Zdravlje nacije žrtva je bizarnog mentaliteta ‘ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine’

Malo je što kod nas u vezi s pandemijom koronavirusa jasno i gotovo ništa nije izvjesno. A bilo je dovoljno vremena – velepošast ugrožava domovinu i svijet već godinu i pol dana – da reflektori spoznaje usmjere svjetlo do izlaza iz mračnog tunela u kojemu je zaglavila obična čeljad, uključujući one koji se tko zna zbog čega povode za uvjerenjem „meni se to ne može dogoditi“. Postoji neki defekt u ljudskoj vrsti ili barem u nekim velikim skupinama koji znatno otežava ili onemogućava oslobođenje putem istine; taj nedostatak uz ostalo priječi da se s dužnom pažnjom i ozbiljnošću razmotri pojavnost i uvjetovanost velikih epidemija kao što je ova. Ugledni politolog Ivan Krastev oporo se prošle godine zapitao, vezano za ubitačnu španjolsku gripu od prije jednoga stoljeća: „Kako je moguće da je epidemija koja je ubila najmanje pet puta više ljudi nego Prvi svjetski rat rezultirala s dvjesto puta manje knjiga? Zašto se sjećamo ratova i revolucija, a zaboravljamo pandemije iako potonje jednako temeljito mijenjaju naše gospodarstvo, politiku, društvo i gradsku arhitekturu?“

Jedan od razloga toga nerazmjera ustanovljavam u prevladavajućem prepuštanju epidemiolozima i drugim medicinskim stručnjacima da istražuju pandemije kao i vlastodršcima da tumače društvene aspekte te problematike. Raščlamba ove pandemije, kao ne samo zdravstvenoga nego i fenomena koji je bitno određen širim kontekstom, posao je za više britkih umova iz različitih područja znanosti i umjetnosti. Tomu bi uz ostale svakako velik obol trebali dati psiholozi (posljedice pandemije na pojedince i obitelji), politolozi (aktivnosti vlasti na suzbijanju takve bolesti) i sociolozi (analiza toga društvenog problema i njegova međuodnosa s društvom). Izvjesni društveni znanstvenici kod nas već su pružili ili upravo pružaju opisani doprinos, a s tim i takvim pregnućem valja nastaviti.

Kao sociolog i politolog ustvrđujem: zgrada našega društva jako se trese pod udarima koronavirusa, a njeni stupovi i nosivi zidovi pa i vodeći stanari pokazuju ne samo krhkost nego i strukturne slabosti. Umjesto da su već stekli poželjan „imunitet krda“ili mu se približili, građani Hrvatske, slično stanovnicima nekih drugih europskih zemalja, uglavnom s juga i istoka Starog kontinenta, trpe od pojedinačno i kolektivno doživljene zbunjenosti te s njome povezane besperspektivnosti. Pripadnici zajednice, najviše neupućeni u kompleksne aspekte epidemije i javnoga zdravlja, trebaju brižne čuvare da ih miču s krivoga puta i meritorne predvodnike koji upućuju u pravom smjeru. Umjesto toga, u hrvatskoj javnosti osobito odjekuje kakofonija stručnih i, često, „stručnih“te uskogrudnih i politiziranih pogleda na pandemiju i pripadajuće trendove te načine njena suzbijanja. Na takav spoznajni, komunikacijski i bihevioralni nesklad zdravi razum bi reagirao s podsmijehom, kad bi se već nekako mogla izbjeći gorčina zbog toga što se javno izriču i najbedastije ocjene i prognoze te iznose takvi prijedlozi.

Količina i kakvoća gluposti koji su dosad u vezi s epidemijom izvalili i još uvijek to čine neki COVID mudrijaši, pa i izvjesni članovi Znanstvenoga savjeta Vlade, doista je nečuvena. Poglavito zabrinjava okolnost da takvim nastupima nerijetko prednjače vodeći političari, od kojih smo mogli čuti i poruke da je koronavirus kod nas pobijeđen (?!) ili da taj virus nije teška bolest, nego ga treba prihvatiti kao – karijes. Razboriti glasovi utemeljeni na valjanom poznavanju ove pandemije, kao što su oni Ivana Đikića ili Igora Rudana, kod nas su evidentno manje prisutni od pričica o toj problematici kojima se najviše u nekoj „Mambo Jambo“maniri promiče imidž političkih zabavljača (predsjednik Republike) ili nevješto prikriva politikantski pristup, onaj u kojemu se izražavaju neprincipijelne kombinacije umjesto dosljedne i meritorne brige za opće dobro (izvjesni članovi Vlade i državnog Stožera civilne zaštite).

Valja pojednostaviti analitički pristup kako bi se pažljivo promotrilo ima li uopće čega jasnoga i izvjesnoga u vezi s pandemijom koronavirusa kod nas. Ono jasno može se ustanoviti u dugotrajnosti (virus neće još razmjerno dugo vremena nestati), tvrdokornosti (učinkovito mutira, i to u sojeve koji se sve lakše šire) i ozbiljnosti (velik broj zaraženih, od kojih neki doslovce izdišu) navedene velepošasti. Jasnoća, koja je barem u osnovnim elementima prisutna u dijagnozi problema, blijedi kad se promišlja i komunicira u javnosti kolektivna terapija, tj. za njega vezana javna politika. Teška pitanja o tome što u tom pogledu poduzima vlast nadiru poput rojeva krvožednih komaraca.

Moguće ih je svesti na (za ovu pandemiju) pitanje svih pitanja: je li moguće učinkovito suzbiti tu pandemiju a da se ne ograniče ljudske slobode te ograniči razvoj gospodarstva i društva? I pripadajuće potpitanje: bi li obavezno cijepljenje i drugo intenzivno discipliniranje građana i sužavanje njihovih radnih i životnih putanja, kad bi se usvojilo i primijenilo umjesto sadašnje srednje, za vlast obranaške strategije koja mnoge ne zadovoljava, produbilo ionako prisutne podjele u društvu i na njega ostavilo teške posljedice?

Što se tiče izvjesnosti, prije svega treba upozoriti kako se za to vezan nedostatak ili odsustvo ne odnosi samo na budući razvoj velepošasti, nego i na ključne aspekte njene povijesti i sadašnjosti. Ima li uopće nešto izvjesno, odnosno sigurno i kao takvo neporecivo, oko čega bi se mogli lako suglasiti pripadnici različitih kulturnih i političkih usmjerenja te – naročito – suprotstavljenih tabora vezanih za problematiku tretmana epidemije koronavirusa u Lijepoj Našoj? Lako je uočiti kako se zagovaratelji cijepljenja kao ključnoga alata suzbijanja toga problema i tzv. antivakseri, tj. ljudi skloni diskreditiranju i izbjegavanju cijepljenja, u našoj, kao i u mnogim drugim zemljama, ne slažu gotovo ni u čemu. Čak se zbiva to da su neki protivnici cijepljenja, najviše pod utjecajem „autoriteta“s interneta, uvjereni da

bolesnici od korone umiru baš zato što su primili AstraZenecu (uh, to je moje cjepivo), Pfizer ili Modernu (?!). Pri tome se uopće ne obaziru na rezultate medicinskih ispitivanja prema kojima su dvaput cijepljeni u najvećem broju slučajeva, za golemu razliku od necijepljenih, izrazitom većinom dobro zaštićeni od najtežih posljedica te bolesti. Osim dobrohotnih napora mnogih da se suzbije bolest, lako se može uočiti cinizam u odnosu nekih upravljača zdravstvom i politikom (a to je kod nas izgleda isto: nema ovdje utjecajnijega epidemiologa od premijera) prema posljedicama koje na poslove, uglavnom u sektoru usluga, pa i živote u cijelosti ostavljaju restrikcije uvjetovane epidemijom; licemjerje tih moćnika, koje osobito izaziva bijes znatnoga dijela javnosti zato što su veliki trgovački centri i dalje rade, mise i vjerske svečanosti nemaju većih ograničenja, stranački i drugi politički skupovi i proslave povijesnih obljetnica se održavaju…, doista je notorno.

Ipak postoji nešto izvjesno, oko čega su pripadnici navedenih tabora suglasni ili bi barem to trebali biti. Riječ je o smrti. Čak je i zakletim antivakserima nemoguće ili barem jako teško zanemariti statističke podatke koji najviše uznemiruju: povezano s koronavirusom u svijetu je dosad umrlo više od četiri milijuna ljudi, a kod nas nešto manje od osam i pol tisuća osoba; prošle godine bilo je u Hrvatskoj 5229 više preminulih nego 2019. godine. I mnogi od protivnika cijepljenja su poznavali neku osobu, uglavnom starije dobi, koja je izgubila život od posljedica te bolesti ili zdravstvenih komplikacija vezanih za druge poremećaje zdravlja kojima je koronavirus bio okidač. I osobno na žalost imam takva iskustva, a ovdje navodim dva vezana za osobe koji su bile poznate javnosti: moj prijatelj i vršnjak, vrsni novinar Željko Matić umro je na aparatu baš kao i poznanik odvjetnik, 65-godišnji Krešimir Krsnik. Kronike smrti njih dvojice ipak se razlikuju: prvi je othodio krajem prošle godine, kad još nije bilo mogućnosti cijepljenja; pola godine poslije toga preminuli Krsnik, čovjek velike energije, rekao je našem zajedničkom prijatelju nekoliko tjedana prije pobolijevanja da se zbog velikih obaveza ne stigne cijepiti.

U nedostatku riječi kojim bih opisao tugu koju ćutim zbog navedenih i drugih smrti izazvanih koronavirusom ovdje navodim poznati citat iz knjige „Enciklopedija mrtvih“Danila Kiša: „Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.“Doista, pred smrti u drugi plan dolaze i pobjednici (vladajući političari sebe vazda sebe tako prezentiraju u javnosti) i uglavnom pasivan narod i umjetnici stvarno ili naizgled odvojeni od stvarnosti. No ni ta najoporija izvjesnost, na žalost, nije dostatan razlog mnogima da se pojave na mjestima za cijepljenje. Pritom zanemaruju kako su i oni sami u djetinjstvu cijepljeni, što je kod mnogih spriječilo pobolijevanje od tuberkuloze, difterije, dječje paralize i drugih bolesti koje su ranije odnosile tisuće života i pretvarale zdrave u osobe s invaliditetom. Ali bilo je to u neko drugo vrijeme, u kojem su ljudi izgleda treznije vagali koristi i štete od takvoga medicinskog tretmana, a i kad su izražavali veću privrženost zajednici. A ona zasigurno, za razliku od rijetkih pojedinaca koji trpe od nuspojava i drugih tegoba, od cijepljenja ima goleme koristi.

Važno je ustanoviti razloge zbog kojih se, unatoč blagotvornosti cijepljenja, ponajviše za sprečavanje pogubnih posljedica zaraze, jako velik broj ljudi kod nas (gotovo šestero od desetero građana dosad nije cijepljeno dva puta) odbija podvrći dvokratnom ubodu injekcije u rame ili je u nedoumici što se toga tiče. Ti su razlozi raznovrsni, a moguće ih je podijeliti na egzogene (vanjske) i endogene (unutarnje, vezane za Hrvatsku). Ovdje ih iznosim tek u skici. Prvi se ponajprije odnose na prihvaćanje društvenih vrijednosti individualizma i hedonizma karakterističnih za postmodernu kulturu zapada; mnogim ljudima kod nas, najviše onima mlade i srednje dobi, interes pojedinca je mjera svih stvari pa i temeljni kriterij odnosa prema epidemiji i njenom širenju. Egocentrici uglavnom slabo drže do društvene solidarnosti, pa i one izražene prema (nečijim) bakama i djedovima, tj. starijima. Usto, ali i usko povezano s time, snaženje (praćenja, a time i utjecaja) društvenih i digitalnih medija znatno je povećalo kakofoniju glasova u javnoj sferi. Fragmentacija javnosti dovela je pak do sve izrazitije „nesposobnosti da se komunicira preko razlika“(američki komunikolog Silvio R. Waisbord). U takvoj situaciji „ alternativne činjenice“zamjenjuju istinu, a teorije zavjere znanstveno utemeljen uvid u stvarnost. Antonio Fauci, savjetnik Bijele kuće za COVID-19, upozorio je prije nekoliko dana da bi iskorjenjivanje velikih boginja i dječje paralize bilo nemoguće s trenutnim dezinformacijama i lažnim podacima koje se šire na društvenim mrežama. Takve se neugode i opačine zbivaju i u komuniciranju vezanom za koronavirus u Hrvatskoj. Endogene razloge je moguće uočiti kako u važnim aspektima funkcioniranja (državne, a ponegdje i lokalne) vlasti i politike, tako i u intervenirajućim obilježjima kulture i društva. Kod nas ionako, što je još 2002. godine uočio Josip Županov, vlast društvene probleme uobičajeno nastoji rješavati kao političke probleme. Da naši upravljači aktivnosti suzbijanja ozbiljnih društvenih teškoća osmišljavaju i provode prije svega imajući u vidu predstojeće izbore i interese skupina koji ih podržavaju, naročito jasno se pokazalo posljednjih godinu i po dana. Državna vlast je vezano za mjere protiv epidemije brižna majka veletrgovcima, svećenicima i aktivnim vjernicima, zaposlenima u javnim i državnim službama te nekim drugim sebi bliskim skupinama, a s druge strane bezosjećajna maćeha onima koji se bave turističkim, rekreativnim i drugim uslužnim djelatnostima te nemalom dijelu poduzetnika. Stoga ne treba čuditi da se za vrijeme epidemije kod nas posebno izražava sumrak autoriteta: mnogi ljudi imaju sve izrazitije nepovjerenje u institucije i vodeće aktere države, ali i u liječnike i znanstvenike. Ponovnoj uspostavi povjerenja zasigurno ne pridonosi loša preventivna kampanja (poruka „Misli na druge“ne motivira mnoge za čin cijepljenja); tome osobito štete neprimjereni nastupi vladajućih koje dio javnosti doživljava kao prijetnje te ugroze ravnopravnosti i sloboda. Uz to, mjere vlasti vezane za pandemiju dovele su do „širenja područja borbe“, tj. otvorile su novo poprište izražavanja bunta mnogih nezadovoljnika djelovanjem političke elite kod nas.

Vladu bi napose trebala zabrinuti okolnost da se u nekim „utvrdama“HDZ-a, prije svih onima u Dalmaciji, cijepljenje provodi sporo, a zaraza širi brzo. Zadarska županija je što se toga trenda tiče naročito ozloglašena, za što krivnju snosi sam premijer (prijeporni teniski turnir Adria Tour u lipnju prošle godine koji je premijer osobno „amenovao“) te njegovi suradnici, kao i lokalno vodstvo stranke koje uz ostalo nije imalo snage ili volje da spriječi masovnu proslavu osvajanja titule košarkaškoga prvaka. S pravom se disciplinirani Istrani bune zbog takvih pojava. A možda njihova egzistencija više ovisi o turizmu nego Zadrana i nekih drugih Dalmatinaca… Jasno je i izvjesno da zdravstveno i gospodarsko stanje nacije znatno ovisi o prevladavanju ili barem ublažavanju utjecaja bizarnoga mentaliteta izraženoga u poruci „ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine“.