Libanon na rubu građanskog rata: nema struje ni lijekova, banke su propale...

DEVET MJESECI NAKON IZBORA U BEJRUTU NISU USPJELI SASTAVITI VLADU, EKONOMSKU KRIZU KOJA POTRESA LIBANON SVJETSKA JE BANKA OPISALA KAO JEDNU OD NAJGORIH U SVIJETU U POSLJEDNJIH 150 GODINA, OŽIVLJAVAJU SJEĆANJA NA KRVAVU 1975.

Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.

Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,

Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.

Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme nastoji odriješiti. Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu...”

Riječi su to velikog libanonskog pisca, pjesnika i slikara Gibrana Khalil Gibrana koji je u svome životu (1883. – 1931.) imao prilike dobro upoznati i Istok i Zapad; proživjeti mnoge osobne tragedije i gubitke, ali i ostvariti divna prijateljstva i velike ljubavi.

Mnogi Libanonci ovih dana spominju upravo riječi toga velikog pisca govoreći o svojoj zemlji koja je već mjesecima u potrazi za svojom vladom i tone u sve dublji mrak, a inflacija je dosegnula vrhunac. Ono što najviše zabrinjava Libanonce mogući je ponovni građanski rat jer tenzije svakodnevno rastu, a dodatno ih je povećalo i povlačenje Saada Haririja, koji u devet mjeseci nije uspio sastaviti novu vladu koja je mogla okončati gotovo devetomjesečnu prazninu u vrijeme dok se zemlja suočava s velikom ekonomskom krizom. Naime, Libanon prolazi kroz ekonomsku krizu koju je Svjetska banka opisala kao jednu od najgorih na svijetu u posljednjih 150 godina. Mandatar za libanonskog premijera Saad Hariri rekao je da daje ostavku pozivajući se na “ključne razlike” s predsjednikom Aounom, što će zasigurno gurnuti zemlju još dublje u kaos i neizvjesnost. Gotovo svi Libanonci strahuju od mogućeg izbijanja novoga krvavog građanskog rata jer, uz tešku ekonomsku krizu kroz koju prolazi Libanon, libanonsko društvo politički je podijeljeno.

Petnaest godina građanskog rata u Libanonu nitko nije zaboravio. Ta država u jugozapadnoj Aziji, na obali istočnog Sredozemlja, na granici sa Sirijom i Izraelom, oduvijek je imala burnu povijest. Smjenjivale su se tu razne kulture, da bi od 15. stoljeća do Prvog svjetskog rata Libanon bio dio Osmanskog Carstva. Poslije Drugoga svjetskog rata Libanon je postao neovisna republika, no problemi su tek tada počeli. Svi oni koji su šezdesetih, ali i nešto poslije toga bili u toj državi mogli su se uvjeriti u neobičnu ljepotu i bogatstvo koji su privlačili ne samo turiste već i svjetsku kremu koja je u Libanonu vidjela nešto posebno. Bejrut je cvjetao, a onda su se događaji na Bliskom istoku prelili i na Libanon.

Palestinci su dolazili, mijenjao se ustav i sve je ključalo. Građanski je rat počeo 1975. godine, Palestinska oslobodilačka organizacija u Libanon je preselila svoj stožer. Punih 15 godina tu se ratovalo između islamskih i kršćanskih frakcija, Falange i PLO-a uz koje su bili i libanonski ljevičari. Izrael je 1982. pokrenuo invaziju na Libanon, i nakon što su izraelske trupe stigle do zapadnog dijela Bejruta, gdje je bilo uporište PLO-a, te ga opkolili i držali pod opsadom 83 dana, palestinski borci na čelu s tadašnjim liderom Jaserom Arafatom bili su prisiljeni napustiti Libanon te su otišli u Siriju, Tunis.... Međutim, 90-ih godina promijenila se politička klima na Bliskom istoku i velike sile, zbog invazije na Kuvajt Sadama Huseina i Prvog zaljevskog rata, morale su završiti ratovanje u Libanonu. Do dandanas ni jedan Libanonac ne zna zašto je počeo i kako je završio taj 15-godišnji građanski rat u kojem su sudjelovale 53 privatne vojske i milicije, a ubijeno je 200 tisuća ljudi, a zemlja je devastirana u dokrajčena. U svim ratovima na svijetu u kojima se dogode ratni zločini odgovorni budu izvedeni pred Međunarodni sud pravde, ali to nije bio slučaj u Libanonu. Svi akteri toga krvavog građanskog rata koji su odgovorni za mnoge ratne zločine na kraju su nagrađeni te su ostali politički djelovati kao da se ništa nije dogodilo. I to je jedan od razloga što je danas Libanon, osim zbog vanjskih faktora, nestabilna zemlja. U strahu da se povijest ne ponovi, Libanonci su se nadali da će ovog puta izbjeći građanski rat te da će Saad Hariri uspjeti brzo formirati vladu. Iako su svi analitičari bili uvjereni da će se libanonska vlada formirati odmah nakon izbora Joea Bidena za američkog predsjednika, sada vjeruju da formiranje vlade Libanona ovisi o ishodu pregovora u Beču o nuklearnom sporazumu između Irana i SAD-a s obzirom na to da je Libanon pod snažnim utjecajem, s jedne strane Irana, a s druge strane SAD-a i Saudijske Arabije. Situacija u Libanonu izuzetno je napeta, a tenzije rastu svakodnevno, pitanje je koliko će libanonska vojska, koja je slabo naoružana, ali ostala je neutralna, uspjeti suzbiti i zaustaviti moguće oružane sukobe koji se svakodnevno događaju. Nije tajna da gotovo sve političke stranke u Libanonu imaju svoje paravojne formacije, odnosno vojna krila koja broje na desetke tisuća boraca naoružanih do zuba. U Libanonu postoje dva glavna suprotstavljena politička bloka, pokret „8. ožujka” naklonjen sirijskom predsjedniku Basharu Al-Assadu s proiranskim Hezbollahom, te pokret „14. ožujka”, proamerički i prosaudijski koji predvodi Saad Hariri. Iako je Libanon mala zemlja, u njemu se prelamao utjecaj ne samo velikih sila SAD-a i Rusije nego i velikih regionalnih i neprijateljskih sila Saudijske Arabije i Irana. Odmah nakon otkazivanja mandata za sastavljanje vlade, pristaše Haririja izašli su na ulice i blokirali gotovo sve prometnice te se sukobili s libanonskom vojskom koja je pokušavala silom maknuti blokade. Ekonomski slobodni pad Libanona najgora je kriza od građanskog rata 1975. – 1990. Nema struje, redukcije traju po 2023 sata dnevno jer nema goriva za pokretanje generatora. Libanonu se to nije dogodilo u vrijeme najžešćih sukoba za vrijeme građanskog rata, nema lijekova, hrane.... U jednom trenutku Bejrut, kojeg nazivaju Parizom Istoka, našao se u potpunom mraku. Libanon, koji je u svijetu bio poznat kao drugi najsigurniji bankarski sustav, nakon švicarskog, proglasio je bankrot. Ljudi ne mogu novac dobiti od banaka, valuta je propala, a uprava Riada Salameha u Središnjoj banci suočava se s izvještajima o prijevarama. Desetljećima je Riad Salameh, šef Libanonske središnje banke, bio poznat u zemlji i inozemstvu kao financijski pomoćnik koji je održavao ekonomiju i stabilnost valute unatoč ratovima, atentatima i čestim političkim nemirima. Libanonska valuta dodatno je oslabljena na paralelnom tržištu, gdje su dolari promijenili vlasništvo na više od 20.000, u odnosu na prijašnjih oko 19.000 funti. Za kolaps bankarskog sustava najodgovorniji je sadašnji guverner Riad Salameh, međutim, zbog njegove bliskosti s bivšim libanonskim premijerom Saadom Haririjem, nikada protiv njega nije bila pokrenuta istraga niti je smijenjen s te funkcije. Protiv njega tužbu su pokrenule Francuska i Švicarska. Švicarski tužitelji kažu kako dokumenti pokazuju kako je Salameh angažirao tvrtku Forry Associates, brokersku kuću u vlasništvu njegova brata, za upravljanje ponovnom prodajom državnih obveznica Središnje banke te da je od 2002. do 2015. banka prenijela najmanje 330 milijuna dolara provizija na švicarski račun tvrtke.

P

okušavajući stabilizirati ekonomiju koja je ponajprije žrtva korupcije i nepotizma te uhljebljivanja u libanonskoj vlasti, Libanonska središnja banka počela je eksperimentirati i naredila da transakcije iz inozemstva budu denominirane u domaćoj valuti, libanonskoj liri, s obzirom na to da su gotovo sve transakcije u američkim dolarima koji cirkuliraju kao zamjenska valuta. Valuta doznaka je važna jer su doznake glavno vrelo libanonske ekonomije. Libanon ne proizvodi puno, a uvozi 80 posto svojih potreba, zbog čega ekonomija počiva na bankovnom sektoru, nekretninskom biznisu i doznakama milijuna iseljenih Libanonaca. Promjenom valute doznaka, Centralna banka pokrenula je spiralu propasti jer su time nametnuli iluzorni tečaj dolara i lire, ali je tržište učinilo svoje i tečaj lire povuklo u ponor. Sve je to libanonska vlada učinila pod pritiskom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je vjerovao da će tako moći uništiti poslovanje i financijsku moć libanonskog Hezbollaha, koji nije ni okrznut tom inflacijom jer Hezbollah dobiva dolare ili eure direktno iz Irana ili iz dijaspore i, što se njih tiče, tečaj lire prema dolaru nebitan je jer oni i plaću dobivaju u dolarima. Takva politika koju je vodio Donald Trump i saudijski princ Bin Salman kako bi oslabili libanonski Hezbollah i utjecaj Irana dokazala se promašenom. Jedino do čega je dovela jest da 85% stanovništva Libanonaca živi ispod granice siromaštva, nedostaje hrane, a kolabirao je i sam robno-novčani sustav, cijene hrane skočile su 250 posto, pa građani zaobilaze novac, kako dolare tako i lire i funte te robu razmjenjuju. Državom je zavladala glad, nema struje, lijekova, goriva, kave... Mlađi se masovno sele u Europu i Kanadu, a ovog ljeta zabilježen je i val javnih samoubojstava očajnih Libanonaca. Situaciju je dodatno otežala i eksplozija u bejrutskoj luci, najgora katastrofa u Libanonu još od građanskog rata koji se vodio od 1975. do 1990. i razorio zemlju. U silosima i skladištima pokraj amonijeva nitrata nalazile su se preostale libanonske zalihe žita i hrane koje su sad uništene. Vlast nije učinila puno da popravi situaciju, a SAD i neke europske zemlje ne žele spašavati Libanon jer u njihovoj vladi sudjeluje Hezbollah, koji smatraju šijitskom terorističkom organizacijom pod iranskom kontrolom, koji je u Libanonu i parlamentarna stranka. Međutim, unatoč politici SAD-a i Zapada, Izraela i Saudijske Arabije, koji politički žele uništiti Hezbollah jer vojno u ovom trenutku ne mogu, Hezbollah i dalje ima veliku potporu u Libanonu, što dokazuju i parlamentarni izbori koji su bili održani 6. lipnja 2018. godine, na kojima je Hezbollah odnio veliku pobjedu.

Koalicija Amal – Hezbollah osvojila je 41 od 128 mjesta u libanonskom parlamentu. Jedan od koalicijskih partnera Hezbollaha je i SSNP, Sirijska socijalistička narodna stranka, koja, poput Hezbollaha, ima oružano krilo koje se bori u Siriji na strani sirijskog režima. Druga stranka po snazi je Slobodni patriotski savez, libanonska najveća kršćanska stranka, koja je još 2006. godine potpisala sporazum o međusobnom razumijevanju s Hezbollahom, koji uključuje „obrambenu strategiju zaštite Libanona od izraelske prijetnje“. Stranka tadašnjeg aktualnog premijera Saada Haririja, koji je imao potporu Washingtona i Riyada, osvojila je 21 zastupničko mjesto. Kompliciran libanonski politički i izborni sustav praktički garantira da će te stranke morati surađivati kao poslijeizborna koalicija vladajućih stranaka. Pod istim je nazivnikom i nova Macronova politička paradigma – kako bi riješio političku krizu u Libanonu, predložio je da sve političke stranke, bez obzira na različitost, moraju surađivati ili u vladi nacionalnog jedinstva ili da ne blokiraju rad vlade. Naime, Libanon je vrlo kompleksno uređena država koja se po okončanju francuske vladavine 1943. opredijelila za podjelu vlasti između muslimanskih šijita, sunita, Druza i različitih kršćanskih skupina. Taj sustav ima svoju dobru stranu: i danas se jamči da u političkom sistemu nijedna grupa neće biti dominantna. Prema Ustavu, predsjednik mora biti isključivo kršćanin maronit, a premijer muslimanski sunit, dok predsjednik parlamenta mora biti muslimanski šijit. Izbori su nominalno slobodni, a mediji su u toj zemlji slobodniji nego u susjedstvu unatoč tome što često služe kao glasila pojedinih skupina. Loša je strana temu l ti konfesionalne demokracije u tome što spomenute skupine ipak podrivaju i blokiraju jedna drugu, a imaju i običaj da za svoje ciljeve traže i podršku iz inozemstva kako bi na unutarnjem političkom planu mogle bolje provoditi svoje interese. Ali, one zato često postaju i oruđe u rukama stranih „sila zaštitnica“poput Saudijske Arabije, Sirije, Irana ili zapadnih država poput Francuske i SAD. Osim toga, svaka vjerska skupina od samog je početka razvijala svoje stranke i strukture, što je značilo i da umjesto jednog postoji više sistema korupcije i nepotizma. Usto je Libanon, osim jednoga velikog građanskog rata i više desetljeća de facto vlasti Sirije, morao pretrpjeti i goleme valove izbjeglica s palestinskih i sirijskih područja, kao i više krvavih sukoba sa susjednim Izraelom. Ono što je evidentno jest da predsjednik Francuske Emanuel Macron želi novi Libanon, bez tenzija i sukoba s jasnom vizijom budućnosti, tj. borbu protiv klijentelizma i korupcije te uvođenje novih reformi. Zato ne treba čuditi što je prije katastrofe koja je pogodila Bejrut više od 57 tisuća ljudi potpisalo internetsku peticiju za “stavljanje Libanona pod francuski mandat u sljedećih 10 godina”. F rancuska je još sredinom 19. stoljeća iskoristila vjersku nesnošljivost i progone libanonskih kršćana za uspostavu svoga kolonijalnog utjecaja u Libanonu. Godine 1862. Libanon je postao autonomna provincija u sklopu Osmanskog Carstva sa snažnim europskim i francuskim utjecajem. Nakon završetka I. svjetskog rata Francuska je dobila mandat Lige naroda za današnje područje Sirije i Libanona. Francuzi 1926. godine odvajaju Libanon od Sirije, a 1944. postaje nezavisan. Iako bez naftnih izvora koji su omogućili gospodarski razvoj nizu bliskoistočnih država, maleni Libanon se nakon II. svjetskog rata preobrazio u najnapredniju zemlju Bliskog istoka.

Jedna od libanonskih specifičnosti vjerska je heterogenost stanovništva. Nacionalni konsenzus podjele vlasti, stvoren ustavnim izmjenama 1943., temeljio se na popisu stanovništva iz 1932. prema kojem su maronitski kršćani činili više od polovice stanovništva, zbog čega im je pripao i najveći dio političke moći. Tako je mjesto predsjednika države pripadalo maronitima, premijera sunitskim muslimanima, a mjesto predsjednika nacionalne skupštine bilo je rezervirano za šijita. Takav sustav podjele omogućio je zadržavanje političke moći u rukama elita iz kolonijalnog razdoblja, prije svega maronitskim kršćanima. Međutim, muslimansko stanovništvo je imalo znatno višu stopu demografskog rasta od ostalih etničkih zajednica te su već potkraj pedesetih godina muslimani činili većinu u Libanonu.

Destabilizaciji Libanona najviše su pridonijele tisuće palestinskih izbjeglica koje su došle u Libanon još nakon prvoga Izraelsko-arapskog rata 1948. godine rušeći tako delikatnu etničku ravnotežu na kojoj je počivala zemlja. Početkom sedamdesetih među 2,9 milijuna stanovnika Libanona živjelo je 400 tisuća palestinskih izbjeglica.

PLO je na libanonskom teritoriju uspostavio vlastitu infrastrukturu i povezao se s domicilnim libanonskim muslimanima, što je produbilo jaz između libanonskih kršćana i muslimana. Unatoč političkim nesuglasicama, Libanon je poznat kao najtolerantnija zemlja na svijetu u kojoj živi više od 28 različitih vjerskih i etničkih skupina, a zakonom su svi zaštićeni i žive u ravnopravnosti. Pokojni papa Ivan Pavao II., kojeg su cijenili i kršćani i muslimani, govorio je: “Učite se ljubavi i toleranciji od Libanonaca.”

Unatoč svim nedaćama i opasnostima Libanonci se nadaju da će se ubrzo postići dogovor između SAD-a i Irana u vezi s nuklearnim sporazumom, a Saudijska Arabija će tražiti zamjenu za Saada Haririja jer on više nije u milosti princa Mohammada Bin Salmana te će se formirati nova libanonska vlada prije nego Libanon potone u građanski rat.

Vraćam se na početak i pjesmu slavnog Khalila Gibrana koji kaže:

“Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba riješiti,

Moj Libanon jesu spokojne, čarobne doline po kojima se razliježe brenčanje crkvenih zvona i žubor potoka.

Tvoj je Libanon prijepor između zapadnjaka i njegovih protivnika s Juga,

Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi dok pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci vraćaju s njiva i iz vinograda.