Darko Hudelist

Aleksandar Vučić moj je politički projekt: znatno sam utjecao na to da upravo on postane lider Srbije

NOVINAR I PUBLICIST KOJI JE POMICAO GRANICE ZANATA DOVRŠAVA INTRIGANTNU KNJIGU “HRVATI I SRBI: POVIJEST ODNOSA I SUKOBA DVAJU NARODA U 20. STOLJEĆU”, A U EKSPLOZIVNOM INTERVJUU NAŠOJ NOVINARKI OTKRIVA SVE O SVOJIM TAJNIM SUSRETIMA SA SRBIJANSKIM PREDSJEDNIKOM

Novinar tiskanog medija doista se rijetko nađe s one strane diktafona, mikrofona, kamere: za to valja postojati poseban povod i posebna osoba. Kada je riječ o Darku Hudelistu (rođ. 1959.) oba su preduvjeta za ovaj intervju ispunjena. Povod je izniman: njegova knjiga “Hrvati i Srbi: Povijest odnosa i sukoba dvaju naroda u 20. stoljeću (1918.-2000.)”, koju bi ispravnije bilo zvati kapitalnim, životnim projektom, na kojem radi već impresivnih 16 godina i koji ulazi u završnu fazu pa će pred čitatelje napokon izići dogodine. Kada je riječ o osobnosti, drugom preduvjetu za veliki, biografski intervju, Darko Hudelist pripada zlatnoj generaciji novinara 20. stoljeća koji su stvarali novine što su pomicale granice i visoko podizale zanatsku ljestvicu hrvatskog novinarstva, poput Poleta, Starta i Globusa. Protagonist je istraživačkog novinarstva, pritom specijaliziran za suvremenu, živu povijest od 1950-ih, kada je rođen, sve naovamo, a u svojoj metodi rada koristi jedinstven pristup, kombinirajući publicistiku (novinarstvo) i znanost (historiografiju). U razgovoru je priznao da objavljene tekstove odavno ne broji, ali se barem njegove knjige dadu prebrojiti. Zasad, ukupno ih je šest. Njegov je literarni prvijenac knjiga “Kosovo – bitka bez iluzija” iz 1989. godine, a početkom 90-ih objavio je još dvije knjige, “Banket u Hrvatskoj” i “Novinari pod šljemom”. U njegovoj je biografiji važna i 1994. godina kada je bio savjetnik za Hrvatsku BBC-jevoj ekipi koja je radila svjetski poznat dokumentarac “The Death of Yugoslavia”. U “Globusu” je objavio i poveći broj vrlo zapaženih serijala o najvažnijim političkim i političko-povijesnim temama: ratni memoari generala Martina Špegelja, kanadski životopis Gojka Šuška, djelovanje hrvatske Katoličke crkve u Jugoslaviji tijekom 1970-ih i 1980-ih itd. Od 1996. bavio se izučavanjem životopisa dr. Franje Tuđmana, što je rezultiralo knjigom “Tuđman: Biografija” iz 2004. godine, prvom i zasad jedinom integralnom biografskom knjigom o prvom hrvatskom predsjedniku. Kada je o novinama riječ, u ovome trenutku ime Darka Hudelista nalazi se samo u impresumu beogradskoga Nedeljnika, vodećeg političkog i društvenog tjednika u regiji (naklada mu iznosi oko 20.000 primjeraka po broju), s kojim stalno surađuje još od studenoga 2016. U razgovoru vođenom u jednom zagrebačkom restoranu u širem središtu grada, a koji se oduljio na više od šest sati – jer počesto u ovom novinaru prevlada publicist – demonstrirao je, između ostalog, i briljantnu memoriju kojoj ni desetljeća provedena u novinarstvu ne mogu ama baš ništa. Sustavno je pratio i analizirao događaje što su prethodili raspadu Jugoslavije, svjedok je rađanja mlade hrvatske demokracije i svih njenih mijena, u čemu će, kako će nam otkriti, imati i aktivnu, praktički aktivističku ulogu. Od kroničara, naime, postao je u jednoj fazi života i kreator političkih procesa u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, gdje je radeći na spomenutom kapitalnom projektu živio od 2005. do 2011. godine.

Mnogo prostora u ovom intervjuu posvećeno je Hudelistovim brojnim susretima i razgovorima s Aleksandrom Vučićem, nauštrb ništa manje zanimljivih poglavlja Hudelistove burne biografije, ali čitatelju nismo željeli uskratiti ovaj jedinstveni uvid u druženja s neprikosnovenim vladarom Srbije koji i danas, kao i proteklih desetljeća, ima iznimno važnu ulogu u bremenitim hrvatsko-srpskim odnosima. A ti odnosi dvaju naroda glavna su tema istraživanja našeg sugovornika, o čemu otvoreno govori, otkrivajući i druge zanimljive detalje svojih prvih životnih i profesionalnih koraka. Krenuli smo kronološki, od početka.

Kakve uspomene nosite iz djetinjstva?

Prvih sedam godina svojega života (1959. – 1966.) živio sam u malom selu Crncu (širi naziv: Novo Virje), pola sata vožnje od Đurđevca, na putu prema Ferdinandovcu, gotovo na samoj jugoslavensko-mađarskoj granici, uz desnu obalu rijeke Drave. U tome su seocetu oboje mojih roditelja bili učitelji. Mama mi je bila učiteljica i razrednica u prvom razredu osnovne škole, što je imalo i svojih dobrih i loših strana. Primjerice: kad bismo se kod kuće prijepodne malo porječkali, u razredu bi mi popodne, iako sam bio daleko najbolji učenik, znala opaliti šamar. Moji su roditelji u tom selu bili takoreći kraljevi. Možete li uopće zamisliti što je značilo biti učitelj 1950-ih i tijekom prve polovice 1960-ih u jednome malome, zabačenom mjestašcu, izvan svih komunikacija, u zaostaloj i siromašnoj Titovoj FNRJ, u kojem su svi bili nepismeni, u kojem u početku nije bilo ni struje ni vode i koje se nalazilo “na kraju svijeta”? Ali moji su otac i majka, osim što su to selo opismenili i u nj uveli struju i vodu, osnovali kino (u dvorani za svečane školske priredbe, u našoj područnoj osnovnoj školi), osnovali ribolovno i lovačko društvo, sagradili izletište pokraj rukavca rijeke Drave (kasnije je dobilo ime Čarda). Mama je usto pokrenula i društvo “naprednih žena domaćica”, kako se to onda zvalo... Digli su cijelo selo na noge, o čemu ondje i danas starije generacije još naveliko pričaju. Rođen sam, ako mogu tako reći, kao vunderkind. Otprve se moglo vidjeti da će od mene nešto postati. E sad što točno – to je bilo teško otprve pogoditi... Čitati sam naučio još u kinderbetu, u dobi od tri godine, a knjiga na kojoj sam naučio čitati bila je ni manje ni više nego – pravopis. U našemu školskom kinu naglas sam čitao seljacima iz Crnca titlove stranih filmova, jer je većina njih u to vrijeme, ranih 1960-ih, još bila nepismena.

Jeste li imali lijepo ili teško djetinjstvo?

Lijepo i sretno, ali uz jednu ogradu. Moja je mama dugo godina bila nerotkinja, tj. nije nikako mogla zatrudnjeti. Moji su se roditelji vjenčali 1952., a ja sam došao na svijet tek 1959. Mama mi je nedavno pričala kako je moj porod bio za nju iznimno težak i bolan, jedva je to podnijela. Trudove je dobila 26. veljače kasno poslijepodne ili predvečer, muka je zatim potrajala cijelu noć i sutradan prijepodne, a ja sam 27. veljače negdje između 12 i 13 sati napokon došao na svijet, živ i zdrav, u bolnici u Petrovoj u Zagrebu. Moji su roditelji bili toliko sretni kad su me dobili da su me, tijekom prve godine mojega života, fotografirali otprilike svakih 15 dana: kao da nisu mogli povjerovati da sam ja doista živ, tj. da nisam duh ili utvara, nego da stvarno postojim, kao dijete, kao osoba – i od tih su silnih fotografija napravili cijeli fotoalbum, vrlo dirljivu i potresnu fotokroniku prve godine moga života. Gotovo da sam zaplakao kad sam ga prije nekoliko dana prelistavao pripremajući se za ovaj intervju (komentare ispod slika napisao je moj pokojni tata, koji je, nakon što je pretrpio moždani udar, umro 2014., dok mi je mama danas u Domu za starije i nemoćne u Koprivnici). Moguće je da su, pohranjene u mojoj podsvijesti, te mamine, da ih tako nazovem, Kristove muke oko moga poroda bile puno, puno godina kasnije okidač za moja prilično učestala tjeskobna i depresivna stanja, od 2011. naovamo – ali bilo je u svemu tome i beskrajno puno Božjega blagoslova, već od mojih najranijih godina. Kako su moji roditelji u Crncu bili “kraljevi”, ja sam u cijelome selu, sve do svoje 8. godine, uživao status “maloga princa”, i kad bi oni tijekom vikenda ili, recimo, za prvomajski praznik otišli nekamo na službeni put ili izlet, za obitelji u Crncu bilo je “statusno pitanje” tko će me čuvati tih dana kada njih ne bi bilo u selu. Taj “maloprinčevski sindrom” anulira, na neki tajanstven način, one mračnije slojeve u mojoj više podsvijesti nego svijesti, tako da kad, primjerice, u jesen svake godine kupujem Moleskineov tjedni rokovnik za iduću godinu, uvijek kupim onaj na čijim je koricama “Mali princ”, kojega, u neku ruku, doživljavam kao svoj alter-ego.

Jeste li još u djetinjstvu odlučili da će novinarstvo biti vaš poziv?

Ne. Najiskrenije rečeno, ja nikada ne bih otišao u novinare da već u osmom razredu osnovne škole nisam sebi čvrsto utuvio u glavu da ću, kad odrastem, po zanimanju biti rock-kritičar. Kako sam po prirodi štreber (u čemu sam dosta sličan prvome predsjedniku neovisne RH dr. Franji Tuđmanu; punih osam godina, radeći na knjizi “Tuđman: Biografija” od 1996. do 2004. proučavao sam njegov životopis, tako da sam izvrsno upućen u njegovu psihologiju), jednog sam zimskog dana, usred zimskih ferija u siječnju 1973., kao osmaš, počeo sastavljati svoje privatne, subotnje “top-liste” – kao da sam urednik nekog rock-tjednika. To je bio moj životni odabir. Moji prvi životni idoli bili su naši tadašnji najbolji rock-kritičari Dražen Vrdoljak, Darko Glavan i Jurica Šiftar, naravno uz moje rock-idole iz mojega tinejdžerskog razdoblja 1973. – 1976.: Marca Bolana i grupe T.Rex, Davida Bowieja, Eltona Johna, rock-skupina Sparks, 10cc, Queen, Cockney Rebel, Supertramp... Redovito sam slušao Radio Luxembourg, posebice njihove emisije utorkom “Top 30 - najveći hitovi u U.K.”, srijedom “Top 10 - albumi” i četvrtkom “Top 20 - najveći hitovi u SAD-u”, te sam već od prvog razreda gimnazije svakog utorka kupovao vodeći rock-tjednik u Europi i svijetu, londonski New Musical Express (NME), a ponekad bi to činila moja mama, kad bi išla u Zagreb kod liječnika. NME je bio moja prva Biblija. Godine 1982. kad sam na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu kod prof. dr. Zvonka Lerotića (1990-ih jednoga od najvažnijih savjetnika predsjednika Tuđmana) obranio svoj diplomski rad čiji naziv “Metateorija strukturalizma Louisa Althussera i njezina primjena u znanosti o društvenim formacijama Nicosa Poulantzasa” dovoljno govori sam za sebe, našao sam se, pomalo neočekivano, na životnom raskrižju. Jedna polovica mene htjela je da se školujem za sveučilišnog profesora (iz područja sociologije politike, političke povijesti i teorije političkih znanosti), a druga je moja polovica već od 1978. nadalje, s naglaskom na 1979. i 1980., redovito, svakog tjedna, objavljivala rock-kritike u tada iznimno popularnom i utjecajnom zagrebačkom omladinskom tjedniku Polet. Iz današnje perspektive zvuči nestvarno podatak da je njegova naklada u tim najprosperitetnijim godinama iznosila oko 50.000 primjeraka po broju. Odluku je donio, u biti, sam profesor Lerotić: savjetovao me je da izaberem zanimanje novinara jer da ću u novinarstvu imati puno više slobode (što je apsolutno točno, i danas sam mu beskrajno zahvalan na tom savjetu), a pritom i zarađivati više love (što je također “pilo vodu”, izuzmemo li ova sadašnja, za novinarsku struku vrlo teška i nezahvalna vremena).

Kako ste doživjeli svoje prve ozbiljnije novinarske godine u magazinu Start, jednome od vodećih Vjesnikovih izdanja?

Trebalo mi je neko vrijeme da se snađem. Ponavljam: novinarstvo kao takvo mene u početku uopće nije zanimalo; ja sam u Poletu, iz kojega sam vrlo brzo, već 1981. ostvario “transfer” u Start, bio rock-kritičar, ništa drugo. A po prirodi sam bio introvertiran, stidljiv, povučen, prilično nekomunikativan (a usto sam zbog jako izraženih bubuljica na licu dugo godina imao i svojevrstan kompleks manje vrijednosti). Nisam, kao “štreber”, nikamo izlazio, osim na rock-koncerte u zagrebačkome Domu sportova (i to još od svojih gimnazijskih dana, tj. od proljeća 1975. kada je u Zagrebu gostovala rock-skupina Deep Purple). I vrlo zanimljivo: u Poletu sam, kao “ideolog” punka i new wavea, bio nevjerojatno strog i pritom zapravo silno nepravedan prema domaćim punk i new wave bendovima: Prljavom kazalištu, Azri, Parafu... Sve što je bilo ispod razine prvog i jedinog studijskog albuma Sex Pistolsa “Never Mind The Bollocks, Here’s The Sex Pistols” ili, recimo, prvih triju studijskih albuma meni najdraže new wave skupine The Buzzcocks – nije kod mene moglo dobiti pozitivnu ocjenu. Ali tako sam strog i rigorozan bio (i ostao) i prema samome sebi, ne samo prema drugima. Ali onda sam, već u Poletu, napravio nagli, iznenadni obrat za 180 stupnjeva – ali prema kome? Prema Šabanu Bajramoviću, u ono vrijeme uglavnom nepoznatome romskom glazbeniku, a danas i u svjetskim razmjerima priznatome i glasovitome kantautoru etno ili world music usmjerenja, napisavši, preko cijele Poletove stranice, recenziju-panegirik njegova albuma “A šunen Romalen”. Ta je recenzija toga Bajramovićeva remek-djela bila moja “ulaznica” u magazin Start.

Ako ste kao mladić bili tako stidljivi i introvertirani kako govorite, kako ste se snalazili u svojim prvim novinskim intervjuima u Startu s tadašnjim zvijezdama tzv. narodnjačke scene?

Nikako. Kada sam 1981. dobio zadatak napraviti veliki intervju s Bajramovićem, i to u Beogradu (bilo je to, usput rečeno, moje prvo putovanje u Beograd, i to noćnim vlakom, u kabini za spavanje), sa mnom je išao i moj kolega René Bakalović, jer sam imao strašnu tremu i nisam znao kako novinarski pristupiti svom sugovorniku. Na kraju je cijeli intervju umjesto mene odradio Bakalović, a ja sam samo slušao (i, naravno, pritom izučavao tehnologiju pravljenja intervjua). A kad sam u jesen 1982. radio intervju s Nedžadom Salkovićem (on je tada imao koncert u Velikoj dvorani Doma sportova, a proslavio se megahitom “Ne klepeći nanulama”), umjesto mene ga je radio urednik Starta Denis Kuljiš. I taj sam put samo slušao i učio. Novinarske sam vještine naučio ad hoc, gotovo preko noći, na novinarskoj “bojišnici” – zahvaljujući mojim dragim kolegama u Startu: Mladenu Plešeu (glavnom uredniku Starta, koji me 1985. i zaposlio), njegovu zamjeniku Maroju Mihoviloviću, uredniku Starta Denisu Kuljišu, dugogodišnjem “šef-redaktoru” i Starta i Globusa, velikom intelektualcu i književniku Marku Grčiću... Marko Grčić u mojemu životu i u mojoj novinarskoj karijeri ima osobitu težinu jer je upravo on opremao moje tekstove, kako u Startu tako od 1995. i u Globusu, a uz sve ostalo on je danas i moj najvažniji sugovornik (naravno, izuzmemo li same protagoniste vremena i događaja koje istražujem) i komentator, štoviše neka vrsta mojega alter-ega za najteža i najkontroverznija pitanja kojima se bavim u svojoj najnovijoj knjizi, a to su Hrvati i Srbi.

Razdoblje vašeg pisanja u Globusu najviše je obilježila vaša knjiga “Tuđman: Biografija”, objavljena u prosincu 2004. godine. Objavljivanju te knjige prethodila je cijela serija feljtona o Franji Tuđmanu u Globusu, počevši od onoga prvog, iz 1996. i 1997. koji je imao čak 15 nastavaka. Kako ste došli u kontakt s predsjednikom Tuđmanom?

On je zvao mene, ne ja njega. Ja sam to htio izbjeći, jer nisam znao kako da mu postavim neka najteža i najosjetljivija pitanja iz njegove prošlosti, a da se on pritom ne rasrdi i ne izbaci me iz svojega Ureda na Pantovčaku. Zapravo, htio sam ga ostaviti za sam kraj svojega istraživanja, kad budem imao sve prikupljeno. Međutim, negdje u srpnju 1996. on je, preko Ninoslava Pavića i svojega savjetnika za unutarnju politiku u Uredu predsjednika RH dr. Ivića Pašalića meni uputio poziv – da hitno dođem na Pantovčak. Bio je jako ljut kad sam ušao u njegov Ured. Onako mrk i strog, kakav je često znao biti, postavio mi je pitanje, zapravo ultimatum: “Gospodine Hudelist, ja znam da vi pišete knjigu o meni, a niste me ništa pitali niti me obavijestili o tome. Nego razgovarate s onim budalama iz Hrvatskog zagorja (mislio je na svoje bivše školske kolege iz Velikog Trgovišća, kao i na svoje nekadašnje suborce-partizane iz NOP-a u Hrvatskom zagorju, u kojemu je tijekom Drugoga svjetskog rata i sam aktivno sudjelovao – op. aut.), a ja sve znam što su vam te budale o meni rekle. To nije u redu i ja vam dajem 24 sata da razmislite i odgovorite mi na pitanje: hoćete li vi, kao autor knjige o meni razgovarati sa mnom kao s predsjednikom RH ili nećete?” Ja sam u isti čas, ne razmišljajući ni sekundu, odgovorio: “Naravno da hoću, gospodine predsjedniče! Što se mene tiče, možemo početi odmah.” Tako smo i počeli i tijekom ljeta i jeseni 1996. odradili nekih 10 – 15 dugih i intenzivnih biografskih razgovora, sve dok se on, negdje u listopadu ili

U Beogradu sam vodio dvostruki život, u tajnosti se sastajao s Vučićem i radio na njegovoj preobrazbi te prikupljao materijal za knjigu koju podupire Zaklada Rhema, čiji je jedan od osnivača Ivić Pašalić

studenome 1996., nije naglo razbolio – imao je karcinom – i otišao na liječenje u vojnu bolnicu Walter Reed u Washingtonu. Nakon što je počeo s kemoterapijom, nismo se više sastajali niti razgovarali.

Je li istina da su neki Tuđmanovi savjetnici ili suradnici u Uredu predsjednika RH na Pantovčaku bili protiv toga da vi pišete njegovu biografiju?

Da. To mi je prvi rekao Hrvoje Šarinić, nekadašnji predstojnik Ureda predsjednika i 4. predsjednik Vlade RH nakon što smo, negdje početkom 2000-ih u Samoboru, obavili dugometražni intervju za Globus (objavljen u dva dijela), u povodu izlaska njegove knjige “Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem: između rata i diplomacije, 1993 – 95 (98)”. Zapravo, prava tema toga našega razgovora bila je, prema Šarinićevoj interpretaciji, Tuđmanova politika podjele Bosne i Hercegovine tijekom 1990-ih. To što mi je tada 2000. ili oko te godine ispričao Šarinić gotovo se u potpunosti poklapa s verzijom koju mi je ovih dana, kad sam se pripremao za ovaj intervju, ispričao jedan od bivših pripadnika hrvatske (Tuđmanove) tajne službe, današnji veteran obavještajne zajednice RH, s kojim sam se upoznao (i štoviše sprijateljio) u jesen 2000., kada je već bio u mirovini. Tuđmanu su me neki njegovi suradnici na Pantovčaku (koji su mu se, pejorativno rečeno, “uvlačili u guzicu”) nastojali ocrniti i kompromitirati, pri čemu im je jedan od glavnih argumenata bio taj što sam 1989., u predvečerje rata u Hrvatskoj, odbio surađivati s tadašnjom Službom državne sigurnosti RSUP-a SRH, koja je na mene preko jednoga svojega operativca vršila pritisak znajući da često putujem u Beograd i na Kosovo, budući da sam tada, osim što sam redovito pisao za Start, radio i na svojem književnom prvijencu “Kosovo: Bitka bez iluzija”. Drugim riječima, odbio sam cinkariti svoje srpske sugovornike, dobre znance i prijatelje, koji su se u Hrvatskoj u to vrijeme ubrajali u najopasnije srpske nacionaliste - prije svega vođu Srba s Kosova Miroslava Šolevića i književnika i utemeljitelja Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića. Predsjednik Tuđman je onda svojima naredio da naprave moj tzv. “profil”, koji je, prema interpretaciji mojega prijatelja, imao tri glavne točke. Prvo, ja po svojoj majci Olgi (čije je djevojačko prezime Ivanušec) potječem iz tradicionalne hrvatske katoličke obitelji. Ujak moje majke Stjepan Lončarić bio je svećenik: najprije kapelan u Zajezdi, a potom i župnik u Tuhelju. Drugo, strogo politički gledano, ja sam više “anacionalan” – tada, 1996. – nego izrazito hrvatski orijentiran; drugim riječima, nisam hrvatski nacionalist. Predsjednik Tuđman mi je, međutim, u našem gotovo cjelodnevnom biografskom razgovoru vođenom na Brijunima u kolovozu 1996. otkrio da sam njegovu definitivnu naklonost kao autor stekao još 1991., zahvaljujući svojoj knjizi “Banket u Hrvatskoj: Prilozi povijesti hrvatskog višestranačja, 1989-1990.”, koja je ugledala svjetlo dana taman uoči početka rata u Hrvatskoj u srpnju 1991., a bila je napisana sočnim krležijanskim jezikom (a Tuđman je, kao što je poznato, bio ne samo veliki poklonik, nego i osobni prijatelj Miroslava Krleže). I treće, po svojoj prirodi nisam “zločest”: O.K., idem u svojim istraživanja do samoga kraja, znam katkada biti i “bespoštedan”, ali u načelu nikome ne želim namjerno nauditi i znam prepoznati granicu koju se ne smije prijeći. Kad je taj moj “profil” dobio u ruke, Tuđman je, prema jednoj interpretaciji iz bivših obavještajnih krugova RH, lupio šakom po stolu i rekao: “Darko Hudelist je Hrvat, i on će, sviđalo se to vama ili ne, pisati moju biografiju!”

Vi ste se i u Hrvatskoj i u regiji najviše afirmirali kao istraživački novinar, pritom specijaliziran za suvremenu, živu povijest, kako u Hrvatskoj tako i u cijeloj regiji. Koja su vaša temeljna načela – kao novinara i istraživača suvremene povijesti?

Mogao bih nabrojiti četiri svoja načela. Prvo je: biti maratonac, tj. igrati na duge, po mogućnosti na što dulje staze. Eto, na knjizi “Hrvati i Srbi” radim još od 2005., dakle punih 16 godina. I još će sigurno proći barem godina dana dok tu knjigu napokon ne objavim. Svake godine otkrijem nešto sasvim novo i neočekivano, što nerijetko moju analizu i cijeli moj pristup usmjerava u jednome posve novom smjeru, katkada i obrnutom od onoga prvotno zacrtanoga. O tome sam nešto više napisao u svom nedavnom članku objavljenom u beogradskome Nedeljniku (Kustin “šamar”, broj od 2. rujna 2021.), koji je, osim 7 stranica zaslužio i Nedeljnikovu naslovnicu. Tek sam u svojim dodatnim istraživanjima, koja sam obavio u prvome kvartalu ove godine (najvećim dijelom u Hrvatskom državnom arhivu i u NSK-u,) došao do zaključka da interpretacija don Živka Kustića o sukobu Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve – drugim riječima: o sukobu između Hrvata i Srba u Titovoj SFR Jugoslaviji – baš i nije bila besprijekorna, kao što sam sve donedavna mislio, uzimajući je u svojim brojnim člancima objavljenim u Globusu i u Nedeljniku kao točnu i vjerodostojnu. To jest, shvatio sam da je u mnogočemu bila jednostrana, pristrasna, tendenciozna i navijačka – a to ujedno znači i nacionalistička. To, naravno, ne znači da u svojoj knjizi “Hrvati i Srbi” neću biti jako strog u vrednovanju uloge i doprinosa SPC-a u hrvatskosrpskom/srpskohrvatskom sukobu u Titovoj SFRJ, ali mojoj kritičkoj oštrici neće, naravno, izmaći ni KC u Hrvatskoj.

Koja je druga temeljna metoda vašega istraživačkog rada?

U pravilu, s objektom svojega istraživanja – a glavni je objekt mojega istraživanja u Beogradu, u razdoblju 2006. – 2011., bio Dobrica Ćosić – u pravilu uspostavljam intiman, prijateljski odnos. I pritom se, ako je to ikako moguće, “infiltriram” u njegovu obitelj. U Ćosićevu slučaju to je značilo postati pridruženim članom njegove porodice, tj. popuniti mjesto njegove supruge Božice (rođ. Đulaković) koja je preminula upravo uoči mog dolaska u Beograd 2005. Ta je moja metoda veoma rizična i opasna zato što se u njoj briše granica između privatnoga i javnoga. Ćosiću sam, međutim, dao riječ – jednako kao i svom zagrebačkom protagonistu i sugovorniku don Živku Kustiću – da u svojoj knjizi koju pripremam neću objaviti ništa što bi ih na bilo koji način kompromitiralo pred javnošću ili njihovim potomcima: sinovima, kćerima, unučadi... I toga ću se svojega obećanja čvrsto pridržavati do posljednjega retka svoje knjige “Hrvati i Srbi”. U vrlo je bliskoj vezi s tim drugim i ono treće bitno načelo mojega istraživačkog pristupa. Moja primarna metoda, naime, nije novinarsko-istraživačka u klasičnom smislu riječi nego, kako mi moji dobri znanci i prijatelji često znaju reći, više “policijsko-obavještajna”. Jedan od mojih najvećih prijatelja, koji me odlično poznaje, rekao mi je da bih, zahvaljujući svojoj analitičnosti i temeljitosti, bio izvanredan šef hrvatske (ili bilo koje druge) Službe državne sigurnosti, tim prije što uza sve ostalo imam i veliki dar za psihoanalizu. To, međutim, isključuje bilo kakve moje kontakte s bilo kojim aktivnim pripadnikom bilo koje tajne službe. Kontaktiram isključivo s bivšim, umirovljenim obavještajcima, tzv. veteranima hrvatskoga SDS-a, i to uglavnom s dvojicom ili trojicom. Jednog sam upoznao 2000., a onu drugu dvojicu u razdoblju 2015. – 2017., kad sam pisao knjigu “Rim, a ne Beograd” i radio na temi “Labrador” za Globus.

Ostaje još četvrta metoda vašega metodološkog postupka – koja je to?

Ona je možda i najintrigantnija. Uz povijesna istraživanja u užem smislu riječi, znadem se i vrlo aktivno, a opet posve nevidljivo, uključiti u aktualne političke tijekove, tj. postati jedan od ključnih kreatora političkih procesa kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji. To sam dosad učinio tri puta. Godine 1988. i 1989., kada sam sustavno pratio srpsko-albanske sukobe na Kosovu, koji su na širemu političkom planu bili sastavni dio unaprijed osmišljenoga koncepta Miloševićeve tzv. antibirokratske revolucije, uspio sam se probiti u tabor kosovopoljskih, srpskih vođa toga tzv. “trećeg srpskog ustanka” u povijesti Srba i Srbije i među njima – jednim dijelom spontano, ali drugim dijelom i posve proračunato – izazvati njihove unutarnje trzavice, sukobe pa i posvemašnji razdor. Jednoga od glavnih vođa Srba s Kosova Miroslava Šolevića vezao sam uz sebe, sprijateljio se s njime i time ga izolirao od ostalih srpskih kosovopoljskih vođa, ponajprije od bivšeg boksača Bogdana Kecmana, koji je, za razliku od ex-komunista Šoleta, inklinirao četništvu. Ili se barem tako govorilo – ne mogu biti sto posto siguran, jer Kecmana nisam nikada upoznao. Nakon što sam Šoleta vezao uz sebe i čak ga, u proljeće 1989., onako prijateljski pozvao u Zagreb, grad u koji je on, po Miloševićevim naputcima, trebao izvesti tzv. antibirokratsku revoluciju i srušiti postojeću hrvatsku partijsku i državnu vlast, kosovopoljski pokret kao takav više nije postojao. Bio je u potpunosti pacificiran, zapravo uništen. Tadašnji hrvatski partijski lideri Ivica Račan i Drago Dimitrović su mi na tome čestitali, a sa Šoletom sam i dalje ostao prijatelj. Drugi moj veliki politički projekt, nastao mimo mojih povijesnih istraživanja, bio je projekt “Aleksandar Vučić”. Na tome sam radio u razdoblju 2005. – 2008., kada je Vučić bio generalni sekretar Šešeljeve Srpske radikalne stranke – mnogi su ga nazivali Šešeljevim potrčkom – a usto i poslanik (zastupnik) te stranke u srpskom Parlamentu.

Kakav je vaš odnos s Vučićem? Srpski ga mediji opisuju kao prijateljski.

To je samo jedna, vanjska strana našega odnosa. Naš stvarni odnos puno je dublje prirode. Ja sam znatno utjecao – koliko je to bilo u mojoj moći, kao političkom istraživačkom novinaru – na stvaranje Vučića kao državnika, odnosno lidera Srbije.

Kada ste ga i kojom prigodom upoznali?

Na Staru godinu, u srijedu 31. prosinca 2003., neposredno nakon prvih parlamentarnih izbora u Srbiji održanih nedugo nakon ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića. Na tim su izborima uvjerljivo pobijedili Vučićevi, tj. Šešeljevi radikali – Šešelj je tada bio u Haagu – ali nisu mogli doći na vlast jer s njima nitko nije htio koalirati. Tako je u vrlo kratkom vremenu, spletom okolnosti, u postđinđićevskoj Srbiji bilo uspostavljeno dvovlašće: Vojislav Koštunica iz DSS-a kao premijer i Boris Tadić iz DS-a kao predsjednik Republike Srbije. Meni, međutim, ni jedan ni drugi nije bio po volji; ja sam već tada, u prosincu 2003., zamišljao Vučića na prijestolju Srbije. Iako za njega u to vrijeme zasigurno nitko osim mene ne bi dao ni dinara, odnosno kunu. Našem upoznavanju u zgradi Magistrata u Zemunu, gdje se nalazilo sjedište SRS-a prethodio je jedan vrlo dramatičan događaj, koji se odigrao u utorak 30. prosinca 2003. u mojoj sobi u hotelu Majestic u kojem sam tada bio odsjeo (u to vrijeme još nisam imao stan u Beogradu). Prekapajući po nekim svojim papirima na

Kao novinar “rušio” sam Ivu Josipovića i dao sve od sebe da predsjednica postane Grabar-Kitarović

hotelskom krevetu, nespretno sam se sagnuo i srušio se, kao oboren, na pod. Kralježnica mi se sva bila ukočila, nisam se mogao pomaknuti ni milimetra. To mi se dogodilo već drugi (nažalost ne i posljednji) put u životu, prvo sam takvo iskustvo imao u svom nekadašnjem stanu u zagrebačkoj Dubravi 1995. Bilo je jako kritično. Naime, to se zbilo u ranim poslijepodnevnim satima, nakon što je hotelska čistačica već bila u mojoj sobi i obavila svoj posao. Do njezina idućeg dolaska u sobu trebalo je pričekati idući dan, srijedu 31. prosinca 2003. – možda ujutro, možda tek negdje oko podneva. Dakle, približno 24 sata. A ja sam bio sto posto nepokretan, udaljen od hotelskih vrata možda kojih pet-šest metara. Ali do njih nisam nikako mogao doći, čak ni u ležećem položaju. Onda sam u džepu svojih hlača ipak napipao svoj beogradski mobitel. Sam mi ga je Gospodin stavio u džep; na nj sam, kad sam se srušio na pod, posve bio zaboravio. Nazvao sam svog prijatelja, poznatog beogradskog odvjetnika Dragoljuba Todorovića, koji me cijelo vrijeme čekao dolje u hotelskoj kavani. Dojurio je u moju sobu i smjesta nazvao hitnu pomoć. Dovezli su me u Urgentni centar, na isti ulaz na koji je, u ožujku te godine, bio dovezen i smrtno ranjeni premijer Đinđić. Odvjetnik Todorović brzinski me povezao s jednim vještim kiropraktičarom koji je radio u Urgentnom centru i koji je, uz moj pristanak, obavio kratak kiropraktičarski zahvat. Mogao sam se ustati s bolničkog ležaja i prohodati nekoliko koraka amo-tamo, ali uz strogu zabranu da barem dan ili dva ne izlazim iz hotela i da mirujem. Ali ja sam za sutradan, 31. prosinca, imao zakazan sastanak s Vučićem točno u 11 sati u zemunskom Magistratu. Nešto mi je govorilo da na taj sastanak moram doći, pa makar i polupokretan; osjećao sam da će biti važan i da ga ne smijem propustiti. Naručio sam taksi i nekako se dovukao do Vučićeva ureda u Magistratu. Već mi je prvi pogled u njegove oči, u kojima sam pročitao jednu gotovo opsesivnu volju za moći, sve otkrio – da će, možda za nekih desetak godina, upravo on biti premijer ili predsjednik Srbije. On i nitko drugi. Popričali smo nekih pola sata, koliko sam mogao izdržati zbog bolova u kralježnici. Sažetu verziju toga našega razgovora uvrstio sam u posebni okvirić svoje reportaže o izborima u Srbiji, pod naslovom “Bal vampira na Trgu pobede” (objavljeno u Globusu 9. siječnja 2004.). Vučić je u razgovoru pohvalio tadašnjega hrvatskoga premijera Sanadera, koji je, po njegovu mišljenju, korektno i politički mudro reagirao na pobjedu radikala u Srbiji, a osudio je hrvatskog predsjednika Mesića, koji je trijumf radikala “popljuvao”.

Kakva je bila vaša daljnja komunikacija s Vučićem?

U svom rokovniku za 2004. imam zavedeno da sam svoj drugi sastanak s njim imao u četvrtak 12. veljače 2004. u 12 sati, također u zemunskom Magistratu. Ne znam što je tada bilo posrijedi, ali ono čega se danas dobro sjećam, to je da sam mu jedne godine, negdje u razdoblju 2005.-2008., bio nekom vrstom tajnog savjetnika na izborima za gradonačelnika Beograda. No tu je od njega bio mnogo uspješniji njegov glavni današnji politički oponent u Srbiji Dragan Đilas. U razdoblju 2006. – 2008. u Beogradu sam, ako mogu tako reći, vodio “dvostruki život”. Za javnost – dobro, ne samo za javnost nego i za samoga sebe, tj. za svoju knjigu “Hrvati i Srbi” – prikupljao sam svu potrebnu građu, danomice kopao po beogradskim povijesnim arhivima i vodio dugotrajne, iscrpljujuće razgovore s Dobricom Ćosićem, Dejanom Medakovićem i ostalima; a u strogoj tajnosti, međutim, sastajao sam se Vučićem i, koliko je to bilo u mojoj moći, radio na njegovoj političkoj preobrazbi. To jest, na njegovoj transformaciji iz čistog, šešeljevskog radikala u reformiranog radikala, tj. u osnivača i predsjednika Srpske napredne stranke, koja će, barem jednim dijelom, biti i prozapadno, tj. proeuropski orijentirana.

Gdje ste sve sastajali?

Na raznim mjestima. Možda najčešće u njegovu stanu, u zgradi zvanoj Crvenkapa u Novom Beogradu, u neposrednoj blizini nekadašnje Palate Federacije (današnje Palate Srbije). Zatim nekoliko puta u srpskom Parlamentu, gdje je Vučić sve do 2008. bio zastupnik SRS-a (na čijem je čelu, u Šešeljevoj odsutnosti, bio kao v.d. predsjednika Tomislav Nikolić). A s vremenom smo našli i jedno “supertajno” mjesto za sastanke, na jednome imanju u selu Malo Crniće kraj Požarevca, čiji se domaćin Siniša Ivković bavio uzgojem gljiva. Tamo smo bili ukupno tri puta.

Jesu li hrvatske tajne službe znale za vaše tajne kontakte s Vučićem u Beogradu?

Kako mi je to nedavno ispričao moj prijatelj, veteran obavještajne zajednice RH – jesu. Doduše, nisu pratile mene osobno, kao novinara, nego Vučića, ali sam ja na neki način “upao” u to njihovo tajno praćenje, jer sam se često nalazio s njim. Za hrvatske je tajne službe, međutim, bila velika i nerješiva enigma zašto ja to radim i zašto sam se, kao novinar Globusa, toliko fokusirao na Vučića. Njihov je krajnji zaključak bio da se ja s njim sastajem isključivo kao novinar-istraživač; dalje od toga nisu došle. “Dobro si se sakrio!” – rekao mi je taj moj prijatelj, bivši hrvatski (Tuđmanov) obavještajac.

Zašto vam je bilo toliko stalo da Vučić dođe na vlast u Srbiji? Što ste to u njemu vidjeli što recimo ne vidite u aktualnome (do svibnja 2012.) predsjedniku Srbije Borisu Tadiću?

Zato što je Vučić nacionalist. Točnije ili politički korektnije rečeno – zato što je predstavnik, odnosno predvodnik narodnjačke opcije, konzervativni političar ukorijenjen u staroj, radikalnoj političkoj tradiciji Srbije. A poznato je da samo nacionalisti, narodnjaci, konzervativni političari imaju mandat za donošenje teških političkih odluka i rješavanje najtežih i najosjetljivijih pitanja vezanih za nacionalno biće naroda koji predstavljaju. U ta pitanja spadaju, uz ostalo: ratovi iz bliže i dalje prošlosti, nacionalna povijest i neriješeni politički problemi iz toga područja, međunacionalni odnosi (u ovome konkretnom slučaju odnosi između Hrvata i Srba), pitanje suradnje s Haaškim tribunalom... Vezano za ovo posljednje; premijer RH Sanader mogao je 2005. kao HDZ-ovac uhititi generala Gotovinu, dok njegov prethodnik na čelu Vlade RH SDP-ovac Račan o tome nije mogao ni sanjati. Da je Račan uhitio Gotovinu, HDZ-ovci bi izašli na ulice; naprotiv, protiv Sanaderove odluke o hapšenju Gotovine pobunilo se, simbolički rečeno, 5-6 politički posve nebitnih ljudi... Iz tih istih razloga, ja sam, uoči na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj 2014. i 2015. “rušio” – grubo rečeno – kao novinar Globusa aktualnog predsjednika Ivu Josipovića i dao, kao novinar, sve od sebe da nova predsjednica RH postane predstavnica HDZ-a Kolinda- Grabar Kitarović.

Kako ste u tome uspjeli i tko vam je u tome pomogao?

To sam činio u suradnji ili u sprezi sa svojim prijateljem, veteranom obavještajne zajednice RH, velikim hrvatskim patriotom ili kako se to danas obično kaže - domoljubom-desničarom. On mi je, u rujnu 2014. dao na uvid vjerodostojnu anketu o stvarnom rejtingu Ive Josipovića, koju su napravile sigurnosne službe RH na temelju pouzdanih informacija prikupljenih “s terena”, a po kojoj je bilo više ili manje jasno da će Josipović – suprotno tzv. službenim anketama objavljivanim u medijima – izgubiti predsjedničke izbore raspisane za siječanj 2015. Naime, prema toj je vjerodostojnoj anketi bilo vrlo vjerojatno ili gotovo sigurno da će Josipović na predsjedničkim izborima morati ići u drugi krug (iako su mu tzv. službene ankete davale i 15 posto razlike u odnosu na njegovu protukandidatkinju Kolindu), a u drugome krugu, moglo se realno pretpostaviti, Kolinda sigurno pobjeđuje, jer desnica tada dobiva vjetar u leđa, sabire se, ujedinjuje se, zbija redove... I Josipović u takvim okolnostima objektivno nema šanse. Tako je na kraju i bilo: Kolinda je pobijedila, doduše vrlo tijesno, u “sudačkoj nadoknadi”, s nekih 1 ili 2 posto razlike. Moj je glavni cilj bio da kao neovisni novinar u jednome relevantnom političkom tjedniku kakav je tada bio Globus, list koji je bio vrlo cijenjen i u međunarodnim političkim krugovima, objavim stvarnu, relevantnu anketu o zbiljskom rejtingu Josipovića i Kolinde – a na temelju nje će dotični diplomatski krugovi informirati vlade svojih zemalja. Pa će onda dotične vlade – vlade pojedinih europskih zemalja – kreirati svoju novu, drukčiju politiku u odnosu na Hrvatsku, a samim time i na predsjednika Josipovića, kao i na njegovu protukandidatkinju Kolindu. Također, tijekom druge polovice 2014. objavio sam u Globusu i cijeli niz drugih članaka u kojima sam dodatno dizao rejting predstavnici HDZ-a Kolindi, a smanjivao rejting Josipoviću. Uza sve ostalo, dao sam potporu i pobuni branitelja (tzv. šatoraša) u Savskoj – iako intimno s tim njihovim buntom, a posebice s načinom njegova izražavanja nisam bio pretjerano oduševljen. Pa sam promovirao i vođu “šatoraša”, istaknutoga hrvatskog branitelja Antu Deura, koji je, nakon Kolindine pobjede na predsjedničkim izborima, imenovan njezinim savjetnikom za branitelje u Uredu predsjednice na Pantovčaku. Dakle, i u Hrvatskoj sam se maksimalno, kao politički novinar, zauzeo za to da na vlast dođe predstavnica narodnjačke, konzervativne opcije – samo što sam u Hrvatskoj, kao svojoj domovini, izabrao nešto drukčiji model nego u Srbiji. U Hrvatskoj sam mogao “rušiti” nekoga, dok u Srbiji nisam mogao rušiti nikoga – jer ja sam tamo, bez obzira na svoj novinarski ugled, ipak samo stranac.

Ali kakvu smo realnu korist na planu međunacionalnih odnosa Hrvata i Srba imali nakon što je na vlast u Srbiji došao Aleksandar Vučić, a na vlast u Hrvatskoj Kolinda Grabar-Kitarović? Dojam je da ništa ozbiljno, na planu međunacionalnoga pomirenja, nije postignuto, usprkos velikim očekivanjima u samim počecima.

Tako se može učiniti samo na prvi pogled, no on obično vara. Sjetite se Vučićeva posjeta Hrvatskoj u veljači 2018. na poziv predsjednice Kolinde. Da, bio je jako goropadan i drzak, puno goropadniji i drskiji nego što je Kolinda to zasigurno očekivala. Otišao je i u Vrginmost, na jednu od najosjetljivijih točaka u Drugome svjetskom ratu u tadašnjoj NDH (vezano za pokolj pravoslavnih Srba u glinskoj crkvi 1941.) i čak tamo održao i govor... Ali to je ono što se vidjelo putem medija. No ono najvažnije i politički najdalekosežnije mediji nisu zabilježili, osim samo protokolarno. Na našem “radnom doručku” u svojoj predsjedničkoj rezidenciji u Vili Bokeljki na Dedinju 24. srpnja 2018. Vučić mi je otkrio da je najbolji i najpozitivniji dojam tijekom cijele njegove turneje po Hrvatskoj ostavio na nj zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, s kojim je imao povjerljivi 40-minutni sastanak u nekadašnjoj Stepinčevoj radnoj sobi u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu. Vučić mi je o svom susretu i razgovoru s kardinalom Bozanićem, održanom 12. veljače 2018., rekao – prepričavam, u najkraćem, njegove riječi izgovorene tijekom toga našega “radnog doručka”: “Vaš kardinal i ja u većini stvari smo se složili. Prvo, oko srpsko-hrvatskoga izmirenja, kao i oko dinamike toga procesa. Drugo, oko demografske obnove srpskog i hrvatskog naroda. Natalitet i u Srbiji i u Hrvatskoj dramatično opada; ako nešto ozbiljno ne poduzmemo, i to već danas, jer sutra bi moglo biti kasno, i Srbi i Hrvati će kao narodi izumrijeti, nas više uopće neće biti, i koji je onda smisao svega ovoga što sada činimo ili ne činimo... I da znaš, Darko, mene uopće nije smetalo što su me na Kaptolu posjeli za stol iznad kojega je visio portret kardinala Stepinca – vidio sam da su mi to smišljeno namjestili, ali sam se svejedno dao fotografirati ispod te Stepinčeve slike, to mi tada uopće nije bilo važno. Puno mi je bilo važnije da smo se Bozanić i ja gotovo u svim najosjetljivijim točkama složili... (Za tim su stolom, o kojem govori Vučić, uz njega zajedno sjedili kardinal Bozanić i hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović, s time da je Bozanić bio taj koji je sjedio neposredno ispod Stepinčeva portreta, dok je Vučić bio malo sa strane - op. aut.) Taj susret i razgovor s kardinalom Bozanićem dubinski je obilježio moj predsjednički posjet Hrvatskoj, mnogo više od svih onih susreta i događaja o kojima se u javnosti mnogo opširnije govorilo i pisalo...” Moja je pretpostavka – drukčije zasigurno nije bilo ni moguće – da je tada, u veljači 2018. Vučića i Bozanića u strogoj tajnosti i konspiraciji, daleko iza kulisa, povezao Porfirije, tadašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski, a odnedavna vrhovni poglavar Srpske pravoslavne Crkve, tj. srpski patrijarh.

Kakvo je vaše mišljenje o patrijarhu Porfiriju? Nedavno se u Crnoj Gori pojavio u ulozi koja se znatno razlikuje od onoga kako smo ga upamtili u Hrvatskoj.

Patrijarh Porfirije je početkom kolovoza ove godine, uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Hrvatskoj, učinio jedan vrlo znakovit iskorak. Na skupu sjećanja na srpske žrtve akcije Oluja u Busijama kraj Beograda, 4. kolovoza, napravio je inverziju – inverziju koja bi se mogla čak i matematički, odnosno geometrijski prikazati – one čuvene, u Hrvata katolika upamćene uglavnom po zlu, izjave nekadašnjega srpskog patrijarha Germana, izgovorene 2. rujna 1984., prigodom posvećenja novoga pravoslavnoga hrama u Jasenovcu. German je tada rekao – citiram ga iz monografije “Večan pomen: Jasenovac, mjesto natopljeno krvlju nevinih”, objavljene u izdanju Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC-a 1990., uoči rata u Hrvatskoj: “Braćo, da praštamo – moramo, jer je to evanđelska zapovest, ali da zaboravimo – ne možemo!”

Porfirije je prošlog kolovoza tu Germanovu izjavu “izvrnuo”, preokrenuo ju je za 180 stupnjeva i poručio: “Ne smijemo zaboraviti, ali moramo oprostiti!” Važno je ono što, u obje te izjave ili poruke, ide iza veznika “ali”: kod Germana 1984. iza tog “ali” išla je sintagma “da zaboravimo – ne možemo”, a kod Porfirija su, prije nepuna dva mjeseca, bili istaknuti glagoli “moramo oprostiti”. Drugim riječima, kod Germana je naglasak bio na ne-zaboravu, dakle na resantimanu ili zlopamćenju, a kod Porfirija je sada akcent na potrebi za opraštanjem. Riječ je o paradigmatskoj promjeni. Predsjednik Srbije Vučić od sada nadalje neće moći ići ispod ove nove razine, a ljestvicu je nedavno podigao srpski patrijarh Porfirije. Stvari, dakle, treba sagledavati u dinamici, i to višegodišnjoj, da ne kažem višedesetljetnoj, a krajnje ćemo učinke, nadam se, tek vidjeti u budućnosti koja je pred nama. Ako sam i ja od onoga svojega prvog susreta s Vučićem, na Staru godinu 2003. naovamo, pridonio koju mrvicu tome postupnome (i svakako krivudavome, jer teško je očekivati drukčije) pomiriteljskom procesu, mislim da se nemam čega stidjeti, da mogu na to biti samo ponosan.

S obzirom na to da trenutačno surađujete samo s beogradskim Nedeljnikom, od čega živite?

Vezano za moju najnoviju knjigu “Hrvati i Srbi”, sustavno me podupire Zaklada Rhema, osnovana 2014. s ciljem pomaganja kršćanskih udruga i zajednica koje rade na evangelizaciji i afirmaciji kršćansko-ekumenskih vrijednosti u Hrvatskoj. Zakladu je osnovalo devet bračnih parova koji se bave poduzetništvom, među njima su Mirjana i Ivan Topčić, Ksenija i Ivić Pašalić, Marijana i Mario Vasilj, Irena i Ivan Pehar te Anja i Feđa Aaron Bučić, koje osobno poznajem. Također me podupire i predsjednik Sportskih igara mladih Zdravko Marić, kao i Vjeko Vlašić, vlasnik Bonace, jednoga od ponajboljih ribljih restorana u Zagrebu. On me praktički udomio, kod njega pišem svoju knjigu te se ujedno u njegovu restoranu gotovo svakodnevno besplatno hranim.

Vučić mi je nakon posjeta Hrvatskoj 2018. rekao da se s kardinalom Bozanićem složio oko srpsko-hrvatskog izmirenja