Večernji list

U Europi se više neće debatirati treba li spriječiti dolazak migranata, nego kako ih privući

Piše Dino Brumec dino.brumec@vecernji.net

Kina je prelomila i napustila politiku dva djeteta koja je roditeljima u posljednjih pet godina omogućavala da imaju dvoje djece nakon što im je zbog pokušaja obuzdavanja rasta stanovništva tri i pol desetljeća dopuštala samo jedno. Prošlotjedni zaokret i najava politike tri djeteta dokaz su da je i Kina, nakon što je desetljećima bila primjer zemlje s eksponencijalnim rastom stanovništva, shvatila da joj je znatno usporeni rast broja stanovnika, a ne njegov višak, pravi neprijatelj. Tako je ta zemlja ušla u društvo velike većine razvijenih država, među kojima je i Hrvatska, koje se suočavaju s možda i najvećim problemom 21. stoljeća – starenjem i smanjenjem stanovništva.

Svijet je u 20. stoljeće ušao s 1,6 milijardi ljudi, a sto godina poslije, 2000. godine na Zemlji ih je živjelo šest milijardi. U samo sto godina svjetska se populacija povećala gotovo četiri puta. Te brojke jasno pokazuju koliko je Zemlja s razvojem tehnologije i produljivanjem ljudskog života postala ugodnije mjesto za život. Za razliku od modernih vremena, prema procjenama, svijet je nulte godine nove ere imao oko 190 milijuna ljudi, a tisuću godina poslije taj je broj dosegnuo tek 250 milijuna ljudi, manje nego što danas ima Indonezija. Još 1960. na

Zemlji je živjelo otprilike onoliko ljudi koliko ih danas ukupno živi samo u Indiji i Kini. No, u samo nekoliko desetljeća sve se preokrenulo. Prema procjenama koje je prošle godine objavio ugledni znanstveni časopis Lancet, broj stanovnika u svijetu počet će padati već za 40-ak godina. Prema studiji koja je izazvala veliku pozornost u svijetu, svjetska populacija vrhunac će dosegnuti 2064. godine, kada će na Zemlji živjeti 9,7 milijardi ljudi, a zatim će se postupno smanjivati do 8,8 milijardi 2100. godine.

Taj će trend imati velike i trenutačno gotovo nesagledive posljedice za gospodarstvo jer će sve starije stanovništvo ovisiti o vrlo učinkovitom zdravstvenom sustavu koji će prije svega biti skup. Isto će se tako povećati udio umirovljenika u bogatim zemljama. U Japanu, već danas najstarijoj zemlji na svijetu, očekuje se primjerice pad stanovništva u sljedećih 80 godina sa 128 na 53 milijuna. Stariji Japanci već će 2040. činiti 35% tamošnjeg stanovništva. Ta zemlja, tradicionalno nesklona imigraciji, počela se otvarati prema radnicima rođenima u drugim zemljama. Sličnih promjena ima praktički svuda u bogatom svijetu.

“To je prilično velika stvar: većina svijeta prelazi u prirodni pad populacije. Mislim da će biti vrlo teško promisliti i prepoznati o koliko je velikoj promjeni riječ. Morat ćemo reorganizirati društva”, rekao je BBC-u Christopher Murray, jedan od niza istraživača koji su radili na studiji objavljenoj u Lancetu. Puno je ime studije “Fertilitet, smrtnost, migracije i scenariji populacije za 195 zemalja i teritorija od 2017. do 2100. godine, analiza predviđanja za studiju Globalnog tereta bolesti”.

Jedan je od glavnih razloga očekivanog pada stanovništva jest to što žene u bogatim društvima rađaju sve manje djece. Ne zato što im je to vlada naredila, često ne ni zato što si obitelji ne mogu priuštiti djecu, već prije svega zbog višeg obrazovanja i dostupnosti kontracepcije koje su ženama olakšale planiranje obitelji. Zbog toga mnogi znanstvenici upozoravaju da usporavanje rasta broja stanovnika nikako nije isključivo tragedija, već unekoliko i uspjeh. Prije samo 70 godina, stopa fertiliteta u svijetu bila je dvostruko viša nego danas: 1950. žena je prosječno rađala 4,7 djece, danas ih rađa 2,4, dok studija u Lancetu predviđa da će do 2100. svjetska stopa fertiliteta pasti na razinu na kojoj je u bogatim zemljama – 1,7. Broj stanovnika padat će u više od 90% svjetskih zemalja. U Hrvatskoj već sada iznosi 1,47. Te su brojke ispod ključne stope od 2,1 koja je potrebna kako zemlja ne bi gubila stanovnike.

Te promjene nipošto neće mimoići ni Hrvatsku. U njoj će 2100., procjenjuju autori studije, živjeti samo 1,62 milijuna stanovnika. Hrvatska se ubraja u skupinu od 23 zemlje u kojima se očekuje pad stanovništva veći od 50%. Među tim su zemljama Španjolska, Italija, Srbija, BiH... U Sloveniji će živjeti 1,15 milijuna ljudi, u Bugarskoj 2,6 milijuna. Hrvatska će 2100., ako se ostvare pesimistična predviđanja, imati manje stanovnika od Albanije. Letonaca će biti manje nego Crnogoraca, oko 400 tisuća, a danas ih je tri puta više. Za male nacije poput Hrvatske i Letonije ta su predviđanja zastrašujuća, i ne nužno samo zbog neodrživosti državne blagajne već i zbog pitanja opstanka naroda. Rusa bi, s druge strane, trebalo biti 40 milijuna manje, ali još uvijek će u najvećoj zemlji svijeta živjeti 100 milijuna ljudi. Sjedinjene Države bit će jedna od rijetkih zemalja razvijenog svijeta kojima se predviđa rast stanovništva, no i u toj državi bit će minimalan. SAD-u je prije svega veliki adut imigracija jer se radi o zemlji čije gospodarstvo i kultura privlače praktički sve druge nacije.

I dok su neki analitičari u najrazvijenijim zemljama čak i sretni zbog pada broja stanovnika jer bi on trebao pomoći oporavku klime, građani malih zemalja poput Hrvatske sigurno nisu oduševljeni jer se boje za opstanak nacije. Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju također postala zemlja emigracije pa je onima koji žele uloviti bolji standard vrlo lako migrirati.

– Postoje neka sociološka istraživanja o novom migracijskom valu, a istraživanja o “odljevu mozgova” objavljivana su već u 1990-ima. Taj tip migracija prisutan je i danas. Zapravo je riječ o preklapanju interesa bogatih zemalja, prije svega SAD-a i talentiranih mladih znanstvenika iz, recimo to staromodno, zemalja u razvoju. To su prije svega znanstvenici iz područja prirodnih, biomedicinskih i informatičkih znanosti. Odlazak znanstvenika iz društvenih i humanističkih znanosti znatno je rjeđi zbog jezične barijere. Oni prodiru na Zapad ako su potrebni kao stručnjaci za, da tako kažem, balkanska ili neka druga regionalna pitanja. Mladi znanstvenici iz zemalja u razvoju prije svega su motivirani razvojem svoje karijere i materijalnim uvjetima rada u zemljama koje ih primaju. S druge strane, i zemlje zapadne Europe susreću se s tim problemom, i njihovi najtalentiraniji znanstvenici odlaze u SAD. Prema nekim podacima, u SAD-u stalno studira 200.000 Kineza. Zanimljivo je da se oko 40% posto njih vraća u Kinu. Vraćaju se i vrhunski znanstvenici i sa sobom donose znanje i informacije. Kina je dovoljno bogata i mudra da im osigura i bolje životne i radne uvjete nego SAD. Mi, na žalost, nemamo takvih mogućnosti pa je teško očekivati povratak naših znanstvenika, pogotovo uspješnih – naglašava Aleksandar Vukić s Instituta za migracije i narodnosti.

– Neki rezultati najnovijih socioloških istraživanja o novom valu migracija podržavaju hipotezu da se radi o novoj političkoj emigraciji.

No, ja bih prije usmjerio pažnju na društvenu strukturu i ekonomske zakonitosti. Prije svega, ljudi migriraju ako mogu migrirati. Ulaskom u EU ta opcija u mnogome je olakšana. Prvo je svoja vrata građanima Hrvatske otvorila Velika Britanija koju su, uz veću ili manju odgodu, slijedile ostale zemlje. Austrija je to trebala napraviti posljednja, u lipnju 2020. godine, ali ju je u tome onemogućila pandemija koronavirusa. Drugo, ljudi migriraju iz zemalja s manjom plaćom u zemlje s većom plaćom, dok kapital u uvjetima dereguliranog kapitalizma migrira u zemlje u kojima je cijena rada niža. Moja je pretpostavka da je novi val migracija sasvim drukčijeg tipa jer se većina migranata vraća u Hrvatsku kad god može zbog bolje i brže prometne povezanosti. Migranti uvijek žive u dva sistema i pokušavaju iskoristiti povoljne prilike u oba. Treće, mnogi odlaze recimo u Njemačku (trenutačno je 55% migranata “novog vala” u Njemačkoj, a većina ostalih u Irskoj i Švedskoj), jer znaju da će već nakon samo pet godina rada imati pravo na minimalnu njemačku mirovinu. Taj novac svakako će dobro doći nakon odlaska u hrvatsku mirovinu. Većina novih migranata zapošljava se u uslužnim djelatnostima, u građevinskoj i brodograđevnoj industriji, u sustavu socijalne skrbi za stare i nemoćne – govori Aleksandar Vukić.

No, taj razvoj trendova nije jednak u cijelom svijetu: naime, broj ljudi u Supsaharskoj Africi nastavit će rasti, i to ubrzano. Regija je to koja u ovom trenutku doživljava rapidan rast stanovništva. Procjenjuje se da će Nigerija do kraja 21. stoljeća preteći Kinu po broju stanovnika te da će imati više od 790 milijuna stanovnika, a da će se broj Kineza prepoloviti s 1,4 milijarde na 730 milijuna. Pad broja stanovnika Indije bit će sporiji pa bi ta zemlja trebala biti dom najvećem broju ljudi u svijetu. Nigerijaca danas ima oko 210 milijuna, a prije samo 15 godina bilo ih je 140 milijuna. Tih gotovo 800 milijuna Nigerijaca trebalo bi 2100. živjeti u državi koja je površinski 10-ak posto veća od Turske u kojoj sada živi 80 milijuna ljudi. Broj stanovnika Madagaskara trebao bi se učetverostručiti, na 100 milijuna, broj Etiopljana više nego udvostručiti, na 220 milijuna ljudi. Kongo bi, pak, procjenjuje se, do kraja stoljeća mogao imati 240 milijuna ljudi, a Tanzanija 180 milijuna. U središnjoj Europi broj stanovnika past će pak više od 50 posto.

Mogu li se ti negativni trendovi u bogatom svijetu preokrenuti? Teško. Nije sasvim jasno da bi snažniji ekonomski razvoj mogao pozitivno utjecati na stopu fertiliteta. Neki su analitičari nade položili na razvoj tehnologije i, primjerice, robote koji će jednog dana obiteljima pomagati u odgoju djece. Drugi traže snažniju ekonomsku intervenciju, kakvu je odnedavno počeo provoditi mađarski premijer Viktor Orbán koji povratom poreza obiteljima i subvencijama potiče broj rođenih. I zaista, stopa fertiliteta porasla je u toj zemlji, kao i u Češkoj, dok primjerice u Hrvatskoj stagnira. No, ona je i u Mađarskoj još uvijek niska (1,48), znatno niža od 2,1.

No, postoje i suprotni, negativni primjeri. U Južnoj Koreji stopa fertiliteta 2019. pala je na 0,92, pisao je nedavno New York Times. Tako je Koreja postala zemlja s najnižom stopom fertiliteta u razvijenom svijetu, i to unatoč čak 178 milijardi dolara koje je zemlja uložila u posljednjih 15 godina kako bi potaknula da žene više rađaju. Vlada priznaje da nije bila uspješna, a brojke to i dokazuju. Njemačka je uspjela snažnim intervencionističkim mjerama stopu fertiliteta povećati s 1,3 na 1,54, i taj relativno malen rast u globalnim okvirima jedan je od najsnažnijih koji je neka bogata zemlja uspjela postići. Ne uspiju li vlade, ili neki drugi akteri u društvu, potpuno promijeniti paradigmu, trendovi će nastaviti biti negativni. Neko eventualno rješenje možda se danas ne može ni zamisliti.

Pad broja stanovnika u razvijenim zemljama imat će goleme političke, ekonomske i kulturne implikacije. Broj migranata koji će iz zemalja u kojima će broj stanovnika rasti htjeti ući u ispražnjenu Europu sigurno će se povećati, a zemlje možda više i neće imati izbora da u politici debatiraju hoće li ih privlačiti ili ne, već neki analitičari smatraju da će se zemlje natjecati za njih. Produljenje radnog staža, jedna od najeksplozivnijih mjera u nizu zemalja, od Francuske do Hrvatske, također se čini realna. Kritičari tog pristupa koji naglašavaju da nisu sve kulture iste i da bi potencijalno velik broj migranata iz siromašnijih zemalja mogao promijeniti zemlje domaćine također će morati biti uzeti u obzir. Modeli integracije mogli bi postati i mnogo važniji nego danas.

“Od razdoblja u kojem raspravljamo o otvorenim granicama prijeći ćemo u razdoblje natjecanja za migrante kojih više neće biti dovoljno”, naglasio je Murray, jedan od autora studije u Lancetu.

Obzor

hr-hr

2021-06-12T07:00:00.0000000Z

2021-06-12T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282338272817658

Vecernji List