Kontinent pretvoren u muzej za turističke sveždere

Već je romanom “La Superba”, također prevedenim na hrvatski jezik, nizozemski književnik Ilja Leonard Pfeijffer dokazao da je među najpotentnijim i najzrelijim europskim piscima današnjice. Ništa manje impresivan od “La Superbe” i noviji je Pfeijfferov roman “Grand Hotel Europa”, koji je objavio VBZ u prijevodu Radovana Lučića i pod uredničkom paskom Stjepana Ravića. Sam je autor ovaj nizozemski bestseler (prodan je u 250.000 primjeraka u nešto više od dvije godine) podnaslovio “romanom o ljubavi u doba masovnog turizma”. Ali “Grand Hotel Europa” puno je više od toga. U njemu se tako autor bavi i strastvenom ljubavnom pričom između pripovjedača, nizozemskog pisca koji se također zove Ilja, i talijanske povjesničarke umjetnosti Clio. Upoznali su se u mitskoj Genovi, gradu kojem je posvećena “La Superba”, uzbudljiva i rijetko dopadljiva romaneskna monografija, ali i knjiga u kojoj su već naznačene sve teme s kojima se Pfeijffer puno studioznije, filozofičnije i potkovanije bavi u “Grand Hotelu Europa”. Jer, ne samo da u najnovijem romanu razglaba o Starom kontinentu, koji je doista i doslovno sve stariji, nego se bavi i europejstvom kao takvim, iznoseći pritom analitički obrađene statističke podatke koji bi imponirali i onim dobro plaćenim birokratima u Bruxellesu, kada bi ti gojenci imali vremena za čitanje opsežnih knjiga na više stotina stranica.

P

feijffer je pišući o tradicionalističkom i krajnje simboličnom hotelu koje je pojelo ubrzano novo vrijeme, a u kojem pjesnik Ilja dolazi liječiti rane nakon ljubavnog kraha s prelijepom Clio, oglodao do posljednje kosti mit o turizmu kao propulzivnoj privrednoj grani. Pri tome je i neosporno duhovit, ali i ironičan, pa čak i jedak, spreman za kalambure svih vrsta, kao da je podrijetlom iz Dalmacije i kao da u njemu čuči neki ridikulski literarni vulkan pun neiscrpne energije. Naravno, Pfeijffer ne bi bio Pfeijffer da u svoju razvedenu priču, u kojoj ima puno zanimljivih rukavaca, nije upleo i povijesnu storiju, ovog puta o talijanskom majstoru nevjerojatno uzbudljivog i nepredvidljivog života Caravaggiu i njegovoj posljednjoj slici posvećenoj Mariji Magdaleni. Slici koju povjesničarka umjetnosti iz dobre i ugledne đenovske obitelji Clio neumorno traži uz pomoć dobroćudnog, ali i pretjerano razbarušenog i nefokusiranog nizozemskog pjesnika koji je opijen talijanskom lakoćom življenja. Vodi nas tako Pfeijffer upućeno i minuciozno i Maltom i Venecijom, kako bismo pronašli nestalo Caravaggiovo platno, čija je sudbina mutna baš kao i sudbina samog slikara.

A onda pri kraju romana tu tajnovitu sliku pripovjedač sretno pronalazi baš u onom distopijskom “Grand Hotelu Europa”, i to u sobi njegove netom preminule nekadašnje vlasnice, koja je pred kraj (pre) dugog života pobjegla iz stvarnosti u daleku prošlost. U vrijeme kada je Europa još bila među predvodnicima svjetske industrije, znanosti i umjetnosti i kada se u Europu išlo i sklapati poslove i studirati, a ne samo na turistička komercijalna i masovna hodočašća. “Grand Hotel Europa” roman je gorkih spoznaja, naravno, za Europljane i sve koji se takvima osjećaju ili streme tom devalviranom osjećaju.

C

ijeli kontinent polako se pretvara u jedan nepregledan muzej čije su metropole i umjetnički najvredniji gradovi danas samo statične i beživotne kulise za turističke sveždere koje nije moguće nahraniti i napojiti uspomenama i doživljajima. A baš o toj muzeologizaciji europske stvarnosti iz prve ruke piše Nizozemac koji posljednjih godina živi u Italiji, zemlji koja možda ima i najviše kulturnih spomenika po glavi stanovnika pa joj je turistička neman itekako dobro poznata.

Naravno, u romanu od 655 stranica autor je imao više nego dovoljno prostora za opisivanje čitave palete likova od kojih neki progovaraju o imigracijskom i identitetskom problemu, a drugi o ljudima koji su u ovoj tehnološkoj diktaturi izgubili svoj smisao jer ih je vrijeme ne samo pregazilo nego i žive zakopalo. Na našu žalost, “Grand Hotel Europa” nije distopijska knjiga, nego neožbukana europska sadašnjica koju ovaj kontinent, bez obzira na sve svoje grijehe, ipak nije zaslužio.