Večernji list

Lice korupcije

Kad je riječ o društvenim sferama, zbog primanja ili davanja mita pod optužbom još nije bio samo crkveni vrh

Piše Ivana Jakelić ivana.jakelic@vecernji.net

Prema Aristotelu ona je bila ono što kvari političke poretke, dok ju je Montesquieu smatrao procesom koji je pridonio propasti Rimskog carstva jer je bila prvi znak da je Rim izgubio moralnu superiornost pred barbarima. Prema jednoj od definicija to nije prirodna katastrofa, već hladna i iskalkulirana krađa mogućnosti svima onima koji nisu u stanju sami sebe zaštititi. U svakodnevnom životu većina nas će reći da je ona moralno zlo, iako je riječ o aktivnosti koja je stara koliko i ljudski rod.

Riječ je, naravno, o korupciji, pojmu kojem je zapravo teško odrediti sadržaj jer se značenje tog sadržaja mijenja u različitom vremenskom, društvenom i političkom kontekstu. U najširem smislu korupcija se može definirati kao zloporaba povjerenih ovlasti za privatnu korist, pri čemu tu koruptivnu korist svojim devijantnim ponašanjem ostvaruju djelatnici javne uprave, bilo da su imenovani ili izabrani. Korupciju će u mnogim društvima, pa tako i u našem, nazvati rak-ranom koja uništava sve pred sobom, čemu posljednjih godina u Hrvatskoj intenzivno svjedočimo. Pa ipak, iako Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) opetovano u svojim godišnjim izvješćima korupciju spominje kao jednu od najvećih ugroza nacionalne sigurnosti te iako vlade raznih predznaka izrađuju antikorupcijske planove, teško se oteti dojmu da je to samo politička kamuflaža bez konkretnog sadržaja, koja dobro zvuči, a još bolje skuplja političke poene u predizborno vrijeme. Da je borba protiv korupcije uistinu samo loš politički PR, može se uvjeriti svatko tko baci pogled u posljednje godišnje izvješće o radu policije.

U tom se izvješću navodi da je 2020. godine policiji prijavljeno 538 korupcijskih djela, što je za 31,5 posto manje nego 2019. godine, kada ih je prijavljeno 785. Smanjenje broja korupcijskih djela nije povezano s uspješnim lovom na počinitelje, već s pandemijom COVID-19. No ono što zabrinjava jest da je u tih 538 lanjskih korupcijskih djela pričinjena šteta od 565,3 milijuna kuna, što je porast od nevjerojatnih 960 posto u odnosu na 2019. godinu kada je pričinjena šteta u 785 prijavljenih korupcijskih djela bila 53,3 milijuna kuna. Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) ima opravdanje za tu diskrepanciju brojki pa kaže da je tijekom 2020. godine provedeno nekoliko složenih kriminalističkih istraživanja poput afera Janaf i Vjetroelektrane. Prema MUP-u, razotkrivanje takve korupcije s jedne se strane pozitivno odražava na ono što oni zovu pozitivnom antikorupcijskom percepcijom, no s druge strane dovodi do diskrepancije u statistici koja sa sobom povlači i neka neugodna pitanja. Poput onog zašto i 2019. godine nije bilo složenih kriminalističkih istraživanja usmjerenih na počinitelje korupcijskih djela s golemom štetom za proračun? Pitanje je to koje će ostati bez odgovora ili će se sve pravdati složenošću takvih istraživanja na kojima se radi godinama,

uz opasku da su lanjske afere Janaf i Vjetroelektrane za posljedicu imale pritvaranje i nekih visokih nositelja državne ili lokalne vlasti.

Kazne i za davatelje mita

A da je korupcija ozbiljan problem, jasno je i kada se korupcijskim djelima pridodaju podaci koji se odnose na djela iz područja gospodarskog kriminaliteta. Tih je djela 2020. godine bilo više nego 2019. pa su tako lani otkrivena 4532 takva djela u kojima je 1036 osoba osumnjičeno za štetu od 3,9 milijardi kuna. E sad, MUP-ova statistika kaže da je djela bilo više za 9,5 posto, otkrivenih počinitelja manje za 14,5 posto, dok je pričinjena šteta tri puta veća nego u 2019. godini. Inače, u djela gospodarskog kriminaliteta ubrajaju se krivotvorenja isprava, zloporabe položaja i ovlasti, utaje poreza, pronevjere... Najviše otkrivenih djela odnosilo se na krivotvorenje isprava, za što je vjerojatno opet zaslužna pandemija COVID-19 jer se njezinom pojavom masovno krivotvore COVID potvrde, PCR testovi i zapravo sve što je na bilo koji način povezano s koronavirusom.

Usvjetlu navedenih brojki nikoga u Hrvatskoj ne bi trebalo čuditi što je zbog korupcije proteklih godina, bilo u Remetincu bilo na sudovima, završio cijeli niz VIP uglednika. Tako se zbog korupcijskih radnji epskih razmjera pred licem pravde našao jedan bivši HDZ-ov premijer, poveći broj ministara iz njegove Vlade, dok je isto tako poveći broj ministara zbog sumnji u korupciju morao otići i iz Vlade jednog od njegovih nasljednika. S rukama u korupcijskom pekmezu uhvaćeni su proteklih godina i razni ugledni poduzetnici, gradonačelnici, načelnici, liječnici, sportaši, policajci, šefovi VSOA-e, generali... Zapravo, kada bismo bili cinični, mogli bismo reći da u Hrvatskoj, kad je riječ o društvenim sferama, na optuženičkoj klupi do sada nije sjedio samo – crkveni vrh. Jer akteri iz svih ostalih društvenih sfera, bez obzira s kojeg političkog spektra dolazili ili kakvo političko-ideološko zaleđe imali, u nekom su trenutku pokleknuli pred sirenskim zovom korupcije. Perjanice tog i takvog korumpiranog ponašanja bez sumnje su bivši HDZ-ov premijer Ivo Sanader i pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Prvi je trenutačno u zatvoru na izdržavanju jedne od svojih kazni, dok je drugi umro ne doživjevši rastakanje svog korupcijskog carstva koje se događa upravo ovih dana. Razmjeri Bandićeve korupcijske hobotnice mogu iznenaditi samo one koji su proteklih dvadesetak godina živjeli pod staklenim zvonom, a zašto je korupcija postala obrazac ponašanja u Hrvatskoj, pojašnjava politolog Žarko Puhovski.

– Znate kao se kaže: svatko ima svoju cijenu. To je posebno izraženo kod ljudi kojim imaju moć. Kao što vam povećalo povećava bore na licu, tako vam i moć pojačava slabosti u karakteru, što posebno do izražaja dolazi kada je politička korupcija u pitanju. Osim toga, u politici je percepcija sve, ona je važnija od istine, pa ako vas percipiram kao osobu koju je moguće korumpirati, onda to vjerojatno i jeste. Problem je što je sustav tako postavljen da mu ljudi ne vjeruju. Ljudi ne vjeruju da će se postojeći zakoni primijeniti jednako na sve pa se dogodi da netko dođe na neki šalter i ondje pokušava riješiti svoj problem. Ako to ne može s pomoću postojećih propisa, koji se zbog ovog ili onog razloga ne primjenjuju, ta će osoba gotovo sigurno upitati: možemo li to kako riješiti? Tako počinju sve korupcijske aktivnosti, pri čemu uopće nije važno je li netko visokoobrazovan ili neobrazovan te dolazi li s vrha ili dna društvene ljestvice – tumači Puhovski.

Prema njegovu mišljenju, da bi se korumpirani sustav društva u kojem živimo promijenio, trebale bi proći godine, no potrebna je i edukacija. Smatra da bi se za početak jednako strogo trebalo kažnjavati i davatelje i primatelje mita, ali i da bi se u nekim situacijama davateljima mita unaprijed trebao davati oprost.

Sustav gura na rub morala

– Recimo, netko vam kaže da će vama bliska osoba umrijeti ne bude li odmah operirana, a da bi bila odmah operirana, za to treba dati novac. Za mene to nije korupcija, već spašavanje života. A kazneno djelo koje čini onaj koji vas traži novac u tom je slučaju iznuda jer vas on zapravo ucjenjuje da bi spasio nečiji život. Nije isto je li netko dao 100 kuna policajcu da mu oprosti kaznu ili je dao 100 milijuna za neku pogodnost ili posao. Ovo prvo je sistemski lopovluk, a ovo drugo korupcija. Besmislica je kada se nekoga goni jer je za neku uslugu uzeo bombonijeru ili parfem, dok se s druge strane korupcijom ne smatra ako vi o nekome četiri dana za redom na duplerici u novinama objavljujete tekstove u kojima ga neutemeljeno hvalite ili propagirate. Ovo drugo puno je gore – kaže Puhovski.

Pojašnjava da u današnje vrijeme velika korupcija funkcionira bez novca, na temelju trgovine utjecajem, a to je problem do kojeg, prema mišljenju Puhovskoga, mi još nismo ni došli.

– Velike korupcijske priče ne temelje se na novcu, već na utjecaju. Netko nekog zna jer su prijatelji, poznanici, zajedno su išli u školu ili su obiteljski povezani. Ako je jedna od tih osoba na poziciji moći, ova je druga traži pomoć ili uslugu. Takve korupcijske radnje jako je teško dokazati, a najbolji primjer za to su saborski “žetončići” Milana Bandića. Do danas nije objašnjeno kako je on došao do tih “žetončića”, jesu li oni jedni drugima radili usluge ili su za to dobili novac. To je nešto što vjerojatno nikada nećemo doznati. Iako, mora se priznati da to što je Bandić radio u Saboru funkcionira svugdje u svijetu i to je dio političke igre koja se čak možda i ne može smatrati korupcijom dok netko nije dobio novac ili nešto drugo da napravi to što je napravio. Sada se mnogo govori o tome je li Silvano Hrelja novi “žetončić”. Mislim da je on više predstavnik sindikata nego političke stranke. On zastupa umirovljenike i pristajanjem uz vlast on je ostvario svoj cilj jer im je osigurao novčana sredstva. Bez pristajanja uz vlast on taj cilj koji zastupa ne bi mogao ostvariti, a problem u toj priči jest to što takve stranke ne bi trebale ni postojati – kaže Puhovski.

Smatra također da svi problemi koje naše društvo ima s korupcijom polaze od sustava koji je postavljen tako da te gura prema ponašanju na rubu morala. Kao primjer za nefunkcioniranje sustava navodi gradonačelnike i načelnike koji su uz to saborski zastupnici.

– Mi od stabla ne vidimo šumu, pa dok nekog progonimo zbog parfema ili 100 kuna mita, ne vidimo eklatantni sukob interesa. Gradonačelnik ili načelnik koji je saborski zastupnik ima priliku gurati svoje agende u Saboru, činiti usluge i tome slično. I to u našem društvu nikome ne smeta. Za zajednicu je najgore kada imate povredu moralnih načela u skladu sa zakonom, a to se kod nas često događa. Korupcija je loša za društvo jer ne vrijede isti kriteriji za sve, a to onda dovodi do izbora loših ljudi i pada kvalitete u svemu što se radi – kaže Puhovski.

Kad je riječ o motivaciji za počinjenje korupcije, pogotovo kod političara, Puhovski kaže da se i to može gledati kroz prizmu Bandića i Sanadera, odnosno njihovih modaliteta ponašanja.

– Sanader je brzo morao odustati od sustava vladavine koji se temeljio na ekstremnom nacionalizmu, što znači da je onima oko sebe morao dati nešto drugo. A to je bilo obećanje da će dobiti “pinku”. On je naravno dobio najviše i to je funkcioniralo. Kod Bandića takvog modela nije bilo, već se on koristio onim starim korupcijskim metodama, naslijeđenim još iz socijalizma – pojašnjava Puhovski.

I dok je megalomanija možda objašnjenje za korupciju epskih razmjera koja se nakon godina njihove vladavine na teret stavlja Sanaderu i Bandiću, teško je dokučiti što je to što motivira neke druge ljude na takvo ponašanje. Pogotovo ako su dobro situirani poduzetnici ili ako im se na teret ne stavlja uzimanje novca kao mita.

– Ima tu svega. Pomalo i tog našeg mentaliteta, a pomalo i nekih rubnih situacija koje nisu jasno definirane zakonom. Ponekad ljudi nešto naprave, a da uopće nisu svjesni da je to kazneno djelo, već misle da je to nešto što čine u sklopu svog posla. Recimo, zaposleni ste u poreznoj upravi i netko vas zove i moli da se dogovorite oko prolongiranja duga ili otplate tog duga na rate. Na prvu loptu to se čini kao nešto logično jer ćete tako možda spasiti dosta radnih mjesta, a i dogovoreno je da će se dug podmiriti, pa makar i na rate. No sa zakonske strane to se može protumačiti kao usluga i začas se nađete u kaznenom djelu, a da možda niste bili ni svjesni da ga činite. To je, prema mom mišljenju, problem o kojem se premalo vodi računa jer se polazi od pretpostavke da svatko poznaje zakon i da ga nepoznavanje zakona ekskulpira. Možda bi se ljude koje rade u javnim službama trebalo bolje educirati, odnosno bolje im pojasniti gdje je zakonska granica između korupcije i možebitnog dobrog djela – kaže Ljiljana Planinić, odvjetnica specijalizirana za kazneno pravo.

Akako reagiraju oni koji se suoče s optužbama za korupciju, može se vidjeti na primjerima s hrvatskih sudova. Ako je riječ o kapitalcima poput Ive Sanadera ili Milana Bandića, do zadnjeg će daha nijekati krivnju, proglašavat će sebe žrtvama namještenih političkih postupaka te će tvrditi da im netko optužbe smješta, čak i kad su te optužbe potkrijepljene materijalnim i personalnim dokazima. No one, uvjetno rečeno, manje ribe uhvaćene u istražiteljsku mrežu radije će se odlučiti na priznanje krivnje i nagodbu s tužiteljstvom. Često je to čisto taktički potez i procjena da im priznanje krivnje donosi benefit u obliku manje kazne te im skraćuje dugogodišnje povlačenje po sudovima. Takvi osumnjičenici na taktički se potez odlučuju čak i ako negdje u dubini svoje duše smatraju da nisu krivi ni za što od onoga što im se stavlja na teret. A to da je netko spreman priznati krivnju i prihvatiti kaznu iako smatra da nije učinio ništa loše, dovoljno govori i o kvaliteti našeg pravosuđa i o vjeri građana u pravdu.

S duge strane, zanimljivo je da se, iako je korupcija sastavni dio naših života, društva i obrazaca ponašanja, malo istraživanja bavi njome. Jedno takvo istraživanje napravljeno je 2011. godine. Na poticaj tadašnje Vlade radio ga je Ured Ujedinjenih naroda za droge i kriminal uz asistenciju Ekonomskog instituta u Zagrebu.

Mito – uobičajena praksa

Jelena Budak i Edo Rajh s Ekonomskog instituta u Zagrebu, koji su tada proveli terensko istraživanje, došli su do zanimljivih podataka koji su vjerojatno većim djelom aktualni i danas. Prema prikupljenim podacima, 18,2 posto građana tijekom godine dana bilo je izloženo korupcijskom iskustvu s javnim službenicima. Za građane koji su tada sudjelovali u istraživanju korupcija je uz rad Vlade i nezaposlenost bila jedan od gorućih problema u državi, a istraživanje je pokazalo i jednu hrvatsku korupcijsku specifičnost. Dok je svugdje u svijetu korupcija uglavnom urbani problem, u Hrvatskoj je jednako prisutna i u urbanim i u ruralnim sredinama. Ustanovljeno je i da muškarci javnim službenicima češće daju mito u novcu, dok žene kao oblik mita češće nude hranu ili piće. Zanimljivo je i da je izračunat prosjek novčanog mita koji je tada iznosio oko 2050 kuna, odnosno 280 eura, što ni onda, a ni danas u ekonomski devastiranoj Hrvatskoj nije zanemariv iznos. Istraživači su otkrili i da su u 58 posto slučajeva građani sami nudili mito javnim službenicima, dok je u 40 posto slučajeva mito isplaćeno kao odgovor na posredno ili neposredno traženje javnog službenika. Mito se najčešće davalo liječnicima i medicinskim sestrama, a odgovor na pitanje zašto u Hrvatskoj samo korupcija vječna jest može se iščitati iz podatka da je zanemariv broj građana prijavio da ih je netko tražio mito. Pojasnili su da to nisu prijavili iz nekoliko razloga, među kojima je i taj da je to uobičajena praksa, odnosno način na koji stvari funkcioniraju te jer su smatrali da od prijave ne bi bilo koristi.

Korupcijskim djelima državni proračun lani je oštećen za 565,3 milijuna kuna, što je povećanje od 960 posto u odnosu na 2019. godinu

OBZOR

hr-hr

2021-07-24T07:00:00.0000000Z

2021-07-24T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282286733292945

Vecernji List