Posljednji slučaj u Haagu - haaški mehanizam uskoro treba donijeti presudu protiv Stanišića i Simatovića

Činjenica da će bosanski krvnik Ratko Mladić kraj života dočekati iza rešetaka predstavlja simboličnu utjehu bližnjima njegovih brojnih žrtava u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, bez obzira na to što Mladić pred Haaškim sudom nije odgovarao za svoje hrvatske zločine. Iz perspektive Haaškog suda, odnosno Međunarodnog mehanizma za kaznene sudove koji ga je naslijedio, već sama činjenica da je Mladić živ dočekao pravomoćnu presudu predstavlja golem uspjeh s obzirom na tragično haaško iskustvo sa Slobodanom Miloševićem koji je 2006., ne dočekavši presudu, preminuo u pritvoru u Scheveningenu. Bio je to najveći poraz Haaškoga suda u njegovoj gotovo tri desetljeća dugoj povijesti. Milošević je bio prvi predsjednik jedne države kojem se sudilo pred jednim međunarodnim sudom, a pronađen je mrtav u svojoj ćeliji neposredno uoči okončanja suđenja. Naknadno se utvrdilo da je preminuo od srčanog udara prouzročenog dugogodišnjom hipertenzijom i zadebljanjem srčanog mišića lijeve komore, a toksikološkom analizom u njegovoj krvi pronađeni su tragovi lijekova za snižavanje tlaka koji su Miloševiću bili prepisani, ali i nekih drugih lijekova, uglavnom sedativa, koje je uzimao na svoju ruku. U njegovoj sobi pronađene su i cigarete te boca viskija.

Miloševiću se sudilo po megaoptužnici koja je imala čak 66 točaka, a sadržavala je optužbu za genocid u BiH i zločine protiv čovječnosti i kršenje ratnog prava i običaja i u Hrvatskoj i na Kosovu. Nakon Miloševićeve smrti, koja je za autoritet Haaškog suda predstavljala pravu katastrofu, u Haagu su odlučili bitno skratiti sudske postupke i optužnice kako im se debakl s Miloševićem ne bi ponovio u slučaju drugih optuženika, a posebno onih najvišeg profila, poput Mladića i njegova partnera u zločinima Radovana Karadžića. I to je ključan razlog zbog kojeg u Mladićevoj optužnici nije bilo prostora za Mladićeve hrvatske zločine. Tužitelji su njegovu optužnicu morali skratiti pa su iz nje isključili i niz točaka koje su se odnosile i na BiH, a ne samo one koje su govorile o zločinima u Hrvatskoj. Haaška je taktika djelovala. Mladić je na kraju dočekao pravomoćnu presudu, iako je bio u iznimno lošem zdravstvenom stanju kad je došao u Haag. Prvi moždani udar preživio je još 1990-ih, a nakon toga imao je još dva moždana udara i infarkt. Još prije nekoliko godina činilo se da živ neće dočekati presudu, no haaški pritvorenici u Nizozemskoj imaju najbolju zdravstvenu skrb, što se potvrdilo i u njegovu slučaju. Čini se da je Mladić u boljem stanju na kraju nego što je bio na početku suđenja.

To je kontekst koji objašnjava isključenje hrvatskih zločina iz Mladićeva predmeta, iako to nije jedini problem Mladićeve optužnice, kao i pravomoćne presude kojom su ključne točke te optužnice, i to nakon gotovo deset godina od početka suđenja, konačno potvrđene. Ključni je problem, naime, neobjašnjivo iščeznuće Srbije i srpskog državnog i vojnog vrha iz četiri udružena zločinačka pothvata za koja je Mladić osuđen. Iako su u Srbiji uglavnom ogorčeni presudom Mladiću, zapravo bi trebali biti jako zadovoljni s obzirom na to da ta presuda, iako Mladića osuđuje na najtežu kaznu, u cijelosti amnestira Srbiju, koja se u Mladićevoj presudi uopće ne spominje! Žalbena presuda Međunarodnog mehanizma Mladića tretira kao zapovjednika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske od svibnja 1992. do studenoga 1996., posve ignorirajući činjenicu da je Mladić cijelo to vrijeme bio i oficir Vojske Jugoslavije, što je ostao sve do 2002., ali i da je Vojska Jugoslavije putem 30. i 40. kadrovskog centra isplaćivala plaće i regulirala kadrovska pitanja svim oficirima JNA koji su služili u vojskama Republike Srpske u BiH i tzv. Republike srpske krajine u Hrvatskoj. To, naravno, svjedoči o izravnoj ulozi Beograda u ratovima u Hrvatskoj i BiH, a onda i odgovornosti Srbije za zločine u tim ratovima i genocid u BiH.

Međutim, i presuda Mladiću, kao i druge presude Haaškog suda, podržavaju prevladavajuće uvjerenje u Srbiji da ta zemlja nije odgovorna za ratove i zločine srpskih snaga u Hrvatskoj i BiH, s obzirom na to da najviši vojni i politički dužnosnici beogradske vlasti ni u Haagu nisu osuđeni za srpske zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Miloševićeva optužnica bila je sveobuhvatna i uključivala je ključne sudionike udruženog zločinačkog pothvata, vođenog iz Beograda, koji se odvijao u Hrvatskoj i BiH. Međutim, Milošević je na žalost umro prije sudskog pravorijeka, a pristup haaškog tužiteljstva naknadno je doživio tektonske promjene koje su svjedočile o gubitku interesa za širu sliku.

Iako je Haaški sud osudio brojne Srbe, isključivo je riječ o Srbima iz Hrvatske i BiH, a i posljednje presude Karadžiću i Mladiću ne mijenjaju nevjerojatnu činjenicu po kojoj su Beograd i Srbija potpuno amnestirani od odgovornosti za zločine s ove strane Drine i Dunava. Porazna je bilanca rezultat radikalnog zaokreta u primjeni doktrine zapovjedne odgovornosti pred haaškim Tribunalom, vjerojatno pod utjecajem velikih sila, koje su bile zainteresirane za takve promjene želeći osigurati nekažnjivost svojih vojnika u međunarodnim intervencijama i sukobima.

Iako se o predmetu Mladić ovih dana u Hrvatskoj govori kao o “posljednjem haaškom slučaju”, to nije točno. Haaški Mehanizam uskoro treba donijeti presudu u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, a taj predmet ujedno predstavlja i posljednju priliku da se u Haagu utvrdi odgovornost visokih dužnosnika Srbije za zločine u Hrvatskoj i BiH. Staničić i Simatović visoki su dužnosnici srpske Državne sigurnosti, optuženi za progon, ubojstva, prisilno preseljenje i deportaciju Hrvata i Bošnjaka u Hrvatskoj i BiH. Pritom valja imati na umu da su Stanišić i Simatović optuženi kao izravni sudionici udruženog zločinačkog pothvata, što znači da su kao dužnosnici Srbije odgovorni za zločine u Hrvatskoj i BiH, a to onda, naravno, podrazumijeva i umiješanost Srbije u zločine u Hrvatskoj i BiH. Međutim, u Haagu im je najprije izrečena oslobađajuća presuda, u skladu s tada novom praksom strožeg utvrđivanja zapovjedne odgovornosti, ali im je žalbeno vijeće tu presudu ukinulo i naložilo ponovno suđenje, koje je u međuvremenu okončano, i sada se samo očekuje izricanje presude. Iako osjećaj za realnost upućuje na zaključak da bi odluka ponovno mogla biti oslobađajuća, Haaški je sud uvijek bio krajnje nepredvidiv sud koji nas je svojim odlukama često šokirao. Uskoro ćemo doznati je li i haaški Mehanizam naslijedio tu osobinu svog prethodnika.

DA NIJE UMRO U ĆELIJI, MILOŠEVIĆ BI BIO PRVI PREDSJEDNIK NEKE DRŽAVE S PRESUDOM MEĐUNARODNOG SUDA