U Hrvatskoj nema poreza na šund jer još nitko nije našao mehanizam kako naplatiti porez na nacionalizam

Ne razumijem ni veličinu ni suštinu grijeha djece u policijskim uniformama koja su plesala užičko kolo. Je li problem u kolu, u procjeni da ono ne pripada slavnoj hrvatskoj tradiciji, u tome što su snimljeni, što je to kulturološki kič, u tome što su to plesali oni koje se pripremalo da pendreče one koji bi se usudili plesati takvo kolo? Isto tako zanima me bi li istu reakciju zgražanja i nabijanja na stup ne nužno srama ove rasplesane mladeži bilo da su otpjevali “Juru i Bobana” ili zagrljeno sjetni njihali se uz neki ustaški bećarac ili da su si navili Thompsona? Ma dajte, molim vas, dosljednost u tretmanu kiča nije nam jača strana, jer kolo nam ne smeta zato što je to objektivno brdovitobalkanski melos i ispreplitanje ruku u visini erogenih zona, nego što nas to podsjeća da smo ga nekad plesali s jugoslavenskim oduševljenjem. Ne govori to ništa ni o tom vilajetu ni o onima koji nas maltretiraju kazamatskim domoljubljem, nego najviše o tretmanu kiča u Hrvatskoj, koja je u duhovnom smislu ustrojena kao turbofolk katedrala. Nemoguće je zamisliti nacionalizam bez turbofolka što silogistički vodi do neminovnog zaključka da i nacionalizam mora biti kič. Nemojmo se lagati, nacionalizam je ishodište svakog kiča. Zato u Hrvatskoj i nemamo poreza na šund, jer se još nitko nije dosjetio kako oporezivati nacionalizam, a s druge strane ne može ni država samoj sebi plaćati porez. Novi se problem nazire u činjenici da se naš nacionalizam ne može u teoriji i praksi bazirati na srpskom turbofolku, nego je za tu priliku morala biti isfabricirana hrvatska 2.0 apgrejd verzija folkijanera.

Tako su nastali cro-etno-kičeri, iz silne nužde da se Ceca, Brena, Extra Nena, Jašar, Šaban, Lepa Lana i Cakana, Lepi Gagi i, naravno, Džej dostojno zamijene našijencima koji u osnovi pjevaju isto, samo na navodno hrvatskom. Otkud nam pravo misliti da smo bolji od njih? Nedavno mi je nekako dolepršala ozlojeđena poruka neke “no name” hadezeovske saborske zastupnice koja je sva ustreptala do predinfarktnog stanja jer se i na jednom zagrebačkom trgu plesalo užičko kolo, a svojedobno se na tom mjestu nije smjelo javno pjevati, po njoj domoljubnu pjesmu “Geni kameni”. Dakle, njoj su “Geni kameni” domoljubna pjesma. Meni je, ali to je samo moj izdvojeni stav, ta pjesma kič megalomanskih razmjera koji s domoljubljem može imati veze samo u najprimitivnijem poimanju nacije kao tora i kohorte. Mogu zamisliti, od nacionalističke masturbacije, grčevito stisnute ručice “no name” zastupnice dok je tipkala poruku. Iskreno, ona bi manje štete napravila ovoj zemlji da je držala ruke u gaćama nego što ih je držala u saborskom zraku dok je glasala za različite varijante podrepašenja. Ali, što ćemo, nemaštovita kičerica uvijek se pokrivala domoljubljem kad nije znala kako bi se nosila s vlastitim frustracijama formativnih godina. Ona bi, bez ikakve dvojbe, da je boljševizam još uvijek na vlasti ili da je rođena koje desetljeće ranije, zatvarala Vladu Gotovca zato što ga smatra opasnim jer ga ne razumije. Nacionalizam ne razumije puno toga pa je logično da gotovo sve smatra opasnim. Pogotovo domoljublje. Gotovca je boljševizam zatvarao, a u slobodnoj Hrvatskoj, za koju je robijao, dobivao je batine na ulici. Bio bi slavljen da je zaojkao “Gene kamene”. Na kraju najviše, i to tragične štete nacionalizam napravi baš narodu koji je godinama “pumpao”. Kada netko, inače, spomene domoljubne pjesme, neke od najljepših napisali su Drago Britvić i Tomislav Ivčić, otpjevali Vice Vukov ili Krunoslav Cigoj ili moja Karlovčanka Ivanka Boljkovac.

Samo znate, one su bile blage, gotovo plahe, bez agresije, bez zabijanja mačeva, bez plagiranja ABBA-e, bez zavijanja bećaraca, bez hibrida gange i Ramsteina. Svaka natruha artizma opća je opasnost za turbofolk, svaki ton iskazivanja poštovanja prema univerzalnim vrijednostima himna je nacionalističke kataklizme. Hrvatski nacionalistički turbofolk samo je ispunio ispražnjen javni prostor da bi se neukusom mogle mobilizirati mase, dok su se u intimnijim nacisepareima nastavila slušati prekodrinska bratija koja zavijaju u istim boleštinama kao i hrvatski velikani. Licemjerje bi trebalo iznenaditi neupućene, ali pitam se do kada se ljudi imaju pravo praviti neupućenima. Koliko je radikalnih nacionalista i konzervativaca koji javno jurišaju protiv gej povorki, a zapravo su homoseksualci? Koliko je zakletih Thompsonovih i Škorinih grupija koji si u automobilima u kojima vise krunice onako za dušu puštaju nezamisliva Cecina poniranja? Koliko je onih kojima nacionalizam predstavlja tek ideološki placebo za bilo koju vrstu totalitarizma u kojima se najlakše kreću njihovi mozgovi? Problem kiča nije njegovo postojanje, nego to što je dobio pravo građanstva, od „udruženog rada pa do sporta“, rekao bi poeta i dobri mislilac, i što su se katedrale duha pretvorile u katedrale nacionalističkog zloduha u kojima je do srži isprostituiran svaki vrijednosni standard da bi se lakše okrenulo iznutricama nacionalističke zvijeri. Turbofolkeri u udarnim terminima sugestija su da je to jedini prihvatljiv standard za općekulturno mjesto države koja strategiju ukusa mora graditi na bljuvotini od trajnog nastojanja da sve bude pre; previše, prejako, preneukusno, prebizarno, preneuko, pretendeciozno, prebanalno, preopasno. Turbofolku prostora nikad dosta. Nacionalizmu neprijatelja nikad dosta. Poigravajući se s prostorno-ljudskim slijedom, istovremeno otimaju mjesta i obezvređuju svakog tko se usudio suprotstaviti prevladavajućoj struji nadiranja. To je i razlog zašto se hrvatsko društvo dezintegrira brže no što se država uspijeva konsolidirati i zašto se država ne uspijeva konsolidirati jer se društvo dezintegrira. Loveći vlastiti rep ne uspijevamo ni nazrijeti točku katarze zbog koje bi stvarnost mogla biti relaksirana.

Nacionalistički turbofolk ne podnosi konkurenciju zato što sam nije konkurentan. Vi ne možete iracionalnu agresivnost pobjeđivati argumentima. U tome i leži privid nepobjedivosti i nezamjenjivosti i nacionalizma i turbofolka, no to nije ništa drugo nego maligni privid. Oboje će opstajati samo zato što se prešutno pristaje na njih i što oni koji slušaju Cecu nas podučavaju kakvim Hrvatima trebamo biti. Ceca s titulom “srpske majke” i poželjne mjere za hrvatstvo odgajat će buduće “no name” nacionaliste koji će u plagiranju kvazidomoljubnih ultrakič napjeva tražiti alibi da hapse supijane klince koji iz zajebancije zaplešu kolo. Nacionalist će pocupkivati na Cecu i krvoločno se obrušavati i na pokojnog Balaševića, jer u prvoj vidi dio svog kulturološkog establišmenta, a u drugom trajno civilizacijsko komparativno mjerilo bijede miljea iz kojeg su ispuzali. Biti domoljub danas je pogubno ako te nanišane nacionalisti. Smrad koji se za njima dovlači iz prošlosti i trulež lešina kojom uvelike impregniraju budućnost neće im zasmetati da se okome na svakog tko u „krajcanju“s njima začepi nos. Ili uši pa im zapjeva neku od „domoljubnih“, poput „Ja je ljubim ona podriguje, moju ljubav neće ni da čuje“.

PROBLEM KIČA NIJE NJEGOVO POSTOJANJE, NEGO TO ŠTO JE DOBIO PRAVO GRAĐANSTVA, ŠTO JE U UDARNIM TERMINIMA