“Da su bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki pale na Željavu, ona bi ostala čitava”

Nikad ispričane priče iz Željave, ukopanoga vojnog aerodroma kakav ni Amerikanci nisu imali, a koji bi mogao postati turistička atrakcija i muzej hladnog rata

Objekt 505, vojni aerodrom Željava, kodnog imena Klek, bila je jedna od najskupljih i najvećih investicija bivše države. Ponos. Podzemna zračna baza s pet pista kakvu nitko drugi, čak ni Amerikanci, nije imao. Danas zračna luka ukopana u planinu Ličku Plješivicu na granici između Ličkoga Petrova Sela i Bihaća, stoji obrasla, išarana grafitima, napuštena i – zaboravljena. Sreli smo na pisti i jednu – lisicu. Sad je ona tu glavna.

Vojni mastodont koji je spomenik ljudskoj genijalnosti (ili gluposti) trebao bi postati muzej hladnog rata, mamac za turiste kojih ionako na Plitvičkim jezerima ima sa svih strana svijeta. Međutim, desetljećima ta baza za zaštitu od sovjetskih nuklearnih raketa izgleda kao – Pripjat, ukrajinski grad zarastao u drveće u neposrednoj blizini Černobila. No, krenimo redom. Proveli smo dan na Željavi, s mještanima, istraživačima entuzijastima, pokušavajući složiti dijelove mozaika života u tome najvećem podzemnom aerodromu Staroga kontinenta koji je radio od 1968. sve do 1992. godine. S njega će, prije nego što će ga JNA u bijegu potpuno onesposobiti 1992. godine, poletjeti MiG– ovi 21 koji su raketirali TV toranj na Sljemenu, ali i oni koji su pokušali napraviti atentat na Franju Tuđmana raketirajući Banske dvore.

Stotinu zrakoplova usred brda

– Pili su kao ludi. Za pilote sa Željave sok nije bio opcija, a bili su to u ono doba najbolji piloti u cijeloj zemlji. Sama krema. Ali pilo se... – priča Milan Kuga, umirovljenik koji je sedamdesetih i osamdesetih imao kafić u Ličkome Petrovom Selu kada je tadašnja vojna sila bila u punoj snazi. Priča to u samom centru mjesta, ispred kuće u kojoj je davno bio njegov kafić. U neposredno blizini je i kuća Danka Cvjetićanina, košarkaša Cibone koji je igrao u povijesnom finalu 1992. godine protiv Michaela (Air) Jordana i društva. No, vratimo se na (prave) pilote.

Gemišt ste točili za pilote?

– Ma kakav gemišt, vino se kod nas slabo pije. Ne, nije se to pilo.

Votka? Da se ne osjeti miris?

– Ma kakva votka. Rakija! Ona se pila, lička šljivovica. I konjak. Sjećam se jedne noći, bili su na šanku, jedva su stajali. Pijani prilično. Rekli su mi piloti: “Mile, sutra imamo vježbu noćnog gađanja.” I ja se uplašio, znat će komandanti gdje su piloti proveli noć i kažem im: “Ja sutra mijenjam adresu, idem iz sela, pa stradat ću ako doznaju da ste kod mene pili!” A piloti su samo odmahnuli rukom i rekli: ”Ma, Mile, nemaš brige, sat vremena prije leta mi se spojimo na tekući kisik, malo, istina, peku pluća, ali u MiG–21 sjedamo za sat vremena trijezni kao drijen! – smije se Kuga sjećajući se zlatnog doba Željave, s početka osamdesetih.

Kad smo kod kafića, u mjestu se pilo još u gostionici kod Mare Nakarade, a treću je držao – Dane Nakarada. Pile su se i kave, dakako!

– Bilo je tada i 2000 ljudi ovdje, a danas nas je nešto više od stotinu. Imali smo u selu i školu, ambulantu s rendgenom, zubarom, pa i babicu! Doktor Dević, još ga se sjećamo, dolazio je nekoliko puta tjedno... Bio je i disko! Pa su domaće cure tamo bježale s vojnicima i pilotima. Bilo je fino, bilo je naroda, živjelo se, radili smo! Evo, sjećam se jednog vojnika koji se brinuo o vojnim šarplanincima. Pa je moju najmlađu kćer koja je obožavala pse po selu vodio tako da je ona sjedila na velikom šarplanincu i išla s njima u šetnju – govori Mile. Kako je u mirovini?

– Dobro! Ali je pusto, malo nas je... U mjestu se sjete susjeda koji je posijedio kada se aerodrom gradio.

– Mnogo je domaćih radilo, neki su bili aviomehaničari, drugi varioci, na obuke su išli mjesecima, radili su odgovorne poslove. Zvalo se to “građansko lice pri službi u JNA”. I jedan je, kad se gradilo, bar tako i danas tvrdi, ostao zatrpan. Neki se krov, prhka stijena, urušila kod zidanja tunela. Kada su ga spasili, izašao je – potpuno sijed. A mlad čovjek – govore u Ličkome Petrovu Selu.

Sjete se i još jednog diskokluba: – Piloti su bježali i k Alenu Islamoviću, koji je u Bihaću imaju diskoteku “Holivud”. Mnogo se domaćih cura, s ove ili one strane granice, udalo za vojnike. Bilo je i izvanbračne djece... Kad bi udane žene došle na ljetovanje ili godišnji u selo, navečer bi šetale, a starije tetke bi im znale reći: “Čuvajte se, pazite se, ima puno vojske”, a sjećamo se da je jedna rekla: “A nismo mi te sreće.” Bilo je tu uvijek smijeha.

Susjeda Sonja Leka (55), javnosti poznata po izradi legendarnih ličkih nakurnjaka u Udruzi Tara (veličine L, XL i najveći Ličan), te kao raspričani turistički vodič Nacionalnog parka Plitvička jezera, koja vodi i one zainteresirane da pogledaju njezin rodni kraj pokraj aerodroma, priča:

– Pamtim kao djevojčica da su iznad kuća, a moja je kuća nešto više od kilometra od podzemnih tunela, MiG–ovi prelijetali nisko poput ptica. Najprije bih ga vidjela, iznad krova bljesnuo bi sivi lovac pa narančasta ispušna cijev. Znali su se oni i šaliti, pa u brišućem letu proletjeti iznad sela. Tek bismo kasnije čuli zvuk – govori Sonja Leka, stanovnica Deriguza.

Šećemo se zajedno po avionskoj pisti, ispred ulaza “2” koji je prepoznatljiv zbog betonskog zida koji je napravljen tako da kroz njega može ući MiG–21. Raznih zrakoplova ovdje je moglo stati više od stotinu.

– Sjećam se, bila sam srednjoškolka, sredina osamdesetih, kada je tu na ovoj pisti na Željavi bio neki slet, Dani vazduhoplovstva se to zvalo, ako se dobro sjećam. Frendica Sanja i ja Sonja šetale smo se, a na pisti su pokraj svojih aviona bili poredani piloti. To je bilo taman doba kada je izašao film “Top Gun”, a i ovaj pred kojim smo mi stajale imao je Ray Ban naočale i pilotsku jaknu te je dodavao ruku da se posjetitelji popnu i pogledaju unutrašnjost aviona. I taman da ćemo nas dvije doći na red, kad se pojavila neka djevojka u zelenim najlonkama i crvenoj suknji s točkicama, i on umjesto da nama da ruku, odmah se okrenuo prema njoj i njoj posvetio pozornost. Nama okrenuo leđa. Okrenule smo se na peti, i rekle: “Tko te šiša, tebe i tvoj avion.” Piloti su uvijek bili pojam, ali bez aviomehaničara ne bi bili ono što jesu...

Veća od svih naših zračnih luka

Domaći ovdje cijeli život žive uza Željavu. Nekad mladi, danas u godinama, ali ona ih prati. Tu je, pokraj njih. Nekad spektakularna vojna baza strateški postavljena u unutrašnjosti zemlje kako bi se stiglo reagirati na napade s Istoka te iz nje uzvratiti udarom s više od stotinu aviona istovremeno, danas je minirano, urušeno vojno masivno zdanje. Priča Leka kako je prije četiri godine, iako je baza uništena 1992. godine, sletio zrakoplov: – Zamalo sam pala s ljestava pokraj kuće kada sam vidjela svjetla da se spuštaju na pistu. Dva crvena i dva bijela svijetla aviona. Mislila sam da je NLO. Zaista, pa tko bi očekivao da desetke godina nakon posljednjih (Avan)turisti danas sami istražuju najveću podzemnu zračnu bazu Starog kontinenta. Stotinjak ih u danu prođe ovuda iako nema nikakvih oznaka, a prostor itekako ima turistički potencijal. Na ulazu u bivšu bazu je i američki Douglas DC–3 Dakota. Okomita vrata na ulazu “2” štitila su samu unutrašnjost objekta, uvlačila su se u komoru, a bila su teška 125 tona. Tuneli su široki i do 40 metara, visine i do 12 metara. Treba biti oprezan jer je JNA pri odlasku uništila veći dio objekta, a dio je miniran letova opet netko slijeće na Željavu. Ispalo je da je neki privatni Diamond DA62. Dobio je dozvolu za slijetanje na bihaćki sportski aerodrom, no vjerojatno je bio ekshibicionist, pa se uza sva čuda navigacije i GPS–a, napravio blesav i sletio na Željavu. Priču o Željavi u malom prstu ima Zagrepčanin Hrvoje Grgić (66), ratni fotoreporter Reutersa, koji je s aparatom u ruci prošao od okupiranog Sarajeva, Vukovara, Posavine sve do Mostara i Tirane, snimao Tuđmana, Rašetu... – Posljednjih je 15 godina Željava moja strast. Istraživati sam počeo uz prijatelje Roberta i Nenada. Tražim što god mogu, danas uz Vedrana i Ivicu vodim Željava-LYBI Team, grupu entuzijasta istraživača i pokušavamo pronaći što god je moguće kako bismo rasvijetlili što više podataka i svjedočenja, otkrili podatke koji se dosad o tajnom aerodromu nisu znali – započinje priču Grgić. Zašto su se ukopavali u brdo? – Pogledajte bajke, mnoge se odvijaju u špiljama i hodnicima. Od “Alibabe i 40 hajduka” sve do Julesa Verna i “Puta u središte Zemlje” pa i – Indiane Jonesa. Ljudska je povijest permanentno ukopavanje. Sukobi na površini, strah, pa ukapanje u podzemlje s raketama, avionima... I tako je od Rima, srednjeg vijeka, svjetskih ratova sve do hladnog rata i – konačno i naše Željave.

Što je u tunelima, prošli ste njima stotine puta? – Vani je pet pista. Svaka je duga oko 2,5 kilometara, široka 40 metara. Dvije su poletno-slijetne staze, a svih pet moglo se koristiti za polijetanja. Vojni je aerodrom, u dimenzijama, na prostoru koji je možda jednak svim našim zračnim lukama. Pazite, Zračna luka Franje Tuđmana ima jednu pistu, kao i ona na Čilipima ili Kaštelima, a ovdje ih je – pet... Šećući se Željavom, iako treba biti vrlo oprezan, držati se isključivo betoniranih putova jer JNA je pri bijegu s aerodroma 1992. godine sve minirala, može se vidjeti mjesto gdje je nekad bilo nogometno igralište. Glavna komanda zarasla je i zgrada izgleda kao da ste u Pripjatu. Imali su i protuzračnu obranu, kinodvoranu, dom kulture, benzinsku crpku, velike radionice s hangarima... Ukupno 34 zgrade. – Objekt može izdržati udar jačine 20 kilotona, odnosno da su Little Boy i Fat Man, koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki, pale na Željavu, ona bi ostala zaštićena. Glavni projektant podzemnog dijela bio je Dragoslav Sobotka, a već su 1948. godine delegacije odlazile u Švedsku kako bi se savjetovale o gradnji gledajući njihove, manje ukopane objekte. I SAD je pomagao u gradnji? Kapitalizam je pomagao tada komunističkoj perjanici? – Da, Amerikanci su bili ponudili pomoć pri miniranju. Valja znati da je američko ukopano komandno mjesto Cheyenne Mountainsu u Kamenjaru, za nadzor zračnog i svemirskog prostora oko Zemlje, ipak manje od Željave. Hodnici su tu 15,5 metara široki, a negdje čak i 12 metara visoki, dok su tuneli građeni u obliku slova M – govori Grgić. Po misterioznosti bi se Željava mogla usporediti i s američkom Zonom 51, tajnom bazom pokraj Roswella poznatoj po razvijanju i testiranje eksperimentalnih zrakoplova, ali i teoriji da je u njoj skriven NLO. Ima li sličnosti? – Kad bi se uspoređivalo, na svijetu jedino Kinezi imaju takav veći podzemni hangar, a danas muzej zrakoplovstva Xiaotangshan. Što se tiče Zone 51, američke baze, oni nemaju mnogo podzemnih objekata, ali su i dalje aktivni. Imaju također više pista, jedna je dugačka sedam kilometara, no zanimljivo je da jedna od pista na Željavi ima isti smjer kao i ona u američkoj tajnoj bazi “14/32 “.

Šifra za NLO bila je – “Vuk”

Jesu li iznad Željave piloti viđali “leteće kobasice” i male zelene?

– Službena šifra bila je “Vuk”. Kad bi pilot rekao “Vuk”, značilo bi to neidentificirani leteći objekt, i takvi su se susreti, i ovdje iznad Bihaća i Ličkoga Petrova Sela, odnosno vojnog aerodroma prijavljivali, svjedoče to i neke knjige. E sad, to ne znači da su gore prelijetali svemirci ili Marsovci, već su neprepoznati leteći objekti mogli biti i meteorološki i špijunski baloni, eksperimentalna avijacija, bilo što nije bilo dotad poznato, zvalo se “Vuk”. Jednom su prilikom piloti iz Titograda poletjeli ne bi li otkrili što se to noćima pojavljivalo iznad baze. No, i teško je to bilo javno govoriti, jer bi vrlo vjerojatno piloti završili na psihijatrijskom vještačenju. Ako je tko što i vidio, prijavio je nadređenima i živio dalje s time.

Zašto se baš ovdje gradilo? Gradnja je trajala relativno dugo, od 1954. sve do 1968. godine.

– Bilo je više ideja gdje bi mogla biti takva baza, čak tri lokacije, no izabran je Baljevački plato i Lička Plješivica koja je radila radarsku sjenu vojnim avionima. Stanovnici okolnih sela poput Hrvatskog Baljevca su raseljeni, a na groblju smo pronašli da je posljednji ukop bio 1968. godine, što i potvrđuje termin u koje je baza počela raditi. Bilo je to taman doba češke krize i Praškog proljeća.

Treba znati kako su sa Željave s MiG-ovima prebjegli Rudolf Perešin, Danijel Borović, Ivica Ivandić, Ivan Selak... Vratimo li se u povijest, baza se prije rata koristila i za špijunske letove, Grgić pokazuje LORAP (Long Range Aerial Photography) fotografije koje su snimane iz MiG–ova, uske i dugačke špijunske snimke iz zraka.

– Jedan je pilot, kada mu je u kameri ostalo još malo filma, rekao svojoj supruzi: “Izađi na balkon, a ja ću proletjeti iznad Bihaća.” U Bihaću ih je većina živjela s obiteljima. I te posljednje metre filma u kameri, ako se pogleda bolje, može se na špijunskim snimkama vidjeti kako gospođa maše s balkona. Treba znati kako je u zračnim bazama bio drukčiji režim, u svakoj bi vojarni, tada kasarni, vojnici trebali nositi kapu, ali ovdje na Željavi ne kako slučajno motor avio

na ne bi pilotu ili vojniku povukao kapu u motor – govori stručnjak za Željavu. Kako se znao broj ljudi u bazi? – Glavni je ulaz bio ovaj, ulaz “2”. I tamo su se predavale iskaznice. Na ulazu bi ih ostavili, i unutra ih više ne bi unosili. Stravično zvuči, no ako bi došlo do teže nesreće ili požara, bila bi to katastrofa. Peć. Jer unutar tunela bili su cjevovodi s kerozinom, rakete, streljivo, avioni. U slučaju nesreće izgorjeli bi svi do neprepoznatljivosti. I tada bi, što se srećom nije dogodilo, prebrojili iskaznice i tako bi znali koliko je ljudi stradalo. Što se jelo u menzama? – Bile su dvije sekcije u Zvijezdi pod zemljom, za pilote i za sve ostale. Postojali su žetoni. Bijeli, crveni i plavi. Doručak, ručak i večera... Hrana kao i u ostalim vojarnama. Unutra je bio i zubar! Prije leta pilotima su pregledavali zube jer i najmanja šupljina pri brzinama od više od dva macha bila bi za izludjeti od bolova – govori Grgić. Dok razgovaramo s domaćima ovdje na Željavi, muvaju se turisti avanturisti. Nijemci, Amerikanci, neki Nizozemci. Naprave krug, pogledaju što ima, i nastave dalje. Nekako su za ovu skrivenu bazu doznali jer za nju nema – reklame. A vozio se po pisti ovdje nedavno i Mate Rimac u Neveri, radila je i Mazda reklamu, Slovenci snimali seriju “Bili so Titini gradovi”... Zanimljivo je ovdje. Uz redovite policijske ophodnje, koje upozoravaju da se ne odlazi prema ulazu “4” i granici s BiH, srećemo nekoliko bajkera, tu i tamo kojeg kampera. Istražuju ljudi, sami.

Potencijal za Liku

– Kamo sreće da u godinama koje dolaze Željava postane prava službena turistička atrakcija! – govori Sonja Leka, a Hrvoje Grgić objašnjava ideju:– Godinama već pokušavamo pronaći način kako ovdje napraviti muzej hladnog rata. Imamo kapitalni objekt, koji je totalno zapušten i koji je ekološka opasnost. Kada je JNA odlazila, dignula ga je u zrak desecima kilograma TNT–a, ima PCB-a, azbesta, razlivenih ulja. No, sve se to može očistiti, srediti, mogu se možda koristiti i fondovi za očuvanje baštine i ekologiju. Slovenci su napravili Park vojne povijesti u Pivki, od zgrade i nekoliko hangara napravili su mamac za turiste. Imaju i prvi tenk koji je krenuo otamo prema Novoj Gorici i Rožnoj dolini. I zna se da su krenuli iz Pivke 26. lipnja 1991. godine u 11.10 sati. Jedan od tih tenkova je izložen tamo na posebnom mjestu. Prekrasan muzej. Ispada da su susjedi pametniji od nas.

Što se konkretno ovdje može napraviti? Hrvatska vojska, s obzirom na to da je na samoj granici, ne može više biti ovdje, koja je budućnost?

– U muzeju bi moglo biti, od MiG– ova, Galeba, Jastrebova... aviona koji su nekad ovdje bili u tunelima... Eto, ispred aerodroma je i napušteni američki Douglas DC–3 Dakota koji se može obnoviti. Može biti svašta, od tematskih izložbi, recimo o Stanislavu Petrovu, čovjeku koji je doslovce spasio planet od nuklearnog rata jer nije nasjeo na lažni alarm o lansiranim američkim raketama, pa sve do hostela, restorana, u vojarni bi mogao biti centar za restauraciju muzejskih eksponata, što god treba! Na Plitvička jezera dolazi svaki deseti turist koji uđe u Hrvatsku, ovdje su ionako u kvartu, na manje od pola sata vožnje. Kinezi, Englezi, Rusi, Nijemci, Amerikanci... cijeli svijet. Mogli bi, uz takav muzej hladnog rata, i produljiti boravak u Lici. I velik je to potencijal za zapošljavanje domaćeg stanovništva. Sve je ovdje, samo to trebamo znati iskoristiti... Možda i uspijemo jer Željave se ne bismo smjeli sramiti, dapače! Pa tko to ima? – poentiraju domaći.

Željava, ipak, u zimskim danima koji su pred nama ostaje prazna.

Tko se odluči otići istražiti, neka bude oprezan. Držati se asfalta, šetnja napuštenom vojnom bazom nije igra.