Strani radnici – uvezli smo tisuće nekvalificiranih samaca

Dok zapadne zemlje privlače obrazovane radnike, mi uvozimo slabo obrazovanu radnu snagu, nama dolaze uglavnom samci, muškarci koji s niskim plaćama ne mogu preživjeti s obitelji

Imamo sve manje stanovnika i sve veće potrebe za stranom radnom snagom, trenutačno smo na šestom mjestu u EU po uvozu radnika iz trećih zemalja

Koliko mala Hrvatska treba uvesti stranih radnika da bismo dosegnuli prosječan standard država EU, kako ne bi svi mi koji danas radimo, kad budemo odlazili u mirovinu, odlazili u jad i bijedu, kako to slikovito kaže Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta? Državu državom čine njezini stanovnici, standard joj osiguravaju zaposleni građani i institucije koje rade za javno dobro, a budućnost djeca i mladi. U samo 30 godina Hrvatska je izgubila gotovo milijun ljudi i danas, prema procjenama demografa, broji svega 3,85 milijuna stalnih stanovnika, među kojima udio građana u dobi od 65 i više godina premašuje udio djece i mladih do 19 godina. Zato se i ubrajamo u najstarije nacije svijeta. S takvom strukturom stanovništva, s intenzivnim iseljavanjem građana posljednjih osam godina i “odljevom mozgova” ne možemo imati jači ekonomski rast, nego se održavamo na površini stihijskim uvozom radne snage i s nadom da će se barem dio iseljenih vratiti kako bi svi građani mogli dostojno živjeti.

Prema projekcijama UN-a iz 2015., Hrvatska je tek 2030. trebala pasti na 3,9 milijuna ljudi, a sada ispada da su to još bile optimistične projekcije, jer smo desetljeće ranije dosegnuli tu brojku. Ministar financija Zdravko Marić na Večernjakovoj konferenciji “Hrvatska kakvu trebamo”, govoreći da svima nama cilj mora biti povećanje životnog standarda, kazao je da od 100 do 150 tisuća novih kvalitetnih radnih mjesta znači manje glavobolje i puno jači i održiviji rast, kojim bismo lakše dosegnuli prosječan europski standard. No u državi u kojoj je 1,236 milijuna umirovljenika i 1,604 milijuna zaposlenih te 119 tisuća nezaposlenih nije precizirao je li mislio da potrebnih 100 do 150 tisuća radnika treba uvesti iz inozemstva ili i aktivirati dio domaćih nezaposlenih na tržištu rada. Ni iz Vlade nisu nam odgovorili je li Marić mislio na uvoz do 150 tisuća stranih radnika i odakle. Od ove godine nema više godišnjih kvota za uvoz radnika iz trećih zemalja, nego se poslodavci obraćaju Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (HZZ), koji provodi test tržišta rada, odnosno provjerava ima li domaćih radnika pa, ako ih nema, daje pozitivno mišljenje na zahtjev poslodavca za dozvolu za boravak i rad stranih radnika. U nizu zanimanja poput fasadera, radnika u niskogradnji i visokogradnji, kuhara, tesara, armirača, vozača... to pozitivno mišljenje HZZ-a zapravo je formalnost jer domaćih radnika nema. Prema podacima koje smo dobili od MUP-a, na dan 14. rujna ove godine u Hrvatskoj je 81.041 državljanin trećih zemalja imao dozvolu boravka, od toga njih 71.079 ima privremeni boravak, a njih 9962 stalni boravak.

Hrvatska i dalje nestašicu radnika najviše popunjava uvozom radne snage iz susjednih zemalja, BiH, Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije. Od 1. siječnja do 14. rujna 2021. MUP je izdao 56.431 dozvolu za boravak i rad strancima, a od toga je za sezonsko zapošljavanje izdano 11.360 dozvola za boravak i rad, i to 11.090 u turizmu i ugostiteljstvu, 257 u poljoprivredi te 14 u šumarstvu. Inače, za uvoz sezon

Nama bi trebalo još 300 tisuća zaposlenih da bismo mogli dostojno živjeti jer sada, kada u Hrvatskoj građani odlaze u mirovinu, odlaze živjeti u jad i bijedu, kaže ekonomist Željko Lovrinčević

skih radnika iz trećih zemalja u ugostiteljstvu, turizmu, poljoprivredi i šumarstvu nije potrebno pozitivno mišljenje HZZ-a. Podaci MUP-a pokazuju da se sezonski radnici uvoze uglavnom u razvijene priobalne županije te su tako najveći broj dozvola za boravak i sezonski rad izdale PU istarska (3642), PU primorsko-goranska (2134), PU splitsko-dalmatinska (1951), PU zadarska (1148) i PU dubrovačko-neretvanska (964).

Ikada nije riječ o sezonskom uvozu radnika, najveći broj dozvola za boravak i rad izdaje se strancima iz trećih zemalja u Zagrebu i razvijenim županijama. Što smo dalje od glavnog grada i obale, potreba za radnicima u opustošenim krajevima u kojima nema gospodarske aktivnosti i iz kojih su se ljudi uglavnom iseljavali sve je manja. Možda će mnoge iznenaditi, ali Hrvatska je, prema posljednjim podacima Eurostata za 2019., bila na šestom mjestu u EU po broju odobrenih dozvola za strance izvan EU s obzirom na broj stanovnika. Na svakih tisuću stanovnika uvezli smo 12 stranaca i nema dvojbe da smo i danas po uvozu stranaca pri samom vrhu EU, jer smo te 2019. odobrili boravak za 50.455 stranaca, a samo ove pandemijske godine u nepunih devet mjeseci izdano je više od 56 tisuća dozvola za boravak i rad strancima iz trećih zemalja. Inače, države EU u prosjeku na tisuću stanovnika prema Eurostatu odobravale su boravak za sedam stranaca. S obzirom na broj stanovnika najviše izdanih dozvola za boravak strancima imaju Malta, Cipar i Poljska. Poljaci, primjerice, najviše uvoze stranaca izvan EU radi zapošljavanja, i to uglavnom Ukrajinaca, kojih su 2019. uvezli čak 551 tisuću.

Odljev mozgova

No vratimo se na Hrvatsku, koja zasad nestašicu radne snage uglavnom popunjava uvozom radnika iz bivše države te Albanije, a privatne agencije za poslodavce dovode radnike i iz Ukrajine, a izvan Europe iz zemalja poput Indije, Nepala, Kolumbije, Indonezije, Filipina... Dok zapadne zemlje privlače obrazovane radnike, mi uglavnom uvozimo niskokvalificiranu radnu snagu. Hrvatska je lani završila na četvrtom mjestu u svijetu po “odljevu mozgova”, i to nakon Haitija, Venezuele i BiH, prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma koje je objavio The Economist. Naći se tako visoko na nepopularnoj ljestvici, u društvu najneperspektivnijih država svijeta, nešto je što bi svako društvo trebalo natjerati na preispitivanje vlastitih pogrešaka i na korjenite promjene. Hrvatska je na posljednjem popisu stanovništva 2011. imala 4,284 milijuna stanovnika, a prema posljednjoj procjeni Državnog zavoda za statistiku krajem prosinca prošle godine, imali smo svega 4,036 milijuna stanovnika, no voditelj Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo na Hrvatskim studijima, demograf doc. dr. sc Stjepan Šterc smatra da sada imamo oko 3,850 milijuna stalnih stanovnika. Prosječna starost stanovništva Hrvatske je 43,8 godina te se ubrajamo u najstarije nacije svijeta. Kad je o uvozu stranih radnika riječ, Šterc najprije ističe da nam je nužna selektivna imigracijska politika koju provode sve razvijene zemlje i koja je u funkciji razvoja gospodarstva tih država koje točno znaju za koje djelatnosti uvoze radnike. – Takva selektivna imigracijska politika uvijek uključuje i mogućnost da imigranti prihvate novu sredinu. Hrvatskoj sada treba od 70 do 90 tisuća stranih radnika u građevini, turizmu, poljoprivredi, s tim da je nužno i domaće nezaposlene građane poticajnim mjerama vratiti na tržište rada. Hrvatska ima mogućnost i razviti poticajni model povratka potomaka iseljenika iz Južne Amerike, koji bi željeli doći u Hrvatsku.

Ovo što sada imamo stihijski je uvoz radne snage, jer mi nemamo državni koncept imigracijske politike ni migracijsku politiku koja određuje u koja područja treba naseljavati uvezene radnike i za koje su nam djelatnosti ti ljudi nužni. Usto, uvezena radna snaga koncentrira se u gradovima i razvijenim županijama, što ne pridonosi ravnomjernom razvoju zemlje. Nažalost, mi ne možemo privući ni obrazovanije radnike iz susjedstva jer oni idu u zapadne zemlje za koje su idealni radnici s jugoistoka Europe. Mi možemo privući nešto niskokvalificiranih radnika što znači da će, kad se isprazni bazen u susjednim zemljama, nama ostati radnici iz Azije koji će raditi za niže plaće – govori Šterc i dodaje da pritom treba paziti da, ako država ne upravlja uvozom radnika, nego sve prepusti poslodavcima, ne započne proces supstitucije stanovništva.

Brz pad stanovništva

S obzirom na demografske trendove, prirodni pad stanovništva i iseljavanje, napominje Šterc, mi ćemo i prije 25 godina dostići pad stanovništva koji su predviđale projekcije UN-a, Europske komisije i Eurostata. Primjerice, projekcije Eurostata predviđale su da će Hrvatska 2055. imati 3,3 milijuna stanovnika, a 2100. godine 2,3 milijuna ljudi, dok su projekcije Europske komisije iz 2015. predviđale da ćemo tek 2060. imati 3,7 milijuna stanovnika i skromnu stopu gospodarskog rasta. Kako sada stvari stoje, Šterc ne drži mogućim da ćemo do 2030. doseći cilj iz Nacionalne razvojne strategije da nam BDP po stanovniku iznosi 75 posto prosjeka EU.

– To nije realno jer nemamo velikih

sada nije slučaj.

– U Hrvatskoj se uvoz radnika odvija po sili prilika jer su se pojavila sredstva EU i jer nemamo radnika zbog iseljavanja domaćih ljudi. Vidimo da je bilo puno korisnije i jeftinije uložiti u to da mladi ljudi ostanu u ovoj zemlji, jer će nas puno više koštati uvoz i integracija stranih radnika, ali sada je kasno.

Ono što politika sada može je pokušati vratiti dio iseljenika poticajnim poreznim paketima usmjerenima na povratnike i s ciljanim naseljavanjem određenih područja. To rade i Španjolska, Italija i Portugal, a nova radna snaga pristizat će ovako kako pristiže i sada u djelatnosti poput građevine i turizma.

Država još može vratiti ljude s poticajnim mjerama koji su otišli prije četiri, pet godina u inozemstvo, u kojem su stekli neko iskustvo i koto neće biti obrazovana radna snaga – govori Lovrinčević.

Mi možemo samo sanjati o uvozu obrazovanih radnika, osim digitalnih nomada kojima je primjerice naša obala lijepo mjesto za život. – Što dulje čekate s naseljavanjem ljudi, na kraju dobivate ono što ostane na tržištu rada, jer najbolje radnike prvo uzmu najbogatije zemlje pa one koje su bliže bogatima i na kraju ono što preostane uzimaju siromašne zemlje poput naše. Nemojmo živjeti u zabludi, mi moramo znati da su s aspekta proizvodnje zanimljiva samo tri velika grada u Hrvatskoj, obala i dio zemlje uz granicu sa Slovenijom i Austrijom, sve drugo je beznačajno za kapital. Europu zanimaju samo koridori sjever – jug i istok – zapad. Sam kapital neće popunjavati naše prazne prostore niti ih zanima taj prostor koji će se bez ljudi pretvoriti u šikaru. Gdje ćemo pronaći uselje

Akademik prof. dr. sc Anđelko Akrap, pročelnik Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, ističe da se sada radne dozvole uglavnom izdaju stranim radnicima u građevini, ugostiteljstvu, turizmu s niskim kvalifikacijama, a nemamo uvoza obrazovanih radnika. Na pitanje koliko nam je radnika potrebno da bismo dosegnuli prosječan standard EU, Akrap uzvraća da ne možemo govoriti o brojkama dok nemamo ukupnu i prostornu strategiju gospodarskog razvoja.

U Slavoniju nitko ne dolazi

– Nije problem uvoz radne snage u Zagreb i na priobalje, ali na prostore iz kojih se stanovništvo iseljava ne dolazi nikakva radna snaga. Uvozeći radnike iz okruženja za sezonske poslove, mi samo privremeno “tamponiramo” problem. Hrvatska će se sve više suočavati s nedostatkom radne snage, no taj problem treba rješavati istančana gospodarska politika čiji je sastavni dio migracijska politika. Država mora biti regulator pri uvozu radnika u dogovoru s poduzetnicima i sindikatima, iako će Hrvatska teško uvozom radne snage nadoknaditi iseljene, zbog čega će nam doći u pitanje funkcioniranje čitavih javnih sustava, od školskog pa nadalje. Naše gospodarstvo traži sada samo niskokvalificirane radnike, ne dolaze nam obitelji s djecom jer su primanja niska, jer ovdje ne bi imali od čega živjeti. Nama radnika treba, ali ne razvija se gospodarstvo visoke tehnološke razine kojemu trebaju visokoobrazovani. Nama bi trebalo 200-300 tisuća radnika da se pokrenu Lika, Kordun, Slavonija i sanira Banovina, da se taj prostor stavi u funkciju razvoja, ali zato bismo trebali imati plan gospodarskog razvoja. Suvremene migracijske politike omogućavaju doseljavanje obitelji, a ne samo radnika pojedinaca za relativno niske plaće koji nakon nekog vremena odlaze i na kojima se ne može temeljiti razvoj zemlje. Mi se pretvaramo u zemlju uslužne industrije i, ako vam domaći bježe iz zemlje, kako ćete dovesti strane radnike u opustošena područja? Zar ćete im razapeti šatore jer država ne može riješiti problem stanovanja ni za domaće ljude? – govori Akrap. Čak i iz jedne Njemačke vraćaju se radnici s niskim kvalifikacijama ako žive u nehumanim uvjetima pa nam donosi primjer jednog našeg čovjeka koji je radio u građevini u Njemačkoj i živio s još osam, devet stranih radnika u baraci. Psihički više nije mogao podnijeti takav život i vratio se u Hrvatsku. Kada se gledaju podaci HZZ-a o uvezenim radnicima, najtraženija zanimanja za koja je izdano pozitivno mišljenje od siječnja do kolovoza su zidari, njih 4311 s prosječnom bruto plaćom od 5062 kune, radnici visokogradnje (3432) s bruto plaćom od 4645 kuna, tesari (2541) s bruto plaćom od 7228 kuna, radnici niskogradnje (1837) s bruto plaćom od 4697 kuna, fasaderi (1472) s bruto plaćom od 4925 kuna, kuhari (1448) s bruto plaćom od 5558 kuna.... Među najtraženijim zanimanjima još su armirači, vozači, monteri građevinskih elemenata, pekari, polagači keramičkih pločica, zavarivači, pomoćni kuhari, konobari, elektroinstalateri, bravari. Zaprimljeni zahtjevi poslodavaca HZZ-u za test tržišta rada, odnosno da se provjeri mogu li se na domaćem tržištu rada naći radnici koji im trebaju, pokazuju u kojim su područnim uredima i službama poslodavci tražili najviše radnika. Tako je područni ured Pula zaprimio 5258 zahtjeva poslodavaca za test tržišta rada, područna služba Rijeka njih 4860, područna služba Zagreb 4593, područna služba Split 1660 takvih zahtjeva, a najmanje ih je zaprimljeno u područnom uredu Vinkovci, samo tri, u Požegi 25, a u Vukovaru 30. Ti podaci govore dovoljno sami za sebe.

Demograf doc. dr. sc. Marin Strmota napominje da Hrvatska nema viziju društveno-gospodarskog razvoja, a onda ni demografskog. – Zaboravlja se da smo mi već liberalizirali uvoz radne snage izmjenom Zakona o strancima i poslodavci mogu slobodno uvoziti radnike uz odobrenje HZZ-a ako ih ne mogu naći u Hrvatskoj. Nije pitanje treba li nama radnika, nego kako ćemo mi uvoziti radnike, hoćemo li useljavanje prepustiti poslodavcima i koja je vizija useljavanja i razvoja zemlje, jer se sada čini da nama treba samo niskokvalificirana radna snaga u turizmu i građevini. Treba nam selektivna imigracijska politika koju određuje država da znamo koga useljavamo, koje djelatnosti razvijamo i u kojim dijelovima zemlje. Sada poslodavci imaju privatne agencije koje dovode niskokvalificirane ljude iz niskodohodovnih zemalja, što znači da i dalje imamo iseljavanje domaćih ljudi i otvoreno useljavanje bez vizije

Kulturološke razlike

– Ako trebamo uvoz radnika s demografskim učincima, onda to trebaju biti ljudi koji su što bliži kulturološkom krugu u Hrvatskoj računa li se na njihov ostanak i na to da će dovesti svoje obitelji ili ih ovdje zasnovati, jer je u tom slučaju lakša njihova integracija u hrvatsko društvo. Dok sada privremeno ad hoc uvozimo radnike, primjerice, u građevini i turizmu, samo useljavanje ljudi u Hrvatsku rješava se na strateškoj državnoj razini, jer moramo voditi računa o tome odakle ljudi dolaze, kakvo im je obrazovanje, dolaze li s obiteljima... No za to je potrebno imati selektivnu imigracijsku politiku. Nema koristi od toga da se ljude samo useli fizički u neki prostor i pretvori u socijalne slučajeve, kojih i sami imamo dovoljno. Za visokoobrazovane strane radnike nismo atraktivni jer i naši odlaze. Proces useljavanja ljudi mora se odvijati pod kontrolom države, točno znati kamo ih se useljava i zašto te pritom voditi računa da ne dođe do supstitucije stanovništva i da uvoz radnika ima demografske učinke, a ne samo ekonomske. Ne možemo mi reći “mi ćemo useliti 300 tisuća ljudi u Slavoniju”, što će ti ljudi raditi i gdje jer, da je to tako jednostavno, ne bi ni naši ljudi odlazili – zaključuje Živić. U svakom slučaju postojeći uvoz radnika, koji je sada prepušten poslodavcima i pukoj nuždi te se odvija uglavnom u razvijenim županijama, zasigurno neće dovesti do demografskog oporavka Hrvatske niti ćemo zahvaljujući njemu doseći prosječan standard EU.

S razlogom nitko od sugovornika ne dvoji da nama radnika treba, ali nisu za stihijski uvoz jer ne dolaze nam samo radnici, nego ljudi koje treba integrirati u hrvatsko društvo. Hrvatska sa 775 tisuća djece i mladih do 19 godina, koliko ih je imala sredinom 2020., i čak 862,7 tisuća građana od 65 i više godina, među kojima je 382 tisuće starijih od 75 i više godina, neće imati svijetlu perspektivu ako se država ne pozabavi demografskim i ekonomskim problemima građana, kojima su pristojan standard i profesionalno i transparentno funkcioniranje javnih institucija jednako važni kao i Česima, Austrijancima i Dancima. investicija, doznake hrvatskog iseljeništva još uvijek su veće nego strane investicije, a usto teško je postići jači rast dok nam odlaze mladi i obrazovani, a k nama dolaze niskokvalificirani radnici. Želimo li privući obrazovane radnike, moramo imati poticajne modele da ih se oslobodi poreza na dohodak u ciljanim područjima naseljavanja ili da se poslodavce oslobodi određenih davanja kako bi ih mogli platiti više – drži Šterc. Dr. sc. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta Zagreb ističe da uvoz radne snage u Hrvatskoj karakterizira uvoz muške radne snage, vezan je za djelatnosti s ispodprosječnim primanjima i za razvijenije županije, a nije vezan za demografsku strategiju niti potiče ravnomjeran regionalni razvoj jer bi tada strani radnici bili distribuirani po cijeloj zemlji što i strategije – upozorava Strmota. Vukovarski demograf dr. sc. Dražen Živić, pomoćnik ravnatelja Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, ističe da postojeći uvoz radnika ne pridonosi ni globalno ni regionalno revitalizaciji Hrvatske, jer uglavnom dolaze samci raditi na određeno te se nakon nekog vremena vrate odakle su i došli ili odu dalje u druge zemlje EU. Slaže se s kolegama da pri uvozu radnika treba voditi računa da je ravnomjerno zastupljen po zemlji, da se razvijaju djelatnosti i u drugim dijelovima Hrvatske, a ne samo u Zagrebu i na obali. jima djeca još vani nisu krenula u školu, jer ako jesu, tada ih više nećete vratiti. Mi sada imamo nestašicu radnika u građevini, turizmu, ugostiteljstvu, ali uskoro ćemo ih imati i u zdravstvu i socijalnoj skrbi jer nam je stanovništvo sve starije, a teško ćemo ih dobiti jer za taj profil radnika konkuriraju zemlje puno bogatije od nas. Možemo mi napraviti i ciljano naseljavanje ljudi na opustošena područja koji će se baviti poljoprivredom, ali treba računati na to da će za njihovu integraciju u hrvatsko društvo trebati vremena i da neće imati prosječnu plaću od tisuću eura, koju će doseći njihova djeca. U uređenim zemljama vodi se računa da se udio doseljenika kreće oko 10% da bi se mogli uspješno integrirati, a s obzirom na to da smo mi mala zemlja, u našim okvirima to bi značilo da možemo uvesti 200 tisuća ljudi, ali nike? Možda u Ukrajini, Filipinima, Bjelorusiji, ali ne zaboravimo da hrvatski građani moraju dati zeleno svjetlo za useljavanje stranaca. Zašto mislite da će prihvatiti druge i drukčije u svoj prostor makar ostali i dalje siromašni? Nisam siguran da je Hrvatska spremna za useljenike. Nama bi trebalo još 300 tisuća zaposlenih da bismo mogli dostojno živjeti jer sada, kada u Hrvatskoj građani odlaze u mirovinu, odlaze živjeti u jad i bijedu i neće im tu pomoći ni 2. mirovinski stup, koji ovisi o gospodarskoj aktivnosti – govori Lovrinčević. Ni on nije optimističan da ćemo 2030. dosegnuti razvijene zemlje jer, kaže, Hrvatska je i prije sto godina bila na istom razmaku od Austrije kao što je i danas.