Mnogi sport smatraju razonodom, a riječ je o industriji. Čak 10% prihoda u turizmu Hrvatskoj donosi sport

ZLATKO MATEŠA, ČELNIK HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA, O OLIMPIJSKIM IGRAMA U TOKIJU KOJE SU ZAPOČELE U NESVAKIDAŠNJIM OKOLNOSTIMA I O BUDUĆNOSTI OLIMPIZMA U SVIJETU I KOD NAS

Olimpijske igre u Tokiju deveti su najveći ovozemaljski festival sporta koji će bivši hrvatski premijer Zlatko Mateša (72) pratiti na dužnosti predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. A za vrijeme njegova predsjedanja našom krovnom sportskom kućom, koje traje od 2002., broj medalja na ljetnim Olimpijskim igrama neprestano je rastao i ako se to može uzeti kao mjerilo njegova rada, onda je on uspješan predsjednik. Na Olimpijskim igrama u Ateni (2004.) osvojeno je pet medalja, baš kao i četiri godine poslije u Pekingu (2008.). Iz Londona (2012.) hrvatski sportaši vratili su se sa šest medalja, a iz Rija s dotad nezamislivih deset.

Nastavno na to netko bi lakonski mogao zaključiti da je, kada je riječ o hrvatskom sportu, Mateša puno uspješniji kao predsjednik HOO-a nego što je bio kao premijer.

U poratno vrijeme prioriteti su bili drugi, primjerice obnova hotela i vraćanje turista na Jadran. Tada je bilo najvažnije pozicionirati Hrvatsku kao mirnu turističku zemlju u koju ste uvijek dobrodošli. Uostalom, kao premijer nisam išao u Atlantu jer bilo je puno važnijih stvari koje je trebalo odraditi u Hrvatskoj.

Kad je već tako, zacijelo godi činjenica da ste sve uspješniji predsjednik HOO-a?

Ne mislim da je taj porast broja medalja moja zasluga. Naša je funkcija da svim olimpijskim kandidatima i njihovim stručnim timovima omogućimo najbolje moguće uvjete. Čini se da u tom smislu napredujemo i te medalje dokaz su da taj dio sve bolje radimo. U ovom olimpijskom ciklusu uspjeli smo ispuniti sve što su stručni stožeri naših sportaša tražili i to je ono čime sam i ovaj put zadovoljan. To je za nas jedino relevantno, sve drugo je na sportašima. Moram reći da smo u tome imali i podršku Ministarstva turizma i sporta koje je osiguralo sve preduvjete pa nitko od olimpijaca ne može reći da mu je uskraćeno bilo što što bi bilo presudno za njegovu sportsku uspješnost, a to su pripreme i odlasci na natjecanja.

Kad spominjete resorno ministarstvo, jeste li zadovoljni onim što ste zagovarali? Naime, upravo ste vi propo

vijedali da bi sport trebalo izvući iz jednog glomaznog ministarstva kao što je bilo ono koje je objedinjavalo znanost, obrazovanje i sport i spojiti ga s turizmom.

Jesam, zadovoljan sam. Mislim da svatko tko iole poznaje turizam kao gospodarsku granu isto tako zna da je ne manje od 10 posto ukupnog prihoda u turizmu generirano od sporta, odnosno iz sportom povezanih djelatnosti. Ako u Poreču imate Prvenstvo Europe u karateu i tih se dana popuni 11 tisuća apartmana, onda je to jasna veza između sporta i turizma.

Neki sudionici u vrhunskom hrvatskom sportu imaju osjećaj da je sport i u ovom ministarstvu u drugom planu jer turizam nam je ipak udarna privredna grana bez koje nam nema porasta BDP-a!? I ministrica Brnjac u javnosti puno više govori o turizmu nego o sportu.

To je pitanje percepcije. Ja bih rekao da postoji veliko razumijevanje ministrice i da će sve to ići samo u boljem smjeru. Sport je također gospodarska grana, i to jedna od jačih, potvrđuju to i podaci iz Eurostata, samo mnogi to ne vide. Mnogi na sport i dalje gledaju kao na razonodu, a riječ je zapravo o industriji. Evo, baš uoči ovog intervjua slušam na radiju reklamu o planinarenju na Kornatima, a što je planinarenje nego sport? Ili pak reklamu o bicikliranju po otocima. Zar i biciklizam nije sport? Sve je to nešto što generira prihode i vrijeme je da prestanemo smatrati sport isključivo rekreacijom i zabavom.

Jesmo li u tom smislu znali iskoristiti onih 10 olimpijskih medalja iz Rija?

Ovisi o čemu govorimo. Ako je riječ o sustavu priprema nacionalnih selekcija i razvojnim programima, a u njemu ima više od 300 sportaša i sportašica i 80-tak naših najboljih trenera, taj dio je dobar. No, tu ne smijemo stati. Taj dio priče moramo i dalje razvijati, nalaziti načina da još jače financiramo te skupine i da se stipendije sportašima povećavaju.

Ima jedno drugo ministarstvo koje jako dobro surađuje s Hrvatskim olimpijskim odborom, a to je Ministarstvo obrane. Rezultat te suradnje je onih 20 olimpijaca u Tokiju koji su zapravo ugovorni pričuvnici Hrvatske vojske.

Da, imamo izuzetno dobar odnos s Ministarstvom obrane koje je dalo ključnu potporu za velik broj sportaša iz sportova u kojima se ne ostvaruje ekstradobit i to nam je jako puno pomoglo.

Ima li nešto u hrvatskom sportu čime niste zadovoljni?

Ono što nije naš problem, a čime nismo zadovoljni, jest sportska infrastruktura. Nažalost, kao država nismo našli model po kojem možemo koristiti europska sredstva za gradnju novih ili obnovu postojećih sportskih objekata. Baš nedavno naš ured za europske projekte izvijestio je o otvaranju novih mogućnosti financiranja obnove objekata poput poljudskog stadiona ili nekih drugih strateški bitnih objekata. Netko se time mora baviti, a to sigurno nije HOO. Mora postojati neko centralno mjesto koje bi se bavilo samo time jer bojim se da će nam s vremenom ta mogućnost nestati i da ćemo opet govoriti kao su Slovenci s europskim novcem obnovili Planicu i napravili Pohorje, a mi nismo ništa. A prema starim podacima oni su na račun gradnje i obnove sportskih objekata povukli iz europskih fondova više od 100 milijuna eura.

A koliko smo mi povukli?

Ja to ne znam jer HOO nije ovlašten da radi takve stvari. To je u rukama lokalne samouprave, gradova i države i tu se mora naći neki model.

Zabrinjava li vas najmanji broj hrvatskih olimpijaca još od Igara u Barceloni 1992. godine?

Ne zabrinjava me jer znam razlog, naime kvalificirao nam se samo jedan ekipni sport. Da su se za olimpijsku vizu izborili rukometaši i košarkaši, imali bismo broj sportaša sličan onome u Riju. No nešto drugo mene brine, i to prilično, a to su demografska kretanja. Mi imamo svega oko 380 tisuća stanovnika između 12 i 19 godina, što je baza za vrhunski sport, no to je užasno malo, premalo da bismo imali kontinuitet uspjeha kao dosad.

Koji bi ispravan odgovor na to bio?

Uz sve moguće demografske mjere, jedini sportski odgovor bio bi da se prošire mogućnosti za bavljenje sportom. Za dobnu skupinu od sedam do 18 godina sva sportska infrastruktura morala bi biti besplatna, da nema troška za roditelje i da se klubovima kompenziraju članarine. Oni koji sastavljaju novi Zakon o sportu moraju biti svjesni i tog problema.

Što bi još trebao riješiti novi Zakon o sportu?

Ja ne radim na njemu, ali vjerujem da će ljudi koji su zaduženi za to prepoznati kakav je položaj naših klubova i da tu treba nešto poduzeti u smislu financiranja. Da se razdvoji rekreativni od natjecateljskog sporta. Ako ja sa svojim dečkima igram vaterpolo ili nogomet, mogu imati klub, ali on ne može biti financiran od lokalne samouprave ili države. To bi trebalo vrijediti samo za one koji se natječu u svim rangovima natjecanja u okviru svog saveza.

Pribojavate li se da bismo zbog ovih, maloprije spomenutih razloga mogli opet doći na razinu dvije-tri medalje na jednim Olimpijskim igrama? Možda već u Los Angelesu 2028.?

Nažalost, to je realna opasnost i pravi je trenutak da to preveniramo. I zato želim vjerovati da će spomenuta problematika biti prepoznata i ugrađena u novi Zakon o sportu.

Ne bi li sve to bilo lakše izvesti kada bi se Hrvatska odredila za određene sportove? One tradicijske, ali i one u kojima smo uspješni.

Znam za taj koncept razmišljanja, ali ne znam tko bi bio taj koji bi arbitrirao o tome koji su to sportovi od nacionalnog interesa. Predlaže se varijanta mađarskog modela, no njime njihov nacionalni olimpijski odbor nije sretan. Sve se to može rješavati financiranjem koje mora biti povezano sa sportskim uspjehom i masovnošću. Ako nekom sportu daš 10 milijuna kuna, a drugome 200 tisuća kuna, već si time uveo kriterij. Ide li se u to, trebalo bi to dobro osmisliti, postaviti vrlo jasne kriterije. Recimo, te-kvon-do, karate ili džudo nisu naši tradicionalni sportovi, ali to jesu olimpijski sportovi u kojima smo vrlo uspješni.

Kako to da nam se nogometaši baš nijednom nisu uspjeli plasirati na Olimpijske igre?

Odgovor je vrlo jednostavan; ne smatraju da je to važno, to im nije prioritet. Srećom, moj posljednji razgovor s gospodinom Kustićem daje mi naznaku da bi se takav stav mogao potpuno promijeniti, što ja podržavam. Jer, na neki način je i sramota da naš najmasovniji sport, a govorimo o zemlji svjetskih doprvaka, nikad nije bio na Olimpijskim igrama.

U Tokiju neće biti ni rukometaša koji su, kad se uspiju plasirati na Igre, uvijek kandidati za medalju.

Ja sam očekivao da ću u Tokiju vidjeti naše rukometaše, no njih su “izvozali” Francuzi što je vrlo ružna priča. Za košarkaše sam mislio da imaju pristojne izglede da se plasiraju, no pokazalo se to krivom prosudbom. Volio bih da se u Parizu ostvari to da nam se kvalificiraju ženska rukometna, odbojkaška ili košarkaška reprezentacija.

Neću vas pitati kojem se broju medalja u Tokiju nadate, nego koliko bi se odličja u našoj krovnoj sportskoj kući smatralo uspjehom.

S obzirom na okolnosti u kojima se Olimpijske igre događaju i na sve što nas u Tokiju čeka, za mene bi sve iznad pet odličja bilo dobro. Pet je neka minimalna granica na temelju onoga što naši sportaši predstavljaju u svojim sportovima, odnosno na službenim rang-listama. Sve iznad pet odličja bio bi sjajan uspjeh.

Što kažete na mišljenje uglednog američkog dnevnika USA Today čiji prognozeri predviđaju Hrvatskoj čak 11 medalja?

Iz njihovih pera u Božje uši. To jako dobro zvuči, a koliko je to realno, to je druga stvar. Nikad nisam poželio više vjerovati USA Todayu nego ovom prilikom.

Hrvatska je od svoje neovisnosti osvojila 33 medalje, a od toga 11 zlatnih. Koja je od tih 11 olimpijskih pobjeda na vas ostavila najsnažniji dojam?

Ona koja je bila ugodno iznenađenje, a to je zlato kopljašice Sare Kolak u Riju. To je bilo iznenađenje u najljepšem smislu, u rangu onoga kojeg je 1968. izvela plivačica Đurđica Bjedov. Sara je fenomenalna, duhovita mlada žena i baš sve se poklopilo. To mi je doista priuštilo veliku, veliku radost.

Kada ste počeli vjerovati da će se Olimpijske igre ipak održati?

Onog časa kada nisu otkazane, nego su odgođene. Skijaškim rječnikom rečeno, to je bila prijelomnica. Nakon što su se uključili svi mogući analitičari, očito je tada prosudba bila da postoji prostor da se Igre održe. Doduše, uz rigidna pravila ponašanja za što je ocijenjeno da je bolje nego da ovih Igara ne bude.

Unatoč toj odlučnosti da se Igre održe, ipak se organizatorima olimpijsko tlo treslo?

Zakompliciralo se na japanskoj unutarnjoj političkoj sceni što je kulminiralo u posljednjih pola godine, odnosno prilikom posljednjih gradskih izbora za Tokio. Japance u listopadu čekaju parlamentarni izbori i kada vodeće japanske novine objave da je više od 60 posto građana protiv održavanja Igara, onda se i opozicijski političari tome priklone. Jer, riječ je o ljudima koji pretendiraju na osvajanje vlasti. Drugi problem utemeljen je na jako slaboj procijepljenosti, neusporedivo slabijoj u odnosu na europske zemlje. Zbog svega toga došlo je do podjela u japanskom javnom mnijenju što se negativno odrazilo kad je riječ o entuzijazmu vezanom uz održavanje Igara. To je dodatni faktor koji je uz sve te restrikcije doveo do toga da svi žele samo da se održe, da što prije završe i da se svi vrate zdravi.

Je li na neki način sretna okolnost što su u ovim pandemijskim vremenima Igre dodijeljene visoko organiziranoj zemlji kao što je Japan?

Činjenica jest da postoje različiti pristupi organizaciji ovakvih događaja u različitim dijelovima svijeta, a uvjetovani su kulturološkim i sociološkim faktorima. Pitanje je što je zapravo organiziranost u izvanrednim uvjetima kada morate imati i dozu fleksibilnosti i sposobnosti improvizacije. Kada su stvari nepredvidive. onda se ne možete ponašati strogo po pravilima jer se okolnosti mijenjaju. Recimo, mi smo u tome dobri. U posljednje smo vrijeme u Poreču organizirali nekoliko velikih natjecanja bez ikakvih problema. U smislu fleksibilnosti i shvaćanja improvizacije kao odgovora na neočekivane okolnosti zapravo smo jako dobri.

Koje su Igre u organizacijskom smislu na vas ostavile najsnažniji dojam?

One održane u Londonu i Pekingu. Kinezi to znaju raditi, oni imaju taj entuzijazam i ja sam uvjeren da će jednako dobro biti organizirane i Zimske olimpijske igre u Pekingu u veljači 2022. London je pak sjajno odgovorio logistički jer takva urbana sredina komplicirana je u prometnom i svakom drugom smislu, no to se na Igrama uopće nije osjetilo. Ondje smo se svi dobro osjećali.

Održavaju li se ove Igre u Tokiju, u ovakvom neolimpijskom ozračju, i radi interesa televizijskih kuća i sponzorskih ugovora?

Možda u nekom manjem dijelu, no koliko ja znam većina tih velikih sportskih događanja osigurana je i postoji neki element kompenzacije. Više je to vezano za sferu politike na neki način.

Koliko je za cijelu olimpijsku ideju važno što će se Igre ipak održati, što neće nastati rupa kao 1916. ili pak 1940. i 1944. kada nisu održane zbog Prvog i Drugog svjetskog rata?

To je jako važno i jedan od najjačih argumenata u tome je bio taj da su sport, olimpijski pokret pa i ljudski rod u cijelosti jači od pandemije. Koliko god da je ovo s pandemijom koronavirusa ozbiljno, ipak nije riječ o ratu te bi, da se igre nisu održale, to bio svojevrstan poraz te ideje.

No već i to što su Igre bez gledatelja neki je oblik poraza. Koliko će nedostajati olimpijski štimung?

Toga uopće neće biti. Olimpijsko ozračje definitivno će biti narušeno, a to potvrđuje otvaranje Igara na praznom stadionu koji inače prima 80tak tisuća gledatelja. Žalosno je vidjeti defile sportaša iz 206 zemalja svijeta pred praznim tribinama, uz 1500 – 2000 VIP gostiju, no to je ništa.

Slažete li se s Novakom Đokovićem kada kaže da OI bez druženja s drugim sportašima i bez publike nisu prave Igre?

Apsolutno, no to je bila cijena da se održe. Uostalom, da se nisu održale, imali bismo i naličje te odluke. A ono bi za dobar dio sportaša značilo propuštanje jedinstvene prilike ili pak zadnje mogućnosti da nastupe na Olimpijskim igrama.

Koja vam ograničenja, koja će u Tokiju vrijediti i za vas, najteže padaju?

To što neću moći otići do grada, susresti se s nekim prijateljima koje imam u Tokiju. Hoće li oni smjeti doći do mog hotela, to mi zasad nije poznato. Srećom, moći ću otići do Olimpijskog sela vidjeti naše sportaše.

Koliko čujemo, ni hrvatski premijer Plenković niti predsjednik Milanović neće doći u Japan podržati sportaše.

Koliko ja znam iz kuloarskih informacija, jer to nije moj posao, vrlo malo državnika će put Japana. Zasigurno dolazi Macron jer je Francuska domaćin sljedećih Igara, a očekujem da će netko tog ranga doći i iz Kine, domaćina sljedećih Zimskih olimpijskih igara.

Što vama kao predsjedniku nacionalnog olimpijskog odbora znači biti svjedok osvajanja olimpijskih medalja hrvatskih sportaša?

Jako me to raduje. Ono što se dogodilo u Riju, tih 10 medalja, to je nešto najljepše što se može dogoditi nekom predsjedniku bilo kojeg nacionalnog olimpijskog odbora. Da jedna tako mala zemlja kao tvoja dođe među 20 najboljih zemalja svijeta, to je u svakom slučaju nešto što se ne zaboravlja. Baš kao ni veselje sportaša koje je pratilo osvajanje tih medalja.

Koliko god je pandemija koronavirusa ozbiljna, to ipak nije rat i neodržavanje Igara bilo bi poraz olimpizma