Proslava Dana pobjede izvan Knina? Pa zašto je ne presele u Topusko, mjesto u kojem su se susreli ZAVNOH i Do

Zajebite toleranciju. Ona nas i je dovela tu gdje jesmo. Uostalom tolerancija nije ništa drugo nego eufemizam za podnošenje, alibi da nam drugačiji ne smetaju baš previše. Riječ je o susprezanju naše prirode koja se grčevito boji promjene i raznolikost, no to je ujedno i naš superiorno udijeljen blagoslov manjinama na postojanje. Vrlo često tijekom povijesti tolerancija je bila i tek usputna točka u kojoj se zastalo prije početka progona. Deklarirati se kao tolerantan znači poručiti kako bi sve koji društvu narušavaju idilično stanje jednoobraznosti najradije otjerao u vražju mater, ali eto, tako sam prikladno primjeren da ih puštam da neozlijeđeni i na pristojnoj udaljenosti slobodno prolaze mimo mene. Ne, ne želim biti tolerantan ni prema gejevima, ni prema Romima, Srbima, Židovima, muslimanima, crncima, ni prema pismenima. Želim da sve manjine budu neizostavni dijelovi ovog društva, da ga čine aktivno i da se to podrazumijeva, da njihov status ne ovisi o dobroj volji nekog zamaskiranog šovena, drkadžije koji će već sutra promijeniti pjesmu i za potrebe svog bolesnog konta započeti lov na one iste prema kojima je bio toliko tolerantan. Jednostavno, želim da manjina nema, da smo svi integralni dijelovi onoga što činimo. Bogatstvo svakog društva njegova je raznolikost i ako pogledate i povijesno i geografski najznačajniji civilizacijski tokovi nastajali su u vrijeme i na mjestima dodira najrazličitijih kultura. Jasno, ako nije bilo riječi o bijelim kolonizatorima, konkvistadorima, imperijalistima, nego o neopterećenim i suradnji, ne otimačini, sklonim pripadnicima soja kojem pripadamo. Čovjek je kadar diviti se raznolikosti u prirodi, vrstama koje je oblikuju i koje se razlikuju po rodovima, veličinama, bojama, glasanjima... S ponosom tada govorimo kako je priroda divna, kako nas je obdarila bogatstvom, u kako se veličanstvenim manifestacijama realizirala.

Izgleda da jedino bogatstvo razlika, kultura, boja, sklonosti, vjerovanja, jezika ne možemo podnijeti unutar vlastite vrste, jedino nam smetaju drugačiji među nama i najdalje što smo u svemu tome došli bilo je djelomično se miriti s činjenicom da, unatoč svim našim pokušajima istrebljivanja takvih, oni i dalje postoje. U hrvatskom društvu dičiti se tolerantnošću pitanje je demokratskog legitimiteta pa se svaka šuša skriva iza tog rekvizita, tvrdeći da nema ništa protiv ovih ili onih, ali... Čim netko počne rečenicu s „nemam ja ništa protiv gejeva“ili „meni su svi ljudi isti“... Ako je to stvarno tako, onda nemaš ni potrebe naglašavati očito. Dugo je za Srbe vrijedio onaj čuveni hrvatski „zlatni rez“– „Srbin je, ali je dobar čovjek“, kao da je to endemska karakteristika za skupinu pravoslavnih nakupina koje, gle čuda, odudaraju od osnovnih čoporativnih odlika. „Hrvat je, ali nije licemjer“, mogao bi glasiti odgovor na takvo što pa mrziti ispod tolerantnog plašta znači ponašati se kao ekshibicionist u parku koji u pravo vrijeme iskače s otvorenim balonerom i baca krinku sa svoje razgolićene atrofiranosti. Trudili se mi stiskati oči nad tom činjenicom i praviti se kako nekih faza u postojanja ovog naroda koji sve manje razumije svoju povijest nije bilo, neće promijeniti činjenicu kako je hrvatsko društvo raznoliko, kako u tom pluralu leži njegova najveća vrijednost, kako gejevi, Srbi, Romi, Židovi, pismeni žive oko nas i za to ne trebaju našu dozvolu i kako oni nisu tolerancijom getoizirane podvrste, već aktivni sastojci društva koji jednostavno moraju biti. Uostalom, zašto i ne bi bili?

Nitko nikada nije naveo valjanu potrebu njihova nestanka, a da nije posegao za iracionalnom mržnjom, dehumanizacijom, patologijom i degradacijom. Gdje bismo civilizacijski bili u 21. stoljeću da smo energiju utrošenu na ratove, progone, istrebljenja, deportacije, preseljenja iskoristili na posve drugačiji način i za posve drugačiju svrhu. To što je u ovoj zemlji 90 posto vjernika katolika, ne znači da je ekskluzivitet vjere jedini logičan epilog božanstvene tragedije koja bi mogla iz toga proizaći. Upravo suprotno, katolicima je njihova vjernička okosnica trebala odavno biti usađena kao nonšalantno i bez grča šaputanje na božanskim jastucima, a ne da se uspizde svaki put kad netko ili posumnja u postojanje boga ili, još gore, obrati se bogu kroz drugu molitvu. Nerazumljiva je, u racionalnom smislu, nervoza koju u pravilu apsolutna većina pokazuje prema apsolutnoj manjini. Kao da nas lagodnost superiornosti potiče na iživljavanje nad nemoćnima. I kad pospremimo toplo i hladno oružje u futrole i soške, onda se posvetimo toleranciji. Hrvatska 21. stoljeća toliko je različita da je apsurdnost sagledavanje ove lepeze čak i dvoličje tolerancije dovela na kušnju. Ne samo da, primjerice, imamo višak nacionalnih praznika pa za svaki povijesni događaj koji nas treba formirati kao kolektiv imamo najmanje po dva datuma za slavlje, nego se čak i u koncepcijama državotvornog smisla nudi niz rješenja koji pobijaju jedno drugo. Tako bi neki silno htjeli da postoji ona hrvatska država u kojoj su Jasenovac i Gradiška Stara i dalje aktivna skupljališta drugačijih. Onda postoje i oni koji bi voljeli da se Goli otok upotrebljava, ali ne u turističke svrhe i da se aktivira član 133. krivičnog zakona. Treći bi najradije vidjeli Hrvatsku u banovinskim granicama, četvrtima je ova koja postoji idealnija od svih jer samo unutar njezine beznačajnosti mogu biti netko, peti je vide unutar većih višenacionalnih zajednica, šesti je toleriraju kao samostalnu, sedmima nije ništa drugo nego hipotekarni zalog za vraćanje povijesnih dugova, osmima autobusni kolodvor ili aerodrom za odlazak u bolju sadašnjost.

Sve te „Hrvatske“međusobno ne razgovaraju, nije upalila čuvena Tuđmanova pomiridba, one se ne slušaju niti se žele čuti i zato hrvatska država ne može biti uspješna. Jedini konsenzus koji je ostvaren ovijen je oko svetosti kapitala koji je prava i bolno surova integrativna os nedodirljivosti i dogme. Sve ostalo varira. I vibrira. Čak i do mjesta proslave Dana pobjede ilivam Oluje. Nedavno mi je jedan iznimno mudar i drag mi i važan sugovornik, koji misli hrvatsko društvo više no što to isto društvo zaslužuje, predložio da bi bilo dobro proslaviti Dan pobjede u Topuskom. Time bi, obrazložio je, simbolički i stvarno bila združena dva velika elementa hrvatske državnosti; ZAVNOH, koji tamo ima i svoj dom jer je tamo i imao svoje treće zasjedanje 1944. godine, te obrambeni smisao Domovinskog rata jer su 1991. tamo i moji Karlovčani branili ovo mjesto od napada agresora. Ima li u ovoj državi hrabrosti, mudrosti pa ako hoćete i duha da se u dislociranju Dana pobjede približimo jedni drugima, da povijest prestane biti mjesto za dekonstrukciju i postane znanstveno i činjenično dobro? Ili ćemo i uz povijest morati govoriti o toleriranju njezinih odstupanja i naglih preokreta, a to onda znači da riječ koja bijaše na početku dolazi i na kraju; zajebite je!