Kako je nogomet prestao biti velik

Na što će sličiti Euro 2020. koji se igra 2021. i koliko se proteklih 60 godina najvažnija sporedna stvar mijenjala zbog novca i sve otvorenije ponašala kao svijet za sebe

Šesnaesto europsko nogometno prvenstvo, natjecanje s tvrdoglavo zadržanim nazivom Euro 2020. iako je zbog borbe s pandemijom koronavirusa pomaknuto za punu godinu dana, bilo je inicijalno zamišljeno kao spektakularna fešta nogometa, u čast šezdesete godišnjice prvog kontinentalnog natjecanja nacionalnih reprezentacija. I teško je danas više reći što je bio veći šok, da li kad je Michel Platini kao tadašnji Uefin predsjednik 2012. objavio da će domaćin tom 16. EP-u umjesto jedne ili dvije zemlje biti jedanaest gradova širom Europe, ujedinjene i „bez granica”, kako se tih godina papagajski ponavljalo, ili kad je inicijator same ideje izbačen iz nogometa do 2023. Ne zbog ideje, već zbog korupcijskog skandala u koji je bio umiješan zajedno s predsjednikom Fife Seppom Blatterom. Istina, sve bi bilo drukčije da svijet nije zahvatila pandemija, no je li ona jedini razlog što mantra o „nogometu, ujedinitelju Europe” zvuči potpuno groteskno? Ili je dojam samo pojačan neizvjesnošću na što će sličiti natjecanje koje će se održavati u pomalo otužnim uvjetima polupraznih stadiona, bez vojski navijača i prizora na kakve smo bili naviknuti posljednjih desetljeća... U tih šezdesetak godina nogomet se mijenjao na više načina, nerijetko i loveći korak naprijed u odnosu na svijet oko sebe, da bi u određenom trenutku postao i svijet za sebe.

Te 1960., na prvom Europskom prvenstvu, na završnom turniru u francuskim gradovima Parizu i Marseilleu igrale su samo četiri momčadi, a toliko je odigrano i utakmica. Sad će 24 reprezentacije, što znači da gotovo polovica suverenih država ima predstavnike na natjecanju, igrati ukupno 51 utakmicu. Za prvi EP reprezentacije poput SR Njemačke i Italije koje su već tada imale zajedno tri svjetska naslova, kao i Engleska koja će šest godina poslije postati svjetski prvak, nisu htjele ni igrati kvalifikacije. Njemački je izbornik Sepp Herberger odbio ideju da si Elf narušava program između dva svjetska prvenstva, a pridružit će se tek nakon što Uefa 1966. turnir i službeno proglasi europskim prvenstvom. Ispalo je tako da su na prvom EP-u tri od četiri sudionika činile reprezentacije zemalja tadašnjeg istočnog bloka, sve pisane kraticama – SSSR, SFRJ i ČSSR. Zlato je na Parku prinčeva pred nešto manje od 18 tisuća gledatelja pripalo Sovjetima nakon pobjede nad Jugoslavijom, a što je bio slatki uzvrat za poraz s Olimpijskih igara 1952. nakon kojeg je zbog političke težine ishoda za kaznu rasformirana tadašnja reprezentacija Sovjetskog Saveza, moskovski CSKA izbačen iz prvenstva, a izborniku Borisu Arkadjevu oduzeto je priznanje zaslužnog majstora sporta. Već te 1960. SSSR je imao novu momčad, a zlatni gol u 119. minuti finala postigao je Viktor Ponedjeljnik koji prezime ne zahvaljuje ocu već zapisničaru u matičnom uredu koji je bio toliko pijan da je pod rubriku prezime zaveo dan na koji je dijete rođeno. Ponedjeljnik je napravio ono što će 40 godina poslije uspjeti Davidu Trezeguetu koji je također u produžetku odlučio finale Eura (između Francuske i Italije). Na poslovni prijedlog Andree Agnellija, Trezeguet je poslije karijere prihvatio unosnu i ne previše zahtjevnu ulogu ambasadora Juventusa, rastao se i objavio gomilu fotografija na društvenim mrežama s mondenih odmorišta, dok je Ponedjeljnik poslije karijere godinama radio u Moskvi kao urednik časopisa Futbol, što je bio pandan nekadašnjem Sprintu ili Tempu u Jugoslaviji. Utakmice je pedesetih i šezdesetih publika pratila slušajući radijske prijenose, okupljajući se oko krčećih prijamnika, što je nosilo koliko draži toliko i opasnosti jer su, primjerice, uz radijski prijenos drame iz 1952. trojica slušatelja u tadašnjoj Jugoslaviji preminula od srčanog udara. Nogomet je tada bio „više od igre”. Na sasvim drugi način to je i danas.

Usporedo se tih godina ubrzano razvijala i klupska scena s Kupom prvaka europskih zemalja, pokrenutim 1955., pet godina prije prvoga EP-a. Manchester United bio je prvi engleski klub koji se prijavio za Uefino kontinentalno natjecanje. Vodio ga je vizionar Matt Busby koji je na papiru bio „samo” trener, ali zapravo je odlučivao baš o svemu, od obnove bombardiranog stadiona do cijena ulaznica koje je odbijao dizati jer je smatrao da United mora biti dostupan svima, do toga da su svi navijači imali na Warwick Roadu besplatan „fish&chips”. Unitedovi igrači su u Busbyjevim trenerskim počecima zarađivali više nego dvostruko od prosječnog radnika u Engleskoj, ali ne više od toga. Kad je jednom prilikom povisio plaće za funtu, a United igrao neodlučeno s Aston Villom, novinar koji je pratio United napisao je: „Za 15 funti očekujete i malo bolju igru!”. Zajedno sa škotskim sunarodnjakom na klupi Liverpoola Billom Shanklyjem, šezdesetih se izborio da se ukinu limiti na plaće igrača, ali sami su ih pritom odbili povisiti. Navijači Uniteda sjetili su se tih romantičnih vremena kad je obitelj Glazer, koja će pola stoljeća kasnije upravljati klubom na svoj strogi korporacijski način, objavila da su u ljetnom roku potpisali ugovor s grandioznim pojačanjem – Chivasom! Da je Best živ, bio bi sretan, ali legendarnom bossu mogli bi samo reći „vidi što smo ti uradili od Uniteda, Busby!”. Najvredniju momčad tih je godina imao Tottenham, a ukupna joj je „težina”, ekvivalentno današnjoj vrijednosti valute, bila ispod milijun funta. Kad je već 1979. Trevor Francis prvi probio granicu transfera od milijun funti, prešavši iz Birminghama u Nottingham Forrest, autoru “Mućki” Johnu Sullivanu bio je to dobar povod da novu zvijezdu gurne u svoju legendarnu pjesmu “Hooky Street” kao izbor pikanterija s crne burze Londona. Uglavnom, zarade su u nogometu primjetno i pravocrtno rasle, premda nitko još tada nije mogao sanjati kakve će razmjere jednoga dana poprimiti. Pojavom televizora u boji nogomet je sedamdesetih i osamdesetih eksplodirao u popularnosti, a u obliku nuspojava pratile su ga kao nijedan drugi sport i brojne anomalije čineći ga ponekad i većim i još zanimljivijim, od namještanja utakmica, podmićivanja sudaca, korupcijskih i drugih skandala do vala huliganstva koji je odnosio živote na stadionima. Zbog nogometa su ljudi dugo bili spremni i ubiti. Svijet se ipak divio Cruijffu, Maradoni, Keeganu, Dalglishu, Rossiju, Panenki, Blohinu, Linekeru, Rummeniggeu, Butragueñu... Potom su došle devedesete. I Bosmanovo pravilo. Porušene su sve tržišne barijere i novac je podivljao, da bi ubrzo momčadi počele gubiti prepoznatljivost, identitet. Vrhunac je bio kad je 2010. milanski Inter osvojio Ligu prvaka bez ijednog Talijana u sastavu u finalnoj utakmici. Ispravak – u drugoj minuti nadoknade ušao je Marco Materazzi. Onaj koji se proslavio time što je u finalu SP-a 2006. izbacio iz takta Zinedinea Zidanea i natjerao ga na nokaut udarcem glavom u glavu.

Posljednje desetljeće prije pandemije obilježili su megatransferi na rubu ludila jer se između prvog koji je probio granicu od 100 milijuna eura, Velšanina Garetha Balea, i Brazilca Neymara koji je Barcelonu zamijenio PSG-om za 222 milijuna eura, uguralo još osam igrača prodanih za barem sto milijuna eura te još more sasvim prosječnih tipova s transferima većim od 50 milijuna eura. Obilježio ga je i trend kupovanja uspjeha, pa s time povezan i trijumf predvidivosti, pri čemu su priče poput Leicesterove iz 2016., genijalne poput one o životnom putu dečka bez šanse Jamiea Vardyja, postale krajnja rijetkost. Jer, vodeći se svojim zakonima kapital je izmijenio nogomet tako da su praktički s velike scene nestali živopisni, ponekad i trbušasti genijalci poput Gascoignea, starog Ronalda, pa čak i Ronaldinha. Od umjetnika lopte nogometaš je postao stroj za golove, besprijekoran u svakom pogledu, pa čak i izgledom (gdje li si danas, Trifone Ivanov?) nalik superheroju iz videoigrica, jer samo takav može toliko šprintati i ponavljati to iz utakmice u utakmicu, iz večeri u večer. Nije pritom zanemariva ni činjenica da je nogomet postao dostupniji nego ikad u povijesti, jer dok ste nekad morali čekati cijeli tjedan ili čak dva do sljedeće utakmice, a po dvije ili čak četiri godine da biste gledali Platinija ili neku drugu veliku zvijezdu osamdesetih, fanovi širom svijeta danas mogu gledati Messija, Ronalda ili Mbappéa i po dva puta tjedno, ne računajući zaglušujuću prateću produkciju „highlightsa” koji se svakodnevno nude. Postajući sve više nalik NBA ligi, nogomet je svoje zvijezde pretvorio u bildere statistike koje se vrednuje kroz količinu prodanih dresova, hat-trickova, osvojenih prestižnih nagrada, pretrčanih kilometara, odigranu minutažu. U sumanutom lovu na novac od TV prava, nogomet je postao 24/7 životno prisutan faktor. Samim time, utakmica je prestala biti svečanost. Izgubili ste finale? Nije važno, za tri dana igrate (ili gledate) novu tekmu. I morate opet biti najbolji.

Umjesto potiho priželjkivanog preokreta, već je sada jasno da pandemija ne samo da neće izbrisati, već će kad sve prođe dodatno produbiti postojeće razlike koje su nogomet i dovele tu gdje je sada – raspodjela novca bit će još nepravednija, „kokice, koštice, kikiriki” još ćemo rjeđe sretati na tribinama, ulaznice će biti još skuplje, a slabiji će još teže pobjeđivati one najmoćnije. Superliga se time zapravo nameće kao realan ishod. Time potiho nestaje i ona najčarobnija supstanca svakoga sporta, ne samo nogometa – faktor iznenađenja. No, njega kapital prezire. Jer, onaj tko je najviše uložio, očekuje i najveći dobitak. Bilo bi pretenciozno zaključiti kako je današnji nogomet lišen svake emocije. Onaj tko navija za Chelsea i danas će istrčati na ulicu kad „ušati pehar” sleti na Stamford Bridge. Onaj tko ne voli ni Real ni Barcu, već neutralno promatra, uživat će u naslovu Atletica i suzama Diega Simeonea, posljednjeg živućeg „fergusona”. Na kraju, bar na turnirima kao što su europska ili svjetska prvenstva, budžeti – iako nisu nebitni – ne daju završnu riječ. Pa je tako moguće da Hrvatska igra u finalu SP-a. I da Grčka osvoji nogometni EP kao što je Slovenija košarkaški. Uživajmo dok traje. Premda dobro kaže naš stariji kolega novinar Zvonko Vukelić: „Ne nadajmo se velikom nogometu!”.