Licemjerje

Neki hvale električne aute, a proizvode ‘prljavu’ struju

Proces elektrifikacije u automobilskoj je industriji u punom jeku. Može to zaključiti već i svaki laik, tek nehotičnim pogledom na nove automobile koji pristižu na europsko, pa tako i hrvatsko tržište. Većinom su elektrificirani, bilo da se radi o hibridima koji sami sebi pune bateriju kočenjem i radom motora s unutarnjim izgaranjem, plug-in hibridima koji uz klasičan motor imaju i elektromotor čija se baterija puni na vanjskom izvoru električne energije ili o potpuno električnim automobilima koji se “hrane” isključivo strujom.

No, dok se automobili razvijaju globalno – za čitav svijet ili, eventualno, za kontinent (pa tako isti automobili stižu na čitavo europsko tržište) – pojedina se europska tržišta itekako razlikuju. Razlikuju se kupovnom moći građana, njihovim životnim navikama, sklonosti pretežno gradskom ili pretežno ruralnom načinu života, razgranatošću i vrstama prometnica... U slučaju električnih automobila, europske se zemlje međusobno prilično razlikuju brojem punionica, visinom poticaja koje dodjeljuju kupcima “strujića”, ali i ostalim pogodnostima koje jedne države daju, a druge ne, poput oslobađanja od plaćanja cestarine, besplatnog parkiranja, dopuštanja ulaska u uža gradska središta samo električnim vozilima... Razlikuju se visinom poreza kojima opterećuju kupce novih automobila. Razlikuju se cijenom goriva općenito, pa tako i cijenom električne energije koja se i u Hrvatskoj počinje naplaćivati na sve više punionica.

Europske se države međusobno razlikuju i generalnom strategijom održivosti, u koju bi se ubrajala i mobilnost. Električna mobilnost. O hrvatskoj generalnoj strategiji takve tematike teško je govoriti jer je mi – nemamo. Mi imamo više poreza, propisa i poticaja koji više ili manje zadiru u automobile i elektrifikaciju, ali nemamo jedinstvenu strategiju. Jer, da imamo, ne bismo s jedne strane dijelili poticaje za kupnju električnih automobila koji su među najvećima u Europi, a istovremeno s druge strane davanjima koja su također među najvišima u Europi nove, ekološki čiste automobile činili nedostupnima većini hrvatskih građana. Drugi problem traži više ulaganja, pa će se samim time otegnuti i njegovo rješavanje. Taj problem na početku ove električne ere dijelimo s mnogim drugim zemljama, iako u usporedbi s drugima trenutačno uopće ne stojimo loše i zbog svojeg bismo se geografskog položaja, zbog povoljne klime, mogli relativno bezbolno transformirati u zemlju u kojoj električni automobili zaista imaju smisla. No, siromašna smo zemlja, a energetska transformacija zahtijeva velika ulaganja pa je jasno da će to potrajati.

O čemu se zapravo radi? O ozloglašenom ugljikovu dioksidu, naravno. Europa forsira električne automobile kako bi se pročistio zrak, spasio planet. Sektor prometa u Europi odgovoran je za ukupno 27 posto emitiranoga CO2, što objašnjava zbog čega se krenulo baš od automobilske industrije. To i činjenica da proizvođači automobila nisu u državnom vlasništvu, pa Europa nije imala problema s treniranjem strogoće, odnosno određivanjem tako niskih dopuštenih emisija ugljikova dioksida kakve se mogu poštovati samo s većim brojem električnih automobila u prodajnoj gami. Automobilska industrija mora se prilagoditi želi li preživjeti, a Europska komisija njezinu borbu za opstanak samo mirno promatra. Ne možemo, međutim, ne primijetiti licemjerje kojim se guraju električni automobili, gordo nazivani vozilima s nula emisija CO2, u zemljama u kojima je ekvivalent proizvodnji 1 kWh električne energije i više od 300 grama CO2. Prosječan električni automobil, istina, svojim radom ne ispušta štetne tvari, ali na 100 km potroši barem 15 kWh električne energije. A proizvodnja električne energije generira određenu količinu ugljikova dioksida, ovisno o izvoru energije. Dolazi li struja iz vjetroelektrane, to je 11 g CO2/kWh, odnosno 12 g CO2/kWh ako je iz nuklearne elektrane (iako ne možemo zanemariti nuklearni otpad koji pritom nastaje). Dolazi li iz hidroelektrane, to su 24 g CO2/kWh. U računicu treba ubaciti čak 820 g CO2/kWh ako je za električnu energiju zaslužan ugljen, a 490 g CO2/kWh dobivamo li struju iz prirodnog plina. Dakle, električni automobili imaju itekako smisla u zemljama koje većinu električne energije koju troše dobivaju iz obnovljivih izvora energije.

Primjer takve zemlje je bogata Norveška, u kojoj čak 99% električne energije koju potroše dolazi iz obnovljivih izvora energije, odnosno 88,8% njihove električne energije potječe iz hidroelektrana. Za proizvodnju električne energije Norveška u atmosferu izbaci 28 g CO2/kwh, pa za Norvežane dileme nema – električni automobili su im pravi izbor. Stoga ne čudi što je tržišni udio električnih vozila u prva četiri mjeseca 2021. u Norveškoj 52,7 posto. Lani je on na godišnjoj razini bio 53,5%. U Švedskoj električni automobili također imaju smisla, s obzirom na to da 74 posto njezine energije dolazi iz obnovljivih izvora, većinom iz hidroelektrana, te im je ukupni CO2 trag od proizvodnje električne energije 41 g CO2/kWh. Po podacima analitičara tvrtke Jato, Šveđani su u prva četiri mjeseca ove godine kupili 8,8 posto električnih vozila (9944 primjerka) i čak 28,3% plug-in hibrida (31.850).

S druge strane europske palete je Poljska s 592 g CO2 koje proizvede da bi dobila 1 kwh električne energije, s obzirom na to da 61,31% električne energije koju potroši dolazi od ugljena. Samo 25 posto električne energije koju potroši – tu računamo proizvedenu i uvezenu/izvezenu električnu energiju – dolazi iz obnovljivih izvora. U skladu s tim su i podaci o prodaji električnih automobila – 0,8% tržišni im je udio u prva četiri mjeseca ove godine, odnosno 0,9% u 2020. Kad se objedine podaci o tržišnom udjelu električnih automobila i porijeklu električne energije u pojedinoj zemlji, iznenađuju Njemačka i Francuska.

Njemačka se, naime, ističe s 9,9 posto (87.494 vozila) tržišnog udjela električnih vozila u prva četiri mjeseca 2021. godine, odnosno 6,6% u 2020. godini. Nadalje, plug-in hibridi ove su im se godine popeli na 11,8% (104.907 automobila) tržišnog udjela. S druge strane, ta zemlja u prosjeku za kWh struje koju potroši u atmosferu izbaci 234 g CO2/kwh, iako 61% električne energije koju Nijemci potroše dolazi iz obnovljivih izvora energije. Muči ih, naime, 17,09% električne energije od ugljena, 7,1% iz biomase i 7,18% iz plina. S udjelom od 47,14% spašava ih električna energija koja dolazi od sunca (45 g CO2/kWh). Francuska se, pak, čitava zeleni na interaktivnoj karti koja u realnom vremenu pokazuje odnose iskorištavanja pojedinih izvora energije i stvorenog CO2. Ekvivalent proizvodnji francuskog kWh električne energije je samo 35 g CO2, iako samo 31 posto električne energije koju potroši dolazi iz obnovljivih izvora energije. Za njezin je mali CO2 otisak zaslužno 64,59% električne energije iz nuklearnih elektrana (12 g CO2/kWh). Ipak, u Francuskoj su se električni i PHEV modeli izborili za manji komad tržišnog kolača nego u Njemačkoj: 6,8% (39.471 automobil) tržišni je udio “strujića” u prva četiri mjeseca ove godine, 6,6% u 2020. Plug-in hibrida ove je godine registrirano 7,3% (42.285 vozila), a lani 4,5%. Država koju po tom pitanju nikako ne razumijemo je Irska. U prva četiri mjeseca ove godine registrirano je 6,1% novih “strujića” (3388 vozila) i još 6,2% plug-in hibrida (3421 vozilo), a samo 17% struje dobiva iz obnovljivih izvora. Ukupni CO2 otisak joj je 505 g CO2/kWh, a električnu energiju većinom dobiva iz plina, ugljena i nafte. Irci teško da će elektrifikacijom voznog parka pomoći smanjenju emisija CO2 na globalnoj razini.

Mi smo po iskorištavanju energije iz obnovljivih izvora gotovo u europskoj zlatnoj sredini, no možemo i trebali bismo još bolje. Hrvatska – po interaktivnoj energetskoj karti – za proizvodnju 1 kWh električne energije stvori 194 g CO2. Trideset posto električne energije koju potrošimo dolazi iz obnovljivih izvora, a 48% naše električne energije za svoju je proizvodnju stvorilo male količine ugljikova dioksida (tu ubrajamo i energiju iz nuklearke i onu iz obnovljivih izvora). Po količini energije iz obnovljivih izvora bolji smo od Njemačke, slični Mađarskoj, ali lošiji od Austrije i Slovenije koje koriste 81 odnosno 62 posto električne energije iz obnovljivih izvora. U Hrvatskoj je tržišni udio električnih vozila u prva četiri mjeseca 2021. bio 1,1% (skromnih 166 vozila), uz 1% odnosno 150 plug-in hibrida. U 2020. registrirano je 1,5% odnosno 537 električnih vozila i 0,6% odnosno 214 plug-in hibrida. Sa 197 g CO2/kWh, ali uz 43% struje iz obnovljivih izvora, slična nam je Španjolska, koja ipak ima više registriranih električnih i PHEV automobila. Ove su godine Španjolci kupili 1,8 posto odnosno 4933 električna automobila i 3,7% posto odnosno 10.192 plug-in hibrida. Lani su ih imali 2% i 2,6% (18.124 električna i 23.335 plug-in vozila).

Austrija trenutačno ima 127 g CO2/ kWh, a 81 posto električne energije koju Austrijanci potroše dolazi iz obnovljivih izvora energije, od toga 50,23 posto iz hidroelektrana. Naime, omjeri se za svaku zemlju neprestano mijenjaju, ovisno o trenutačnoj mogućnosti iskorištavanja vjetra, vode, sunca... Mi smo podatke o izvorima energije i tragu CO2 “vukli” s www. electricitymap.org.

U prva četiri mjeseca ove godine tržišni udio električnih vozila u Austriji bio je 10,5% (9009 primjeraka), lani 6,4% (15.949). Uz to, ove su godine Austrijanci kupili i 5,9% (5021) PHEV-ova.

Sloveniji je CO2 otisak od proizvodnje električne energije 114 g/kwh, a 62% električne energije dolazi iz obnovljivih izvora: 31,2% iz hidroelektrana, a 23,95% iz nuklearne elektrane koju dijeli s Hrvatskom. U Sloveniji se proda više električnih vozila nego u Hrvatskoj. U prva četiri mjeseca 2021. prodano ih 2,2% (430 električnih automobila), uz 0,7% (128) plug-in hibrida. Susjedna nam Bosna i Hercegovina po kWh električne energije stvori 523 g CO2. Njezinih 37% struje pristiže iz obnovljivih izvora, a na CO2 karti svijeta muči je to što joj proizvodnja energije u visokom postotku (62,49 posto) otpada na ugljen.

Tržišne udjele od oko jedan posto za električne automobile, uz nas, imaju još neke europske zemlje: Češka (1,1% tržišnog udjela; 760 vozila registriranih u prva četiri mjeseca ove godine; 24% energije iz obnovljivih izvora), Grčka (1,5%; 488 vozila), Rumunjska (1,8%; 491 vozilo; 72% energije iz obnovljivih izvora), Španjolska (1,8%; 4933 vozila; 45% energije iz obnovljivih izvora), Finska (1,9%; 709 vozila; 55% energije iz obnovljivih izvora). Belgija ove godine ima 2,4 posto novih električnih automobila, što je 3968 vozila. Iz obnovljivih izvora dobiva 30% energije, a za njezina 93 g CO2/kWh zaslužno je 55,94% struje iz nuklearke.

Italija je na 3,1% tržišnog udjela za električne automobile, odnosno 18.156 “strujića” registrirano je u prva četiri mjeseca ove godine. Ovisno o regiji, Talijani 52 do 69% energije dobivaju iz obnovljivih izvora. Bogatije države s boljom, cjelovitom energetskom strategijom sada su na udjelu novoregistriranih električnih vozila većem od pet posto: Portugal (5,5% tržišnog udjela; 2501 vozilo; 46% energije iz obnovljivih izvora), Irska (6,1%; 3388 vozila; 17% energije iz obnovljivih izvora), Danska (6,5%; 3917 vozila; 79% energije iz obnovljivih izvora), Nizozemska (6,5%; 6766 vozila), Francuska (6,8%; 39.471 vozilo; 29% energije iz obnovljivih izvora), Velika Britanija (7,0%; 39.706 vozila; 38% energije iz obnovljivih izvora), Švicarska (8,5%; 6663 vozila), Švedska (8,8%; 9944 vozila; 73% energije iz obnovljivih izvora), Njemačka (9,9%; 87.494 vozila; 61% energije iz obnovljivih izvora) i već spomenuti rekorder, Norveška (52,7%; 26.348 vozila; 99% energije iz obnovljivih izvora).

U koju bi se od tih skupina zemalja Hrvatska trebala ugledati, s kime se mi možemo mjeriti? Mišljenja smo da nam uzor treba biti skupina zemalja s pet do sedam posto tržišnog udjela električnih automobila. Više od toga teško da bi bilo realno očekivati, a i za ovih pet posto tržišnog udjela valja se primiti posla i razraditi strategiju uklopivu u hrvatsku realnost. U Zagrebu se 17. lipnja održava regionalna konvencija Auto@2030 koja će, između ostalog, pokušati razjasniti što bi Hrvatska mogla i trebala napraviti da ubrza svoju transformaciju u energetski održivo društvo a da ta transformacija dobar dio građana ne onemogući u kupnji novog automobila. Organizator konvencije je Swiss School of Business and Management Geneva, a ima za cilj usporediti situaciju razvijenih europskih automobilskih tržišta s našom regijom i prikazati na koji način će se transformirati poslovanje automobilima.

U zemljama u kojima se struja dobiva iz ‘prljavih’ izvora poput ugljena upitno je navoditi da električna vozila ne emitiraju CO2