U zemljama s manje korupcije i većim ulaganjima u opremu i ljude manja je i mogućnost da se događaju sudski e

Uhićenje trojice osječkih sudaca u povodu optužbi osuđenog Zdravka Mamića o njihovim navodno mitomanskim druženjima dovoljno je dojmljivo samo po sebi i bez dodatnih interpretacija u kojima će mediji i analitičari to tretirati kao već “presuđenu stvar” i projicirati na čitavo hrvatsko pravosuđe. Naravno da će se loša percepcija sudstva, najgora među zemljama EU, sada još teže popraviti koliko god je pogrešno opće ocjene o sudstvu i 1675 sudaca temeljiti na pojedinačnim slučajevima trojice osječkih sudaca, ili etičkim pokleknućima petorice splitskih sudaca te dugotrajnim procesima u desetak razvikanih afera u kojima najbolji odvjetnici uz pomoć čitavog niza najboljih profesora prava love se za svaki proceduralni detalj i u spisima s tisućama stranica pod pravnim mikroskopom traže nešto što mogu prikazati kao sudski propust ili pogrešku. Dojam građana o pravosuđu je izuzetno važan u demokraciji, ali je jednako važno znati kako dobar ili loš dojam nastaje, je li on stvarno takav i ako jest, odražava li onda dobar ili loš dojam stvarno stanje. U analizama, čak i znanstvenim, općeprihvaćen je dogmatski pristup do te mjere da začudo nitko ne propituje pozadinu tih anketa, jesu li rađene na reprezentativnom ili slučajnom uzorku, s kakvim pitanjima, jesu li ispitanici propitivani na čemu temelje svoje zaključke o sudstvu, kao korisnici sudskih usluga s pozitivnim ili negativnim iskustvom s obzirom na ishod, na medijskim objavama ili tumačenjima drugih osoba... Ali, čak i ako rezultate famoznih anketa možemo prihvatiti kao pouzdane, vrlo je površan pristup na tomu temeljiti dalekosežne zaključke i aktivnosti koje bi trebale popraviti stanje. Stoga smo u Večernjem listu odlučili zagrebati ispod te površnosti i opsežnom usporednom analizom pokušati doznati po kojim se sve pokazateljima naše sudstvo razlikuje od zemalja EU u kojima su građani imali najbolji dojam o svome sudstvu. Zemlje EU poredali smo po postotku pozitivnih ocjena neovisnosti sudstva, “vrlo dobar” i “dosta dobar”, rangirajući ih po ukupnom pozitivnom postotku, kako bi sustave tih 27 zemalja EU međusobno usporedili po nizu pokazatelja, broju sudova, sudaca i drugih zaposlenika, broju primljenih, tekućih i riješenih predmeta ovisno i o njihovoj strukturi u odnosu na broj stanovnika, izdvajanjima za sudstvo, pravnu pomoć, plaće sudaca... I došli smo do vrlo zanimljivih opažanja, drugačijih od površnih analiza koje se može pročitati čak i u radovima koji pretendiraju biti znanstvenima.

Nedovoljno jamstvo

Prvo smo pokušali demistificirati famoznu anketu o percepciji pravosuđa. Iako svaka predizborna anketa sadrži elemente po kojima se utvrđuje njezina relevantnost, prilično smo se namučili da bi došli do relevantnih podataka jer se oni ne spominju uz prikaz percepcije pravosuđa u EU27 zemalja. I nismo jedini jer smo se o tim podacima raspitali i kod predsjednika Vrhovnog suda pa nam je Đuro Sessa otkrio da je zbog toga u travnju 2019. pisao europskoj povjerenici za pravosuđe Veri Jourovoj, a u povodu objavljenog EU Justice Scoreboarda o pozitivnim i negativnim trendovima u pravosuđima tada 28 europskih zemalja. Sessa se obratio povjerenici smatrajući da tako prezentiranoj “percepciji sudske neovisnosti” nema mjesta uz ostale elemente istraživanja i evaluacije pojedinih pravosuđa, jer rezultat te ankete nema nikakve veze sa stvarnim činjenicama s obzirom na to da se bavi emocijama malog broja pojedinaca. Sessa je to argumentirao upravo podatkom koji je proizašao iz anketnog istraživanja, a koji je inače i potpisnik ovih redaka uočio pa je s tim u vezi o tomu postavio pitanje i prof. dr. sc. Zlati Đurđević u intervjuu objavljenom nedavno u Večernjakovu Obzoru. Naime, gotovo 50 posto ispitanih odgovorilo je da percipirani manjak neovisnosti hrvatskog sudstva nalaze u statusu i poziciji sudaca koji im nedovoljno jamče neovisnost. I po tom podatku smo najlošiji, što je prilično bizaran podatak jer se čak i u stručnim radovima provlači teza o “previše neovisnosti”.

Sessa nas je pak usporedio s Poljskom i Mađarskom pa i Rumunjskom, zemljama za koje su inicirane određene procedure unutar EU i tijela Vijeća Europe, među ostalim zbog ozbiljnih problema vezano za neovisnost sudstva. Znači li to da će institucije EU zaustaviti pokušaj uvjeravanja vlasti u tim zemljama da povuku reforme koje ozbiljno narušavaju neovisnost sudstva? Ili to znači da će nova procedura biti pokrenuta prema Hrvatskoj, pitao je Sessa zaključujući kako je percepcija netočna i ne bi se trebala koristiti u službenom dokumentu EU ili je točna pa onda Europska komisija treba posve promijeniti svoj pristup pojedinim zemljama. Sessa je to retorički pitao, dodajući kako percepciju treba uzeti “sa zrnom soli” te da joj stoga nije mjesto u službenom dokumentu EU.

Pritom je preporučio da se barem uzmu u obzir podaci tijela Vijeća Europe, Venecijanske komisije, Savjetodavnog vijeća europskih sudaca (CCJE) ili GRECO-a, koji po pitanju neovisnosti sudstva razmatraju jesu li ili nisu primijenjene mjere koje jamče neovisnost sudstva, što je korisniji, realniji i vjerodostojniji pokazatelj. Davanje takvog značaja indeksu percepcije pravosuđa zamagljuje poruku te je istodobno obmanjujuće i opasno. Obmanjujuće jer je daleko od stvarnosti čak i kao osjećaj, a opasno jer može kreatore politika i poslovne ljude voditi prema donošenju pogrešnih odluka temeljenih na tomu, pa voditi i prema donošenju loših prijedloga koji mogu dodatno podrivati neovisnost sudstva, zaključio je Sessa pozivajući na preispitivanje uvrštenja percepcije pravosuđa u službenom dokumentu EU. Kako odgovor nije dobio, s tim da je i sljedeće izvješće sadržavalo prikaz percepcije, Sessa nam nije mogao pomoći. Dodatno istražujući pozadinu tih anketa kojima se kao izvor navodi Eurobarometar, na njihovim smo stranicama po oznaci istraživanja “FL 483” našli detaljno obrazloženje za anketu provedenu od 6. do 11. siječnja 2020. na ukupno 26.578 ispitanika u tada još 28 zemalja EU putem telefona na slučajnom uzorku od, u Hrvatskoj, 1002 osobe koje je anketirala agencija Hendal. Osim o percepciji pravosuđa, ispitanima je postavljeno pitanje jesu li u protekle dvije godine imali neki spor koji je završio na sudu. Najviše ispitanih, čak 15%, upravo u Hrvatskoj je odgovorilo potvrdno, dok je prosjek za EU28 bio 6 posto, odnosno sljedeći iza nas su Portugal i Slovačka s 9 posto. Dok su u Malti tek 2 posto odgovorili potvrdno, Finskoj i Švedskoj 3, te Danskoj, Irskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Austriji 4 posto, sve zemljama čiji građani imaju najbolji dojam o svome sudstvu. I u istraživanju 2019. najviše od svih zemalja EU, opet u Hrvatskoj 12 posto anketiranih je potvrdilo da su imali sudski spor, a sljedeći iza nas i tada su bili Portugal i Slovačka s 8 posto. Ispitanici nisu propitivani je li to sudsko iskustvo za njih bilo pozitivno ili negativno, a niti na čemu temelje svoje zaključke o sudstvu. Recimo, anketa u Hrvatskoj rađena je tjedan dana nakon objave presude bivšem premijeru Ivi Sanaderu u slučaju InaMOL, i baš u vrijeme kad su mediji radili rezime prethodne pravosudne godine i najavljivali suđenja Sanaderu, HDZ-u, Todoriću... Jer, važno je znati temelje li anketirani svoj dojam o pravosuđu na medijskim objavama, i to pod neposrednim utjecajem, osobnom iskustvu ili nečemu trećem. U sređenijim zemljama s manje koruptivnih slučajeva na visokoj razini, i sa stabilnijim pravosudnim sustavima koji se ne muče s velikim brojem sudskih predmeta, lošom opremljenosti, skromnim ulaganjima u edukaciju sudaca i općenito u pravosuđe, manja je mogućnost da se događaju sudski ekscesi koji privlače pozornost medija i javnosti. Na koncu, već na pukoj statističkoj razini što je više sudaca i sudskih sporova, više je i potencijalnih negativnih doživljaja spram sudstva pa je u tom kontekstu zanimljiv i anketni podatak prema kojem su ispitani o percepciji pravosuđa uvjerljivo najviše sudskog iskustva u prethodne dvije godine imali baš u Hrvatskoj.

Najlošije percepcije

Međutim, uvažavajući i sve te ograde, (ne)pouzdanost anketa, utjecaj izvještavanja medija o nizu afera, površan i populistički pristup analizi stvarnog stanja u pravosuđu, činjenica je da smo iz godine u godinu, još od 2012., najlošije rangirani po dojmu građana o neovisnosti pravosuđa.

Stoga, ne dovodeći u pitanje vjerodostojnost ankete o percepciji koristeći pokazatelje europskih istraživanja CEPEJ-a i EU Justice Scoreboarda o 27 zemalja EU, ali i još 15-ak ostalih europskih zemalja kako bi pokušali otkriti koje su to specifičnosti koje su mogle utjecati na našu lošu, kao i dobru percepciju drugih zemalja. Takva usporedna analiza kod nas nije nikad napravljena. Oporba je nezainteresirana za takvu dubinsku analizu jer im je jednostavnije i isplativije svoje političko djelovanje temeljiti na površnim ocjenama pravosuđa, osobito u okolnostima višegodišnjeg suđenja vladajućoj stranci. Za HDZ je i zbog toga proteklo desetljeće pravosuđe uvijek bilo neugodna tema koju stoga guraju pod tepih, izbjegavajući time i prozivke za “sukob interesa”, ali i od mnogih nametnute optužbe o povijesnoj, ali i stvarnoj krivnji u kojoj djelomično sudioništvo s njima dijeli i SDP za one godine vladavine kad su imali šansu nešto promijeniti. Već puko rangiranje zemalja po pozitivnom dojmu građana o vlastitom pravosuđu upućuje na to da su najbolje rangirane zapadnoeuropske zemlje pa je Estonija prva istočnoeuropska zemlja koja je prošla tranziciju koja se uspjela ubaciti među najbolje i to na

10. mjestu. Među najlošije percipiranim sudstvima tranzicijske su zemlje, osim Španjolske, Portugala i treće najlošije Italije, iza Slovačke i Hrvatske na prvom mjestu. Ni četvrtina ispitanih Hrvata nije imala pozitivno mišljenje o hrvatskom sudstvu, za razliku od Danaca i Austrijanaca čijih je 86 posto ispitanika imalo dobro mišljenje o neovisnosti svoga sudstva. Jedino Slovenija u EU ima jednog suca više na 100.000 stanovnika od naših 40,7 (prema podacima CEPEJ-a za 2018.), a i od preostalih još dvadesetak europskih zemalja izvan EU jedino još Crna Gora ima više sudaca od nas, 50. Odmah iza nas je Srbija s 37, Bugarska 31,8, Mađarska 30,2, Latvija 29,1, BiH 29, Češka 28,4 pa se nameće zaključak kako bi prekobrojnost sudaca mogla biti jedan od razloga loše percepcije. Ali, Austrija ima čak 27 sudaca na 100.000 stanovnika u usporedbi s danskih 6,5, pa su unatoč tomu drugi najbolje percipirani, pa i Finska s gotovo 20 sudaca je treća, Njemačka s 24,5 šesta. S druge strane, Italija i Španjolska imaju relativno mali broj sudaca, oko 11,5, pa su unatoč tomu među lošije percipiranima. Iako pravilo jest da zemlje koje su iznova gradile i od 90-ih organizirale pravosuđe na temeljima jedinstva vlasti u jednopartijskom sustavu, imaju veći broj sudaca. Prva istočnoeuropska zemlja s manje od 20 sudaca među 39 zemalja Vijeća Europe je Estonija na

21. mjestu sa 17,7 sudaca. A od deset zemalja s najmanjim brojem sudaca, od tri do 12, jedino je Gruzija istočnoeuropska zemlja. To je dakle jedan od tranzicijskih problema s kojim se većina zemalja nastalih na razvalinama bivših sustava još uvijek nosi.

Iako od 2012. imamo 257 sudaca manje, to nije utjecalo na naš omjer, štoviše demografski je pad bio veći i nastavi li se taj trend, problem prevelikog broja sudaca bit će sve veći. Što je manje ljudi, manje je kriminala i sporova, manje posla za suce. To je olakšalo rješavanje problema sudskih zaostataka, do kojih su dovele kako objektivne okolnosti tako i naše subjektivne slabosti. Za razliku od zapadnoeuropskih demokracija koje su svoje uređene i stabilne pravosudne sustave u okolnostima visokorazvijene

tržišne ekonomije i pravne kulture proteklih desetljeća trebale samo fino dorađivati u digitalnom dobu, tranzicijske zemlje morale su se nositi s brojnim specifičnim problemima koje su donijele demokratske promjene. Zbog radnopravnih obveza i poštivanja pravila o neovisnosti sudaca, to je problem koji se ne može riješiti preko noći i preko koljena već se uglavnom svodi na prirodni odljev kadrova, još usporeniji s obzirom na to da je sucima zajamčeno obavljanje dužnosti do 70. godine života. Naravno, zemlje koje imaju velik broj sudaca u pravilu imaju i velik broj ostalih zaposlenika na sudu, i obrnuto. O toj korelaciji govori već i podatak da su dvije zemlje s najviše ostalih zaposlenika na sudu opet i to vrlo premoćno Slovenija i Hrvatska. S tim da od 12 zemalja koje imaju najviše, od 25 do 41,7 sudaca na 100.000 stanovnika, njih devet ima i najviše zaposlenika, od 86 do 163. Među zemljama s manje od 25 sudaca jedino Španjolska (101) i Malta (86,8) imaju više od 65 zaposlenih koliko ih ima Njemačka na svakih 100.000 stanovnika. Logično je da veći broj sudaca iziskuje veći prostor i više drugih sredstava što sve skupa treba održavati više zaposlenika i pratiti više ostalih službenika i namještenika. Danska i Irska zemlje su s najmanje sudaca, te imaju i najmanje ostalih zaposlenika na sudu, 26,5 i 21,6.

Što govori broj sudova

Naravno, to se odražava i na broj sudova. Neke od zemalja s najviše sudaca i drugih zaposlenika imaju i najviše sudova u omjeru na 100.000 stanovnika, promatrano po geografskoj lokaciji. Hrvatska ih ima uvjerljivo najviše – 5, Slovenija 3,7 pa Portugal 3. Takvo je stanje bilo 2018. iako smo 2007. smanjili broj sudova za 95 na 256, pa smo sljedećih godina desetkovali broj općinskih i prekršajnih sudova. Uzrok tolikom broju sudova kod nas treba tražiti u političkom pogodovanju lokalnim interesima, ali i uvažavanju demografskih potreba te u našoj specifičnoj geografskoj dvostrukoj izduženosti i činjenici da smo zemlja s više naseljenih otoka. I možda više od svega, očito volimo sve svoje sporove rješavati na sudovima, iako ih navodno percipiramo tako loše. Valja napomenuti i da je teritorijalna organizacija i propisivanje sudske nadležnosti u ingerenciji politike, a ne sudbene vlasti. Najmanje sudova ima Nizozemska – 0,23, Malta 0,4 i Danska 0,5, ali Irska, iako ima najmanje sudaca i zaposlenika, ima čak dva suda na svakih 100.000 stanovnika. Češka ima 28 sudaca i 92,6 zaposlenika, ali samo 0,9 sudova, a Litva 27 sudaca i 95 zaposlenika i 0,8 sudova. Za očekivati je i da veći broj sudaca, drugih zaposlenika i sudova, provocira i veće ukupne sudske troškove. Međutim, od 14 zemalja s najviše sudaca i ostalih kadrova, prema dostupnih deset proračuna za sudove, s većim troškom odskače jedino Slovenija koja troši duplo više od nas (83,7 eura po stanovniku), dok ostalih devet zemalja na sudove troši od 25 (Bugarska) do 45 eura (Češka) i u toj skupini je i Hrvatska (41,8), inače 12. od 22 zemlje koje su dostavile taj podatak. S tim da još tri zemlje očito troše više na sudove s obzirom na to koliki im je trošak za čitav pravosudni sustav. Iz toga proizlazi da je promašena argumentacija koju je prof. Zlata Đurđević izložila u svom programu rada uz kandidaturu za predsjednicu Vrhovnog suda: “Pravosuđe opterećuje znatan dio ukupnog nacionalnog dohotka, hrvatski građani trpe velika porezna opterećenja, više od 50% prihoda, izuzetno velik dio na trošak državnog aparata. Velik dio proračunskog kolača ide na pravosuđe, prema statističkim podacima na vrhu smo Europske unije jer smo uz Bugarsku i Poljsku, u razdoblju od 2016. do 2018. najviše izdvojili iz proračuna za pravosuđe, od čega gotovo 80% troška čine plaće (EU Justice Scoreboard 2020, 30-31)”, napisala je prof. Đurđević, pozivajući Vladu i da im je dužnost osigurati učinkovito korištenje proračuna, a to je pitanje učinkovitosti i svrsishodnosti trošenja proračuna. Točan je podatak da smo po udjelu troška na pravosuđe u odnosu na BDP prema podacima Eurostata treći u EU, ali, objektivnosti radi, onda treba napomenuti da se taj udio kreće za sve zemlje EU od 0,15 do 0,6 posto, a u Hrvatskoj je 0,48 posto. Isto tako čak bi se manipulativnim moglo tumačiti prešućivanje podatka da od Hrvatske u potrošnji po stanovniku na pravosuđe samo devet zemalja na istoku Europe troši manje. I prema podacima CEPEJ-a po potrošnji samo na sudove deset zemalja troši manje od nas po stanovniku. Od zemalja s najmanje sudaca, najviše na sudove troši Španjolska (80), još osam zemalja od 43 do 68 eura, a vjerojatno je i Belgija u tom rasponu jer na čitavo pravosuđe troši 87,4 eura po stanovniku, Najmanje na sudove troše Irska (28,3), Malta (32,4) i Estonija (36). Dakle, ispada da na sudove troše više zemlje s manje sudaca. Što znači da se to mora odraziti na manjim plaćama i smanjenim izdvajanjima za opremanje sudova i sudaca, digitalizaciju...

Podaci o izdvajanjima za pravnu pomoć po stanovniku upućuju na to da zemlje s više sudaca na tomu štede. Od 14 zemalja s više od 24 suca/100.000 st., dostupni su podaci za njih deset i Njemačka troši 9,1 euro po stanovniku, Hrvatska 3,3 eura, dok sve ostale troše od 0,5 do 2,2 eura uključujući i Sloveniju s 1,3 eura. Od 13 zemalja s najmanje sudaca jedino Estonija (3,1), Cipar (2,6) i Malta (0,8) troše manje od nas, a najviše Švedska (35), Nizozemska (26,7), Danska (24), Irska (18,4) i Finska (17), ujedno i zemlje čiji građani imaju najbolji dojam o svome sudstvu. Izdaci za pravnu pomoć čine upečatljivu razliku između najbolje i najlošije percipiranih sudstava, odnosno zapadne i istočne Europe. Španjolska, Italija i Portugal jedine su među 12 zemalja s najlošijom percepcijom koje izdvajaju više od nas, i to od 5,2 do 6,4 eura po stanovniku. Očito su veća izdvajanja za pravnu pomoć, ulaganja i u bolji dojam građana o sudstvu, u interakciju i bolje upoznavanje građana s pravosuđem. Ali odluka o tome, kako i koliko, u ovlasti je politike kao i sva ostala izdvajanja za sudove, preko kojih se vrši demokratski utjecaj i kontrolira sudstva, o čemu se ovih dana mnogo govori kao o jednom od najvećih problema našeg pravosuđa, te da je ključ u jednoj osobi, što je više nego smjela tvrdnja imajući u vidu stvaran utjecaj predsjednika Vrhovnog suda. Taj je izbor važan, ali jadna je demokracija koja počiva na jednoj osobi. Privlačnost sudske dužnosti ovisi prije svega o uvjetima rada te općem društvenom tretmanu. Prema izvješću CEPEJ-a za 2020. početna plaća naših sudaca, a prvostupanjskih je najviše, 1,7 puta je veća od prosječne godišnje plaće u državi od 13.671 eura, dok je najviša, plaća vrhovnih sudaca 3,9 puta veća od prosječne. U 12 zemalja omjer najniže i najviše sudske plaće je veći nego u nas, te u još četiri zemlje veći je omjer za najnižu plaću. U samo sedam zemalja omjer najniže plaće sudaca nema državni prosjek godišnje plaće ispod 35.000 eura. Što znači da naši prvostupanjski suci imaju jednu od najneprivlačnijih plaća u EU 27. U apsolutnim iznosima jedino suci u Bugarskoj imaju za oko 2000 eura nižu plaću te u Mađarskoj za oko 1100 eura nižu na godišnjoj razini. O tom problemu, posljedica kojega je vjerojatno i feminizacija sudbene vlasti, prof. Đurđević nije se uopće osvrtala, već je tumačila kako je sudstvo zatvoreni sustav nedostupan profesorima i odvjetnicima te neprivlačan studentima prava, uz što bi neupućeni čak mogli steći dojam koji se najčešće iznosi po društvenim mrežama da su suci preplaćeni, zaštićeni kao lički medvjedi, ništa ne rade i nikome ne dopuštaju da sudjeluju u raspodjeli tih blagodati. A zapravo je politika ta koja ima temeljni alat o kojem ovisi privlačnost sudske profesije, premda je to objektivno težak problem s obzirom na demografske tokove i prekobrojnost. Svakako je za detaljniju analizu i podatak, da lošije percipirane zemlje imaju veći udio sutkinja na prvom stupnju, pa 10 od 12 najlošijih ima više od 60% žena, najviše Latvija 84, Slovenija 81,3 i Hrvatska 73,6%, a od 12 najboljih pet ih ima od 63,6 do 70 posto žena, šest 50 i nešto posto i Irska samo 38% žena. Ima li bolja rodna izmiješanost utjecaja na kvalitetu suđenja, i koliko materijalno i društveno loš status sudstva, utječe i na kvalitetu obnavljanja sudskog kadra koje s obzirom na dobnu strukturu teče usporeno i je li stoga sudstvo neperspektivno za kvalitetnije mlade pravnike.

Po broju zaprimljenih svih prvostupanjskih predmeta (osim kaznenih) samo pet zemalja ima više od naših 21,7 predmeta na sto stanovnika, s tim da su vodeće najbolje percipirane Danska (39,2) i Austrija (37). Međutim, struktura njihovih predmeta puno je povoljnija jer kod njih je pretežito riječ o izvanparničnim i to registarskim predmetima koji su jednostavniji od parničnih. Od nas nepovoljniju strukturu predmeta ima samo Poljska jer jedina ima više i civilnih i trgovačkih parnica (3,4 u odnosu na naših 2,9, s tim da smo 2012. imali 4,3) i izvanparničnih (24,1 u odnosu na naših 18,5) predmeta. Po vremenu rješavanja svih prvostupanjskih predmeta izuzev kaznenih Hrvatska je napredovala između 2010. i 2018. skrativši vrijeme rješavanja od 133 na 102 dana i trenutačno smo 12. od 21 zemlje EU koja je dostavila taj podatak. Najgori su Cipar – 737, Francuska 381 i Italija 373, a najbolja je Danska – 24, Latvija 28 i Estonija 30. Unatoč dobrim pokazateljima, po broju tekućih prvostupanjskih predmeta na 100 stanovnika Hrvatska je 2010. bila treća s 10,2 predmeta iza Slovenije (18,6) i Portugala (14,7), dok 2018. dijelimo prvo mjesto s Poljskom sa 6,3 predmeta na 100 stanovnika. Među deset najlošije percipiranih sudstava sedam ih ima više od tri tekuća predmeta na 100 stanovnika, a među najboljih deset jedino Austrija. Od naših 3,3 građanskih i trgovačkih parnica na 100 stanovnika na kraju 2018. više ima jedino Italija 3,8, dok 10 najbolje percipiranih zemalja imaju od 0,1 do 0,9 predmeta. Među deset najlošijih jedino Mađarska ima 0,7, a pet zemalja od 2,3 do 3,3.

Neriješeni predmeti

A po broju riješenih civilnih i trgovačkih parnica smo peti s 3,21 predmetom na sto stanovnika, što je dvostruko više od prosjeka za deset najbolje percipiranih zemalja, s tim da njihov prosjek kvari Belgija sa 7,5 predmeta, a bez tog ekscesa prosjek je 0,92 predmeta. Dakle, suci u zemljama s bolje percipiranim sudstvom riješili su u 2018. godini tri i pol puta manje predmeta u omjeru na 100 stanovnika. Iako Slovenija ima više sudaca i od nas, oni imaju gotovo predmet manje riješen na svakih 100 stanovnika. Mađarska s 30 sudaca/100.000 st., za razliku od naših 40,7 sudaca, ima dvostruko manje riješenih civilnih i trgovačkih predmeta na sto stanovnika, kao i Latvija s 29 sudaca, dok su Litva s 27 i Češka s 28 sudaca imaju neznatno više riješenih predmeta, a najbolja je Belgija s već spomenutih 7,5, a imaju samo 13,3 suca/100.000 st. Među najboljima Finska ima 19,6 sudaca, razmjerno dva i pol puta više od Danske, koja ima 0,7 riješenih predmeta u odnosu na finskih 0,15. Unatoč tomu što Finska ima 21 puta manje riješenih predmeta od Hrvatske, a ne upola manje koliko imaju manje sudaca, u samom su vrhu po percepciji sudstva. Dakle, hrvatski suci, općenito gledajući, nisu neradnici (drugo je pitanje ujednačenosti opterećenja), štoviše među opterećenijima su unatoč brojnosti, što je obilježje koje dijelimo s nizom zemalja o kojima njihovi građani imaju također loš dojam. S druge strane niti jedna od deset najbolje percipiranih zemalja nije imala više od njemačkih 0,9 neriješenih trgovačkih i građanskih parnica na prvom stupnju. Po broju neriješenih predmeta na kraju 2018. u omjeru na 100 stanovnika od naših 3,3 više ima samo Italija – 3,8 predmeta, a od najlošije percipiranih sudstava još i Rumunjska ima tri predmeta, Poljska pa i Španjolska 2,4. Dakako, postavlja se pitanje zašto mi unatoč tako lošoj percepciji neovisnosti našeg sudstva za koje držimo da ovisi i o politici i o ekonomskim moćnicima, nerijetko se govori i o korupciji, opet srljamo i poput kakvih Don Kihota tražimo pravdu i inzistiramo na relativno niskim sudskim pristojbama pa što se parničenja tiče sudovi su nam među najdostupnijima i po tom kriteriju. Takvo je ponašanje prilično mazohističko ako je loš dojam o sucima stvaran i predstavlja li odraz stvarnog stanja. Specifičnost našeg sudstva u odnosu na zapadne zemlje je i da su društvene i gospodarske promjene izazvale ogroman broj specifičnih sporova, kako zbog samih promjena tako i zbog pogrešaka koje su pritom činjene. I u Hrvatskoj su se dogodili milijuni sporova kakve zapadnoeuropske zemlje ne poznaju, izniklih iz pretvorbe i privatizacije, radnih i menadžerskih sporova, stanarskog prava, povrata imovine oduzete u bivšem sustavu, a na to su se nadovezali još brojniji problemi proizašli iz ratnih okolnosti, i to s kakvima se u Europi još jedino BiH nosi. Unatoč svemu tomu, broj neriješenih predmeta je drastično smanjen jer smo ih 2007. imali više od milijun, a iako je broj sudaca smanjen za 12,5% broj neriješenih predmeta je unatoč i ogromnom priljevu jednostavnih stečajeva potrošača i koronakrizi pao na 460.000.

Naši prvostupanjski suci imaju jednu od najneprivlačnijih plaća u EU27. Lošije su plaćeni samo u Bugarskoj i Mađarskoj