Ekonomska čitanka

EU se treba zajednički štititi od trećih. Tako su razmišljali utemeljitelji Europske unije, ljudi koji su na svojoj koži osjetili strahote europskih ratova

Ujedinjavanje Europe nakon Drugog svjetskog rata najveći je humani projekt u ljudskoj povijesti. I prije je bilo pokušaja ujedinjavanja Europe: Rimsko carstvo, Karlo Veliki, Sveto rimsko carstvo, Napoleon i Hitler. Sva ova „ujedinjenja“temeljila su se na vojnoj sili i diktaturi. Riječ Europa prvi se put javlja u Heziodovu spisu Teogonija oko 700 godina prije Krista. U ovom spisu, Europa nije bila ona na koju danas mislimo, nego mitska fenička princeza. Osim što je bila mitska figura, Europa je u antičkom svijetu bila oznaka jednog od dva ili tri kontinenta na koji su podijelili svijet. Kao zemljopisno ime Europa se prvi put pojavila u šestom stoljeću prije Krista, kao ime za predjele u današnjem sjeveroistočnom dijelu Grčke. U Rimskom carstvu Europa je bio naziv za najudaljeniju provinciju, današnji europski dio Turske. Nakon pada Rimskog carstva izraz Europa je „bio sitna ideja o kojoj su razmišljali rijetki“. Nije poznato da je Karlo Veliki, koji se slavi kao „otac Europe“, upotrebljavao riječ Europa, iako su područja kojima je on vladao poslije Drugog svjetskog rata postala temelj ujedinjavanja u Europsku uniju. Od antičkog doba, kroz dvije tisuće godina, riječ Europa rijetko se upotrebljavala i ljudima nije puno značila. Papa Pio II. (XV. stoljeće) vjerojatno je prvi uveo politički pojam Europe koji obuhvaća jedinstveno kulturno i vjersko područje. Prije Pija II. ono što je označavalo zajedništvo na tlu Europe bilo je kršćanstvo. U vrijeme pape Pija II., riječi kršćanstvo i Europa upotrebljavale su se kao sinonimi, da bi u XVI. stoljeću Europa postala samostalni politički pojam. Samo se još u Utrechtskom mirovinskom ugovoru (1713.), pisanom konzervativnim jezikom, koristio izraz „kršćanska republika“.

Mnogi političari, znanstvenici i pisci kroz povijest su se zalagali za različite oblike ujedinjenja Europe s ciljem da se izbjegavaju ratovi i da se osigura trajni mir. Vojvoda Sully (XVI. stoljeće) napisao je „Veliki plan“prema kojem bi Europa bila organizirana kao jedna velika obitelj. Daniel Defoe (XVII. stoljeće) pisao je o sigurnom i trajnom miru. Jedan od čuvenijih planova za mir u Europi iznio je William Penn u spisu „Prema sadašnjem i budućem

Europskom miru“(1693.), u kojem predlaže da suvereni vladari Europe suglasno osnuju europski parlament ili državu.

Unatoč svim tim humanim idejama i prijedlozima, europska povijest ispunjena je ratovima, ubijanjem, razaranjem, osobito u dva velika svjetska rata. Europljani su se 1945. pitali kako sačuvati mir i izbjeći treći veliki rat na tlu Europe. Strahote Hitlerovih zvjerstava i razaranja pokazale su neizmjerno veliku vrijednost mira. Tako je nastala Europska unija. Zbog mira u Europi! Poruka je bila surađivati, a ne ratovati, međusobno se pomagati u razvoju, a ne boriti se za nadmoć jednih nad drugima. Mir i razvoj Europe treba se ostvarivati na principima solidarnosti i suradnje među zemljama. Zemlje se trebaju međusobno pomagati u ravnomjernom razvoju kroz mehanizme Europske unije, a kompanije konkuriraju na velikom zajedničkom tržištu. EU se treba zajednički štititi od trećih. Tako su razmišljali utemeljitelji Europske unije, ljudi koji su na svojoj koži osjetili strahote europskih ratova.

Jedno od rješenja bilo je čvršće povezivanje europskih naroda s nadnacionalnim tijelima u okviru Ujedinjenih država Europe (United States of Europe), kako je to nazvao Churchill. Amerika je Marshallovim planom, koji bi po današnjim cijenama vrijedio oko 130 milijardi dolara, pomogla oporavak, obnovu i organizaciju Europe nakon Drugog svjetskog rata. Na principima na kojima su u Bretton Woodsu 1945. godine izgrađene poslijeratne međunarodne ekonomske organizacije i međunarodni ekonomski sustav, počela se organizirati i ujedinjavati Europa. Ti principi su slobodna trgovina među zemljama i stabilnost valuta. Pretpostavka je bila da je za gospodarski rast dovoljno samo potpuno liberalizirati međunarodnu trgovinu i zabraniti špekulacijske devalvacije. Temeljna ekonomska zadaća Europske unije bila je liberalizacija trgovine i zaštita tržišnog natjecanja na jedinstvenom europskom tržištu.

Pristupanje (Zapadne) Njemačke NATO-u 1955. godine, što je Sovjetski savez shvatio kao prijetnju, ubrzalo je integriranje Njemačke, Francuske, Italije i zemalja Beneluxa u Europsku ekonomsku zajednicu (1958), preteču današnje Europske unije. Teško bi se zemlje koje su bile žrtve nacističke agresije integrirale s Njemačkom da nije bilo Sovjetske prijetnje i američke garancije o nadzoru Njemačke. Americi je trebala jaka i demokratska Europa, a jake Europe nema bez jake Njemačke. Do devedesetih godina prošlog stoljeća, Europska unija proširila se na 12 članica, a dominantni političari EU bili su ljudi koji su osjetili strahote Drugog svjetskog rata i znali su koja je vrijednost mira. Znali su da mir ne dolazi sam po sebi, nego se on ostvaruje svjesnom i organiziranom politikom. Sve što bi eventualno moglo ugroziti mir zaustavljalo se na samom početku. Tolerancija i solidarnost preduvjeti su mira. Ekonomska pretpostavka europskog mira je harmoničan gospodarski razvoj zemalja članica. Početkom devedesetih raspada se Sovjetski savez i prestaje hladni rat. Berlinski zid pada i ujedinjuje se Njemačka. Na svjetskoj ekonomskoj sceni neoliberalistički sustav pobjeđuje socijalizam. Za neke to je bio dokaz o savršenosti neoliberalističkog sustava u gospodarstvu, prema kojem je dovoljno sve privatizirati, liberalizirati, deregulirati i maknuti državu iz gospodarstva i ono će se nezaustavljivo razvijati. Taj pristup postaje sve dominantniji i u politici EU. Europska unija se početkom 2000-ih proširuje na 28 članica, uglavnom pridružujući bivše socijalističke zemlje. S političke scene odlazi „ratna“generacija i dolazi generacija koja je odrasla u neoliberalističkoj atmosferi. Bruxelleska (EU) administracija sve se više birokratizira. Iako su samo kompanije trebale konkurirati, a zemlje surađivati u razvoju EU gospodarstva, i zemlje počinju međusobno konkurirati. Na političkoj sceni nedostaju vizionari Europske unije za dvadeset prvo stoljeće. Tržište postaje mehanizam ujedinjenja Europe, a strane investicije trebaju nadomjestiti nacionalne ekonomske politike. Zajednička valuta euro zaštita je trgovaca i stranih investitora. Europska centralna banka koja samostalno upravlja eurom ima za cilj samo držati inflaciju pod kontrolom, dok američki FED ima za cilj i stopu rasta i punu zaposlenost. Sve izgleda idealno do velike financijske i ekonomske krize 2008. godine, kada postaje jasno da bez efikasne nacionalne ekonomske politike ni slobodno tržište ni strane investicije ni zajednička valuta euro nisu dovoljni za razvoj nacionalnih ekonomija. Integriranje zemalja u slobodno tržište i zajednička valuta u najvećoj mjeri koristi razvijenijim zemljama i onima koje ostvaruju iznadprosječne stope razvoja. U takvoj situaciji dolazi do prelijevanja dohotka od siromašnijih k razvijenijim zemljama. Kriza iz 2008. i pandemija COVID-19 iz 2020. pokazale su velike razlike u gospodarstvima članica EU. Raspored sredstava iz EU mehanizma oporavka i otpornosti po članicama potvrdio je te razlike. Italiji, koja je jedna od najstarijih članica i koja bi trebala biti jedna od najrazvijenijih zemalja EU, stagnirala je i prije ovih kriza i sada treba više od 200 milijardi eura da se koliko-toliko stabilizira na neko vrijeme. Slična situacija je sa svim mediteranskim zemljama. Grčka nakon 10 godina nije izišla iz krize, kao ni Španjolska i Portugal. Engleska je napustila EU, a zemlje Višegradske skupine imaju dosta primjedbi na upravljanje EU. Očito je da slobodno tržište, postojeći EU fondovi, direktne strane investicije i zajednička valuta nisu dovoljni za uravnoteženo razvijanje nacionalnih gospodarstva. Europska unija treba promjenu ili dogradnju svojih politika s ciljem bržeg i kvalitetnijeg razvoja manje razvijenih ekonomija ili će se suočiti s razlikama koje će postati prepreka njezinu razvoju ili još gore postati izvor nestabilnosti. Bila bi velika šteta i tragedija da zbog nesmotrenosti ili pohlepe najveći humani projekt u ljudskoj povijesti dođe u pitanje.

Europska unija donijela je sedamdesetak godina mira. U protekla četiri stoljeća bilo je nekoliko takvih mirnih razdoblja od 70-ak godina, koja su uslijedila nakon ratnih sukoba (Vestfalija 1648., Utrecht 1713. Bečki kongres 1815…). Nakon svakog velikog sukoba i mirovnog ugovora mislilo se da je to bio posljednji rat i da je nastupio vječni mir. Međutim, promjena društveno-političkih, ekonomskih i vojnih odnosa s jedne strane, nezadovoljstva s druge strane, uz prirodne nepogode kao što su suša i glad ili slično dovodili su ponovno do sukoba. Nadajmo se da smo nešto naučili iz prošlosti i da će mir Europske unije trajati puno dulje. Europska unija potrebna je i u ovom stoljeću, ali očito je da koncept koji je bio dobar u drugoj polovici XX. stoljeća nije dobar za prvu polovicu XXI. stoljeća.