Pokazalo se da je lamentiranje o džabalebarošima, soroševcima, parazitima dovoljno za – uvjerljiv poraz

Lajtmotiv nedavno održanih lokalnih izbora je promjena. Etablirane opcije i s njima povezane interesne grupacije pretrpjele su neke ozbiljne udarce diljem države, dok su stranke i nezavisni kandidati koji su u svojim sredinama bili prepoznati kao prvaci transparentnosti, fiskalne odgovornosti, modernizacije, stimulativne ekonomske politike i općenito predstavnici jednog novog vala u lokalnoj politici obilato nagrađeni. Neki među njima uvjerljivo su potvrdili mandat nakon odličnih rezultata u posljednje četiri godine, neki su na krilima dobroga posla otišli i stepenicu više, a u nekoliko je slučajeva lokalni politički brend postao toliko jak da se regionalno proširio i doveo tradicionalne stranke u ozbiljne probleme. Nakon Mosta 2015. koji je sličnim modelom „odozdo prema gore“postao nacionalni brend, pokazuje se da birači, koji danas Mostu u mnogo manjoj mjeri daju povjerenje, ipak nisu digli ruke od tog modela. A on funkcionira na bazi eksperimenta. Novim opcijama ili kvalitetnim pojedincima odmetnutima od nekog etabliranog kolektiva birači daju povjerenje u nadi da će dočekati promjene kojima streme. Neki se eksperimenti u mandatnom razdoblju dokažu kao uspjeh, a neki neslavno propadnu. Što je lokalna sredina ili država u većim problemima, što je zasićenje postojećom političkom klasom veće, to je veća i sklonost birača eksperimentiranju. Lokalni su izbori pokazali da su Hrvati trenutačno spremni eksperimentirati, a najveći se eksperiment dogodio u glavnom gradu. Platforma Možemo! potukla je konkurenciju, ali ne na krilima konkretnih upravljačkih rezultata, već uglavnom na temelju dugogodišnje prisutnosti svojih glavnih lica u zagrebačkom javnom prostoru, pozitivnog dojma kod birača koji su tražili promjenu i dobrih vibracija. To što dosad nisu bili u poziciji voditi grad i ostvariti pozitivne promjene ne znači da ništa nisu radili. Protivno tezi koja se uvriježila na desnoj strani političkog spektra da se radi o lijenčinama, činjenica je da su ljudi iz Možemo! ostvarili pobjednički rezultat upravo zato što su marljivo radili. No postoji razlika između rada i rada. Jedno je imati dovoljno volje i slobodnog vremena, ako hoćete i empatije, slušati sugrađane i adresirati njihovo nezadovoljstvo, a nešto je sasvim drugo uspješno upravljati vrlo složenim sustavom kakav je Grad Zagreb. Ima li u Možemo! dovoljno dobrih stručnjaka da bi glavni grad Hrvatske s njima dočekao bolje dane, vrijeme će pokazati. No već prvi potezi gradonačelnika Tomaševića otkrivaju da u tom smislu postoji određeni deficit i zato bi ih desni dio spektra, koji je sad ujedinjen u oporbi, na tome najviše trebao testirati želi li u ove četiri godine promijeniti političku sliku grada. Izbori su, naime, pokazali da je lamentiranje o džabalebarošima, soroševcima, proračunskim parazitima, iphone-ljevičarima i ekolenjinistima dovoljno za – uvjerljiv poraz. Očekivati da će još četiri godine takvih „argumenata“dovesti do boljeg rezultata na sljedećim izborima prilično je naivno. Jednako bi tako bilo naivno nadati se da će Možemo! napraviti početničku pogrešku i već u prvoj godini mandata desnici uručiti poklon u obliku povratka Trga maršala Tita. Iako se neminovno radi o radikalnoj ljevici čija saborska zastupnica, primjerice, druge javno optužuje da žive u 1945., a onda u ulozi političke komesarke sekundira povjesničarima lijevoga profila na okruglom stolu o početku Drugog svjetskog rata u organizaciji Saveza antifašističkih boraca, nova će gradska vlast sasvim sigurno paziti da ne jaše previše po ideološkim rasjedima i svoj će politički identitet čuvati malim potezima koji će širim masama uglavnom prolaziti ispod radara.

Desnica s time treba računati i prilagoditi svoj nastup. Političke su utakmice u stvari igre očekivanja – pobjeđuje onaj koji očekivanja birača ispuni ili nadmaši, a gubi onaj koji u tome ne uspije. Da bi se moglo parirati platformi Možemo! u Skupštini i preoteti im dio birača, ne treba tupiti po pitanjima u kojima birači nemaju prevelika očekivanja od nove vlasti, već predstaviti kvalitetna rješenja upravo u onim područjima koja su percipirana najvećom snagom zelene ljevice. Možemo neće pasti na rodno ispravnim semaforima ni rodno osjetljivoj javnoj rasvjeti jer većini birača to je apstraktna banalnost, već na obnovi od potresa, transparentnosti, kvaliteti javne uprave, financijskoj odgovornosti, upravljanju gradskom imovinom, odvozu i obradi otpada, cijeni komunalnih usluga te socijalnim politikama. Nova gradska vlast tako je, primjerice, najavila da neće prodati Gredelj, Badel i Paromlin, već bi stare industrijske hale rado revitalizirala i iskoristila za javne, društvene i kulturne namjene. Budući da za revitalizaciju tih prostora nije dovoljna samo dobra volja, a zalihe čarobnog praha nisu dostupne izvan svijeta bajki, Možemo! kao alternativu velikim privatnim investicijama u stvari nudi jamu bez dna u koju bi prezaduženi Grad poharan potresom trebao ubaciti ogromnu količinu novca poreznih obveznika. Ovakve inicijative ne čude jer one su nastavak aktivnosti koje smo prije više od desetljeća vidjeli u Varšavskoj kad je ista grupa ljudi također kočila privatnu investiciju i na tome izgradila današnju političku platformu. S obzirom na to da je slučaj Varšavska poslužio kao temelj za ustoličenje Tomislava Tomaševića i njegovih ljudi za ultimativne zaštitnike javnog interesa, s ovim vremenskim odmakom trebalo bi postaviti pitanje što se to toliko loše tamo izgradilo da je to po svaku cijenu valjalo spriječiti. Jako je puno Zagrepčana u ovih jedanaest godina boravilo u tom prostoru, kupovalo, jelo i pilo, parkiralo automobile, a komercijalna djelatnost donijela je kruh na stolove nemalog broja ljudi koji tamo rade. O samoj gradnji najviše govori to da je potres značajno oštetio sve objekte u neposrednoj blizini dok taj sporni objekt nije pretrpio većih oštećenja. Do danas smo akumulirali doslovno na desetke tisuća pojedinačnih iskustava ljudi s tom navodno problematičnom gradnjom pa bismo lako trebali doći do odgovora na pitanje po čemu je ono što zagovaraju Tomašević i društvo bolje za Zagreb i Zagrepčane od privatnih investicija koje podižu vrijednost nekretnina, kvalitetu života, zapošljavaju ljude i čine grad sigurnijim mjestom za život. Vrijeme je da o privatnim investicijama koje donose višestruku korist više ne odlučuje uski krug ljudi oko gradonačelnika jer to smo već imali, a većina je birača na ovim izborima otvoreno odbacila to nasljeđe i glasovala za veću uključenost građana u upravljanje gradom. Ta se uključenost u gradu koji je prostran i heterogen poput Zagreba ne treba ogledati samo u periodičnim plenumima i tribinama s građanima na koje će uglavnom dolaziti lokalni aktivisti i osebujni besposličari, nego u većem upravnom i financijskom kapacitetu gradskih četvrti koje bi same određivale kakav tip projekata žele, a neke od njih samostalno i provodile. Razvoj grada tako ne bi mogao biti usporen političkim profilom gradonačelnika i njegova biračkog tijela niti bi se događalo da pojedini dijelovi grada ostanu zanemareni jer dominantno glasuju za neke druge političke opcije. Građane treba uključiti kroz stvarnu decentralizaciju, tako da se što bliže njima donosi što više odluka koje utječu na njihov život, a ne sastancima i upitnicima dok se većina odluka potpisuje isključivo perom gradonačelnika i njegovih najbližih suradnika. Lijek za opravdano nepovjerenje gradonačelnika Tomaševića u ljude koje je naslijedio u gradskoj upravi nisu višegodišnja natezanja, nove sistematizacije i posljedični sporovi, već razbijanje upravljačkog mastodonta na način da se poveća upravni kapacitet gradskih četvrti, a smanji središnja gradska vlast. Sve ostalo vodi prema tome da se gradonačelnik okruži nekolicinom lojalnih pročelnika i u tom uskom krugu odlučuje o sudbini grada. A to nije najavljena prava promjena, nego utiranje puta Bandiću poslije Bandića.

Ideološki otklon prema privatnoj inicijativi vidljiv je i u odnosu platforme Možemo! prema poduzetništvu koje je u njihovu predizbornom programu od nekoliko tomova svedeno na razinu fusnote, kao i u činjenici da najavljuju povratak dijela poslova koje su za Grad obavljale privatne tvrtke pod okrilje gradskih poduzeća. Glomazni Holding tako će postati još glomazniji i teži za upravljanje, a ideja da će se na taj način otvoriti posao za dosadašnje zaposlenike Grada na tzv. izmišljenim radnim mjestima spada u istinsku naivu hrvatske politike. Svjetski prvak u Minesweeperu i kolekcionarka torbica iz gradske uprave teško će biti korisni u asfaltiranju, održavanju živice ili postavljanju otrova za štakore. Privatne tvrtke čija djelatnost obuhvaća te poslove, s druge strane, mogu odraditi i više nego dobar posao ako su izabrane na transparentnom i jasno definiranom natječaju. Privatna je inicijativa mogla biti ključ brže i kvalitetnije obnove od potresa, ali umjesto toga platforma Možemo! asistirala je vladajućima na državnoj razini u donošenju neodgovarajućeg zakonskog rješenja koje praktički sav teret stavlja na porezne obveznike pa tako prvi bageri na teren izlaze devet mjeseci nakon što je Sabor, uz samo četiri glasa protiv, izglasao zakon. Zagrepčani će biti sretni ako 2040. oštećeni dijelovi grada budu izgledali kao početkom 2020., a moglo se sveobuhvatnijim pristupom i privlačenjem privatnih investitora dodatno oplemeniti taj prostor, učiniti ga komercijalnijim i energetski učinkovitijim te mu znatno podići vrijednost uz zadržavanje povijesne vizure. U dva desetljeća druge će europske metropole napraviti ozbiljne korake unaprijed, a Zagreb će biti sretan ako bude izgledao kao nekad. „Prava promjena“bez pravog korektiva mogla bi tako oživotvoriti onu „sve je isto, samo njega nema“.