Pandemija turizma – religija ili zlo

U strmom usponu ove djelatnosti vrijeme je da se zapitamo ide li razvoj našeg turizma pravim putem

Pandemija COVID-19 razotkrila je mnogo toga s čim smo živjeli i prije nje, a do sada toga nismo na pravi način bili svjesni. Od svega mi se najzanimljivijom čini važnost nalaženja prave mjere u našem življenju, a pandemija je na to ukazala na dosad najslikovitiji način. Gotovo u svemu. Jer znati pravu mjeru znači imati temelj za balans u životu. Priroda sama po sebi živi uravnoteženo, pa je i čovjek kao njezin dio prisiljen poštivati zakone ravnoteže. Čak i doslovno, jer bez održavanja ravnoteže nismo u stanju stajati uspravno. No čovjek, kao najpametniji od svih vrsta, misli da ima povlašteni položaj u prirodi, pa zato sebi daje za pravo da unosi u život vlastita pravila. Čak se počinje natjecati s prirodom, jer katkad nema pravu mjeru u svojoj pretencioznosti. To se na neki način može razumjeti i opravdati, jer prava mjera nešto je poput pravde i istine, koje su jednoznačne samo za svakoga od nas ponaosob. A kako ima više od sedam milijardi pojedinaca, ima i mnogo istina i pravdi da bi baš svi ljudi bili zadovoljni jednom od njih. Znamo da trebamo praviti kompromise, ali ne želimo da budu „na naš račun“. Zato nijedna vlast u svijetu nije zadovoljila u borbi protiv pandemije koronavirusa, premda nam se koji put učinilo da je trava kod susjeda poželjno zelenija. Ljudi se teško oko nečega slože, čak i kad je riječ o zdravlju, pa istodobno žive između krajnosti policijskog sata i negacije zaraze. Obje su tu s razlogom, jedna radi zdravlja, a druga radi ekonomije i navodne slobode. I u tom moru suprotnosti vlade plivaju pokušavajući zadovoljiti polove. Naravno, i vladi je do toga da dobrom ekonomijom puni proračun, ali dobra ekonomija onome pod zemljom nije nimalo važna. Kako odrediti pravu mjeru između sloboda i zabrana?

A jedna od temeljnih ljudskih sloboda je sloboda kretanja, od kojih su ona turistička postala globalna pojava, relevantna za sve ekonomije svijeta. Turizam je postao nešto poput religije, mnogim ljudima na razne načine neophodan. Zato cijeli svijet već dulje vrijeme živi nešto što bi mogli nazvati pandemijom turizma, djelatnosti koja se temelji na zarazi putovanjima i otkrivanju nepoznatog i novog. No, najednom i neki virus počne putovati svijetom pa se njime raširi pandemija koja prekrije onu turističku. Korona je postala poput Damoklova mača koji je cijelom svijetu nad glavom, bez obzira na to uzimali je zaozbiljno ili je ignorirali. Danas ljudi rijetko ili uopće ne putuju, jer su sve turističke aktivnosti moguća vrela zaraze. Turizam je zbog korone ekonomski doista nastradao, ponegdje i bankrotirao. Što je veća važnost turizma, to je u pandemiji veće turističko zlo.

No u svakoj nevolji ima i našega grijeha. Jednom mi je jedan poslovni čovjek kazao da je uz veća ulaganja dobitak izgledno veći; ali i gubitak. Zato treba procijeniti pravu mjeru ulaganja. Nama u Hrvatskoj ulaganja u turizam već se dugo čine najisplativijima za osiguranje egzistencije, pa smo turističkom ekonomijom svi naprosto opčinjeni. Gotovo se proširila epidemija osjećaja o turizmu kao djelatnosti koja može riješiti većinu naših ekonomskih problema. Tako se godinama činilo, pa je Vlada svoj proračun cijenila prihodima iz turizma, a pojedinci su u njemu iznalazili svoju financijsku stabilnost. Zbog toga je mnogima takvima nevolja koju je prouzročila korona vrlo teško pala, pogotovo onima kojima je turizam bio jedini izvor prihoda.

Znanstvenik Miroslav Radman kaže da se uspjesi temelje na neuspjesima. Naravno, ako se iz njih izvuče pouka. Ne možemo kazati da je pandemija COVID-19 naš neuspjeh, ali življenje u okolnostima koje je ona donijela pruža prigodu za pouku. Posebno za turističku djelatnost, jer i pandemija turizma sa sobom nosi nevolje, a ne samo financijsko veselje. U strmom usponu uloge turizma u ekonomiji Hrvatske, vrijeme pandemije ovog kineskog virusa s brojnim sojevima prigoda je za predah i preispitivanje: ide li razvoj hrvatskog turizma pravim putom? Hrvatska je dokazano prvorazredno turističko odredište, jer može zadovoljiti mnoge potrebe turističkog tržišta, ali pod uvjetom da ne uništi svoje turističke resurse. Hrvatska manje-više zna koji su joj turistički potencijali, ali zna li koliki su? Ministarstvo turizma misli da mu je zadaća što veće izvlačenje novca iz turizma – što je više turizma, to je više novca! No i novac košta, jer i on ima svoju cijenu. I na stjecanje novca se troši. Zbog zarade u turizmu najvećim dijelom troši se prostor; nepovratno. Naravno, za građenje je potreban prostor, ali zna li netko koliko nam za to treba prostora u odnosu na to koliko nam turizma treba ili ga može biti? Ministarstvo turizma ne zna, niti misli da se o tome treba brinuti. Samo, da se ne bi dogodilo da nam razvoj turizma pojede njegovu budućnost. Prostor je najvažniji resurs hrvatskog turizma, onakav kakvog smo ga naslijedili kao prirodnu i kulturnu baštinu. Ne samo kao kvantitativni

pokazatelj, već i kao slika našeg identiteta, kroz povijest satkanog i kulturološki definiranog. Turizam nam je prigoda da pokažemo tu našu baštinu kojom se ponosimo, pa nam mora biti stalo da spriječimo njezino uništavanje razvojem turizma. Zadaća Ministarstva kulture jest skrb o baštini, ne samo o njezinu očuvanju, već i o njezinoj obnovi, kako bi se takva vratila u svakodnevni život. U kontekstu turizma, ona je ne samo nešto vrijedno viđenja, već mora biti i u funkciji aktivnog turističkog resursa. Joško Belamarić to definira svojevrsnim „konkubinatom baštine i turizma“, čime se podrazumijevaju moguće negativne posljedice za one u konkubinatu i one uz njega. Današnja praksa i stanje u prostoru svjedoče da se briga o prostoru u ovom ministarstvu svodi samo na privremenu ili trajnu zaštitu, što u zemlji u kojoj je na snazi notorno građevinsko bezakonje ne znači nešto vrijedno poštovanja. Baštinom netko treba upravljati i tako proaktivno sudjelovati u njezinoj turističkoj ulozi. Jer ono što karakterizira naš prostor nisu ledine pogodne za „green field investicije“, toga ima svugdje po svijetu, već prostori baštinjenog identiteta. U svom eseju o autobrendiranju dizajner Stjepko Rošin napominje: „Naša turistička odredišta ne smijemo zvati destinacijama, već „imenom i prezimenom“– identitetom, koje podrazumijeva samopoštovanje.“

Formalnu nadležnost nad hrvatskim prostorom ima Ministarstvo prostornog uređenja. Ono se bavi općenitim pravilima regulacije prostora i gradnje, pa turizam nema neki poseban status. Doduše, svojedobno je postojao i Vladin Savjet prostornog uređenja države, koji je u svom bavljenju prostorom stavljao poseban naglasak na turizam – kao šansu i bojazan. U mandatu 2008. – 2009. za predsjedanja Stjepe Butijera, Savjet, koji je sačinjavalo desetak stručnjaka raznih profila zvanja i zanimanja, a među njima je bilo i nekoliko akademika, izradio je reprezentativni elaborat Smjernica za razvoj hrvatskog turizma, uz neophodan respekt prema prostoru, i predstavio ga u HAZU. No uzalud, jer od tadašnje premijerke do današnjeg premijera nitko nije pokazao interes za tim znanjima i preporukama. Što i ne treba čuditi u zemlji koja zakonom bespravnu gradnju prihvaća kao pravnu. Na svim stupovima trodiobe vlasti, pa čak i onom pomoćnom ustavnom. Treba li nas broj od oko 862.000 zahtjeva za pravnim sređivanjem nekretnina uopće čuditi (Belamarić). Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući UN financiranju, izrađivale su se studije „Projekt Južni Jadran“, kojima se istraživao turistički potencijal našeg obalnog i otočnog prostora. Valorizirale su se lokacije prema veličini i atraktivnosti, a poseban kriterij određivanja turističkog potencijala (brojem postelja, kategorijom i specifičnim odlikama) temeljio se na mogućem kupališnom kapacitetu. Tako se na primjer za pješčane i šljunčane plaže cijenilo da je potrebno osam metara dužnih po kupaču, a za stjenovite obale 25 m². Bilo je to vrijeme kad je odmarališni, odnosno kupališni turizam bio dominantan element naše turističke ponude, a u svim sobama „B“kategorije nije bila obvezatna kupaonica. Važno je naglasiti da se morfologija gradnje temeljila na oblikovnoj strukturi sklada pučkog graditeljstva našeg podneblja kao razlikovnom elementu naše turističke ponude u odnosu na druge. Inozemni kapital već je tada bio zainteresiran za ulaganja na Jadranskoj obali, ali obveza reinvestiranja 30% prihoda činila je povrat novca vrlo sporim. Među inima, razgovori su se vodili i s gospodinom Peterom Grimmom, američkim Mađarom, jednim od osnivača lanca hotela Intercontinental. U to je vrijeme urbanističko planiranje veliku pozornost posvećivalo turističkoj djelatnosti, o čemu su se brinuli ne samo urbanistički instituti i zavodi, već i ekonomski fakulteti i instituti kao i oni turistički. Uz njih i Združeno poduzeće „Union-turist Dalmacija“, osnovano 1968. godine, sa zadatkom investicijskog razvoja 22 turističke organizacije od krajnjeg juga do Zadra. S ciljem poticanja turističkih ulaganja na području koje im je dano na brigu, objavili su knjigu s pregledom turističkih lokacija i mogućih kapaciteta za to doba s razlikovanjem potencijala tzv. komercijalnog smještaja, radničkih odmarališta i domaće radinosti. Naravno, i turizam u privatnom smještaju imao je određenu komercijalnu vrijednost, i to bez zauzimanja novog prostora. Za razliku od vikendica koje su počele nicati gdje god je koga bilo volja, no srećom su volumenom bile nevelike, jer je i financijski potencijal vlasnika bio relativno skroman. No bilo je to sjeme zla koje je metastaziralo na čitavi hrvatski prostor i njime je započela današnja pandemija turizma. S vremenom su naime kuće za odmor postajale sve veće i sve češće u funkciji turizma, gotovo potpuno izvan društvene kontrole. Tako je stasala anarhija raubovanja prostora, ne samo konzumacijom novih površina, već i prenamjenom postojećih urbanih struktura. Većina mjesta i gradova postali su „destinacije“i jednoznačnim turističkim sadržajima potpuno se deformirao urbani život. Stanovanje je ustuknulo pred turizmom, pa se, postavši turističkom destinacijom, Dubrovnik usukao kao grad, a lokalno stanovništvo preselilo na periferiju. Izvan turističke sezone povijesna jezgra Splita je prazna, Splićani u njoj više ne žive niti imaju što ondje raditi. Ekonomija turizma zagospodarila je prostorom bez imalo ičijeg otpora. Jednako u gabaritima gospodarskih subjekata, kao i na stihijskoj individualnoj razini. A male privatne investicije u prostorne preinake vlastitih stambenih prostora samo su odgovor na tržišnu potražnju koju država nije znala zadovoljiti. Navodno se četiri petine ukupnog turističkog prometa Hrvatske odvija u domaćinstvima. U demografskoj slici Hrvatske vidljiv je katastrofalan trend pada broja stanovnika, ne samo zbog iseljavanja, već i prirodnog prirasta. Kad se programirao Split 3, veličina prosječne obitelji kretala se između 3,6 i 4,2 člana. Danas je navodno 1,7, manje od jednog bračnog para. U međuvremenu se stalno grade stanovi, a nikad ih nema dosta. Oko 90% hrvatskog stambenog fonda u obiteljskom je vlasništvu, ali koliko je to stanova nitko ne zna. Kad bi HEP rekao koliko u Hrvatskoj ima mjerila struje, taj bi broj pojasnio mnogo toga važnog za prostorno planiranje države i njezinu ekonomiju. Znali bismo barem otprilike koliko točno stanova i obiteljskih kuća služi za stanovanje, a koliko za turizam. Nekako bismo tu pandemiju turizma zaskočili, bez namjere da je zaustavimo, ali s ambicijom da sagledamo njezine dobre i loše strane, kako bismo promovirali ove prve, a sprječavali druge. Naročito one vezane uz prostor. Hrvatski prostor je, organizacijom izvršne vlasti, na određeni način u stvarnoj nadležnosti 35 pravnih subjekata raznih profila, od kojih nijedan nema obvezu komunicirati s ostalima. Uz nekoliko ministarstava, posebno Ministarstva prostornog uređenja, tu su razne agencije, Hrvatske šume i Hrvatske vode..., ali prostor je u potpunosti bez ikakvog efikasnog nadzora. Količina bespravne gradnje to najbolje potvrđuje. Ove spoznaje nisu nove, dijagnoza o stanju hrvatskog prostora i hrvatskom soju pandemije turizma odavno je poznata, ali nikako da netko odredi terapiju. Pogotovo misleći na sutra, jer će se postpandemijske posljedice dugo osjećati. Znanstveno vijeće za turizam HAZU, vođeno akademikom Nikolom Bašićem, stavilo je jednim kolokvijem ovu bolnu temu na stol, ali krik znanstvenika raznih profila vjerojatno će samo ostati na titraju u Zoom ili Teams internetskoj komunikaciji.

Pitam se koji se to turistički stožer u Hrvatskoj skrbi o pandemiji turizma i svemu što ona sa sobom nosi. Dnevne spoznaje govore da o tome nitko cjelovito ne brine, „ni preventivno ni kurativno“. Raspolaže li taj zamišljeni stožer podacima koliko je turističkih noćenja na Braču moguće istodobno ostvariti, bez obzira na to radi li se o vikendaškom turizmu ili „onom pravom“po hotelima i apartmanima i u „cimerfraju“, u odnosu na danas raspoložive kapacitete struje i vode koji s kopna stižu na otok? Misli li itko na potrebe stalnog stanovništva kojem je loše ili nikako vođen turizam oteo grad? Zna li u tom stožeru itko išta o promjeni naravi turističkih putovanja, koliko se danas putuje s ciljem odmora uz izležavanje na suncu i kupanje u moru, a koliko samo zato da bi se putovalo, putem nešto lijepo doživjelo, vidjelo i naučilo? Znamo li koliki i kakav smo pandemijski nered u našem životu spremni trpjeti radi debljeg džepa, a kad treba reći “dosta”? Barceloni je od turizma već pomalo prekipjelo, pa su počeli određivati neke limite. Jer i turizam, ma koliko punio kesu, mora imati svoju mjeru. Traži li netko kod nas tu mjeru? I na rajčicama se htjelo što više zaraditi, pa su danas sve bez okusa i mirisa, iznutra vodenaste i s „bijelim deblom“. A nekad su pome bile pome!