Srpski svijet prijeti svim srpskim susjedima osim Hrvatskoj, i to ponajprije zahvaljujući Pupovcu i Miloševiću

Priča o tzv. srpskom svijetu dobiva sve konkretnije obrise i postaje jasan politički program aktualne vlasti u Srbiji. Sintagmu “srpski svet” prvi je prošle godine lansirao tadašnji srbijanski ministar obrane i današnji ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, ali su njegove ideje najčešće shvaćene i interpretirane kao njegove osobne maštarije kojima se želi dodvoriti svom šefu i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, kojega je Vulin već odavno proglasio predsjednikom svih Srba, a ne samo Srba u Srbiji. Vulin je tako mjesecima podgrijavao priču o srpskom svijetu, uvjeravajući da i Srbi imaju pravo na ujedinjenje i da se Srbija dosta ispričavala zbog Velike Srbije, tvrdeći pritom da Vučić ima pravo stvarati srpski svijet i da svi Srbi trebaju donositi zajedničke političke odluke o važnim političkim pitanjima, što je očito znak novog pokušaja instrumentaliziranja srpskih manjina koje žive u drugim republikama bivše Jugoslavije.

No Vučić se oko toga nije izjašnjavao. Držao se suzdržano. Govorilo se kako jedan Aleksandar (Vulin) obično govori ono što drugi Aleksandar (Vučić) ne smije, no srpski svijet ostao je Vulinov. Sve do prošlog vikenda, kada je Vučić sudjelovao na skupu Vulinove stranke, Pokreta socijalista, na kojem je Vulin u svom zapaljivom govoru stvaranje srpskog svijeta, odnosno, kako on kaže, “objedinjavanje Srba gdje god oni budu živjeli” i stvaranje jedinstvenog političkog i državnog prostora koji će okupiti ujedinjene Srbe, proglasio najvažnijim zadatkom ove generacije srpskih političara. Vulin, naime, smatra da narod koji ima iskustvo jasenovačkog genocida, Oluje i Martovskog pogroma (progon Srba na Kosovu 2004. godine), nema pravo svoju sudbinu predati drugima u ruke i tako doći u situaciju da im drugi daju imena i određuju u što će vjerovati. Stoga poziva Vučića, koji je po njegovu sudu jedini dorastao toj zadaći, da ponovno okupi sve Srbe, gdje god oni živjeli i da se tako ispuni san svih Srba, od Karađorđa do danas. “Odgovornost je na vama”, obratio se Vulin Vučiću, koji se nije ogradio od Vulinovih ideja, nego je samo, vidno počašćen, proglasio Vulina prijateljem i čovjekom koji se, kao i on, žrtvuje za Srbiju. Misteriozni projekt tako je dobio formalnu verifikaciju, prešavši pritom na novu razinu političke promocije. Vulin je ministar unutarnjih poslova u vladi Srbije, bio je ministar obrane i bez obzira na to što se od njega svašta može čuti, jasno je da je njegov nastup na stranačkom skupu, u nazočnosti predsjednika Srbije, pomno pripremljen i usuglašen. Vulinova inicijativa time je dobila službeni karakter. Beogradsko lansiranje projekta srpskog svijeta automatski je izazvalo kaos u cijeloj regiji, slično kao i nedavna objava skandaloznog slovenskog non-papera o Zapadnom Balkanu, što ne spominjemo slučajno. Slovenski non-paper, čije je postojanje nedavno potvrdilo Europsko vijeće, koji kao rješenje balkanskih problema nudi brutalno prekrajanje granica, komadanje Bosne i Hercegovine i stvaranje Velike Albanije, Velike Srbije i nešto manje Velike Hrvatske, i program stvaranja srpskog svijeta, dio su istog razmišljanja, a možda su i nastali u istoj političkoj kuhinji, zato što i jedan i drugi plan počivaju na istom modelu zagovaranja novog prekrajanja granica na etničkom načelu, što otvara vrata novoj destabilizaciji cijele regije.

Iako Vulin uvjerava da se srpski svijet treba ostvariti “apsolutno mirno i bez ispaljenog metka”, jasno je da je to iluzija. Ujedinjenje Srba u jednoj državi nemoguće je provesti bez prekrajanja granica, a prekrajanje granica na Balkanu nemoguće je realizirati mirnim putem. To se može ostvariti samo ratom, kao što je i prijedlog iz non-papera koji je iz ureda slovenskog premijera Janeza Janše poslan Europskom vijeću nemoguće ostvariti bez novog rata. Ideja srpskog svijeta vjerojatno je potaknuta idejom ruskog svijeta, kojom Moskva također želi utjecati na politike susjednih zemalja i proširiti svoj utjecaj u postsovjetskom svijetu, a možda čak i idejama otomanskog svijeta, kojima turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan posljednje desetljeće želi proširiti utjecaj Turske na područja koja su nekoć pripadala Otomanskom carstvu. Međutim, srpski svijet ipak je prvenstveno preslika propalog plana stvaranja Velike Srbije, iza kojeg su ostali najveći zločini na europskom tlu poslije Drugog svjetskog rata, i koji je sada ne baš vješto prepakiran i samo donekle prilagođen novom vremenu. Nakon neuspjeha u realizaciji velikosrpskog projekta ratovima i osvajanjem devedesetih, očito je u Beogradu došlo do promjene taktike, iako se ciljevi u suštini nisu promijenili. Kao i plan Velike Srbije devedesetih, i plan srpskog svijeta počiva na sličnom modelu, u kojem se Srbija pojavljuje u ulozi zaštitnika “ugroženog srpskog naroda”. A u tom modelu srpske manjine u susjednim zemljama, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj, dobivaju posebnu ulogu, postajući produžena ruka politike Beograda, a to, naravno, ima katastrofalne posljedice ponajprije za te zajednice, a onda i za te zemlje, kao i za stabilnost regije, što smo sve vidjeli devedesetih godina. Politika srpskog svijeta tako BiH doživljava kao provizorij, baš kao i Crnu Goru, koju smatra privremenom tvorevinom koja će se prije ili kasnije vratiti pod srpsko okrilje. Ta politika zasad ne dovodi u pitanje integritet i neovisnost Hrvatske, ali ne zato što je Hrvatska članica Europske unije i NATO saveza, nego ponajprije zbog pozicije srpske manjine u Hrvatskoj.

Itu dolazimo do, barem iz hrvatske perspektive, ključnog momenta. Sve srpske zajednice u regiji slušaju naputke Beograda, osim srpske zajednice u Hrvatskoj. Nijedna srpska zajednica na postjugoslavenskom prostoru ne vodi autonomnu politiku, osim srpske zajednice u Hrvatskoj. To je osobito vidljivo od prošlog ljeta i proslave Oluje, kada je potpredsjednik Vlade Boris Milošević sudjelovanjem u proslavi Oluje odstupio od narativa što ga već godinama diktira Beograd, čime su hrvatski Srbi simbolično istupili iz VulinovA i Vučićeva “srpskog svijeta”. To je, sjetimo se, izazvalo žestoke reakcije u Srbiji i napade na političke čelnike srpske zajednice u Hrvatskoj, koje su istodobno, hrvatski desničari proglasili eksponentima velikosrpske politike i Vučićevim pijunima u Hrvatskoj, što još jednom svjedoči o njihovu temeljnom nerazumijevanju političkih procesa u regiji. Srbi u Hrvatskoj jedini su se otvoreno suprotstavili pokroviteljskoj i paternalističkoj politici Vučićeva režima, onemogućavajući tako širenje “srpskog svijeta” i na Hrvatsku, a politika antagoniziranja i konfrontacije sa Srbima u Hrvatskoj koristi jedino Vučićevim megalomanskim planovima, iako naši desničari to ne shvaćaju.

GOVORILO SE DA JEDAN ALEKSANDAR (VULIN) OBIČNO GOVORI ONO ŠTO DRUGI (VUČIĆ) NE SMIJE