Miloševića nema, ali tu je Vučić koji isto nije puno razmišljao da turbofolkom anestezira narod

SLAVIŠA LEKIĆ SRBIJANSKI NOVINAR PO ČIJOJ SE KNJIZI SNIMA DOKUMENTARNA SERIJA ‘JUNACI DOBA ZLOG’, KOJA JE IZAZVALA BURNE REAKCIJE, GOVORI O STANJU U SRBIJI, VEZI POLITIKE I KRIMINALA, VUČIĆU, ŠEŠELJU...

Rečenice srbijanskog novinarskog veterana Slaviše Lekića režu poput skalpela, pa tako i u ovom dopisnom razgovoru u povodu emitiranja dokumentarne serije “Junaci doba zlog”. “Junaci” prve sezone su Milorad Dodik, Aleksandar Vulin, Ivica Dačić, Siniša Mali, Draga Vesić, Dragan J. Vučićević, Milorad Vučelić i Svetlana Ražnatović. Dok se broj pregleda na YouTubeu broji u milijunima, Vučićeva stranačka vojska šuti kao zalivena. Pobunila se samo “srpska majka” Ceca. Za Lekića i ekipu Audio i video produkcije JSP ljeto je radno. Najesen kreće druga sezona “Junaka doba zlog”, a istoimena knjiga stiže u knjižare, ako se koja usudi na police staviti povijest beščašća i optužnicu protiv Vučićeva režima.

Recite nam najprije nešto o svojim novinarskim počecima. Je li to oduvijek bila profesija kojom ste se željeli baviti?

U novinarstvo sam se zaljubio prije 43 godine i do današnjeg dana se nisam odljubio. Iako ovo što danas nazivamo novinarstvom apsolutno nema veze sa snovima koje sam živio baveći se, činilo mi se, najljepšim poslom na svijetu. Danas novinarstvo nije ni profesija ni zanat. Što bi rekao Hunter S. Tompson, utemeljivač “gonzo novinarstva”, ono je “jeftina univerzalna etiketa za odjebane i odbačene – lažna vrata u zadnje dvorište života, prljava popišana mala rupa koju su zadaskali građevinski inspektori…”

Jesu li, prema vašem iskustvu, pred profesijom bili isti ili slični izazovi u vrijeme komunizma, u vrijeme raspada Jugoslavije i ratova i danas?

Imao sam sreću da sam bio dio one generacije koja je osvajala slobodu govora, osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza, i taj će period ostati upamćen po faktu da su mediji postali otvoreniji i slobodniji. Potkraj osamdesetih, osim omladinskih listova poput Poleta, Mladine ili Omladinskih novina, dogodio se procvat tzv. ozbiljne štampe: zagrebački Danas, beogradska Borba, sarajevski Svijet, ali je taj uzlet trajao je točno onoliko koliko je bilo potrebno da se na političkoj sceni pripremi teren za promociju nove političke ličnosti – ubrzo su novinari u Srbiji pokleknuli pred glasnogovornicima pokreta za afirmaciju srpskog identiteta. Milošević je od novinara manje prezirao jedino narod. Jest cenzurirao, proganjao, pa čak i fizički eliminirao novinare, ali je bio dovoljno promućuran da ostavi jedan ventil: imate paradoks da je u vrijeme njegova režima “rođeno” bezbroj nezavisnih medija, koji su mu na kraju došli glave. Današnji vođa podjednako prezire narod i novinare. On je otišao korak dalje strategijom da narod govori kroz njegova usta, a da zaplašeni novinari ne samo da ne govore već i ne postavljaju pitanja ako nisu unaprijed dogovorena. Cenzuru je zamijenila autocenzura i to je veći problem srbijanskih medija nego što je pritisak Vučićeva režima.

Koliko ste dugo pisali knjigu “Junaci doba zlog” i kada će se pojaviti u knjižarama, i u kojima?

Knjiga će se pojaviti u listopadu, uoči nastavka serijala, ali sumnjam da će je knjižarski lanci uvrstiti u svoju ponudu. Prije pet godina odbili su distribuirati moju knjigu “Svaka čast Vučiću”, zbirku najvažnijih, uglavnom najkontroveznijih izjava Aleksandra Vučića otkad je ušao u politiku. Iako voli biti pitan za sve, jer na sve ima odgovore, Vučić u toj zabrani nije imao nimalo udjela – radilo se o preventivnoj autocenzuri. Inače, “Junaci doba zlog” sazrijevaju već desetak godina otkako se u okviru Audio i videoprodukcije, zajedno s Jovanom Polić i Sanjom Lončar, bavim suočavanjem s prošlošću koja je u Srbiji i dalje neizvjesnija od budućnosti. Za mene turobna prošlost, ne samo kad je o profesiji riječ, nije neka varošica u zabiti i gustoj šumi, gdje vlak ne staje, već samo produži dalje, a svatko tko se hoće uvjeriti u postojanje te varošice, negdje pozadi, mora iskočiti iz vlaka i vratiti se nazad, po pragovima koje je pojelo vrijeme. Aktualna je vijest skidanje emisije o Svetlani Ražnatović s YouTubea. Jeste li je uspjeli vratiti?

Posljednja je vijest da su uspjeli i drugi put “skinuti” emisiju s YT, a da je naša produkcija, sve gledaniju emisiju, treći put postavila. I idemo dalje. Na raznim kanalima “Srpska majka” je viđena bar dva milijuna puta. Inače, bukvalno cijela emisija, od prvog do posljednjeg kadra, rađena je u konzultacijama s našim pravnim timom jer smo znali da Ceca i njezino okruženje drže do uvjerenja da je njezina biografija kompilacija mudrih izbora i dobrih odluka, a ne svih poteza koje je vukla tijekom turbulentnog života.

Čime je popularna pjevačica i Arkanova udovica zaslužila da se nađe u prvom serijalu, uz likove koji su uglavnom još, politički i medijski, “udarne pesti” Vučićeva režima?

Udova Ražnatović je svoju karijeru izgradila na kulisama rata, ratnih zločina i profiterstva i s pravom je zovu “ikonom srpskog (ne)uspjeha”. Njezina moć nikad nije potjecala samo iz toga što lijepo pjeva ili izgleda, stvar ukusa, je li, već i iz moći i utjecaja onih s kojima je radila ili radi: ono što su joj u jednom času bili Arkan ili Legija, naknadno Ivica Dačić i Dragan Marković Palma, danas je – Aleksandar Vučić. Iza nje je spektakularan život

u kojem se prepleću uspjesi i neuspjesi, biografija priproste seljančice i život balkanske Kim Kardashian, ratni zločini i koncerti, orgijanje s političkom elitom i druženje s vrhom kriminalnog klana, osuđenog za atentat na premijera Zorana Đinđića, ogrlice i “nanogice”... Hollywoodska priča na naš način. U eri Slobodana Miloševića i njegovih suboraca mračne vijesti zamagljivale su se zabavom. Turbofolk je služio kao sredstvo politike za skretanje pozornosti s realnosti i prije je slovio kao ideološka odrednica nego za žanrovska klasifikacija. Danas nema Miloševića, ali tu su na vlasti njegovi satrapi i iste one vrijednosti promovirane onomad. Maestralni populist Aleksandar Vučić nije mnogo razmišljao koga će angažirati za anesteziranje širokih narodnih masa, a zauzvrat je od Cece dobio predizborni apel iz neke njene pjesme: “Isuse, daj mu lavlje srce!”

Kako tumačite činjenicu da su srpski nacionalizam krajem osamdesetih, a i ne samo srpski, ponajviše raspirivali komunisti i prononsirani ljevičari, poput Vučelića i Vulina?

Da su u pitanju autentični ljevičari, moglo bi se govoriti o degeneraciji ljevičara i komunista, no kako su oni prononsirani komunistički karijeristi, nije im predstavljalo teškoću da, poput zmije, u tili čas odbace svoju ljušturu, zaborave ideološke proklamacije koje su do tada bile u modi i priklone se političkoj boji koja je u trendu. Narod u Srbiji tu pojavu zove – profiterstvo.

Jeste li definirali listu likova s kojima će serijal, kako ste najavili, biti nastavljen najesen?

Dragan Marković Palma, lokalni šerif iz Jagodine, koji je zarobio grad, klasičan je portret neprosvijećenog i bahatog profiterskog “geaka” koji se obogatio tijekom rata, a u politiku ušao ne bi li uspio sakriti svoju ružnu prošlost. Tek tu, u tom mulju, okružen uglavnom sebi sličnima, otkrio je ne samo da uspješno pliva već i da uz pomoć bunga-bunga žurki za političare iz vrha vlasti, sitne korupcije stanovnika Jagodine i, konačno, udvoričkih tirada u slavu Aleksandra Vučića, može sigurno mutiti vodu dok je živ. Jovana Polić, koscenaristica i redateljica, i Sanja Lončar, koscenaristica i urednica serijala, inzistirale su da se dublje istraži posljednji otkriveni Palmin skandal koji ga je učinio novom “zvijezdom” #MeToo pokreta, čemu će se na jesen radovati mnogi. Ne i on.

Meni osobno jedan drugi lik mnogo više nedostaje u prvoj postavi negativaca: Vojislav Šešelj.

Eno Šešelja, financijski namirenog, ugodno živi na periferiji Beograda, sklapa knjige bizarnih naslova, mislim da je već objavio preko 150 knjiga, to je više od 100.000 stranica. Najprodavanija djela su mu “Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić” i “Pohlepni vepar iz Bajčetine Tomislav Nikolić”. Kad ne piše, vojvoda Šešelj uglavnom gostuje u jutarnjim programima opskurnih televizija, koje rabe nacionalne frekvencije, gdje s aureolom osuđenog ratnog zločinca, što je jaka preporuka, analizira tekuće događaje i širi toplu ljudsku mržnju. Formalno gledano, daleko je od politike, nema ga u vlasti, u Skupštini, u lokalnim samoupravama, ali je bezbrižan jer se u svim tim institucijama i te kako nazire njegov politički DNK. Naravno, nismo zaboravili Šešelja, serijal bi bio fatalan promašaj bez toga hodajućeg zla, bit će na jesen. Procijenili smo da je ovom času važnije “obraditi” Aleksandra Vulina, novoga političkog pajaca, koji šešeljevskom retorikom i hitlerovskom gestikulacijom ima zadatak da epom o “srpskom svetu” nacionalističku krvnu sliku drži na Vučiću poželjnom nivou.

Je li u priči o Šešelju i Vučiću učenik nadmašio učitelja?

Vojislav Šešelj, otkad se vratio iz Haaga, odakle je pokušao organizirati ubojstvo Tomislava Nikolića i Vučića, svojih najboljih učenika, nikad javno nije napao ovoga drugog. Niti je Vučiću do kavge s njim niti je Šešelj voljan odreći se novčane apanaže kojom je taj pakt potkrijepljen. Vučić je, inače, po mom sudu nadmašio političkog oca. Šešelj je bučan, sirov i prljav, a ovaj poput umiljate mačke “sto vuna prede”. Sa Šešeljem znate na čemu ste, ovog ne možete uhvatiti ni za rep ni za glavu. Vi ste za predsjednicu imali “serijsku grliteljicu”, mi imamo serijskog lažljivca. Čovjek laže i kad laže. I za koju se sad laž uhvatiti, pa ukapirati kakve su mu namjere?!

Dragan J. Vučićević je, kada ste radili jedan drugi dokumentarac o stanju medija, prije jedanaest godina jedini sjeo pred vaše kamere i taj ste intervju sada koristili. Jeste li i sada, kako njemu, tako i drugim obrađenim likovima, uputili poziv da sami o sebi govore?

Lik kojeg spominjete najprimitivniji je izdanak srbijanske novinarske scene u njenoj povijesti. Informer, njegovo toaletoidno smeće, koji konceptom nimalo nije odmaknuo od pokojnog Slobodnog tjednika Marinka Božića, uz još nekoliko sličnih tabloida i nekoliko tabloidnih televizija, predvođenih TV Pinkom Željka Mitrovića, koji se oslanjaju na izvore tajnih službi ili upute iz kabineta predsjednika republike, platforma su za obračun s neistomišljenicima, targetiranje “neprijatelja”, blaćenje izmišljenim pričama i montiranim fotografijama, smještanje afera, prijetnje hapšenjima…! Usprkos takvom backgroundu i Vučićeviću i Mitroviću, kao i svim ostalim akterima naših priča upućen je poziv da budu sugovornici – odbili su.

Svi vaši sugovornici u serijalu zapravo su istomišljenici. Jeste li razmišljali da pokažete i “drugu stranu” i tko je ta druga strana? Dopiru li uopće do njih glasovi iz “Kruga dvojke”?

“Krug dvojke” i “Druga Srbija” izmišljena su sintagma za nepostojeće političke formacije u koju vladajuća elita trpa sve one ličnosti, uključujući i novinare, čiji se svjetonazor ne uklapa u misaonu shemu Vučićevih idolopoklonika. “Beogradskog kruga” koji se devedesetih suprotstavio Miloševićevom režimu, ne zbog ideologije, u prvom planu su bili etički i moralni razlozi, danas nema ni u tragovima. Oni koji nisu dio oficijelne opozicije, djeluju separatno, raštrkano, na Twitteru, gotovo ilegalno. Njihov glas možete čuti na dvije kabelske televizije, toliko dnevnih novina, isto toliko tjednika i nešto više portala. U tim medijskim kućama, otvorenima za disonantne tonove, radi oko 300 novinara. To je svega dva posto od novinarskog puka u Srbiji. Nasuprot tome imate ozbiljno ustrojen vladajući SNS s više od 700 tisuća članova. To vam je 10 posto stanovništva Srbije. Riječ je o golemom broju discipliniranog članstva koje svoj politički angažman svodi na taktiku tri mudra majmuna: ne vide, ne čuju, ne govore, ništa mimo partijske direktive.

Dolaze li vam iz tog Vučićeva naroda reakcije ili se čeka mig vođe pa da krene lavina?

Jedina reakcija s njihove strane su prijetnje anonimnih botova po društvenim mrežama. Srpska napredna stranka, kao političko krilo organiziranog kriminala, fantastično je organizirana i apsolutno nitko iz vladajuće elite ili nižih organizacijskih slojeva dva mjeseca, otkako je serijal emitiran, slovo nije izustio. Oni koji su ranije alergično reagirali čak i na sam spomen Vučića, kao junaka svih epizoda, slijepo se slijedili partijsku naredbu – ne talasaj. Ispostavilo se jedino da je Ceca bila neobaviještena. Ili je ego stavila iznad partijskih interesa.

Nakon miniserijala “Vladalac” o samom Vučiću, koji je bio svojevrsni prolog u “Junake zlog doba”, režim je mobilizirao svoje snage i uzvratio vam imitatorskom “kontra emisijom”. Kako objašnjavate odluku i instrukciju SNS-a da se “Junake” ignorira i da nitko od obrađenih likova, osim Svetlane Ražnatović, ne reagira?

U trotjednoj kampanji koja je rezultat više od dvije tisuće negativnih objava u Vučićevim medijima, lijepili su nam etikete “albanskih plaćenika”, “ološa”, “ustaških poslušnika”, “ljudskih fekalija”... Jedan zastupnik u Skupštini javno je inzistirao na “sanitarnom otklonu” od autora serijala, čak je TV Pink napravio kontrafilm “Progon”. Taj tsunami targetiranja, međutim, izazvao je kontraefekt jer su ljudi pohrlili pogledati o čemu se radi u tom smeću koje dira vođu: za mjesec dana “Vladaoca” je samo na YouTube kanalu pogledalo više od 2,1 milijun ljudi. Izgleda da su se naučili pameti.

Kojim ste vrstama prijetnji i pritisaka bili izloženi do sada, i očekujete li da će se pojačati ili će se Vučićev SNS i njihovi sateliti i dalje praviti da “Junaci zlog doba” ne postoje?

Nema tu previše inventivnosti: “prebiti”, “nataći na…”, “vidjet ćete, kad-tad”… to je standardni vokabular iz tog seta kojim se pokušavaju zastrašiti svi neistomišljenici.

Jeste li, istražujući za knjigu i serijal, naišli na nešto što je vama osobno prije bilo nepoznato?

Tek trećina teksta iz knjige je korištena za ekranizaciju. Ne mogu se sva nedjela ovih “junaka” sabiti u 60 minuta. Mene je, osobno, poprilično šokirala priča o 40 milijuna maraka koje je navodno Milorad Vučelić prisvojio od Državne sigurnosti. To je Zoranu Đinđiću ispričao Jovica Stanišić, šef DB-a u Miloševićevo vrijeme. Ta istraga nikad nije okončana. Inače mi je Vučelić omiljena faca od svih koje smo obradili. Taj “dežurni istomišljenik” i “politička amfibija” bio je iza leđa Ivanu Stamboliću, podržavao Dobricu Ćosića, naklonjen Radovanu Karadžiću, odgovoran Slobodanu Miloševiću, koketirao istodobno i s Mirom Marković i sa Zoranom Đinđićem, družio se s Radovanom Stojčićem Badžom, Miloševićevim policajcem, i Arkanom, Slobinim paravojnikom. Stambolić je ubijen, Ćosić ponižen i smijenjen, Karadžić robija, Sloba umro u Haagu, Mira u izgnanstvu, Đinđić strijeljan, ubijeni su i Badža i Arkan… Jedino je Vučelić zdrav i čio, uređuje Večernje novosti, neslužbeno glasilo famoznog “srpskog sveta” – to vam je novi prepjev stare bajke o “velikoj Srbiji” – i uz Vučića je. Da sam na predsjednikovu mjestu, ozbiljno bih se zabrinuo.