Večernji list

Pokušat ćemo recept za zagrebački uspjeh platforme Možemo! primijeniti u Sloveniji

Razgovarao Denis Romac

Pobjeda platforme Možemo! na lokalnim izborima u Zagrebu odjeknula je i izvan naših granica, vrativši Hrvatsku na europski politički zemljovid. Pojava nove zeleno-lijeve platforme u Hrvatskoj predstavlja tektonsku promjenu u hrvatskoj politici, no njezina važnost premašuje hrvatske okvire zbog činjenice da je taj uspjeh znak da se nove zeleno-lijeve političke ideje polako probijaju i u zemlje nove demokracije, s obzirom na to da su takve stranke veće uspjehe dosad bilježile isključivo u zemljama na zapadu i sjeveru Europe. Međutim, led je na ovim prostorima probila slovenska Ljevica, prva stranka nove ljevice u Sloveniji i regiji, vjerojatno jedna od prvih na cijelom prostoru tranzicijske Europe koja je ulaskom u slovenski parlament 2014. godine ostvarila i prve ozbiljne političke uspjehe nove ljevice na ovim prostorima. O perspektivama nove ljevice na ovim prostorima razgovaramo s koordinatorom slovenske Ljevice Lukom Mesecom. Prije ulaska u politiku Mesec je, baš kao i novi gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, bio aktivist. Bio je aktivan u različitim lijevim inicijativama iz kojih je u vrijeme financijske krize niknula politička stranka Inicijativa za demokratski socijalizam, jedna od tri stranke čijim je ujedinjenjem nastala Ljevica.

Što nedavna pobjeda lijevo-zelene platforme Možemo! u Zagrebu znači za Hrvatsku, a što za širu regiju?

Od propasti komunizma i socijaldemokracije ljevica u cijeloj Europi traži novi put. Mi to također pokušavamo, a to je u našem slučaju put demokratskog socijalizma i ekološke transformacije cijelog društva. Kad je Ljevica 2014. ušla u parlament, bili smo prva stranka na prostoru bivše Jugoslavije i prva stranka u postsocijalističkoj Europi koja je kao stranka nove ljevice, ljevice nove generacije, koja nema nikakve veze sa strankama iz bivšeg režima, ušla u parlament.

Na prošlim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj to je uspjelo i platformi Možemo!, koja je onda na lokalnim izborima pobijedila i u Zagrebu. Naše su pozicije vrlo bliske, i kad je riječ o socijalnim i ekološkim vrijednostima, i zato pratimo što se događa u Hrvatskoj. Jako nam je drago što u Hrvatskoj imamo perspektivnu stranku poput Možemo!, koja je sada osvojila poziciju gradonačelnika Zagreba i većinu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Bit će nam to putokaz kako stranka nove ljevice može djelovati u lokalnoj strukturi velikog grada poput Zagreba. I naša stranka ima veliki potencijal u Sloveniji i nadamo se da ćemo puno naučiti od naših zagrebačkih prijatelja.

Jeste li možda u kontaktu s ljudima iz platforme Možemo!? Poznajete li Tomislava Tomaševića, novog zagrebačkog gradonačelnika?

Da, poznajemo se, ali željeli bismo produbiti suradnju s Možemo! i čim se malo smiri situacija nakon izbora i primopredaje vlasti želim da se sastanemo u Zagrebu i razgovaramo o njihovim i našim planovima s obzirom na to da se i mi pripremamo za lokalne izbore koji se kod nas održavaju sljedeće godine, a tada se u Sloveniji održavaju i parlamentarni i predsjednički izbori.

Što biste savjetovali kolegama iz Možemo!? U Hrvatskoj se vodi rasprava o tome treba li se Možemo! koncentrirati samo na Zagreb ili Zagreb treba

biti samo odskočna daska za osvajanje vlasti na nacionalnoj razini? Kakva su vaša iskustva? Naši pokreti pojavili su se u različitim povijesnim okolnostima. Ljevica je formirana 2014. godine, kada je Europa bila u financijskoj i dužničkoj krizi. Mi smo se ugledali na primjer grčke Syrize, koja je također osvojila vlast u svojoj zemlji, očekujući da će na nacionalnoj razini provoditi modernu lijevu politiku, no od toga je Syriza ubrzo morala odustati. Poslije pada Syrize pokazalo se da su najuspješnije lijeve politike u Europi bile na lokalnoj razini, a primjer je Ada Colau, gradonačelnica Barcelone. Uvjeren sam da moderna ljevica ima veliki potencijal na lokalnoj razini, iako mi u Ljevici taj potencijal dosad nismo iskoristili. Međutim, sad imamo primjer Zagreba, a Zagreb je nama najbliža strana prijestolnica i vjerujem da ćemo sada puno toga moći naučiti na temelju iskustva Možemo! u Zagrebu kako bismo ta iskustva mogli primijeniti kod kuće.

Na početku ste spomenuli krizu ljevice u Europi. Kako se prema vašem mišljenju stranke nove ljevice i nove zeleno-lijeve opcije trebaju postaviti prema strankama stare ljevice i tradicionalnim socijaldemokratskim strankama? Kakvo je vaše iskustvo?

Kod nas je problem bio agresivni neoliberalizam na desnici i mekani neoliberalizam u centru i lijevom centru, a slično je i danas. Najprije smo bili opozicija vladi Mire Cerara, a onda i poluopozicija vladi Marjana Šareca, s kojom smo istodobno i surađivali, premda smo i tada zadržali opozicijski stav. Sada imamo na vlasti premijera Janeza Janšu i agresivnu autoritarnu vlast koja želi suspendirati demokraciju u Sloveniji, i to po uzoru na Orbánovu vlast u Mađarskoj i Vučićevu u Srbiji. Zbog toga se Ljevica povezala s centrističkim strankama i strankama lijevog centra, a unutar tog ujedinjenog opozicijskog bloka pokušavamo povezati politike naših četiriju stranaka i napraviti iskorak u odnosu na neoliberalne politike koje su stranke s kojima surađujemo provodile u prošlosti.

Je li za uspjeh opozicije u Sloveniji dovoljno da svi budu protiv Janše? Posljednji događaji i neuspjeli pokušaji rušenja Janšine vlade pokazuju da nije, zar ne?

Mislim da je taj anti-Janša motiv bio dobar okidač za naše povezivanje. Mislim da Janša nije dobro čitao Sun Tzua (kineski pisac i vojskovođa, omiljeni Janšin autor, op. a.), koji je kazao da želiš li pobijediti u ratu, nikad ne smiješ dopustiti da se svi tvoji protivnici povežu. Slovenska oporba ujedinjena je protiv Janše, što prije nije bio slučaj, a povezala se i s protestnim pokretom koji se povezao sa sindikatima. Tu su i civilno društvo i kulturnjaci, tako da Janša protiv sebe ima snažan politički, civilni i sindikalni front. U ovom je trenutku lajtmotiv tog fronta rušenje Janše s vlasti i promjena njegove vlade, ali mislim da sada treba razmišljati o vremenu nakon Janše. Moramo osmisliti kako povezati front koji je nastao kao reakcija na Janšu nekim zajedničkim politikama i pozitivnom političkom agendom. Kad kažem pozitivnom, mislim pozitivnom u socijalnom, ekološkom i ekonomskom smislu. To je trenutačno prva zadaća opozicije.

Jedno od ključnih pitanja u vašem slučaju bilo je pitanje sudjelovanja u vlasti, s obzirom na to da ste dosad to izbjegavali. Funkcionira li nova ljevica dobro samo u opoziciji?

Ne bih se složio. Sada smo spremni na ulazak u vladu, a proteklih devet mjeseci bili smo najkonstruktivniji partner unutar ujedinjene oporbe. Međutim, stavovi stranaka lijevog centra i centra više su lijevo sada kada su u opoziciji, nego kada su na vlasti. Zato nam sada treba dogovor o politici buduće vlade, jer moramo provoditi različitu politiku od one Cerarove i Šarecove vlade, koje su po inerciji provodile centristički neoliberalizam. Već sada moramo izgraditi novi narativ koji nema veze s Janšom, narativ s pogledom u budućnost, u ekologiju, demokraciju, slobodu, socijalizam itd.

Stranke nove ljevice nisu se baš proslavile nigdje gdje su došle na vlast, od Grčke do Španjolske...

Syriza je bila suočena s nemogućom situacijom zbog dužničke krize i odnosa moći u Europi. Mislim da je Syriza malo precijenila svoju pregovaračku moć, dok je Podemos imao nesreću da je u vrijeme kada je došao na vlast izbila katalonska kriza u kojoj se izgubio. Mi u Ljevici djelujemo u svom nacionalnom kontekstu i svojim radom dokazujemo da imamo realističan program za naše društvo i da možemo cijelo društvo povesti prema društvu većeg blagostanja, s više demokracije i ekologije.

Sami ste maloprije spomenuli demokratski socijalizam, a vidio sam da u svojim dokumentima spominjete i ekosocijalizam, iako jedan dio birača u Sloveniji negativno reagira i na sam spomen socijalizma, u bilo kojem obliku. Pa ipak, vi ne bježite od socijalizma?

Razlika između kapitalizma i socijalizma je u tome da u kapitalizmu društvo pokreću ekonomske snage, dok u socijalizmu ekonomiju reguliraju društvene snage. Riječ je o odnosu moći između društva i kapitala. Svi dobro znamo da stari socijalizam nije bio ekološki, a ekosocijalizam znači da društvene snage uvažavaju i ekološku dimenziju, što je prva nužnost našeg stoljeća, jer do 2050. moramo postati ugljično neutralni. Novi socijalizam, koji mora biti demokratski i mora preuzeti pozitivne demokratske vrijednosti liberalne demokracije, mora pronaći odgovor i na ekološku krizu u kojoj se svijet nalazi.

Optužuju vas i da se zauzimate za podržavljenje privatne imovine...

Ne. Mi smo za mješoviti ekonomski model u kojem država kontrolira infrastrukturu i veće banke, ali to ne znači da planiramo nacionalizaciju privatnih kompanija. Da, zauzimamo se za radničku participaciju, zadrugarstvo i slično, ali to ne znači da smo protiv poduzetnika. Podržavamo sve koji rade i stvaraju novu vrijednost, radnike i poduzetnike, ali protiv smo rentijera, odnosno onih koji žive od rada drugih ljudi.

Ipak vas optužuju da ste protiv privatnog sektora i poduzetnika, a sa sličnim optužbama suočava se i nova ljevica u Hrvatskoj...

Riječ je o uobičajenom narativu desnice koji su prihvatili pojedini poduzetnici u Sloveniji, ali ne svi. Moramo proširiti krug poduzetnika koji nas podržavaju i koji znaju da mi nismo antipoduzetnička stranka. Želimo poticati i zadrugarstvo, koje ima dugu tradiciju u Sloveniji, ali je zadnjih desetljeća bilo potisnuto, a smatramo ga dobrim modelom koji omogućuje participaciju radnika u odlučivanju.

Zbog takvih ideja Janšina stranka optužuje vašu stranku za neustavno djelovanje, tvrdeći da zbog toga Sloveniji čak prijeti i građanski rat.

Da biste razumjeli te optužbe, morate razumjeti trenutačni politički kontekst u Sloveniji. Imamo vladu koja jako agresivno nastupa protiv cijelih skupina građana – kulturnjaka, prosvjednika, oporbenjaka i medija – i sada, kada shvaćaju da će teško biti reizabrani, moraju pronaći nekoga koga će iskoristiti za strašenje ljudi. Izabrali su nas, Ljevicu, i za to imaju još jedan razlog: mi smo najglasnija oporbena stranka, ali istodobno smo stranka koju Janša ne može lako diskreditirati jer nismo povezani ni s kakvim korupcijskim pričama. Zbog toga je odlučio izmisliti da smo “protuustavni” i pokušava plašiti građane agresivnim agitpropom protiv nas.

Kako doživljavate takve optužbe? Bojite li se zabrane?

Ne bojim se zabrane. Vjerujem da ćemo ih ukloniti s vlasti prije nego što oni dobiju moć da takvo što provedu, ali žalosti me da u Sloveniji u 2021. godini razgovaramo na takav način. Takve optužbe nisu ni demokratske ni civilizirane. Riječ je o potpunom barbarizmu. Jedina ekstremna politička skupina kod nas je Janšina Slovenska demokratska stranka (SDS), koja je trenutačno na vlasti. SDS nas pokušava diskvalificirati kao ekstremističku stranku samo zato da bi opravdala vlastitu ekstremnu politiku. Javnost Ljevicu ne vidi kao ekstremnu stranku, iako se na Twitteru i Facebooku pojavljuju takvi stavovi, ali oni uvijek dolaze iz SDS-ova tabora.

Kako objašnjavate činjenicu da Janša ne odustaje od svoje autoritarne agende iako zapravo uopće nema parlamentarnu većinu i njegova vlada svakog trenutka može pasti?

Mislim da je to povezano. Njegova agresivnost odraz je njegove nemoći. On i njegova vlada nemaju dovoljno glasova da proguraju važne zakone u parlamentu, ali imaju dovoljno glasova koji održavaju vladu iznad vode. Slovenija je u političkoj krizi.

Kako doživljavate Janšinu transformaciju iz proeuropskog desničara u radikala i suverenista?

Njegov je motiv istodobno pragmatičan, politički i osobni. On je uvijek imao sluha za trendove, stoga je njegov radikalno desni diskurs pragmatičan. Radikalizirao je svoju stranku da spriječi pojavu nove radikalne stranke u tom političkom prostoru. Bio je u zatvoru 2014. zbog političke korupcije i mislim da on vjeruje u to da je uvijek bio žrtva nekih zavjera, a u svojoj novoj reinkarnaciji pronašao je način kojim pokušava srušiti liberalnu elitu koju mrzi i smatra je krivom za svoje trpljenje. Njegova transformacija traje cijeli njegov život. Bio je komunist, pa borac za ljudska prava, pa socijaldemokrat, zatim je postao konzervativac, a sada, evo, i radikalni desničar.

Što očekujete od Janšina predsjedanja Vijećem EU?

Očekujem veliku blamažu. Janša se stalno osjeća ugroženim, njega stalno netko napada. Već sada je u sukobu s europskim medijima i diplomatima, a kada bude pod europskim reflektorima, svi će vidjeti ono što sada gleda slovenska javnost. I što ga više budu kritizirali, on će biti sve agresivniji i svjedočit ćemo njegovim ispadima. Bit će to bolno gledati, osobito nama Slovencima.

Što je bio cilj nedavnog non-papera, koji nazivaju slovenskim i Janšinim non-paperom?

Članovi Predsjedništva BiH potvrdili su da ih je Borut Pahor u Sarajevu upitao mogu li se mirno razići i zbog toga mislim da non-paper postoji. Mislim da je riječ o agendi Janše i njegovih političkih prijatelja Vučića i Orbána, kojoj je cilj pokazati da granice nisu nepromjenjive, što je iznimno opasna igra balkanskih nacionalista, a i Orbán ima svoje teritorijalne pretenzije. Zbog toga je potrebno po svaku cijenu braniti poziciju daytonske BiH, dok oni pokušavaju BiH pretvoriti u novu “bačvu baruta”.

Janša je vrlo aktivan pri razgradnji demokratskih standarda. Kako objasniti nemoć EU u tom pogledu?

To je žalosno. U vrijeme financijske krize lideri EU bili su strašno kreativni u nametanju fiskalnih mjera i pravila. Ali sad, kad imamo krizu demokracije, pravne države i osnovnih standarda i vrijednosti na čijim je temeljima, kako kažu, EU i osnovana, svi šute i kažu da ne mogu ništa napraviti. Zbog toga moramo promijeniti Uniju koja mora postati zaštitnik temeljnih demokratskih vrijednosti.

Što za vas znači slovensko prestrojavanje s onog famoznog proeuropskog njemačko-francuskog vlaka na sadašnji mađarsko-poljski vlak?

To nije dugoročno stanje i s takvom se politikom nitko u Sloveniji ne slaže. Mislim da ta politika ni u kojem slučaju neće preživjeti Janeza Janšu i njegov odlazak s vlasti.

Nije li paradoksalno da su u mandatu treće Janšine vlade normalizirani i relaksirani hrvatsko-slovenski odnosi?

Taj paradoks u povijesti nije neuobičajen i on je rezultat činjenice da su samo nacionalistički desničari mogli odstupiti od nacionalističkih stavova svojih država. Tako je, primjerice, samo general De Gaulle mogao okončati rat u Alžiru. Taj je paradoks u našem slučaju rezultat činjenice da su liberali i nenacionalistički političari i kod vas i kod nas potpirivali međunacionalne konflikte.

Kako objasniti prijateljski odnos Plenkovića i Janše? Je li razlog zajedničko članstvo u Europskoj pučkoj stranci?

Mislim da EPP samo djelomično može objasniti taj odnos s obzirom na to da oni, zapravo, predstavljaju dvije suprotstavljene struje unutar EPP-a. Janša desničarsko-populističku, a Plenković konzervativno-liberalnu.

Sudjelujete li na protuvladinim prosvjedima koji se svakog petka održavaju u Ljubljani?

Sudjelujem na prosvjedima kao i cijela naša stranka. Želimo izgraditi političko-civilno-sindikalni front protiv ove vlade jer je ona najveći problem Slovenije u ovom trenutku.

Kako pomirujete dva pola vaše politike, zeleni i crveni?

Suočeni smo s međunarodnim kapitalom koji dolazi u Sloveniju i tom kapitalu nije važno kako žive mjesta u kojima se nalaze njihove tvornice te kakav je njihov utjecaj na pojedinu lokalnu sredinu. Ekonomska demokracija odgovor je na taj izazov, jer u tom slučaju ljudi koji rade u tim pogonima imaju moć odlučivati kakav će biti odnos prema lokalnoj sredini i okolišu. Samo tako možemo doći do kompromisa, iako problem između crvene i zelene politike može biti riješen samo u okviru tranzicije prema zelenom gospodarstvu.

Kako objasniti činjenicu da su nove zeleno-lijeve stranke ipak ponajprije fenomen stare Europe? Znači li to da se svijest o ekološkim problemima pojavljuje tek na određenom stupnju razvoja?

To je vjerojatno jedan od odgovora, a drugi je povijesni. Na zapadu postoji duga tradicija ljevičarskih pokreta koji su bili zelene orijentacije, dok je na istoku borba za demokraciju krajem 1980-ih bila zadnji veliki politički pokret. Nakon toga na istoku nije bilo pojave novih lijevih stranaka. U Ljubljani smo, doduše, uvijek imali i neku novu ljevicu, izvanparlamentarnu, koja nam je poslužila kao osnova za osnivanje Ljevice, ali mislim da nešto slično ne postoji u svim tranzicijskim zemljama.

Što nove stranke zeleno-lijeve ljevice imaju, a stare socijaldemokratske stranke nemaju?

Uzrok krize starih socijaldemokratskih stranaka leži u činjenici da su one pristale na neoliberalni konsenzus. U ovom trenutku neoliberalizam umire, a novi sistem još nije stvoren, no stara ljevica ustrajava na neoliberalnim formulama. Prednost nove ljevice je u tome da mi ne prihvaćamo postojeći neoliberalni okvir, nego razmišljamo izvan njega.

Vaša stranka provodi princip kolektivnog odlučivanja, a vi niste predsjednik, nego koordinator stranke. Usporava li vas to u odlučivanju? Mnogi tvrde da je takav model nedjelotvoran.

Ne slažem se. Svaki čovjek treba ogledalo. U slučaju kolektivnog odlučivanja uvijek postoje takva ogledala, kroz sustav provjera i kritika, a tako dolazimo do boljih rješenja. Potpuno podržavam takav način odlučivanja i mislim da ga treba razvijati i na drugim područjima, a ne samo unutar stranke.

Stare socijaldemokratske stranke u krizi su zato što su pristale na neoliberalni konsenzus

Obzor

hr-hr

2021-06-12T07:00:00.0000000Z

2021-06-12T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282312503013882

Vecernji List