Živimo u doba nove svemirske utrke u kojoj se, umjesto političkih blokova, nadmeću milijarderi

Najbogatiji čovjek na Zemlji nakratko je prošlog utorka bio izgubio tu titulu, ali samo zato što nekoliko plutajućih minuta nije bio na Zemlji. Tako je Wall Street Journal izvijestio o izletu koji je, točno 52 godine nakon spuštanja na Mjesec, Jeffa Bezosa i još troje članova posade rakete “New Shepard” odveo u svemir. Za početak, navedena rečenica je senzacionalistička. Jeff Bezos je bio u svemiru upravo onoliko koliko je svijeta vidjelo dijete nakon što je učinilo prvi korak iz svog dvorišta. Pa i manje. Globalno uzbuđenje, kakvo je vladalo prije pola stoljeća, izostalo je. Ne znam što nam je tada bilo uzbudljivije i nevjerojatnije: to što čovjek hoda po Mjesecu ili što mi to u izravnom prijenosu gledamo na prvom kupljenom crno-bijelom televizoru. Bezosov let, kojim se vinuo osamdesetak kilometara iznad Zemlje i na nekoliko minuta postao astronautom i osjetio bestežinsko stanje, ukupno je, od trenutka lansiranja do mekog padobranskog prizemljenja kapsule, trajao deset minuta. I bila je to samo jedna od milijardi vijesti, sličica i filmića koji su svakog trenutka dostupni na svakom pametnom telefonu.

Vijest je nešto drugo. Izletić do ruba svemira Bezos si je omogućio vlastitim novcem, milijardama koje je godinama ulagao u razvoj svog vlastitog svemirskog projekta i tvrtke Blue Origin. I čak nije bio prvi. Za deset ga je dana u milijarderskoj svemirskoj utrci pretekao Richard Branson, vlasnik poslovnog imperija u čijem je sklopu i program svemirskog, odnosno za sada ipak samo orbitalnog turizma Virgin Galactic/Virgin Orbit. Treći čovjek u toj utrci, Elon Musk još nije poduzeo takvu ekshibiciju. Ali, on je već ionako postao prvi privatni poduzetnik čijim se raketama i inovativnim letjelicama, koje je razvila i koje proizvodi Muskova kompanija SpaceX, služi čak i NASA za slanje materijala i ljudi u Zemljinu orbitu po kojoj već kruže i njegovi satelitski “vlakovi”, namijenjeni između ostalog distribuciji internetske mreže svakom kutku svijeta. (Ovo posljednje meni je posljednja nada da ću u kutku Dalmatinske zagore, pod Prominom pokraj Drniša, kamo sam se sklonio od pandemijskih i ostalih panika i ludosti, jednog dana imati pristojan signal koji zasad ne nudi nijedan od hrvatskih “provajdera”.)

Nakon spuštanja na tlo Bezosa su novinari pitali što kaže na kritičarski zbor koji takve letove naziva bogataškom zabavom i tvrdi da bi milijarderi poput njega mogli i trebali mnogo pametnije trošiti svoj novac i snagu na rješavanja problema na Zemlji. Odgovorio je: “Pa, mogu reći da su uvelike u pravu. Moramo činiti i jedno i drugo. Znate, ovdje i sada na Zemlji imamo mnogo problema i moramo se njima baviti, ali uvijek moramo gledati i u budućnost. Mi smo to oduvijek radili, kao vrsta, kao civilizacija. Moramo činiti oboje.” Rekao je još da se u njegovoj misiji radi o “izgradnji puta u svemir za sljedeće naraštaje da tamo čine divne stvari, a te divne stvari će riješiti probleme ovdje na Zemlji”.

To što su se Branson i Bezos osobno tek dignuli na prste da bi provirili preko ograde koja Zemlju dijeli od svemirskog bespuća trijumf je kapitalizma, novca i profita nagomilanog u vlasništvu šačice milijardera, od kojih su neki, zahvaljujući pandemiji, postali i bilijarderi. Mnogi ih, u svojoj nemoći, frustraciji i siromaštvu, ismijavaju jer im je to jedino preostalo. Oslikavaju ih kao obijesne dječačiće koji se nadmeću čija je raketa brža i jača. Svakako je lako prepustiti se dojmu da nam se svima Jeff Bezos pomalo i narugao kada je, podignuvši oblačić prašine na mjestu spuštanja u teksaškoj pustinji, zahvalivši svim inženjerima i posadi, rekao i ovo: “Hvala i svim zaposlenicima i svim korisnicima usluga Amazona jer ste vi, ljudi, ovo platili.”

No, budimo objektivni i realni i manimo se romantike. Možemo Kolumba zamišljati kao smionog istraživača i vizionara, ali njegovi su jedrenjaci išli na novac imperijalističke pohlepe onodobnih vladara. Zašto bi motivacija velikih ega u izmišljanju i pronalaženju novih tehnologija i načina osvajanja i eksploatiranja, a jednom čak i naseljavanja obližnjih nam krajeva svemira, bila zazornija od svojedobne hladnoratovske svemirske utrke dviju ideološki i politički suprotstavljenih supersila. Junaci našeg djetinjstva Gagarin i Armstrong također su bili pijuni u bespoštednim političkim igrama prijestolja, moći i interesa. Rat drugim sredstvima. A ni u rušenju barijera ovdje na Zemlji, poput pada Berlinskog zida, nije se, zapravo, radilo ni o demokraciji ni o slobodi. Naučili smo to na vlastitoj koži kada su se s idealiziranog Zapada na nas obrušile horde proždrljivih skakavaca da obrste sve što stignu.

Ukomentaru Bransonova i Bezosova svemirskog izleta Rick Tumlinson na portalu Space.com daje potpuno za pravo svima koji “svemirskim barunima”, kako već zovu sudionike milijarderske svemirske utrke, predbacuju izostanak empatije, u prvom redu prema eksploatiranoj i generalno potplaćenoj radnoj snazi njihovih multinacionalnih kompanija, manjak ili potpuni izostanak osjećaja za stvarnost, egocentričnost i pohlepu. Međutim, Tumlinson, koji je i sam veliki promicatelj, agitator, pa i poduzetnik na privatnom polju istraživanja svemira i svemirskih putovanja, ističe kako će, bila to namjera spomenutih milijardera ili ne, i iz njihovih investicija proizaći mnogo toga dobrog za sve nas. Ili barem za, kako je i sam Bezos rekao, buduće naraštaje koji će morati učiniti korak u svemir radi opstanka Zemlje i ljudi na njoj. Trošeći silan novac na tehnološke novotarije, bogataši ih na kraju učine jeftinijima i dostupnijima.

Ali, ostaje ključno pitanje: gledamo li na ljude poput Muska, Bransona i Bezosa onako kako bi oni sami najviše voljeli, kao na vizionare od kojih se očekuje da riješe probleme i podjele ovdje na Zemlji, ili kao na one koji su sami problem i proizvod sistema koji nezasitno grabi i uništava mnogo više nego što unapređuje i gradi. Uostalom, bilo je i prije onih koji su na osvajanje svemira imali drukčiji, pronicaviji pogled. Neprestano mi ovih dana u glavi opet odjekuje hrapavi glas Tome Bebića i ono njegovo oporo: “I bolje da si mi krepa, Sivče, sićan se kad si na Misec vika, evo su niki dan i njegovu lipost razotkrili...” Pa bila to i samo utjeha za siromašne, pjesnički teleskop ipak vidi najdalje u svemir i najdublje u čovjeka.

KLJUČNO JE PITANJE JESU LI LJUDI POPUT BEZOSA ONI KOJI ĆE RIJEŠITI PROBLEME NA ZEMLJI ILI ONI KOJI SU IM UZROK