‘Situacija u Tokiju? Svi pate, da ti posao opstane trebaš kredit, a Igre se ipak održavaju! Za koga, pitaju s

EDOUARD TRIPKOVIĆ KATAYAMA IZ PRVE RUKE OPISUJE ATMOSFERU U OLIMPIJSKOM GRADU KOJI JE, KAO I CIJELI JAPAN, PRITISNUT SVOM TEŽINOM PANDEMIJE, GOSPODARSKIM OPSTANKOM I SPORTOM

Nad Tokijem se prije nekoliko dana nadvila velika ženska glava. Onako siva i bez ostatka tijela, napuhana, lebdjela je u zraku i, umjesto da bude shvaćena kao što jest – simbol početka kulturnog programa koji prethodi Olimpijskim igrama – izgledala je kao omen, loš i prijeteći znak uoči Igara koje su same po sebi gotovo nadrealne. Većina stanovništva Tokija ih ne želi, politički i novčani pritisak na vladu je golem da se one održe. Tokio je upravo u svom četvrtom izvanrednom stanju zbog koronavirusa, mjere se više ne poštuju i svima je dosta svega. Za mnoge ekstravagancija od 25 milijardi dolara dolazi u vrijeme kad je propalo mnogo trgovina, kafića i poduzetnika i kad im država više ne pomaže. U vrijeme kad broj zaraženih raste i kad se i kod sportaša svakoga dana dijagnosticira zaraza, a program cijepljenja, koji je dobrano kasnio za onim u EU i SAD-u, nikako da uhvati zamah. I kad je masa ljudi s kupljenim ulaznicama tek čula da neće moći na stadione i borilišta, na kojima će se sportaši, i sami anksiozni zbog toga, natjecati u zlokobnoj atmosferi praznine. I kad sponzori gotovo potajice podržavaju Igre koje su već obilježili seksualni skandali i oni s drogom, ali i prebjezima. Uvijek uoči Olimpijskih igara ima disonantnih i kritičnih tonova – ruše se naselja da bi se podiglo olimpijsko selo, istjeruje sirotinja, ubijaju pse lutalice... Poslije, nakon što se Igre održe, neke nezadovoljne povuče atmosfera, ponos pa se osjećaji izniveliraju. No nikada jedan grad domaćin, a ni država, nisu bile toliko protiv Igara. Istraživanja stavova građana o OI u jednom su trenu pokazivala da je više od 60 posto njih protiv spektakla. Igre su u fokusu medija, ali se intenzivno bave brojenjem zaraženih.

– Zapravo ne znam nikoga tko je potpuno za OI, svi kažu da ovo nije vrijeme za njihovo održavanje, a ni način – govori nam Edouard Tripković Katayama, sin poznatog novinara koji živi u Japanu, odakle mu je majka. Edouard ima tvrtku Good Idea, ali radi na povezivanju Hrvatske i Japana, bilo turističkim, kulturnim bilo drugim sadržajima, pa i onim gastronomskim, a sada pomaže Hrvatskom atletskom savezu na terenu u Japanu. Rezignacija nije samo zbog straha od zaraze ili nezadovoljstva što se novac u doba kad propadaju poslovi koristi za nešto drugo. Ima tu i nezadovoljstva odnosom prema Japancima koji su htjeli nazočiti natjecanjima.

– Vukli su za nos sve koji su prije godinu, godinu i pol kupili karte i jako ih skupo platili. Znalo se da stranci neće moći dolaziti kao gledatelji, ali su tek prije nekoliko dana javili da na natjecanjima neće biti ni japanske publike jer su brojevi zaraženih počeli rasti. Zašto se onda OI uopće organiziraju, pitaju se ljudi. Neki će reći da je to zbog sportaša koji su sada na vrhuncu karijere i to im je odlična prilika da nešto dokažu, ali na kraju krajeva, govorimo o tisuću sportaša, i sve to zbog njih – govori Edouard. Cijena Igara vrtoglava je. A bila bi i viša da se one otkažu i Japan je u teškoj situaciji. Međunarodni olimpijski odbor u ugovoru piše da domaćin smije otkazati Igre u slučaju rata, ali ovo nije rat, nego pandemija i japanska bi vlada trebala platiti velike penale. S druge strane, japanska se strana financira 50 posto od sponzora i TV prava za prijenos, a ostatak od ulaznica i stoga su čekali do zadnjeg trenutka da otkažu gledateljima i sada im, u etapama, sve do listopada vraćaju novac. No ne teče sve glatko ni sa sponzorima.

– Bilo ih je puno, ali dopustili su da budu sponzori iz iste industrije, što se dosad nije događalo. Tako da imamo Toyotu, Mitsubishi i Hondu, primjerice. Kako su Igre lani bile odgođene, de facto su sponzori trebali dva puta platiti – nastavlja Tripković. Sponzori su se i sami našli u problemima. U situaciji kad je prije nekoliko dana predana peticija s 450 tisuća potpisa protiv OI, biti sponzor riskantan je potez. Ove igre dobile su podršku 47 sponzora, no neke od njih ozbiljno su posumnjale koliko bi im taj potez mogao štetiti imidžu te su angažirale konzultante da procijene rizik toga da se oglašavaju u Japanu i da prihvate olimpijske simbole i vežu ih za svoje brendove. Raspoloženje javnosti davalo je sliku da 60 posto njih ne podržava Igre pa su kompanije, čije sponzorstvo vrijedi tri milijarde dolara, počele razmišljati o alternativnom putu kako bi ih se minimalno povezivalo s događajem. Šest tjedana prije početka igara bio je rok za odluku jer bi nakon toga kompanije snosile troškove za otkazivanje sponzorstva pa su pozvani marketinški konzultanti iz tvrtki poput Kantar, Macromill and Intage.

The Financial Times je od osobe bliske Japanskom udruženju oglašivača, koje broji 272 tvrtke, dobio informaciju da sponzori teško mogu postići marketinške koristi koje su u početku očekivali.

– Tvrtke su se nadale podići vrijednost svoje marke sponzorirajući veliki svjetski sportski događaj, ali postaje teško aktivno promovirati činjenicu da sponzoriraju Olimpijske igre u Tokiju – objasnili su. Savjetnica jednog od 14 globalnih sponzora rekla je da su, s obzirom na to da je odluka o podršci, odnosno protivljenju Olimpijskim igrama bila na klackalici, neke tvrtke pripremile dvije kampanje, s tim da će u zadnji tren, kako budu kazivale brojke iz istraživanja javnog mijenja, odlučiti koju će upotrijebiti.

– Čekaju da vide hoće li protivljenje igrama početi padati jer, ako ne padne, zabrinuti su da bi ove igre mogle naštetiti njihovim markama. U međuvremenu je većina kampanja zaustavljena, i to u trenu kada biste očekivali da će se pojačati – rekao je jedan direktor za oglašavanje koji radi s olimpijskim sponzorom. Među zlatnim partnerskim sponzorima, tvrtka za sportsku odjeću Asics, nedavno je prikazivala televizijske oglase koji uključuju sportaše za koje se očekuje da će se natjecati na Olimpijskim igrama. U slučaju reklame Asics, olimpijski prstenovi su se samo nakratko pojavili u kutu na kraju reklame. A onda je Toyota, prije nekoliko dana, jasno rekla da u Japanu neće prikazivati reklame koje se povezuju s Igrama iako

takve reklame, s olimpijskim oznakama, već koriste u ostatku svijeta. Štetu za imidž brenda ocijenili su prevelikom. Paradoks je teško pomiriti i za vladu koju vodi Yoshihide Suga. Njegova je vlada na rekordno niskim granama – ispod 30 posto – i zna da će za nekoliko mjeseci odgovarati na izborima. Ekonomija pati – jedno su brojke, drugo su prizori iz života kad se svaki dan zatvaraju trgovine, restorani i kafići i ostaje prazan prostor. – Svi pate. Ja ima svoju tvrtku, prije godinu i pol smo dobili neku pomoć. Isplaćivali su, ali to ne može zamijeniti normalno poslovno okruženje. Evo, imam dosta posla vezanog za turizam i lani u travnju izgubio sam 80 posto prihoda, što je stvarno šok, a moraš nastaviti živjeti. Puno je takvih slučajeva. Morao sam uzeti kredit da bih izdržao, a mnogi ga nisu uspjeli dobiti i morali su zatvoriti posao. Restorane su jedno vrijeme zatvorili pa su im plaćali određeni novac, a onda su rekli da to ne mogu, da ipak mogu otvoriti, ali su im zabranili prodaju alkohola, što je 50 posto prihoda – nastavlja Tripković.

Alkohol bi mogao biti simbolom koji dobro ocrtava tokijsku stvarnost. Trenutačno su u četvrtom izvanrednom stanju od izbijanja zaraze, broj zaraženih u Tokiju je oko 1400, što možda i nije puno u odnosu na 13 milijuna stanovnika, no vlasti bi bile mirnije da je on ispod 400. Izvanredno stanje u Japanu je – neki kažu – tek iluzija. Vlada i tokijska gradonačelnica Koike Yuriko sugeriraju i mole ljude da ne izlaze, da se ne okupljaju, da izbjegavaju gužve. I to je jedini instrument koji imaju za provođenje mjera. Japan, zato što je izgubio rat, po ustavu ne može zabraniti ljudima da izlaze. I ne postoje novčane kazne za nepoštovanje omjera, nego apeli. U početku su se stanovnici toga pridržavali, ali s vremenom ljudima je dosta. Tako je i s alkoholom. Netko će reći da premijer ne samo da nije upravljao – ili da nije mogao upravljati pandemijom, nego nije ni prodajom pića. Odmah kod prvog izvanrednog stanja, barovi i kafići rade do 20 sati, a alkohol se ne bi trebao prodavati. No sa svakim sljedećim izvanrednim stanjem, i ugostitelji i gosti su postajali sve hrabriji i nemarniji znajući da država i nema mehanizme kažnjavanja. Već u drugom prodaja se nastavila koristeći se šiframa poput “sok od grožđa” i “čaj od ječma”, dok u ovom sada gosti bez ustručavanja traže vino i pivo. No, iako bi vlasti mogle inače to zanemariti, ministar koji predvodi odgovor na pandemiju Yasutoshi Nishimura izuzetno je osjetljiv na drsko kršenje pravila. U roku od otprilike tjedan dana Nishimura je smislio dvije sheme za provođenje pravila. Prema prvoj, vlada treba kontaktirati s nacionalnim bankama i zatražiti od njih da naprave pritisak na barove i restorane (moguće prijetnjama povlačenjem zajmova) kako bi slijedili smjernice. Dan poslije, plan je povučen. Druga je ideja bila da nacionalna porezna agencija zamoli veletrgovce da prestanu dostavljati alkohol u barove i restorane uhvaćene da krše zabranu. Možda bi i urodila plodom da na čelu političkog ogranka Udruženje trgovaca alkoholnim pićima iz cijelog Japana nije pristaša vladajuće Liberalno-demokratske stranke koji znaju da su na pomolu izbori i da bi takva odluka dodatno potpirila nezadovoljstvo ugostitelja. Stoga se premijer Suga ponizno ispričao i zamolio oprost za takvo nesmotreno ponašanje. Uskoro će izbori, pa će se vidjeti koliko je isprika prihvaćena. Ali i koliko mu je naštetila dosta loša kampanja cijepljenja. Da Japan kasni za Europom, SAD-om i Britanijom, vidjelo se odmah. U početku je to imalo i neko suvislo opravdanje.

– Japan je jedna od najrigoroznijih zemalja što se tiče odobravanja lijekova, ali i uvozne hrane. Jako su striktni, ponekad se čeka pa i 10 godina da se lijek odobri. No sada izgleda da su se loše organizirali i da imaju neiskorištenih 40 tisuća doza cjepiva, neke lokalne jedinice imaju previše, druge premalo cjepiva. Da, začuđujuće za Japan, mislio sam da će, kad jednom počne cijepljenje, brzo biti odrađeno, ali to nije slučaj i to u zemlji koja ima jako puno stanovnika starijih od 65 godina. Prioritet su bili stariji te medicinski radnici sve dok ih stranci koji su trebali doći na OI nisu pitali: Dobro, od nas tražite da budemo cijepljeni, a što je s vama, što je s ljudima koji rade na Igrama? I tek tada su se sjetili i počeli cijepiti one povezane s OI – kaže, ali i optimistično dodaje: – Istina je da će ovogodišnje Olimpijske igre biti neobične zbog COVID-19 restrikcija i održavanja bez gledatelja, no vjerujem da će nam sportaši svojom strašću i odvažnošću nanovo dokazati da sport nema granica, i učiniti ove Igre nezaboravnima.