SOA je još 2016. upozorila na pokušaje koruptivnog utjecaja na pravosuđe

Kada je Sigurnosno-obavještajna agencija ( SOA) u svom Javnom izvješću za 2016. navela da korupcija neizravno utječe i na nacionalnu sigurnost, a tu je spomenuto i pravosuđe, svi su iščitali da se prst upire u sudstvo i suce. “Posebno zabrinjavaju pokušaji koruptivnog utjecaja na političke, pravosudne i druge procese donošenja odluka”, glasila je ta rečenica. Ubrzo se pojavio i prvi tekst u medijima u kojemu se “otkriva” kako je SOA, ne doduše u Javnom izvješću, nego onom tajnom, proširenom i detaljnom, koje ide na samo dvije adrese u državi, predsjedniku RH i predsjedniku Vlade RH, dostavila i konkretni popis s imenima 20 sudaca koji su sigurnosna prijetnja. Taj je popis navodno dan tadašnjoj predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović i tada već tehničkom premijeru Tihomiru Oreškoviću.

Nekoliko dana poslije tadašnji ministar pravosuđa, mostovac Ante Šprlje, u intervjuu za Hinu kazao je da “spominjanje 20 sudaca koje je SOA u svom izvješću navela kao sigurnosnu prijetnju pokazuje da nije korumpiran cijeli pravosudni sustav”. Nakon te izjave dalo se naslutiti da uistinu postoji izvješće s popisom 20 korumpiranih sudaca, tako da se ta priča ponavlja već godinama kao činjenica. A aktualizirana je sada, tijekom afere i uhićenja trojice osječkih sudaca.

Prema raspoloživim informacijama, takvog popisa korumpiranih hrvatskih sudaca, zapravo, nikada nije ni bilo. SOA priču nije demantirala, zato što to gotovo nikada i ne čini, a u Vladi je netko smatrao da je dobro da se suci malo uplaše i paze što rade.

U ožujku 2018. godine ravnatelj SOA-e Daniel Markić na pitanje o “popisu” odgovara da ne zna tko je izvor te informacije te da “nije primijetio da je SOA u jednom trenutku rekla da su suci problem za nacionalnu sigurnost”. Sada je na takav upit, u ožujku ove godine, trebao odgovoriti i premijer Andrej Plenković, koji potvrđuje “da nije nikad dobio takvo izvješće SOA-e niti mu je skrenuta pozornost na postojanje takvog izvješća”. Dodatno je naglasio da mu je i ravnatelj SOA-e potvrdio da takvog izvješća nije ni bilo.

A da je takav popis i sastavljen u SOA-i, ne bi bio dan na uvid ni Pantovčaku ni Banskim dvorima. Zašto? U skladu sa zakonskim odredbama i pravilima postupanja službe SOA svoje podatke da je neki konkretan sudac korumpiran, da je počinio kazneno djelo, neće poslati predsjedniku i premijeru, nego DORH-u, radi istrage i kaznenog progona.

Naime, ovdje se postavlja i pitanje što bi premijer i/ ili predsjednik trebao napraviti u slučaju da od SOA-e dobije 20 imena korumpiranih sudaca – sudska vlast je neovisna i izvršna vlast ne bi trebala moći utjecati na smjenjivanje ili razrješenje sudaca. Dakle, oni u takvoj situaciji mogu napraviti samo jedno – proslijediti informaciju DORH-u, koji jedini može ispitati sumnju i podignuti kaznenu prijavu.

SOA je ipak u lipnju 2016. godine napisala da je posebno zabrinjavaju pokušaji koruptivnog utjecaja na pravosuđe. Tada je ta tematika bila aktualna, bilo je nekoliko afera vezanih za pokušaj utjecaja na sudske procese, bio je aktualan i sudski proces Dragi Tadiću i ostalima u vezi pokušaja podmićivanja sudaca u slučaju Glavaš, a 2015. godine Večernji je list pisao da je kontakt jedne sutkinje Ustavnog suda i Zdravka Mamića u jednoj konobi u najmanju ruku neetičan.

SOA, međutim, može utjecati na smanjenje rizika od korupcije u sudstvu u sklopu sigurnosnih provjera sudaca. Ona ih provodi za suce USKOK-a, kojih je u Hrvatskoj 60-ak, već gotovo 15 godina, a od 2015. godine provodi i sigurnosne provjere kandidata za suce Vrhovnog suda. E, sad, je li od 1700 sudaca u Republici Hrvatskoj dovoljno sigurnosno provjeriti njih 80-ak, 90-ak, to više nije pitanje za sigurnosne službe, nego za zakonodavca.

SOA pak provodi sigurnosnu provjeru i podnosi izvješće tijelu koje je provjeru tražilo. Ocjenu o postojanju sigurnosnih zapreka ne donosi SOA, već tijelo koje je zatražilo provođenje sigurnosne provjere, a na temelju izvješća SOA-e. Dakle, kad je riječ o kandidatima za suce Vrhovnog suda, ocjenu o postojanju sigurnosnih zapreka za svakog kandidata ne donosi SOA, već DSV.

Sigurnosna provjera, nadalje, trebala bi se obnavljati najmanje svakih pet godina. Ali o tome zahtjev SOA-i podnosi nadležni sud. Primjerice, ako je neki sudac prošao sigurnosnu provjeru 2010. godine, on bi, dakle, do danas trebao barem još dva puta proći cijeli taj postupak. A u stvarnosti prođu je samo inicijalno. Suci, naime, ne vole da ih se “uznemirava”. SOA po zakonu ne može sama započeti sigurnosnu provjeru, već mora čekati zahtjev nadležnog suda za svoje USKOK-ove suce. Stoga ovaj postupak ovisi i o volji sudbene vlasti kojoj bi prvoj trebalo biti u interesu da suci prolaze sigurnosne provjere redovito. Sigurnosne provjere sudaca, barem tih nekoliko desetaka za koje je nužna takva provjera, ne obnavljaju se automatizmom.

Moraju proći provjeru kad se biraju za suce USKOK-a, ali nakon toga svaki sud za svoje suce trebao bi tražiti ponovnu provjeru. Kao što je to zatražio predsjednik osječkog suda nakon Mamićevih optužbi. Dosadašnja je praksa bila da, sve dok ne počine stegovno ili kazneno djelo, to što nisu prošli SOA-inu sigurnosnu provjeru za suca znači samo prepreku u karijeri i napredovanju na više instance, ali ostaju suci doživotno.•