Tri stvari u kojima su Milanović i Plenković složni

Kolinda Grabar-Kitarović kao kandidatkinja za glavnu tajnicu NATO-a, BiH te najave o mogućem popuštanju mjera u jesen iskristalizirale su se kao tri točke oko kojih su se složili predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović. Ili barem to tako izgleda na prvi pogled.

Plenković i Milanović dvojica su potpuno različitih – ne samo političkih, što bi bilo u redu – smjerova. Njihov animozitet, a on je vidljiv, ne rezultira samo tvrdom kohabitacijom, već – a vrlo često na Milanovićevu inicijativu ili opaske – unosi nestabilnost, ali i blokira procese u državi, poput neimenovanja veleposlanika.

Podrška bivšoj predsjednici, čije se ime ovih dana spominje kao kandidatkinja za prvu čelnicu NATO-a, točka je oko koje imaju slično mišljenje, no ono je izgleda s obje strane dano usput. Ima kvalifikacije, to je točno, žena je, što je važno, obnašala je predsjedničku dužnost, a prije toga funkciju u Savezu i ima dobre veze s Amerikancima. Milanović prije nije bio toliko galantan prema Kolindi Grabar-Kitarović, a ostaje vidjeti hoće li on dati svoj udio u lobiranju u članicama Saveza za njezinu kandidaturu jer kao predsjednik za to ima sve mogućnosti. Plenković je već ustoličio tri

žene na važna mjesta – na čelo Vijeća Europe, za potpredsjednice Europske komisije i Revizorskog suda. Imati čelnu osobu u nekoj međunarodnoj organizaciji plus je za svaku državu, no na tome treba raditi. Sjetimo se kako je prošla Vesna Pusić kad se kandidirala za glavnu tajnicu UN-a i solirala u tom procesu. To nije bio jedini razlog njezina neuspjeha, ali bez logistike, to je nemoguća misija.

Stavovi premijera i predsjednika oko BiH – u čemu se slažu da je nužno poštovati činjenicu da su Hrvati jedan od triju konstitutivnih naroda te da je obveza Hrvatske ustrajati na zaštiti njihova položaja i prava – zahtijevaju pomniju analizu. Plenković i njegova Vlada od početka vode vrlo intenzivnu, ali manje-više diskretnu političku i diplomatsku kampanju traženja saveznika oko problema uređenja te države, promjene izbornog zakona i u konačnici, jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda. To je prilično realna pozicija za koju su u stalnoj komunikaciji s europskim čelnicima dobili potporu pa je i sada i službeni stav EU da promjene izbornog zakona moraju biti u skladu s Daytonom. Plenković, koji HDZ usmjerava k centru i vidi ga sličnim CDU-u Angele Merkel, balansira između oštrih riječi i lobiranja. Milanovićeva pozicija je drugačija. Njegov stav prema BiH doživio je obrat, sada se pozicionira naglašeno nacionalistički i u mnogim aspektima s desnije pozicije od vlade desnog centra, i s određenim podcjenjivanjem prema toj državi. No i on traži saveznike i gura zajedničku agendu među svojim kolegama iz zapadnog susjedstva i NATO-a.

Kad je riječ o pandemiji koronavirusa i mogućem otvaranju u jesen, što su natuknuli i Plenković i Milanović, to je zasad račun bez krčmara. Plenković je odigrao – što je i logično zbog funkcije – najvažniju ulogu u kontroli pandemije i otvaranje bi u tom slučaju bilo potaknuto širim ekonomskim faktorima. Milanović je kod koronavirusa nejasan i šalje zbunjujuće poruke. Ne igra za isti tim – nema jasnih poziva na cijepljenje iako se on sam cijepio. Sloboda izbora je jedna stvar, ali jasnije predsjednikove poruke bile bi korisnije za društvo.

Podrška Kolindi GrabarKitarović za čelno mjesto u NATO-u, pitanje BiH i ukidanje epidemioloških mjera