Večernji list

Djeca branitelja koja se okreću ekstremnoj desnici bit će golema opasnost za desetak godina

Razgovarala Milena Zajović milena.zajovic@vecernji.net

VEĆ KAO RATNI VOJNI IZVJESTITELJ HRT-a SPOZNAO SAM DA SU DEČKI NA FRONTI BILI DIVNI LJUDI KOJI SU DANAS RAZOČARANI SMJEROM U KOJEM OVA DRŽAVA IDE, KAO ŠTO SAM I JA RAZOČARAN. HTJELI SU I U MIRNODOPSKO VRIJEME AKTIVNO SUDJELOVATI U STVARANJU HRVATSKE DRŽAVE. MEĐUTIM, NASILNO SU EUTANIZIRANI

Jedan od najočekivanijih i najkomentiranijih filmova premijerno predstavljenih na 68. pulskom filmskom festivalu psihološka je drama „A bili smo vam dobri“redatelja Branka Schmidta. Film kojem je prethodilo čak 140 verzija scenarija inspiriran je pobunom dijela hrvatskih ratnih veterana pred Ministarstvom branitelja na Savskoj cesti u Zagrebu 2014. i 2015. godine. Autori su temu osuvremenili premjestivši je u ruinu nekadašnjega zagrebačkog Paromlina, u kojoj su pripadnici Zbora narodne garde devedesetih vježbali pred odlazak na frontu. Obojen mračnom rock-numerom “Mrtvi su mrtvi” Damira Avdića, Schmidtov film prikazuje revolt branitelja kojima je obećano da će u Paromlinu dobiti Muzej domovinske zahvalnosti, ali nakon potresa vlada se predomislila te zbog navodne statičke ugroze odustala od obećanja. Priča je to o časti i razočaranju, o političkim manipulacijama te o novim generacijama Hrvata otrovanima mržnjom prema Srbima i političkim neistomišljenicima. S obzirom na to da branitelji na njih imaju mnogo utjecaja, Schmidtov film nije samo dijagnoza nego i apel za odgovornošću u odnosu prema mladima.

Imali ste svjetsku premijeru filma u Puli, je li to od početka bio plan ili ste se ipak nadali nekoj inozemnoj projekciji?

U vrijeme pandemije nemoguće je išta planirati, ne znamo ni što nas čeka ujesen, hoće li film igrati u kinima ili čekati da prođe famozni četvrti val. Što se inozemnih projekcija tiče, ako sve bude kako treba, ići ćemo na festival u Cottbus, možda i u Montpellier i na beogradski FEST. No ja sam ciljano išao najprije u Pulu jer mislim da ova priča teže komunicira s međunarodnom publikom, a ni ja kao autor nikada nisam gradio internacionalnu karijeru pa bih teško odjednom upao na neki A festival. Želja mi je bila što prije podijeliti film s domaćom publikom, dok se još puši od vrućine, jer završili smo ga prije samo deset dana.

Premijeru ste posvetili ljudima koji su oboljeli na snimanju.

Istaknuo sam ih na premijeri jer zaista zaslužuju moj najdublji naklon. Snimali smo tijekom najžešćeg lockdowna, krajem prošle godine. Ovo je ansambl-drama, u svakom kadru imamo najmanje desetero ljudi, trideset statista, a snimali smo u zatvo

Naša je jedina sreća što radikalna desnica još nema vođu. Kad ga nađe, sve će pomesti

renom prostoru. Zbog toga smo imali najstrože moguće mjere, svi smo se stalno testirali, hranili se odvojeno… Snimali smo na tri odvojene lokacije, što je užasno poskupilo projekt i dovelo mojeg producenta Stanko Babića u crveno. On me čak nagovarao da odgodimo snimanje, ali da smo to napravili, bojim se da nikad ne bismo dovršili film. U lockdownu su svi glumci bili slobodni, puno se stvari poklopilo, ali nažalost i osmero ljudi se tijekom snimanja zarazilo, uključujući producenta koji je zadnji dan snimanja dobio koronu i tri tjedna se doslovno borio za život. To nas je sve jako uzdrmalo, a plan snimanja slagao je COVID, a ne mi. Na koncu smo sve uspjeli snimiti u samo 15 dana, što je bio nevjerojatan stampedo. Ali nadam se da to neće potaknuti nekoga u HAVC-u da pomisli kako se svaki hrvatski film može snimiti u dva tjedna i s budžetom koji smo mi imali. To jednostavno nije i ne smije biti način. Rezultat toga tvrdoglavog inzistiranja na snimanju usprkos okolnostima jest taj da moj producent ove godine nije došao u Pulu jer je razočaran, potrošio je vlastiti novac da se ovaj film dogodi. Dodatna financijska injekcija koju smo dobili od HAVC-a nije uspjela pokriti minuse u kojima smo se zbog pandemije našli.

Koronavirus je temeljito uzdrmao cijeli audiovizualni sektor, kako će se to dugoročno odraziti na filmsku branšu?

Osnovna stvar je, kao i uvijek, u ljudima. Ja ne razumijem da postoji netko tko vjeruje da ovaj virus ne postoji, da nas čipiraju cjepivima, kakve sve gluposti kruže društvenim mrežama. Mi smo ljudi koji smo se cijepili cijeli život, od osnovne škole. Nakon svega što smo prošli na snimanju, nakon što su ljudi koje sam poznavao umirali i teško obolijevali, ne razumijem kako se itko može odbiti cijepiti i kako teorije zavjere uporno nadvladavaju činjenice. Kako je odjednom zavladala ta antivakserska moda? Ovim putem apeliram: ljudi, cijepite se!

Vratimo se vašem filmu. Inspiriran je braniteljskom pobunom na Savskoj cesti 2014. godine. Koliko je ta tema i dalje aktualna?

Meni je šator samo bio okidač za razmišljanje o projektu. Ovaj film, osim prizora plinskih boca i još nekih detalja, nema mnogo veze s prosvjedima pred Ministarstvom branitelja na Savskoj 66 jer ono je bio politički instrumentalizirani performans kojem je cilj bio mijenjanje tadašnje Milanovićeve vlasti. Predvodio ga je dio branitelja koji slijedi jednu političku struju, njima je u tome dobro, oni žele uređivati televiziju i određivati što se smije prikazivati, petljati se u sve i svašta… Među braniteljima ima onih koji su počinili ratne zločine, onih koji su se preko noći obogatili, a ima i onih koji služe vlasti za vlastiti interes. Iako su manjina, oni nažalost bacaju jako lošu sliku na sve hrvatske branitelje. Već kao ratni vojni izvjestitelj HRT-a spoznao sam da su dečki na fronti bili divni ljudi koji su danas razočarani smjerom u kojem ova država ide, kao što sam i ja razočaran. Nakon rata većina tih ljudi nije tražila penzije, privilegije… Htjeli su i u mirnodopsko vrijeme aktivno sudjelovati u stvaranju hrvatske države. Međutim, nasilno su eutanizirani, umirovljeni da bi im se začepila usta. Moj film govori o njima, kao i o djeci razočaranih branitelja i građana koji se nezadovoljni putem kojim ide Hrvatska i u nedostatku drugih opcija okreću se ekstremnoj desnici. Ti danas mladi ljudi će za desetak godina biti golema opasnost koja bi Hrvatsku mogla gurnuti u smjeru koji nitko civiliziran ne priželjkuje.

Jesu li samo djeca branitelja u tom kontekstu problem?

Daleko od toga. Mogli bismo govoriti i o radnicama Kamenskog čija su djeca razočarana korupcijom nepotizmom, vazelinizmom… baš kao i djeca one poštene većine branitelja. Mladi su itekako svjesni da žive u svijetu u kojem napreduju podobni, a ne sposobni, što je pogubno za svako društvo. Zato su i mnogo konzervativniji nego što su bile naše generacije.

Mislite li da idemo smjerom koji su u Europi već zacrtale Mađarska i Poljska?

Da, i naša je jedina sreća da ta radikalna desnica još nema vođu. Pokazalo se da Škoro tome nije bio dorastao, ali kad se pojavi pravi vođa desnice, mislim da će sve pomesti. Bio sam nedavno na konvenciji na kojoj je govorila gospođa Merkel koja je tog dana valjda pedeset puta spomenula „rechtsradikalismus“upozoravajući na opasnost ekstremne desnice u Europi. Nitko od naših to nije shvatio ozbiljno iako stvari u Hrvatskoj mogu eksplodirati i mnogo gore nego u zemljama koje spominjete.

Nekoliko istraživanja pokazuje da mladi misle kako je gotovo neminovno da će na našim prostorima opet biti rat. Što mislite o tome?

Mogu se samo nadati da to nije tako, ali istovremeno znam da Orbánu nad glavom visi karta velike Mađarske na kojoj ne postoje Hrvatska, Slovačka, Vojvodina, polovica Rumunjske… Kako to u današnjem društvu može biti najnormalnije? Kako je najnormalnije da je Ina pala u njihove ruke? Imam osjećaj da su karte davno prije podijeljene, da su se veliki igrači nešto dogovorili i da se kotač povijesti opet vraća unazad. Ne mislim da ovaj moj film može promijeniti svijet, ali volio bih da barem nekoga upozori, da se konačno okrenemo borbi protiv desnog ekstremizma na pravi način, a ne guranjem pod tepih, kako naša vlast to cijelo vrijeme čini.

Što bi, po vašemu mišljenju, bio pravi način?

Za početak vlast treba dati „vritnjak“uhljebima, podobnima, vazelincima i konačno afirmirati izvrsnost. Zatim treba primjenjivati zakone koji govore da je pozdrav „za dom spremni“ilegalan. Ja znam koliko su dečki iz HOS-a napravili u ratu i na tome im svaka čast, ali sad se pozivati na onaj dio naše povijesti koji šteti Hrvatskoj, podizati desnice i crtati nekakva ušata U po zgradama, pa dobro kamo mi to idemo? To je protuzakonito, a po zakonima treba djelovati. Ako treba i zatvarati one najradikalnije. A još važnije od toga jest educirati ljude, kao što moj glavni junak, kojeg igra Rene Bitorajac, pokušava jednog klinca spasiti od mladih ekstremista i objasniti mu da je to pogrešan put.

Zanimljivo mi je to čuti jer ste vi krajem osamdesetih bili optuženi da raspirujete nacionalizam, praktički ste i sami bili označeni kao ekstremist.

Bilo je to u doba komunizma, u kojem je državni aparat još bio jak. Nakon premijere filma „Sokol ga nije volio“u Puli, koji sam uspio snimiti i prikazati samo zahvaljujući velikom zalaganju Bogdana Žižića i Dušana Vukotića, u jednim beogradskim novinama izašao je naslov „Snimljen je prvi ustaški film“s golemom mojom slikom koja je pratila tekst. Na kasnijoj premijeri u Vinkovcima Fabijan Šovagović i ja smo uhićeni. Jedan čas smo se klanjali publici, pedeset ljudi čekalo nas je na večeri, a već u drugom nas je Služba državne sigurnosti do jutra ispitivala koji ustaški pokret stoji iza nas. Međutim ja sam politički došao iz krila Fabijana Šovagovića, Zvonimira Berkovića… Oni su bili HSS-ovci, mačekovci, uvijek za dijalog i nikada za pušku. Na kraju krajeva, da je Maček, kada su mu to nudili, pristao biti predsjednik NDH, uvjeren sam da ne bi bilo sukoba sa Srbima. Teško je reći što bi bilo sa Židovima jer tu su politiku ipak diktirali Nijemci, ali Srbima se ne bi dogodilo ništa, Tito bi ga lijepo ubio ’45. i mi bismo imali mir. A ovako je izvađen duh iz boce i tu smo gdje smo.

Vi ste prošli vrlo zanimljiv autorski i politički put jer je devedesetih bio dojam da ste bili na liniji s režimom, a potom kao da ste se naglo razočarali i počeli vrlo oštro kritizirati hrvatsku društvenu i političku situaciju.

Ja sam se zalagao za hrvatsku samostalnost, ali nikada za ovakvo društvo koje imamo danas. U tome sam možda bio i naivan jer sam zaista vjerovao da ćemo mi biti nova Švicarska, da nas čeka nešto bolje. A bio sam i vruće glave jer sam iz Osijeka, dakle moja obitelj i grad jako su stradali u ratu. Na kraju krajeva i sam sam se na fronti nagledao svega. Nije mi bilo na kraj pameti da ćemo se ponovno pretvoriti u jednopartijski sustav i trebalo je vremena da mi se ona usijana glava ohladi i da shvatim što se oko nas sve događa. A u međuvremenu sam dobio puno etiketa, nazivali su me režimskim autorom, a ja sam mislio da radim najbolje za našu državu. Do danas se tih filmova ne sramim iako znam da su moji najlošiji filmovi, radio sam ih iz ideala. A onda sam shvatio da mogu biti koristan samo ako okrenem pilu naopako i počnem govoriti o svemu što u nas ne valja.

Sjećate li se što je prevagnulo da krenete u taj kritički obračun s našom zbiljom?

Nije bilo jednog ključnog događaja, to je nešto što dugo sazrijeva u čovjeku. Već filmom „Kraljica noći“polako sam krenuo u današnjem smjeru iako kroz formu koja je više nalikovala na Fellinijev „Amarcord“. Potom mi je umrla mama, što čovjeka natjera na još dublje preispitivanje. „Put lubenica“vjerojatno je i službeno označio promjenu mojega redateljskog stila, a „Metastaze“i „Ljudožder vegetarijanac“to su potvrdili. I to vam je, da banaliziram, moj filmski put od „ustaše“do antifašista. I nisam ja jedini koji je prošao tako veliku transformaciju: jedan od onih što su me nakon premijere u Vinkovcima cijelu noć ispitivali danas je ugledni član HDZ-a.

U vašem novom filmu u jednom se kadru kao vizual budućeg Muzeja domovinske zahvalnosti, za koji se vaši junaci bore, pojavljuje tek malo izmijenjeni logotip HDZ-a. Kako ste se odlučili na to?

Htio sam pokazati da samo oni mogu nešto pokrenuti i promijeniti jer jedina su partija, odnosno stranka, koja ima stvarnu društvenu moć. Htio sam im poručiti: Gospodo, napravite nešto!

Ali njima ovakav status quo s braniteljima zapravo i najviše odgovara?

Naravno! Eutanazirati i imati jednu grupu koja vas slijepo sluša. To je davanje privida sloge, a zapravo unutar braniteljske populacije ključa, vidjeli ste i ovu situaciju s ministrom

Čula sam da je prva verzija vašeg scenarija bila potpuno drukčija, da su važni likovi bili jedan ratni profiter i njegova žena. Zašto su nestali iz finalne verzije?

Prva verzija imala je iracionalan kraj, film je završavao slično kao Ogrestin „Plavi cvijet“. U jednom trenutku to mi se svidjelo, ali onda sam osjetio da ja jednostavno nisam čovjek za tu vrstu arthousea. Autor priče Josip Mlakić i scenaristica Sandra Antolić pobunili su se kada sam rekao da bih radikalno izmijenio priču, bilo je čak i grubih riječi, no ja sam inzistirao. Budući da će svi percipirati taj film kao Schmidtov, bio sam odlučan prilagoditi ga sebi. Tada sam angažirao Ognjena Sviličića, koji je radnju filma približio mojim željama, Međutim, ni to nije bilo ono što ste vidjeli u Areni, priču je na kraju ipak dovršila Sandra Antolić, koja je obavila lavovski dio posla. Josip Mlakić pristao je da ga navedemo kao autora ideje. Imali smo više od 140 verzija scenarija u tri i pol godine!

To nije prvi put da ste se tako zapetljali, zar ne?

Imali smo sličnu situaciju s „Metastazama“, Balenović i ja imali smo više od sto verzija scenarija, i ponovno je tu bio Ognjen Sviličić koji je napravio final u samo tri dana.

Kako su branitelji reagirali na film?

Ljudi su presretni! Puno branitelja koji žive u Istri. Iz Zagreba mi predlažu da zagrebačku premijeru filma, zbog velikog interesa branitelja, imamo u Lisinskom… No vidjet ćemo kako će se razvijati stvari s našim filmom i pandemijom.

U Puli je i donedavni zagrebački pročelnik Miodrag Demo, koji vam je bio savjetnik na filmu.

To je čovjek koji je doslovno ispucao prvi metak u ratu, tijekom pokušaja zauzimanja policijske stanice u Pakracu. To je bilo prije krvavog Uskrsa na Plitvicama. A zadnji je metak ispucao pred Banjom Lukom, kad su nas Amerikanci natjerali da vojno pobijedimo Srbe pa su naše elitne jedinice išle potući srpsku vojsku u Bosni kako bi se stvorili uvjeti za Dayton. Ljudi bez veze govore da su Hrvati išli osvajati Banju Luku, no poanta je bila da su Amerikanci htjeli dovesti Srbe za pregovarački stol. Miodrag Demo izgubio je noge 12 kilometara ispred Banje Luke, samo dvadeset minuta prije nego što je proglašeno primirje. Zahvaljujući njihovoj ofenzivi, Mladić je nazvao Miloševića i rekao: „Gospodine predsjedniče, vi ste odgovorni za sudbinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, ja više vojno ne mogu ništa.“Bili su potpuno poraženi. Milošević je potom nazvao Clintona i rekao da pristaje na Dayton, ovaj je pak nazvao Tuđmana i rekao mu da zaustavi daljnje napade. Nažalost, taj poziv je za Demu došao 20 minuta prekasno.

Kako gledate na raspuštanje njegova Gradskog ureda za branitelje?

Važno je naglasiti da je to čovjek koji se borio za Hrvatsku, a potom i za mir u Bosni, on je heroj bez mrlje na karijeri. 21 godinu bio je dio nepopularne gradske vlasti, koja je pogotovo posljednjih godina bila nesnosna svakome normalnome, no on je unutar tog sustava bio moralna vertikala. Pomogao Medvedom. Bojim se da sam kao i sa „Sokolom“ponovno zakukurijekao prije zore, među braniteljima koji su namjerno razbijeni u male grupice sve snažnije ključa nezadovoljstvo. Drago mi je što su mi ljudi nakon projekcije filma rekli da su prvi put shvatili što je PTSP i koji je to zapravo problem. Shvatili su branitelje. Novinarka Radio Beograda rekla mi je kako je genijalno da imamo film o veteranima, da takav film trebaju i u Srbiji, ali tko bi to lud radio? Isto su mi rekli i kolege iz BiH. To su problemi koje nalazimo u svim državama bivše Jugoslavije koje su prošle rat, kao na koncu i mi. Vjerujem da nitko nije išao u rat da bi postao ratni zločinac, osim patoloških tipova koji su pušteni iz zatvora da bi radili svinjarije.

je stotinama branitelja da otvore tvrtke, da se ne ubiju, njegova vrata su uvijek bila otvorena. Pomogao je i meni da uđem u dubinu braniteljskog iskustva pripovijedajući mi svoju priču, upoznajući me sa suborcima. Zahvaljujući njemu shvatio sam kako se manipuliralo braniteljskom populacijom. Nekoliko dana nakon što je došla nova gradska vlast istekao mu je ugovor. Čekao je da ga netko nazove, pita, ali to se nije dogodilo. Toga jutra vozač jednostavno nije došao po njega. Osobno sam razočaran jer sam kao i svi želio i čekao promjene u Zagrebu. Ne razumijem da novi gradonačelnik Tomašević nije podignuo telefon i barem Demi zahvalio na 21 godini rada. Mogao je to napraviti na kulturan, ljudski način, a ne ovako. Nepotrebno je okrenuo dio branitelja i javnosti protiv sebe.

Vaš film inspiriran je događajima na Savskoj cesti 66. Mnogi su govorili i da je ministar Matić u tom trenutku nepotrebno okrenuo dio branitelja protiv sebe?

Fred Matić je izuzetan, hrabar čovjek koji je imao nevjerojatan ratni put i preživio srpske logore. Ja mislim da su neke izjave njegovih suradnika više iziritirale dio branitelja nego postupci samoga Freda. Ovo što radi u Europskom parlamentu potvrđuje da se radi o izrazito kvalitetnoj osobi vrijednoj poštovanja. A od svojih suboraca i kolega doživio je svašta, i to je točno ta manipulacija dijelom branitelja o kojoj sam govorio.

U jednom trenutku branitelji su imali i važnu ulogu u pokušaju demontaže Hrvatskoga audiovizualnog centra. Kako ste gledali na to, kao netko tko je ljudski i profesionalno involviran na obje strane?

U tom trenutku bio sam u vijeću HAVC-a i u upravnom odboru Društva filmskih redatelja, zajedno smo organizirali pokret „Hoću film“u pokušaju da zaštitimo struku od neutemeljenih napada. Kada sam empatičan prema braniteljskoj populaciji, ja govorim o onoj većini koji su pošteni, čestiti ljudi. Oni nikada na sebe neće staviti transparent „ja sam branitelj“niti će tražiti neke privilegije, nego će časno nositi sve ratne traume i kasnija razočaranja. Tadašnjeg ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara napadali su oni huškači koji su se iz Savske preselili na novu frontu. To je bilo u godini u kojoj smo imali filmske premijere na četiri festivala A kategorije, kolege iz cijele regije dolazili su u Zagreb učiti od nas i kopirati naš model financiranja filmske industrije. To ludilo pojavilo se u zenitu snage HAVC-a, zbog nekog dokumentarnog filma koji je imao nekoliko spornih dijelova koji su se napuhali do neslućenih razmjera. Mi smo tada svi stali iza Hribara, ali on je nažalost nasjeo na neka obećanja i dao ostavku. A to se nikada ne radi, trebao je čekati da ga smijene jer, da su ga smijenili, morali bi ga i vratiti. Jer on nije napravio ništa od onoga što mu se stavljalo na teret, nije bilo nikakvog razloga za njegovu smjenu.

Kako danas gledate na rad HAVC-a?

Centar danas nekako funkcionira, ide, dogodila se i ova sjajna stvar s “Murinom” u Cannesu. I hvala Bogu da je, nadam se da će to potaknuti političare da daju malo više novca za film. Jer mi smo ipak teška provincija koja prepoznaje nečiju vrijednost tek kada potvrda dođe izvana. Zato se naše redateljice i redatelji toliko trude plasirati svoje premijere na inozemne festivale jer znaju da će im se potom i u našoj zemlji otvoriti vrata. Oduvijek smo imali taj služinski mentalitet, valjda bolje i ne zaslužujemo.

Nakon pobune strukovnih organizacija, Pula je ove godine dobila novog umjetničkog ravnatelja. Možda je prerano, ali kako ocjenjujete njegov rad?

S obzirom na pandemiju i činjenicu da Pavo Marinković živi na dvije adrese, zbog čega je bio manje u kontaktu s našim lokalnim kontekstom, mislim da se jako dobro snašao. On dobro poznaje europske institucije, povezan je s dosta ljudi i međunarodnih festivala, to je smjer koji trebamo nastaviti. Da nemamo ovo izvanredno stanje, vjerujem da bi i ove godine u Puli bilo više predstavnika međunarodnih festivala i distributera koji su nam potrebni da hrvatski film izađe iz nacionalnih okvira.

Pripremate li već novi film?

Uzeo sam priču „Osmi mart“fenomenalne makedonske književnice Rumene Bužarovske. Scenarij raspisujemo sa Sandrom Antolić, nažalost, nismo prošli na posljednjem natječaju HAVC-a pa se sada pripremamo za novi rok. To će biti još jedan novi zaokret u mojoj karijeri, no i dalje će biti vrlo političan, pogotovo u kontekstu odnosa prema ženama u hrvatskom društvu. Glavna junakinja je žena u padu snage, koja se mora suočiti s pritiscima okoline. Bit će to moj trinaesti film, pa ako i ispadne zadnji, bit će dobro. Jer ne volim parne brojeve.

OBZOR

hr-hr

2021-07-24T07:00:00.0000000Z

2021-07-24T07:00:00.0000000Z

https://vecernjilist.pressreader.com/article/282406992377233

Vecernji List