Venko Andonovski

MAKEDONSKI DRAMATIČAR, ROMANOPISAC I FILOLOG U POVODU HRVATSKOG IZDANJA SVOG BESTSELERA ‘AZBUKA ZA NEPOSLUŠNE’, KAO UMJETNIK I TEORETIČAR U OVOM RAZGOVORU TUMAČI NOVIJU MAKEDONSKU POVIJEST, UZROKE I POSLJEDICE PROMJENE IMENA DRŽAVE TE KAKO POLITIČARI, UZ POMOĆ NEODGOVORNIH POVJESNIČARA, KROJE BUDUĆNOST

Nakon zbirke drama, knjige o Matošu na kojem je magistrirao i dva najčitanija i najprevođenija romana (“Pupak svijeta” i “Vještica”), iz bogatog i po broju čitatelja i izdanja iznimno uspješnog opusa makedonskog pisca Venka Andonovskog na hrvatskom jeziku se ovih dana pojavio i njegov roman “Azbuka za neposlušne”, u izdanju TIM pressa i u prijevodu Borisa Pavlovskog. Venko Andonovski je sjajan pisac, ali i teoretičar, a na skopskom Filološkom fakultetu, između ostalog, i profesor hrvatske književnosti. Pismo, njegov nastanak, razvoj i propadanje, jedna je od glavnih njegovih tema kojom se opsesivno i literarno majstorski bavi i u “Azbuci za neposlušne”, smještenoj u vrijeme kada se Ćiril i Metod pripremaju za svoju misiju među slavenskim narodima. Kao umjetnik i teoretičar Venko Andonovski se u ovom razgovoru također pokazao i vrlo pozvanim i upućenim da nam objasni noviju makedonsku povijest, uzroke i posljedice promjene imena države, identitetske eksperimente s čitavom nacijom, teškoće koje Sjeverna Makedonija na putu prema EU ima s Bugarskom te kako političari, uz pomoć neodgovornih povjesničara, kroje budućnost prekrajajući prošlost.

Igrom slučaja ovaj naš dopisni razgovor počinjemo 24. svibnja kada je u pravoslavnom kalendaru blagdan svete braće Ćirila i Metoda. U Sjevernoj Makedoniji to je i državni praznik koji vam čestitam. Što taj dan znači vašoj državi, a što vama osobno?

Državi znači ispoštovati povijest i time ostati korektan prema tradiciji, i to prema jednom dosta mutnom pojmu povijesti, jer ga je sama politika svojim odstupanjima prema svjetskim centrima moći zamutila. Za mene, to je blagdan ne samo pismenosti, već i moje umjetnosti: opsjednut sam pismima, azbukama, grafemima, narodima i civilizacijama koji ih koriste. To se uostalom vidi i u romanu “Azbuka za neposlušne”. Mislim da je pismo najveći izum čovječanstva dosad. Mi podcjenjujemo značaj pisma, posebno zbog eksplozije današnjih digitalnih i pametnih uređaja. Mi uopće i nemamo svijest o memoriji pisma. Svako slovo, svaki grafem pamti vlastitu povijest od piktograma do današnjeg konvencijom utvrđenog izgleda, čak pamti i svakog svog korisnika, bio on akademik

MI SMO MAKEDONIJI DODALI PRIDJEV ‘SJEVERNA’ SMATRAJUĆI DA JE TO NAJMANJA ŠTETA OD PREIMENOVANJA. MISLIM DA SMO NESMOTRENO DODALI PRIDJEV SJEVERNA, NE POMIŠLJAJUĆI DA SMO TIME OTVORILI PROCES POTIRANJA MAKEDONSKOG IDENTITETA; POVIJESTI I JEZIKA. BUGARI VEĆ TVRDE DA JE NJIHOVA JER SU ‘IZNAD NAS’

ili zidar, jer je rukopisom sudjelovao u stvaranju njegova današnjeg oblika. Znate, možete vi reći da mikročip ima najveću memoriju na svijetu, jer se na njemu može uskladištiti čitava Kongresna knjižnica u Washingtonu, ali to ipak nije sasvim točno. Čip pamti informacije o drugima, ali nema memoriju o samom sebi i svom nastajanju, a slova i pisma imaju. Svako slovo pamti svakog čovjeka koji ga je bar jednom ispisao. Zbog toga su slova metafora za narode: narod može (i treba) pamtiti informacije o drugima, ali ako ne pamti kako je on nastao, nikada neće imati svoju, pravu državu.

Blagdan Ćirila i Metoda je državni praznik kulture i pismenosti i u Bugarskoj. U svjetlu zahtjeva i zapreka koje Bugarska trenutačno stavlja na put Sjeverne Makedonije prema EU, je li zajedničko kulturno, duhovno i lingvističko nasljeđe više teret nego prednost u odnosima dviju država i dvaju naroda? Mogu li se i smiju li se, u svrhu razumijevanja, na političkom, identitetskom i lingvističkom planu povlačiti paralele između makedonsko-bugarskog i hrvatsko-srpskog pitanja?

Nije moguće povlačiti takvu paralelu najprije iz državotvornih razloga: Srbi i Hrvati živjeli su u zajedničkoj državi, a Makedonci i Bugari nisu. Kada se uzme u obzir Lotmanov pojam semiosfere, može se reći da su Srbi i Hrvati pola stoljeća dijelili (makar i pod ideološkom prinudom) zajedničku semiosferu, dok su Makedonci i Bugari imali svatko svoj kulturni prostor određen ne samo kulturnim već i državnim granicama. Naravno, kulture funkcioniraju po principu osmoze i kapilarnog tlaka, tako da je suludo tvrditi da su makedonska i bugarska semiosfera ostale s Berlinskim zidom između sebe. Moju najbolju kazališnu komediju je i u Skoplju i u Sofiji režirao Bugarin. Imamo odlične kontakte s bugarskim piscima, koji priznaju postojanje makedonskog jezika, a današnji bugarski političari – ne. Nažalost, kod njih se znanost stavila u službu ideologije, posebno jezikoslovlje. Radi se o Sanstefanskom snu Bugarske da se Makedonci proglase Bugarima, i da se putem „zajedničke povijesti“(koju već fabriciraju makedonski i bugarski političari zlorabeći znanost, te stvaraju nekakve zajedničke komisije povjesničara), dođe do jednog melodramskog hepiend raspleta, krivotvoreći povijesne činjenice. A povijesne činjenice su jasne: nije Makedonija napala Bugarsku, već je Bugarska napala Makedoniju u Drugom svjetskom ratu. I još dalje, Makedonija nikada nikoga nije okupirala u povijesti. Unatoč tome, danas se ipak došlo čak i do u osnovi infantilne političke ideje da se napiše, posredstvom „svjetskih historičara“objektivna povijest. Kako je moguće da su povjesničari koji sjede u toj bilateralnoj komisiji prihvatili da budu protiv znanosti, jer je svima njima jasno da je „objektivna povijest“contradictio in adiecto, kao drveno željezo. Pa povijest je u biti testimonijalna, jer je povijesni događaj uvijek fokaliziran kroz ideološke i psihološke leće očevidaca. Također, svim pravim povjesničarima je sasvim jasno da je povijest već sama po sebi palimpsest, posebno kada su susjedne semiosfere u pitanju. Zašto onda pisati novi palimpsest povijesti, ovaj put u političkom ključu „razumijevanja i političke tolerancije“(pa se trebaju izbrisati za nekoga „neugodne povijesne činjenice“), ako ne samo kao dokaz pred EU da smo mi u Makedoniji spremni na sve, samo da bismo se našli u društvu odabranih? Mislim da je to previsoka cijena za Makedoniju, koja je već promijenila ime pa se sada zove Sjeverna Makedonija. Povijest bazirana na konsenzusu nije povijest, već politički diskurs tolerancije iz interesa. A o jeziku da i ne govorimo: on ne može biti rezultat političkog kompromisa. To je pokazao i srpsko-hrvatski lingvistički eksperiment koji se zvao s jedne strane srpsko-hrvatskim, a s druge strane hrvatsko-srpskim jezikom. Jezik se ne može propisivati niti uređivati političkim dekretom jer je jezik organizam, takav koji ima svoje zakonitosti na koje ideologija može imati samo privremeni utjecaj. Jezičnu sintaksu, morfologiju ili akcent ne možete propisati parlamentarnim ili ustavnim zakonom; možete zabraniti samo uporabu nekog jezika. Kada bi bilo drukčije, bilo bi moguće donijeti i zakon protiv tahikardije, koja je organičke naravi i ne ovisi o ideologiji. A na primjeru makedonskog i bugarskog političkog spora pokušalo se strpati u isti koš dva sasvim različita jezika. Slično ne znači isto: ne možete usporediti slona i komet samo zato što i jedno i drugo ima rep. To je svima jasno, ali današnjim političarima to nije u ideološkom interesu. Ili njima, ili onima koji ih pomiču kao figure po geopolitičkoj šahovskoj ploči, u za njih uzbudljivoj partiji moći neobuzdanog liberalizma i kapitalizma.

I vaš roman “Azbuka za neposlušne”, baš kao i kasniji “Pupak svijeta”, duboko je povezan s vremenom i djelom Ćirila i Metoda. Je li cijela Europa, uključujući osobito njezin slavenski istok, danas dovoljno svjesna važnosti njihova djela?

Mislim da se polako budimo, i to je dobro, jer uviđamo značaj prapočetka pismenosti. Živimo u eri takvog digitalnog progresa kada se pismenost uzima kao nešto što se podrazumijeva do te mjere da je postalo nevidljivo: važne su nam samo diplome, kvalifikacije i vještine. Mi i danas koristimo pismo, naravno, ali putem tipkovnice, na kojoj se pismo najmanje osjeća: ono kao da je sraslo s računalom, a ne s našom rukom. Kada pišemo na kompjutoru, mi ne osjećamo pismo; čini nam se da se naše misli jednostavno pojavljuju na ekranu, čini nam se da nema medija, posrednika, da nema ničega između nas i računala. E, upravo je taj deficit osjećanja o pismu i o ruci koja piše – svijest o značaju misije Ćirila i Metoda. A ta se svijest vraća jer osjećamo prijetnju na globalnom nivou da će sve postati slika: onako kao što već pušimo slike cigareta a ne prave cigarete, pijemo slike pića, izražavamo slike osjećanja (slika ljubavi, slika milosrđa), tako mi danas sve više baratamo i slikom pisma, a ne jezikom samim. Simulakrumi i galaksija slika će nam doći glave, jer stvaraju zbilju koja je realnija od zbilje. Ja znam ponekad prirediti mojim studentima šok pa zatražiti da napišu esej rukom. Da osjete značaj pisma, a ne samo sliku pisma. Da se polako shvaća značaj misije Ćirila i Metoda vidi se i po tome da se u Europi, i to ne samo kod slavenskih naroda, sve više budi i svijest o jezicima, o njihovoj posebnosti. Neki to proglašavaju nacionalizmom, ali ja mislim da se prije svega radi o jednoj semiotičkoj samosvijesti naroda: oni različito gledaju na svijet jer je jezik prvi „krojač“svijeta u pojmove, a jezici su različiti krojači pojmova. Jedna ista riječ u različitim jezicima ima različito semantičko polje. Zato jača svijest da se čovjek ne rađa u akušerskoj klinici, već da se zbilja rađa tek u svom jeziku. Mislim da to osjećanje na slavenskom istoku raste iz dana u dan. Jezike ne razlikuju samo gramatika i rječnik, već i poimanje svijeta. Kako gledate na ćirilometodsku tradiciju u Hrvatskoj? Imate li što poručiti onima koji u pisma kao što su latinica, glagoljica i ćirilica upisuju političke, ideološke i ratne sukobe iz novije povijesti? Nikakav ideološki znak se ne smije upisivati u pisma jer ona služe za stvaranje ljepote, prije svega. Nažalost, naučili su nas da mrzimo ne samo narode, već i pisma. Mrziti pismo, to znači mrziti čovjeka koji ispisuje to pismo. Politika i ideologija su se, nažalost, upisale i metastazirale čak i u grafeme. U Makedoniji se, recimo, mogu naći prometni znaci na kojima su Albanci prekrižili ime grada koji dijele s Makedoncima jer je ispisan ćirilicom. Ima i suprotnih primjera: Makedonci prekriže albansku latinicu kojom je ispisano ime grada, pa ga napišu ćirilicom. Što to znači? To prvo znači da su oni koji su to učinili žrtve političkih generalizacija („Svi Makedonci su tlačitelji Albanaca“i „Svi Albanci su secesionisti koji žele odcjepljenje i veliku Albaniju“). Onda je došla druga uopćavajuća sinegdoha, ili točnije, ideološki metonim: mržnja je prešla s pripadnika jedne nacionalnosti na njegovo pismo, te na njegovu ruku. A ruka je stvorila čovjeka. Zato, gospodo političari, dalje ruke od pisma svi vi koji dijelite ljude po nacionalnosti i konfesiji. Pa vam čak ta podjela ide dotle da kažete da su oni koji koriste „vaše“pismo ljudi, a oni koji ga ne koriste – „manje ljudi“.

U Hrvatskoj su dosad u izdanju Algoritma objavljeni vaši romani “Pupak svijeta” iz 2000. i “Vještica” iz 2006. Kako je došlo do suradnje s TIM pressom i je li bila vaša sugestija da se kao sljedeći roman u prijevodu Borisa Pavlovskog na hrvatskom pojavi upravo “Azbuka za neposlušne” iz 1994. godine?

Poznat sam po tome da se uopće ne brinem o pojavljivanju svojih knjiga na stranim jezicima. Sve što je dosad objavljeno u inozemstvu (mislim da sam preveden na desetak jezika) pojavilo se isključivo zaslugom mojih prijatelja u raznim zemljama. U tom smislu, moj akademski kolega i osobni prijatelj, vrhunski makedonist Borislav Pavlovski zaslužan je za pojavljivanje svih mojih knjiga u Hrvatskoj. On je davao inicijative, on je prevodio, on je tražio izdavače, tako da je i ideja da se ovaj roman o pismu i njegovu značenju za čovjeka pojavi baš sada – njegova. Profesor Pavlovski, Hrvat, pravi je veleposlanik makedonske književnosti u Hrvatskoj. Najdublja zahvalnost i nakladniku, jer je TIM press naklonjen promicanju književnosti Makedonije (bez obzira na nacionalnu pripadnost autora), te je dosad objavljeno nekoliko najvažnijih naših književnika.

Povijest, razvoj i filozofija, pa čak i teologija pisma i pisanja meni se čine glavnom temom “Azbuke za neposlušne”, a u svemu tome sukob izvanjskog i unutarnjeg, brzine i ljepote. Kako gledate na svijet iz kojeg je već gotovo potpuno nestao rukopis, odnosno pisanje rukom? Donosi li to posljedice kojih možda još uopće nismo svjesni?

Već sam nešto o tome rekao, ali ću sada biti decidiraniji. Pismo je najveći misterij čovjeka jer u njegovoj osnovi postoji i kriptografski moment (nepismeni nisu imali uvid u značenje nekog pisanog dokumenta) i moment transparentnosti (pisma služe da se razumijemo). Mislim da Gutenberg nije ustupio sasvim mjesto Billu Gatesu, i da mu ga neće ni ustupiti, premda nam se tako čini. Pandemija nas je nagnala da koristimo elektroničke verzije knjiga, ali ipak postoje neke stvari koje čak i mladi ljudi, moji studenti priznaju: držati knjigu u ruci nije isto što i čitati je elektronički. Ostavljati rukom ispisane bilješke na marginama knjiga nije isto što i ostavljati „comments“na virtualnoj margini računala. Također, to je bila i tema jednog mog nedavnog predavanja iz kulturologije, elektronička knjiga znači i smrt jednog osobnog, specifičnog, izvanknjiževnog a ipak „rubnog“mikrožanra: posvete. Kada knjigu posvećujete nekome, ne samo kao pisac, vi tom nekom darujete najosobniji znak svog personaliteta – vaš rukopis. Na tipkovnici svako slovo A izgleda isto, u posvetama nije tako. I konačno, kada sam na tom predavanju pitao svoje studente pišu li ljubavne pjesme, rekli su, naravno, „da“. I svi ih, naravno, pišu na računalu, pa ih mailom šalju voljenoj osobi. I u tome ne vide ništa loše, kao ni ja. Samo sam ih upozorio na jedan detalj: ako pri pisanju ljubavne pjesme pjesnik prolije koju suzu, ona će ostati na tipkovnici, tamo će se osušiti i onaj tko tu pjesmu čita neće ni znati za tu suzu jer ona neće umrljati tintu na papiru. To nisu male stvari. Jer nije pravo pitanje hoće li papir umrijeti, već hoće li suza umrijeti, premda smo je već na displeju zamijenili stikerom koji označava slomljeno srce. Ali, to je ponovo slika tuge, a ne suza sama, koja rukopisu na papiru dodaje „višak“značenja.

Koliki je danas u Sjevernoj Makedoniji interes za književnost ostalih naroda iz nekadašnje zajedničke države, a osobito za kroatistiku koju vi predajete na Filološkom fakultetu u Skoplju? Na primjer, koliko je bio nekada, a koliko je danas u makedonskom kulturnom prostoru i svijesti prisutan Antun Gustav Matoš, na kojem ste vi magistrirali radom “Matoševa zvona” koji je u nakladi Matice hrvatske objavljen 2005. i u Hrvatskoj?

Nažalost, taj interes, posebno kod šire publike, jenjava iz godine u godinu. Sve se svodi na osobne kontakte pisaca koji su prijatelji, pa prevodimo jedni druge, ili preporučujemo svoje prijatelje za prijevod. Ništa sustavnije ne postoji, u smislu neke intenzivnije suradnje kulturnih državnih instanci. A vi morate prvo sustavno osigurati ponudu pisaca iz drugih kultura, pa tek onda očekivati interes. Interes ne može postojati bez ponude. Srećom, ostala je akademska sredina: na Filološkom fakultetu u Skoplju se sustavno i već tradicionalno izučavaju hrvatski jezik i hrvatska književnost, i to na odsjecima za makedonski jezik i makedonsku književnost, a ne općenito i komprimirano, samo na slavistici. Izučavaju se i književnosti ostalih naroda nekadašnje zajedničke države, jer je to prirodni lingvo-estetički kontekst u kojem se razmatra i makedonska književnost. Utjecaji između tih književnosti su vidljivi, posebno za makedonsku književnost, koja, na primjer, sve svoje sonetiste dvadesetog stoljeća duguje upravo Matošu: on je bio najbliži europski uzor za podražavanje simbolizma i njegovo presađivanje na tlo makedonske književnosti. Trudim se da kao profesor hrvatske književnosti uvijek pokažem te točke dodira makedonske i hrvatske kulture. Ja sam taj predmet naslijedio od profesora Atanasa Vangelova, on od Gane Todorovskog, a to su bili kroatisti koji su imali intenzivne kontakte s hrvatskim velikanima jezikoslovlja te teorije književnosti, kod kojih sam i ja imao privilegiju studirati na postdiplomskom studiju.

Moram vam priznati da mi ruka i mozak još uvijek zapinju i nekako oklijevaju svaki put kada moram napisati Sjeverna Makedonija. U vašem je pisanju, kao i teoretičarskom radu, iznimno važna semiologija. Kako iz tog aspekta gledate na promjenu imena vaše države? Koliko ime utječe na pojedinačni i kolektivni osjećaj identiteta i uz njega povezanih emocija?

U svojoj “Filozofiji gramatike” Otto Jespersen kaže nešto veoma važno za sve jezikoslovce, ali možda je to važnije za današnje makedonske političare. On, naime, tvrdi da je u jednom identitetskom smislu pridjev važniji od imenice, jer se stvari (supstratumi) sastoje od osobina i da ne postoje same po sebi. Jer, kada kažete „jabuka“, vi ste tom imenicom rekli nešto o identitetu (ili točnije o klasi identiteta), ali upravo pridjev daje nijanse identiteta, jer može postojati žuta, crvena, zelena, pjegava, čak i trula jabuka. Mi smo dodali pridjev „Sjeverna“smatrajući da je to najmanja šteta od preimenovanja, jer smo smatrali, suprotno Jespersenu, da su stvari važnije od osobina. Ali nije tako. Dovoljno je da samo umjesto „crvena“stavite „drvena“jabuka, i onda ste sasvim promijenili identitet, jer drvena jabuka nije uopće jestiva. Mislim da smo nesmotreno dodali pridjev Sjeverna, ne pomišljajući da smo time otvorili proces potiranja makedonskog identiteta: povijesti i jezika. Jabuka razdora je postala Sjeverna, ali sada se može postaviti pitanje – a čija je to sjeverna jabuka? Bugari već tvrde da je njihova, jer su oni, kao članica EU, u geopolitičkom zemljopisu „iznad nas“, što znači – sjevernije od našeg sjevera.

Ako narod ne pamti kako je nastao, nikada neće imati svoju, pravu državu

Slažete li se da je makedonska nacija i država, kao rijetko koja druga u Europi, bila predmet političko-identitetskog eksperimentiranja i kakve to posljedice ima? Na primjer, mogu li u skopskom spomeničkom “diznilendu” nastaviti koegzistirati Ćiril, Metod i Kliment Ohridski s monumentalnim Aleksandrom, Filipom i ostalim likovima tog “antičkog makedonstva”?

Znate, to „antičko makedonstvo“, to hipostaziranje prošlosti samo je frustracija, u vezi s onom činjenicom da Makedonci (postantički) nikada nisu vodili osvajačke ratove. Zato su neki zakasnjeli romantičari sebe projicirali u velikog osvajača Aleksandra. Naravno, ta je „antikvizacija“samo povijesna mistifikacija karakteristična za 19. stoljeće. Ali, to je također samo binarna opozicija sadašnje makedonske političke krilatice „Što će nam povijest kada smo okrenuti budućnosti“. Obje su ekstremi. Neću trošiti riječi da bih objasnio notornu činjenicu: onaj tko misli da može postojati budućnost bez prošlosti ne poznaje fenomenologiju vremena. Budućnost ne postoji, ona će doći, a postoji samo jedno „sada“koje se stalno pomiče prema toj budućnosti, osvajajući je, tako da se može reći da budućnost postoji samo preko „sada“. Ali „sada“postoji samo u odnosu na prošlost, koja je nepokretna točka ove dijakronije. Tako da današnja politička egida, koja vidi samo svijetlu budućnost u sklopu EU, oslobađajući se povijesti kao nečeg suvišnog (čak i štetnog za primanje u EU), ponavlja grešku prethodne garniture, koja je sve bacila na kartu prošlosti, ne mareći za budućnost. To je inverzija iste gluposti. Kada pogledam taj “diznilend“u kojem pored Samuila ili Ćirila i Metoda stoje dvije djevojke u kratkim suknjicama (zovemo ih, u skopskom kolokvijalu, “šmizle”), postaje mi jasno da je to zapravo neodgovornost prema povijesti i ataksija u vremenu. Ovi sadašnji mijenjaju identitet “resetom”, jer žele biti “netko drugi” (Europljani), a oni prije njih stvarali su jedan muzej kiča u kojemu mnogi eksponati ne pripadaju samo makedonskoj povijesti. Tako su oni prvi od jednog balkanskog povijesnog palimpsesta željeli napraviti nacionalni jednoznačan tekst, a ovi, od onoga što jest nacionalni jednoznačan tekst žele napraviti, pod svaku cijenu, europski intertekst. I jedni i drugi žele biti nešto što nisu. A to nikako nije dobro jer vodi filozofiji (sada već i svjetske) palanke, gdje svatko želi biti ono što u biti nije. U svakom slučaju, danas je moguće biti samo Europljanin, a ne antički Makedonac.

S obzirom na daljnju dezintegraciju koja se očito događa i zbog pandemije, očekujete li da će Europska unija, kao ideja i politička zajednica poživjeti dovoljno dugo da Sjeverna Makedonija postane njezina članica?

Márquez je u romanu “Sto godina samoće” već na prvoj stranici spomenuo Makedoniju. Ne Sjevernu, čak ne ni onu koja je postojala prije Sjeverne, već neku njegovu, mističnu, iz koje dolaze čudotvorci, magi, prodavači magičnih predmeta. Oni u njegovom čuvenom selu, Makondu, prvi donose divovski magnet koji je čudo, jer se ponovo pojavljuju svi nestali i ukradeni metalni predmeti po kućama i dvorištima. Samo postavljanje makedonskog pitanja u 21. stoljeću ja vidim kroz tu metaforu: i da nas ne prime, pokazat će se skrivene stvari i ono što nam je oteto. Za mene je ulazak Sjeverne Makedonije u EU pitanje manje važnosti od toga imamo li mi svoju jaku državu, sa svojim magnetom. Bez magneta se ne ide u nepoznato, kompas je neophodan za orijentaciju, a snažna država za postojanje kompasa.