Ostavka pjevača/ političara za kojeg Hrvati nisu znali je li reformator ili konzervator

MIROSLAV ŠKORO SVOJIM JE POTEZOM IZNENADIO MNOGE, ČAK I U STRANCI KOJU JE OSNOVAO, A SADA JE PITANJE ŠTO SLIJEDI NAKON SVEGA

Kad je ulazio u visoku politiku, Miroslav Škoro htio je biti hrvatska verzija Jeffa Bezosa koji će gledati Hrvatsku iz svemira. Pjevač se vratio na Zemlju, pošto se njegova raketa nije digla do Pantovčaka. Nakon toga uzleta prema političkome nebu, uglavnom vegetira na Markovu trgu, u neravnopravnoj konkurenciji s Andrejom Plenkovićem koji je od njega puno elokventniji i – što je važnije – drži svu vlast u svojim rukama. U politici je, ipak, ispunio još jednu (znati)želju, pa može oživljavati pjevačku karijeru, ako ga to više zanima; s pjesmom je postao ljubimac dobroga dijela nacije, više nego s domoljubnom politikom. Njegova glazba okuplja ljude različitih uvjerenja, dok ih politika dijeli po različitim osnovama. Pjevač Škoro moći će dokazivati da ni u politici nije bio samo prolaznik, a Škoro političar ne mora nikoga uvjeravati da u lakoj glazbi nije zanemariva pojava.

Nema iznenađenja u tome što se Škoro povukao iz stranke, iako sam ne govori o povlačenju iz politike, da ne bi morao priznati politički neuspjeh. Nije postigao sve što je htio, ali je ostvario više nego što se od početnika moglo očekivati. Vjerojatno će zločestiji kroničari zabilježiti da bi htio ostati u Saboru, na rezervnome položaju, i time potkrijepiti njegovo obrazloženje da nije mogao izdržati toliko objeda. Nije u tome prva, vjerojatno neće biti ni posljednja žrtva. Tko upadne u politiku padobranom i ugrozi domoroce, taj mora računati da je strano biće. Po konstituciji, Škoro je tip pobjednika, da bi se zadovoljavao time da samo sudjeluje. U kratkome vremenu, jednom je bio blizu pobjede, a drugi put daleko od poraza; mnogi bi se zadovoljili njegovom bilancom, kad ne bi imali njegove ambicije da budu prvi. Nije uspio doći na vlast u Hrvatskoj, što ga je jedino zanimalo; to se može različito mjeriti.

Škoro se Hrvatskoj udvarao, ali nije imao flert s njome, jer Hrvati nisu bili spremni ići s njime do kraja: htjeli su promjene, ali se nisu mogli dogovoriti je li Škoro taj reformator ili konzervator. Njemu je postalo teško gledati kako drugi upravljaju „Lijepom Našom“, drukčije nego što bi on to činio. S Milanovićem je na korektnoj distanci, iako se iz svoga domoljubnoga ugla

ne može previše tužiti kako predsjednika s ljevice predstavlja državu kojom vlada desnica, a s Plenkovićem je u odnosu obostranog nepovjerenja, da bi skupa teško ušli i u Markovu crkvu, da nije oštećena. U Saboru se, pak, vlast i oporba sreću kad se ne mogu zaobići; ondje se, ionako, samo potvrđuju odluke s nekih manje legitimnih foruma. Škoro je u tome autsajder, kao i drugi opozicijski lideri.

Traže li se psihološka objašnjenja Škorina obrata, najlakše bi bilo reći da pjevač nije zalutao u politiku, ali nije ostvario što je očekivao pa je razočaran. Uz jednu popularnost, trebala mu je druga slava. Pjevajući, on se između koncerata ozbiljno pripremao za političku karijeru: doktorirao je da može napraviti odmak od estrade, u Osijeku kao i Vice Mihanović; ušao među predavače u sveučilišnoj zajednici, da može impresionirati manje obrazovani dio puka; stekao zavidnu imovinu, da ne ovisi o saborskoj mirovini. Sve bi išlo po špagi, da nije puklo na krivome mjestu, na vladajućoj desnici, i u krivo vrijeme, pred izbore. Morao je u ring, a nije bilo sigurno da je sasvim spreman za borbu. Da se bivša predsjednica nije morala prilagođavati Plenkoviću, možda Škoro ne bi bio uz nju, ali ne bi bio protiv nje; svjetonazorski su bili bliski, a politički nisu bili udaljeni. No, Karamarkovo „Imamo predsjednicu“nije u vladajućoj stranci puno značilo poslije njegova pada; HDZ je u light-varijanti zbunjivao onaj dio desnoga biračkog tijela koji nije mogao probaviti rodnu ideologiju iz Istanbulske konvencije ni koaliciju s Miloradom Pupovcem. To je postala granična crta koja je dijelila – i dijeli - Škoru od Plenkovića. Šef HDZ-a nije povukao iz javne upotrebe (ne)sporni ustaški pozdrav; njegov propust nije bio dovoljan popust Škori da se može pretplatiti na njegovu politiku. Škorin pokret zamišljen je, ustvari, kao udar na Plenkovićev HDZ i kao kazna za skretanje vladajuće stranke od zamišljenih izvornih načela. Da je živ, Franjo Tuđman imao bi što reći i jednima i drugima; nije on bio ni otvoreni liberal, ni skriveni ustaša, kako bi se pomislilo iz nekih površnih čarki koje se pokrivaju njegovim autoritetom. Nije bilo lako upasti s neba pa u rebra. S Kolindom Grabar-Kitarović morao se tući za naklonost istoga biračkog tijela, pa ga Plenković nije prestajao optuživati da je on uveo Zorana Milanovića u Titovu vilu. Možda bivša predsjednica useli u NATO- ovu palaču, pa će se tek onda vidjeti koliko je Škoro izgubio na izborima koje je mogao dobiti. Vile mu nisu bile sklone, ako je na njihovu pomoć računao kod pretvaranja domoljubnoga zanosa u vlast. Osim vlasti, ima sve što mu treba za dobar život, a nije sasvim zadovoljan, iako ima pravo reći da je u politici u kratkome vremenu puno napravio. Htio je, međutim, i ono što nema; nije mu dosta biti drugi u Saboru kad nije prvi barem u Zagrebu, ako već nije prvi u Hrvatskoj. U tome je psihološki nesporazum Škore sa sobom samim. Povlačenjem s čela vlastite stranke – koju je, u početku, skromno nazvao po sebi, kao Milan Bandić sve vrijeme – udaljava se od mogućnosti da sve dobije, ili sve izgubi. Ipak je on, i sa zagonetnom ostavkom, ostao svoj gospodar.

Izleti poznatog pjevača u politiku nisu ni prije dugo trajali, da bi pravo iznenađenje ovoga puta bilo u tome što se povukao. Veće bi iznenađenje bilo da je ostao u politici, i čekao sljedeći vlak, ili za Pantovčak, ili za Markov trg. Nema on dovoljno strpljenja da čeka novu priliku kad iz voznoga reda može vidjeti da sljedeća lokomotiva kreće s perona tek za tri godine. Što bi rekao Krleža, za njega je „proš’o voz“. Tad može biti sasvim novo vrijeme: dotle, tko živ, tko mrtav. Političku karijeru mogao bi pokrenuti samo u slučaju da sadašnje garniture potpuno omanu i da se ne pojave novi konkurenti. To je već lutrija. U prvom izvlačenju, nije izvukao džekpot. Svojom autonomnom voljom, ili po nečijem planu, Škoro je trebao biti hrvatski Trump; možda je njegovu crtu pokazao manje kad se birao predsjednik, nije tada imao dovoljno iskustva, pa ni potrebne drskosti, da se izdvoji iz kolone u kojoj ni kandidat Milanović nije više spominjao „majku lekarku“. Nekadašnji pečalbar u Americi nije htio narušiti imidž dobroga dečka, čak ni kad su ga pitali što je tamo radio, ili možda zbog toga. Da je tada pokazao pola agresivnosti kojom je išao na Tomislava Tomaševića, mogao je zaraditi neki poen biračke simpatije koji bi ga na kraju dijelio od Kolinde Grabar-Kitarović, a onda moguće i od Milanovića. Kad je Trump bio na vlasti, Škoro nije htio koristiti njegove grubosti; kad je Trump iselio iz Bijele kuće, upotrebljavao je više njegovu agresivnost. U krivo vrijeme i na vlastitu štetu, laćao se mača, a nije mislio tko sve od njega može nastradati.

Škorine pobjede i porazi jako podsjećaju na jednoga velikoga pobjednika izvan politike koji je upamćen po porazima. U biciklizmu je svojedobno nastupao Raymond Poulidor, slavan po tome da je na velikim utrkama, uključivo i kraljevski Tour de France, uvijek završavao kao drugi. Po njemu se zovu uspješni ljudi koji ne mogu biti prvi. Da je Miroslav Škoro nastavio voziti političkim stazama, možda bi on postao Poulidor u hrvatskoj politici: u dvije utrke, za predsjednika države i za gradonačelnika glavnoga grada, stizao je korak ili dva iza pobjednika. Kako se u politici ne dijele srebrne ni brončane medalje i sva slava pripada pobjedniku, Škoru su možda i ti (ne) uspjesi naveli da ostane obični član u stranci koju je sam formirao. Titulu počasnoga predsjednika, poslije HDZ- ova iskustva s Ivom Sanaderom, vjerojatno mu nitko neće dati. Kako dva predsjednika teško egzistiraju u istoj stranci, može se zaključiti iz trenutačnih odnosa u SDP-u, iz nepodnošljivosti između sadašnjeg i donedavnog predsjednika stranke. Objavom da ne želi nikakvu funkciju u Domovinskom pokretu, njegov osnivač svima daje do znanja da ga se pretendenti ne trebaju plašiti.

Svoju je utakmicu, ili dionicu, što bi rekao jedan slavniji bivši predsjednik veće stranke, odigrao; kako njemu politika nije u krvi, a iz srca nije istisnula ljubav za pjesmom, teško je očekivati da će se i on htjeti vratiti stranačkoj borbi, bude li sve drugo s njime u redu. Ako bi htio oživljavati pjevačku karijeru, politika mu samo može stajati na putu. Ipak je on jači dok pjeva nego kad govori.

Kratkim izletom u politiku, Miroslav Škoro otkrio je dvije činjenice iz nove okoline koje se mogu razvijati u njegovu korist i na njegovu štetu, u ovisnosti o tome hoće li Hrvatska trebati njegove usluge: prvo, da je politička sfera deficitarna jakim ličnostima koje publika može prihvatiti od prve i ukazati im povjerenje, kao da su odrastali zajedno s politikom i uz politiku; i drugo, da među Hrvatima, na desnijoj strani političke desnice, postoje potencijale koji mogu osigurati održivi razvoj toj vrsti klijenata, ako imaju vođu. Gubi li Domovinski pokret njegovim odlaskom samo osnivača ili i Vođu, to će se tek vidjeti kad se stvari u stranci poslože. Mora i u njoj biti različitih ambicija; ne bi se, inače, osipala u hodu. Trebalo bi gatati hoće li se Škorina stranka bez njega održati ili raspasti. Ništa nije nemoguće. Njegovu se glazbu može različito valorizirati, i s estetskih, ali i političkih pozicija, odbacivati ili prihvaćati, prema jednom ili drugom ukusu, odnosno uvjerenju. Njegove su pjesme bile njegov politički program – sladunjave i pjevne, domoljubne i nacionalne. Ako je u glazbi uživao, politika nije uvijek uživala s njime, ni on s politikom, kako se čini iz njegovih prvih ispovijedi. Patio je vjerojatno i više nego što je bio kadar podnijeti: čim je ušao u zabranjenu zonu, dočekala ga je različita paljba, po lošem hrvatskom običaju najviše zbog obiteljskog i privatnog života. Kad sam sebe nije mogao zaštititi, nisu ga uspjeli zaštititi ni drugi, koji su mu trebali priskočiti u pomoć. Politika je viteško natjecanje kad je vode vitezovi.

Upolitici Škoro nije uspio steći karizmatski status, koji je uživao kao pjevač; njegov glas nije ni za operete, kamoli za opere, nema toliki raspon, nije ni za svaki kabaret, nema tu zvonkost, ali je uvjerio svoje poklonike da je iskren kad pjeva romantično o zajedničkoj ravnici, o ljubavi za Domovinu ili o hrvatskoj teškoj sudbini. Imao je slušatelja koji su lako birali između njega i Arsena Dedića. Mora da su mu opet proradile emocije kad je vidio kako Miro Bulj otvara vrata grada Sinja njegovu kumu; morao se i Škoro prisjetiti Milana Bandića i koncerta ispod Tuđmanova spomenika. Što će mu budućnost bez prošlosti? Melodramatski je govoriti o Škorinu samoubojstvu; čovjek ima barem dvije profesije, pjevačku i političku: mogao bi birati da nema još dvije, profesorsku i poslovnu. Za njegovu budućnost ni on se ne treba brinuti, ako nije zapao u trajniju krizu povjerenja ili pod dublji emocionalni stres. Pjevač ne može bez emocija, političaru su emocije zabranjene; jesu li se kod Škore pomiješale pjesme i snovi, da ne uspijeva sam odvojiti privatnu sferu od javne. Svatko bi ga morao razumjeti kad isključuje obitelj iz političke borbe, osim onih koje je sam napadao ispod pojasa. Ne bi smio zaboravljati da nije bio nježan prema Tomaševiću, i da je sam žrtva metode kojom se i on služio. Tko se u političkoj borbi koristi agresijom, taj obično nema dovoljno argumenata da spriječi da se agresija ne okrene protiv njega.

Bez svoga osnivača, Domovinski pokret neće biti isto kao što je bio s njime; može biti bolji, a može biti i gori, već prema tome tko će ga preuzeti, na kojoj platformi i s kakvim ambicijama. Prevlada li Mlinarićevo radikalno domoljublje, stranka će se na jedan način održavati u sukobu s HDZ-om; toj je frakciji Tuđmanova stranka danas veća crvena krpa od ljevice, jer vlada državom i vlada sa srpskim glasovima. Ojača li, pak, konzervativna svjetonazorska struja Stjepe Bartulice, Domovinski će pokret biti u stalnom sukobu s ljevicom, a s desnicom, dok ne raščisti prijepore vezane uz brakove, djecu i pobačaje. Škoro je plivao između tih struja, i izlazi na suho, da ne bi potonuo. Nije on bio skroman u političkim projekcijama: sebe je vidio na vrhu. Birači ga nisu kažnjavali, ali ga nisu ni nagrađivali, koliko se nadao. Neće ni Hrvatska biti ista kao s njime, iako Škoro ne može umišljati da je presudnije modelirao nacionalnu politiku. Nije bio u državnoj vlasti, ali je utjecao na nju, možda više nego što se to mislilo. Premijera Plenkovića birači nisu kaznili da nije mogao sastaviti većinu bez Škorina pokreta koji bi se, zacijelo, postavljao pragmatičnije u vlasti nego što govori u oporbi, ali bi branio neke svoje tvrde stavove koje bi bilo teško uskladiti s drugim sastavnicama vladajuće koalicije. Dogma o političkoj stabilnosti mogla je biti ugrožena. Promjene u Domovinskome pokretu mjerit će se više po tome kakav će biti odnos s HDZ- om, nego kako će se razvijati unutrašnji odnosi u samoj Škorinoj stranci. To je manje predvidivo. Možda toga pokreta ne bi ni bilo da je Tomislav Karamarko ostao na čelu HDZ-a i da stožerna hrvatska stranka nije s Plenkovićem stala kliziti prema centru. Za vladajuću većinu nisu joj više trebali ni stari, ni novi pravaši, dovoljni su bili Bandićevi „žetončići“, da nađe novu formulu desnoga centra bez Bandića, s manjinama i s ostacima nekih strančica koje su nekad bile u lijevome bloku. HDZ može vladati Hrvatskom bez Škorine pomoći i uz njegovu opoziciju. Plan o neprijateljskom preuzimanju HDZ-a nije imao veće šanse nego da Karlovačka pivovara preuzme Heineken. Ima i u tome dobrih izuzetaka: Miroslav Škoro nije imao ništa od Mate Rimca da može svome carstvu pripojiti Bugatti.

Kako god se gleda, Domovinski je pokret smetao HDZ-u: bio je s njime u najoštrijoj konkurenciji, koliko mogu biti dva susjeda kad se svađaju oko granične crte. Ode li Škorin pokret udesno, završit će kao propale pravaške stranke, ili u (ne)milosti HDZ-a ili na prosjačkome štapu. Krene li prema centru, završit će, prije ili poslije, u HDZ-u, ako se Plenkovićeva stranka prije toga ne podijeli oko samoga Plenkovića, što je teško očekivati, s obzirom na sve interese koji su u njoj koncentrirani. Stranke desnice posvuda funkcioniraju na „Šefu“. Realnije je očekivati da će Domovinski pokret nastaviti Škorinim putem bez Škore, pa gdje završi. Ako konkurencija na desnici oslabi, HDZ neće automatski ojačati, sve dok je vladajuća stranka pod sumnjom toga dijela birača zbog „kolaboracije“sa Srbima (hrvatskim) i usvajanja „zloglasne“rodne ideologije. Za Domovinski pokret to je razdjelnica, differentia specifica, u odnosima s HDZ-om; netko bi se morao promijeniti da se mogu približiti.

S Mostom je nešto drukčija stvar: dok Božo Petrov i Nikola Grmoja mogu pamtiti kako ih je ponizio Plenković, teško bi mogli u isti čamac da to bude i Noina arka. Mogu oni hiniti da ih ne zanima što rade susjedi; budite sigurni da su politički budni i da gledaju preko plota. Dođe li do neke javne dražbe, Most će biti prvi na redu za otkup imovine i ljudi iz Domovinskoga pokreta. Problemi se mogu javiti s idejama: stranka Bože Petrova prošla je faze borbe za opstanak, da se može držati iznad vode u različitim plimama i osekama. Ali, Most će se narušiti drže li ga samo Petrov i Grmoja, ili Miro Bulj i Raspudići. Prije ili poslije – a što prije, to za mostovce bolje – nekadašnja mreža neovisnih lista trebala bi se konstituirati u političku stranku, da u jednu koherentnu programsku cjelinu uskladi svjetonazorske, socijalne i političke prioritete. Ako Domovinski pokret preživi odlazak svoga osnivača, moraju biti spremni za žešću konkurentsku borbu. A ako nastanu problemi orijentacije ili klanovske borbe, uobičajene u takvim prilikama, da mogu susjedu priskočiti u pomoć.

Poslije svih pokušaja i pogrešaka, Miroslav Škoro pokazuje, zapravo, da je HDZ-ovac. Tražio je idealni HDZ izvan realnoga HDZ pa ga nije našao ni u Domovinskom pokretu.

Svojom autonomnom voljom, ili po nečijem planu, Škoro je trebao biti hrvatski Trump