji u susjednoj državi, Mladić je morao pružiti „borbene“dokaze iz Hrvatske. Sud je zanemario te činjenice, iako bi mu samo na Škabrnji mogao, i morao, izreći najtežu kaznu. Samo su hladnokrvni ubojice mogli tako svirepo pobiti cijelo selo, zato što su seljani druge krvne grupe i što su htjeli drukčiju državu od one za koju se on zauzimao.

General Mladić zapovijedao je vojnicima – ako to nije bila „prava“, uređena vojska – koji su u Srebrenici počinili genocid. To je dokazano; bilo bi to bjelodano i bez suda; s haaškom presudom je još očiglednije da je osam tisuća ljudi u dobi od 7 do 77 godina pobijeno zato što su bili druge vjere od ubojica. Ako takav čin ne odgovara definiciji genocida, onda genocid treba izbrisati iz popisa kažnjivih (ne)djela. Otužno je bilo gledati predsjednicu sudskoga vijeća dok je čitala presudu s kojom se nije slagala, baš zbog te oštre kvalifikacije o genocidu. Što je Ratko Mladić još trebao učiniti pa da ga i ona osudi, bez izdvojenog mišljenja? Tko sumnja u Mladićevu odgovornost za zločine, trebalo bi ga, iz pedagoških razloga, dovesti u Potočare, da vidi što je ratni zločinac ostavio iza sebe. I tako bi se, korak po korak, kad ne može šire i brže, trebalo boriti za istinu i za pravdu, i za pomirenje koje na njima počiva. Sud je u tome važniji od politike; on ne bi smio nikomu gledati kroz prste.

Mladić je bio udarna igla velikosrpske politike, kraće a tragično u Hrvatskoj, a dulje i još tragičnije u BiH. Bio je eksponent Miloševićeve politike, iako to sud nije tako okvalificirao, štiteći političku Srbiju od odgovornosti za ratne zločine. Što su u tome oportunizmu prsti svjetske politike a što (ne)snalaženje samih sudaca? Mladić je, odbijanjem da prizna krivnju, pružio priliku sucima da prijeđu Drinu i da traže u Beogradu dokaze da zločini u susjedstvu nisu započeti bez tadašnjeg „jakog čovjeka Srbije“. Nisu prelazili rijeku. Milošević je prekinuo tu vezu, svojom ili Božjom voljom, ako Svevišnji čuva i zločince od kazne. Da je on osuđen, bilo bi jasnije kako se rat vodio, tko je zapovijedao, čime se sve financirao i iz kojih izvora. Možda bi međunarodne vlasti opet izvele neku akrobaciju da odvoje Miloševića od one Srbije koja ga je masovno slijedila, dok mu je išlo, i koja ga nije sasvim napustila ni kad mu je prestalo ići. U Republici Srpskoj pohapsili su i osudili sve glavne lidere, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Biljanu Plavšić, a srpski entitet u BiH s Miloradom Dodikom, koji je preuzeo u amanet njihovo djelo, prkosi svim međunarodnim prijetnjama; više on, ustvari, prijeti svijetu, nego svijet njemu. Ni hrvatsko vodstvo u Zagrebu i Mostaru nije iz pragmatičnih razloga neosjetljivo na njegove čari. Hrvati mogu naći i jače razloge od Željka Komšića u borbi za prava koja proizlaze iz konstitutivnosti triju naroda u BiH. Može li se svaki činovnik birati po nacionalnom ključu; s BiH tako nitko ne bi mogao upravljati. Ali, morat će se odrediti razuman krug pitanja u kojoj će se i poslije Ratka Mladića, i tko zna koliko, izražavati i potvrđivati ravnopravnost triju naroda. Dok ne prizna BiH, njezin suverenitet i granice, Dodik će više zastupati propalu Mladićevu politiku nego interese Hrvata u BiH (koje mu povjerava Dragan Čović).

Više, ustvari, Hrvati trebaju takvome Dodiku koji stavlja znak jednakosti između generala Gotovine i generala Mladića, nego što takav Dodik treba Hrvatima. Valjda će hrvatske vlasti drugi put dublje razmisliti prije nego što mu ukažu časti.

Nije Srbija na optuženičkoj klupi da bi se u Beogradu trebali osjećati ugroženo, a u Zagrebu ponosno što susjedu u Haagu buše gume na posljednjem izloženom oldtajmeru; na optuženičkoj klupi bio bi Miloševićev režim, da je haaški sud šire zahvatio proces masovnog ubijanja nesrpskog, prije svega bošnjačkog pučanstva u BiH. Nije na tapetu srpska nacija da bi se Srbi trebali brinuti što je osuđen još jedan visoki pripadnik elitnih snaga za velikosrpsku stvar, a Hrvati likovati što Srbi imaju osuđenog zločinca više; na tapetu je onaj dio nacije koji i dalje vjeruje da će svi Srbi živjeti u istoj državi, i da se za to vrijedi boriti i žrtvovati. General Ratko Mladić bio je borac za krivu stvar. Prošao je kao i njegovi osuđeni suborci. Ako se njihovo djelo učvrsti na račun (ne)održivosti suverene države BiH, onda je sva ta predstava samo mimikrija da pokrije nečistu savjest svih onih međunarodnih snaga koje su u Daytonu izvele diplomatsku operaciju nad pacijentom tako da se i danas bori za život. Virus Karadžića i Mladića, i svih njihovih istomišljenika, nagrizat će BiH tkivo sve dok se ta država ne probudi iz nar

koze u koju su je oni doveli. Mogla je BiH bez rata realizirati svoju složenu državu da u Beogradu nisu imali drugi plan. Nisu o tome odlučivali ni na Palama ni u Mladićevu stožeru; mozak operacije bio je izvan BiH. Nije jedan psihijatar, s reputacijom lošega pjesnika, mogao smisliti kako će kolaps jedne države pretvoriti u trijumf Velike Srbije u koju će uključiti velik dio BiH. Da je Milošević imao snage za tu borbu, Republika Srpska bila bi premalo za takve apetite. Dayton je dao Srbima više nego što su ratom zaslužili; sporazum obvezuje, a sadržaj sporazuma loš je za BiH, a nije dugoročno dobar ni za Srbe ni za Hrvate ni za Bošnjake. Nije ni jedan General, ustoličen da svim nedopuštenim sredstvima realizira jedan neostvarivi plan, proizveo silno oružje da može godinama maltretirati nesrpski živalj u BiH; netko mu je oružje dao, a da taj netko poznati nije osuđen s njime, ili prije njega. To će otežavati pomirenje, a možda i sprečavati ako štafeta s Mladića prijeđe u mlađe ruke.

Kao što su sporazum iz Daytona hvalili kao šansu za mir, tako i presudu iz Haaga pozdravljaju iz Washingtona i iz drugih zapadnih metropola, kao novu priliku za pomirenje naroda koji su prije četvrt stoljeća izašli iz rata. Ali, i za pomirenje, kao i za rat i za mir, trebaju dvije strane. Budu li srpski radikali slavili Mladića, ne šalju nikome dobar signal da je Srbija očistila svoje dvorište. Pomirenje će napredovati jedino ako svi prihvate da je Mladić opravdano osuđen, da je zapovjedio najteže ratne zločine koji su na europskom tlu izvedeni poslije nacizma i da je izoliran zato da ne bude više zarazan. Ako netko dijeli mišljenje srbijanske premijerke, da je Haaški sud „udaljio (narode) od pomirenja“, onda su oni zaostali na ratnim pozicijama Ratka Mladića ili blizu njima. Nisu ni Hrvati lako prolazili svoje katarze, da se mogu sami osloboditi stigme koja ih opterećuje, u nečemu opravdano, u nečemu neopravdano. Tako je i kod drugih naroda slične biografije. Kod Srba je ta nesposobnost da se suoče s prošlošću još očiglednija i opasnija jer su u svim ratovima, ne samo pri raspadu jugoslavenske države, bili u prvom planu. Teško odvajaju mit od stvarnosti. Narod koji nije u stanju priznati svoje zablude ili pogreške, koji ne može realno odrediti svoje mjesto, postaje teret, najviše samome sebi, a onda susjedima, pa svima ostalima. Ako se češe, Srbiju peče presuda generalu Mladiću jer se prepoznaje iako nije imenovana. Nije međunarodni sud godine 2021. mogao proglasiti genocidom progon, mučenje i masovno ubijanje nesrpskog stanovništva iz 1992. u krajevima u koje su Srbi ulazili silom i nametali teror. Da je to učinio, otežao bi položaj Srbiji koja je stajala iza agresije na BiH (i prije na Hrvatsku) i optužio međunarodnu zajednicu da nije reagirala, iako se od prvoga dana agresije radilo o najtežoj vrsti ratnog zločina. Mladiću je, u krajnjem, svejedno, on će do kraja života ostati u zatvoru, ali Beogradu ne bi bilo svejedno da je genocid sudski priznat i izvan Srebrenice i prije Srebrenice. Aleksandar Vučić bi se više preznojavao na špagu između Rusije i Europe, puno bi teže nastupao u svim međunarodnim tijelima jer bi morao braniti nebranjivo. Budući da Srbija nije ni optužena ni osuđena, Vučiću može biti lakše zastupati generala Mladića a da ne riskira da braneći njega optuži sebe i oteža položaj Srbiji, ako joj je stvarno stalo da Europske unije. Može on proizvoditi rusko cjepivo, da i tako naglasi bliskost s Moskvom, no Putin mu ne može dati onu budućnost koju mu može dati Europa.

Moglo bi se još dogoditi da Ratko Mladić postane tempirana bomba u Vučićevu koferu za Bruxelles. Stane li svom težinom iza njega, blokirat će pomirenje na prostoru na kojem je General ordinirao, i tako svima pokazati tko je slaba karika na Balkanu.